Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-443/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov-Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Vesna Jakovljević iz Bjelovara, protiv tuženika HP-Hrvatska pošta d.d. Zagreb, Jurišićeva 13, OIB: 87311810356, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pr-122/2019-44 od 19. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pr-122/2019-44 od 19. siječnja 2022. u točkama III. i IV. izreke te točki V. izreke u odbijajućem dijelu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke, je naloženo tuženiku na ime neisplaćenih bruto plaća, isplatiti tužitelju iznos od 308.105,23 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose plaće od dospijeća do isplate. U točki II. izreke je tuženiku naloženo na ime jednokratnih nagrada isplatiti iznos od 11.500,00 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa specificiranog u toj točki izreke, od dospijeća do isplate, u točki III. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak na iznose dosuđene u toč. I. izreke, u točki IV. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 22.740,39 kn sa zateznom kamatom na iznose specificirane u toj točki izreke od dospijeća do isplate, dok je u točki V. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 35.862,50 kn sa zateznom kamatom od 19. siječnja 2022. do isplate.

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj, sadržajno ukazujući na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP).

2.1. Tužitelj pobija presudu u točkama III. i IV. i točki V. izreke u odbijajućem dijelu.

2.2. Glede odbijanja zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza, ističe da je odredba Zakona o porezu na dohodak izmijenjena 1. siječnja 2017. na način da porez i prirez dospijevaju u mjesecu kada je trebala biti izvršena isplata, pa bi od tog datuma trebalo i obračunati kamatu na cjelokupno potraživanje od 01. siječnja 2017. Glede presude u točki IV. izreke, navodi da mu pripada utuženi iznos putnih troškova, budući da je tuženik povrijedio pravo radnika iz radnog odnosa u smislu čl. 111. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 - dalje ZR). Pojašnjava da bi ostvario pravo na naknadnu putnih troškova da je radio, a što je izostalo krivnjom tuženika kao poslodavca. Osporava i odluku o parničnom trošku u odbijajućem dijelu, uz obrazloženje da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava neosnovano odbijen dio tužbenog zahtjeva, što da je utjecalo i na odbijanje dijela parničnih troškova.

3. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na iznose dosuđene u točki I. izreke (neisplaćene bruto plaće), te kada je odbio zahtjev za isplatu naknade na ime putnih troškova za razdoblje od ožujka 2015. do lipnja 2019. Parnični trošak je obračunat pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, srazmjerno uspjehu tužitelja u parnici.

6. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tuženik prvotno donio Odluku o otkazu ugovora o radu tužitelja na poslovima operatera u poštanskom uredu, da je zakonitost te Odluke tužitelj pobijao u sudskom postupku, te da je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-982/18-2 od 5. ožujka 2019. Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 30. rujna 2009., te odluka kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava od 30. rujna 2009. proglašena nedopuštenom te je tuženik obvezan tužitelja vratiti na rad.

6.1. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj vodio sudski postupak i radi proglašenja nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu od 13. siječnja 2015., te drugostupanjske odluke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava koji je okončan na način da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-123/19-2 od 23. siječnja 2020. prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je, između ostalog zatraženo vraćanje tužitelja na poslove radnog mjesta Operatera II., te da je tuženik tužitelja vratio na rad s danom 6. lipnja 2019.

7. Predmet spora u prvostupanjskom postupku je bio zahtjev tužitelja za isplatu bruto plaće za razdoblje od ožujka 2015. do lipnja 2019.,zahtjev za isplatu jednokratnih nagrada u istom razdoblju u iznosu od 11.500,00 kn, te zahtjev za isplatu naknade za putne troškove za isto razdoblje u iznosu od 22.740,39 kn, sve sa zateznom kamatom. Kako je žalbu protiv presude podnio tužitelj, proizlazi da je predmetom ovog žalbenog postupka ispitivanje zakonitosti presude u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznose dosuđene bruto plaće koji se odnosi na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, te zahtjev za isplatu putnih troškova u iznosu od 22.740,39 kn, kao i odluka o parničnom trošku u odbijajućem dijelu.

8. Sud prvog stupnja je u odnosu na zahtjev za naknadu troškova prijevoza ocijenio da takav zahtjev nije osnovan, budući da je isplata navedenih troškova povezana sa aktivnim radom radnika, koji je u konkretnom slučaju izostao, jer tužitelj nije dolazio na posao, pa mu taj trošak nije ni nastao. Glede prava na isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji je sadržan u iznosu dosuđenih bruto plaća, sud prvog stupnja je ocijenio da zatezna kamata na porez na dohodak i prirez dospjeva tek isplatom plaće, pa kako bruto plaća sadržana u točki I. izreke nije isplaćena, to da nema ni zakašnjenja s isplatom, zbog čega je i u tom dijelu zahtjev odbijen. Glede troškova parničnog postupka, sud prvog stupnja je primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a utvrdio omjer uspjeha tužitelja u parnici, kao i uspjeh tuženika, te u konačnici, nakon prebijanja iznosa troškova jedne i druge stranke, obračunao da troškovi koji bi pripadali tužitelju, a odnose se na zastupanje odvjetnika iznose 33.862,50 kn, čemu je pridodan iznos od 2.000,00 kn na ime troškova vještačenja, pa je u konačnici tužitelju priznat ukupan trošak od 35.862,50 kn.

9. Pogrešno je stajalište tužitelja da bi imao pravo na naknadu troškova prijevoza bez obzira na činjenicu što u prijepornom razdoblju nije odlazio na posao te da mu ti troškovi nisu nastali. Treba navesti da Zakon o radu ne sadrži posebne odredbe o naknadi troškova prijevoza, međutim ta materija je regulirana kolektivnim ugovorima koji su bili na snazi u prijepornom razdoblju.

9.1. Prema čl. 192. ZR-a kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuju sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanje socijalnog osiguranja, te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom. Tuženik je priložio kolektivne ugovore za radnike HP-Hrvatske pošte d.d. za svaku od utuženih godina. Člankom 53. svakog od narečenih kolektivnih ugovora koji su važili tijekom jedne kalendarske godine, je određeno koja ostala materijalna prava, osim plaće i naknade plaće radnici imaju, pa je tako određeno da poslodavac participira radniku u mjesečnim troškovima prijevoza ako je udaljenost od adrese stanovanja radnika do adrese rada 2 km ili više, te su razrađeni uvjeti pod kojima se ti troškovi isplaćuju. U stavku 9. istog članka je određeno da je poslodavac obvezan participirati u troškovima prijevoza samo za dane radnikove nazočnosti na radu. Stoga je pravilno stajalište suda prvog stupnja da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova prijevoza za vremensko razdoblje u kojemu nije odlazio na posao, dakle nije bio nazočan na radu, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev zakonito odbijen.

10. Na žalbene navode tužitelja kojima se poziva na primjenu čl. 111. ZR-a, treba odgovoriti da se narečena odredba odnosi na odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku, pri čemu se propisano pravo na naknadu štete odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. To znači da bi tužitelj doista imao pravo na naknadu štete koju je pretrpio zbog nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu, međutim, tužitelj u tom slučaju mora dokazati, između ostalog, da mu je šteta nastala. Prema čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - ZOO), šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Naknada troškova prijevoza koju plaća poslodavac je namijenjena pokriću troškova koje radnik ima zbog dolaska na posao i odlaska s posla, pa s obzirom na činjenicu da tužitelj u prijepornom razdoblju nije koristio prijevoz u te svrhe niti je plaćao troškove prijevoza, okolnost što mu za to isto razdoblje nisu plaćeni troškovi prijevoza, ne predstavlja štetu u smislu čl. 1046. ZOO-a.

11. Glede dospjeća zatezne kamate na dio bruto plaće koja se odnosi na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, valja ukazati da je čl. 25. st. 6. Zakona o porezu na dohodak (115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22, 114/23) propisano da predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada po osnovi primitka (plaće) ostvarenog u proteklim poreznim razdobljima, a koji se isplaćuje po sudskoj presudi prema čl. 433 a. ZPP-a, obračunava, obustavlja i uplaćuje isplatitelj primitaka prema propisima koji su važili na dan kada je isplata trebala biti obavljena, uz primjenu godišnjeg obračuna poreza na dohodak od nesamostalnog rada i prireza porezu za dohodak, uz korištenje podataka dostavljenih od porezne uprave o iznosu osobnog odbitka, pod uvjetom da utuženi iznos plaće sadržava iznos doprinosa za obvezna osiguranja iz primitka prema posebnim propisima, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak. Prema čl. 433 a. ZPP-a kada utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Obveza isplate bruto plaće za utuženo razdoblje je utvrđena tek prvostupanjskom presudom kojom je naložena isplata tuženiku kao poslodavcu, pa je pravilno sud prvog stupnja zaključio da plaćanje poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u vrijeme donošenja prvostupanjske presude još nije dospjelo, dakle da tuženik nije pao u zakašnjenje s ispunjenjem novčane obveze, pa da tužitelju ne pripada pravo iz čl. 29. st. 1. ZOO-a na zakonsku zateznu kamatu na taj dio bruto plaće.

12. Kako je tužitelj djelomično uspio u sporu, pravilno je primijenjena odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a kada je parnični trošak tužitelju dosuđen srazmjerno uspjehu u parnici, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tužitelja bez osnove.

13. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama III. i IV. izreke te točki V. izreke u odbijajućem dijelu potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točkama I. i II. izreke te točki V. izreke u dosuđujućem dijelu kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci, 5. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara