Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1094/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučuju o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6343/2024-9 od 12. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužiteljice AB i žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6343/2024-9 od 12. kolovoza 2025. pod stavcima I., II., III. i IV. izreke, te u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6343/2024-9 od 12. kolovoza 2025. u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na način da se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u daljnjem iznosu od 250,00 EUR s zateznim kamatama koje teku od 5. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici trošak sastava žalbe u iznosu od 20,63 EUR.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012320207 od 6. ožujka 2007. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke (st. I. izreke), odredba članka 9. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9012320207 od 6. ožujka 2007. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora koja glasi „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke (st. II. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 263,95 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. III. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 276,54 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. IV. izreke).

2. Tužiteljica pobija navedenu presudu u dijelu kojim nije usvojen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 1. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ulazne i izlazne naknade, ugovorene čl. 11.3. i 9. Ugovora o kreditu broj 9012320207 od 6. ožujka 2007. te zahtjev za isplatu iznosa koji je isplaćen tuženiku temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi, u iznosu od 263,95 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio na temelju iskaza tužiteljice, čiji je iskaz prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljici nije objašnjeno na što se odnose sporni troškovi, iz kojih činjenica prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne i izlazne naknade. Osim toga, prema čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03 i 46/07, dalje: ZZP) ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a u konkretnom slučaju tuženik to nije dokazao.

9. Budući da sporne ugovorne odredbe ne predstavljaju bitan sastojak ugovora o kreditu iz čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), već sporedan, a prema samoj dikciji odredbe, čl. 84. ZZP odnosi se na bitne sastojke ugovora, u odnosu na sporne ugovorne odredbe, kao sporedne, dopušteno je provesti test poštenosti.

10. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

11. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sporne ugovorne odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

14. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP (čl. 81. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice, proizlazi da bez prihvaćanja spornih ugovornih odredbi tuženik ne bi pristao na zaključenje ugovora, jer se o pojedinačnim odredbama nije moglo pregovarati.

15. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

16. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

17. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštene i time, ništetne. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi tih ništetnih odredbi sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO.

18. Pravilan je i zaključak suda da je prigovor zastare tuženika neosnovan, jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Suprotno žalbenim navodima tuženika, to što je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno ZOO, ne znači da pojedine njegove odredbe ne mogu biti nepoštene u smislu čl. 81. st. 1. ZZP.

20. Jednako tako, neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da prvostupanjski sud nije naveo razloge za zaključak da tužiteljica nije mogla imati utjecaj na sadržaj spornih odredaba, jer je prvostupanjski sud tu okolnost utvrdio na temelju iskaza tužiteljice, dok prema čl. 81. st. 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik nije dokazao. Prema tome, kako se o spornim ugovornim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, niti tužiteljica nije mogla imati utjecaj na njihova sadržaj.

21. Odluka o zateznim kamatama pravilna je i zakonita. Naime, tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja spornog iznosa od strane tuženika (čl. 1115. ZOO), jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, budući da nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom o spornim ugovornim odredbama niti je tužiteljicu upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se predmetne naknade odnose, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Glede tuženikovih navoda da su mu pobijanom presudom povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske, i to čl. 29. st. 1. Ustava RH, kao i odredbom čl. 6.1. Europske konvencije o ljudskim pravima treba reći da pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge za utvrđenje nepoštenosti a time i ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Dakle, ne radi se o paušalnom zaključku suda prvog stupnja, već o zaključku koji je izveden iz činjenica koje je sud utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

23. Osim toga, ovaj sud smatra da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Ujedno, u pobijanoj presudi drugostupanjski je sud odgovorio na sve odlučujuće navode tuženika. Presuda je detaljno obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

24. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I., II. i III. izreke pobijane presude.

25. Međutim, s pravom tužiteljica u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora, prema kojoj je utvrdio parnični trošak koji joj pripada.

26. Naime, vrijednost deklaratornog dijela određuje se prema čl. 40. st. 2. ZPP, u onoj visini koja u tužbi bude naznačena, ali kako je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio tako naznačenoj visini vrijednosti predmeta spora, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi odredio da vrijednost predmeta spora iznosi 263,94 EUR, odnosno odredio je visinu vrijednosti predmeta spora prema visini kondemnatornog dijela zahtjeva.

27. Budući da, kao što je rečeno, i deklaratorni dio zahtjeva ima svoju vrijednost predmeta spora, ovaj je sud povodom prigovora tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora iz tužbe, primjenom čl. 40. st. 5. ZPP utvrdio vrijednost deklaratornog dijela zahtjeva u visini kondemnatornog zahtjeva, u iznosu od 263,95 EUR, tako da ukupna vrijednost predmeta spora iznosi 528,00 EUR.

28. Stoga tužiteljici za sastav tužbe pripada trošak od 50 bodova temeljem Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), za sastav podneska od 30. ožujka 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 OT, za zastupanje na ročištu održanom 13. lipnja 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 OT i zastupanja na ročištu 30. lipnja 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 OT, što ukupno iznosi 200 bodova ili 400,00 EUR, sa PDV od 25%, 500,00 EUR, na koji je iznos pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i na presudu od 13,27 EUR, tako da ukupan trošak tužiteljice iznosi 526,54 EUR.

29. Stoga je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. IV. izreke pobijane presude, jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, te joj pripada trošak postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP.

30. Kako je utvrđeno da tužiteljici pripada i daljnji iznos troška, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP trebalo je preinačiti pobijanu presudu u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 EUR (526,54 EUR umanjeno za dosuđeni iznos od 276,54 EUR) i dosuditi tužiteljici daljnji iznos parničnog troška od 250,00 EUR, te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 EUR (tužiteljica u žalbi ukazuje da joj pripada daljnji iznos troška od 750,00 EUR).

31. Tužiteljici za sastav žalbe temeljem Tbr. 10/4 OT pripada trošak od 25 bodova ili 50,00 EUR, sa PDV od 25%, 62,50 EUR, koji je iznos trebalo umanjiti razmjeno uspjehu tužiteljice u žalbenom postupku od 33%, što iznosi 20,63 EUR, dok joj trošak sudske pristojbe na žalbu nije dosuđen jer nije dokazala da je istu podmirila.

32. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe trebalo odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 5. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković