Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-1139/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Lucije Lasić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja RE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Luka Jurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 59 P-4828/2021-18 od 28. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 59 P-4828/2021-18 od 28. veljače 2023.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-2670/2006, sklopljenog između tužitelja i tuženika 20. studenog 2006., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.176,79 EUR / 8.866,52 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 8. prosinca 2006. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.724,12 EUR / 12.990,38 kn sa zateznim kamatama koje teku od 28. veljače 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.493,10 EUR / 11.249,76 kn.“

2.Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući odluku u cijelosti i zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 016-2670/2006, sklopljenoga između tužitelja i tuženika 20. studenoga 2006., prema kojima je Korisnik kredita, prije isplate kredita dužan podmiriti troškove obrade kredita, odnosno prema kojima se odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog isplate naknade za obradu kredita u iznosu od 1.176,79 EUR / 8.866,52 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 8. prosinca 2006. do isplate.

6.Među strankama nije sporno kako su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik u svojstvu kreditora sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-2670/2006 dana 20. studenoga 2006., na iznos od 153.400,00 CHF-a (dalje Ugovor o kreditu), nije sporno niti da je tužitelj navedenu naknadu platio, međutim, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno pitanje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba i prava na povrat plaćene naknade koju je, na temelju navedene odredbe, tužitelj platio tuženiku, pitanje možebitne zastare tražbine kao i tijek zateznih kamata.

7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako su tužitelj i tuženik dana 20. studenoga 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-2670/2006 na iznos od 153.400,00 CHF-a, kao i da je ugovoreno kako je korisnik dužan podmiriti troškove obrade kredita te se odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita,

-kako tužitelj u tužbi od 7. lipnja 2021. tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 153.400,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti, odredbom članka 5. Ugovora kako je tuženik obvezao tužitelja na plaćanja naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,25% na iznos kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,25% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom,

-kako je tuženik osporio tužiteljeve navode ističući kako je predmetna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako su ugovorne strane prije sklapanja ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita, visinu iznosa kredita, valutu, rok otplate, način otplate, dospijeće, vrstu kamatne stope, visinu kamatne stope i instrumente osiguranja plaćanja, kako je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj odredbe, odnosno pregovarati o istoj te da je navedena odredba lako razumljiva svakoj poslovno sposobnoj osobi koja postupa s dužnom pažnjom,

-kako iz tužiteljeva iskaza proizlazi da je tužitelj htio riješiti stambeno pitanje za svoju obitelj, supruga i on kako su gledali uvjete po raznim bankama, ali su im se uvjeti tuženika činili najpovoljniji, da je u poslovnici tuženika u [adresa] kod gđe TE saznao koji su uvjeti, shvatio da je kreditno sposoban, ali je mogao zaključiti ugovor samo u valuti CHF-a, kako je skupio dokumentaciju i predao je gđi TE, kako je pitao djelatnicu što je to naknada, a ona mu odgovorila da se radi o ulaznoj naknadi, da je to odluka banke te se ta odredba ne može mijenjati, a u tom je trenutku već dao kaparu za stan, novac mu je trebao i pristao je na zaključenje ugovora, a nije mu bila prezentirana struktura troškova,

-kako iz iskaza svjedokinje TE proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnoga ugovora o kreditu radila kao osobni bankar kod tuženika, sjeća se tužitelja, a ne sjeća se o čemu su razgovarali jer je to bilo davno, kako se ne sjeća parametara ugovora, ali prije sklapanja ugovora o kreditu kreditni referent s klijentom razgovara o iznosu kredita, ročnosti, uvjetima kredita, obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i slično, klijent podnosi i zahtjev za sklapanje ugovora koji sam ispunjava i u kojem navodi koji mu je iznos potreban, rok otplate i slično, kako se ne sjeća koliko je iznosila naknada za obradu kredita, a bila je određena tarifom banke u nekom postotku i tarife su bile izložene u banci, bile su objavljene na web stranici i na taj su način bile dostupne klijentu i ne zna za koje se troškove odnosi naknada za obradu kredita te kako ona nije dobivala posebnu naknadu za obradu kreditnih zahtjeva.

8.Polazeći od navedenih utvrđenja, cijeneći iskaze svjedokinje i tužitelja, prvostupanjski sud je zaključio kako se u ovom slučaju u svezi sa spornom odredom Ugovora o kreditu u pogledu jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima. Kako tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika pregovarati o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja, takvi ugovori da su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik da je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotne činjenice, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazao. Prvostupanjski sud drži i kako je plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,25% iznosa kredita, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a s obzirom da se o navedenoj odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Kako je sporna ugovorna odredba uzrokovala i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ta odredba u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) ništetna. Naposljetku, kako tužitelju pripada pravo i na isplatu iznosa kojeg je uplatio tuženiku, a temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05,41/08 i 103/15, dalje ZOO).

9.Prvostupanjski sud, obrazlažući pobijanu odluku, navodi i kako je visinu potraživanja utvrdio uvidom u specifikaciju isplate kredita tuženika u kojoj je naveden upravo iznos od 8.866,52 kn, kao trošak obrade kredita u iznosu od 1,25% i koji je naplaćen tužitelju iz kreditnog iznosa, a tužitelj je svoju tražbinu u podnesku od 22. srpnja 2022. iskazao i u valuti EUR-a i na taj način tužba nije preinačena. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to i kako je, temeljem odredaba ZOO-a, dužan vratiti taj iznos tužitelju. Konačno prvostupanjski sud navodi i da je, budući je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoren trošak obrade kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, isti odgovoran za ugovaranje takve ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja slijedom čega je nepošten stjecatelj pa tužitelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zateznu kamatu koja teče od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade koja je plaćena 7. prosinca 2006. Naposljetku, očitujući se glede tuženikova prigovora zastare taj sud navodi da, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a s obzirom da je ništetnost odredbe na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove utvrđena predmetnom prvostupanjskom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva, to je i tuženikov prigovor zastare odbijen kao neutemeljen te je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.176,79 EUR/8.866,52 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

10.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba, kao niti koja druga povreda na koju sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

11.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga, osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama ZZP/03, kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.Člankom 81. ZZP/03 propisano je slijedeće:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

14.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17.Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato kako je ugovorena predmetna naknada jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknade, tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

18.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi s naknadom za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa sa zateznim kamatama kako je to utvrdio i prvostupanjski sud, na ime naknade za obradu kredita. Tužitelju je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

19.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira da tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi kako zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

20.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužitelj bio upoznat da je dužan platiti naknadnu za obradu kredita nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP-a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a što prihvaća i žalbeni sud. Prvostupanjski sud je saslušao tužitelja i svjedokinju, radnicu banke, i pravilnom ocjenom svih dokaza izveo zaključke o navedenim odlučnim činjenicama. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika, ali time što ovaj dokaz nije izveden, činjenično stanje nije pogrješno utvrđeno kako to nastoji prikazati tuženik. Naime, neizovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021.).

21.Naposljetku valja navesti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj- Rev 673/2023-2 izrazio stav prema kojemu "sud ocjenu o tomu da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

22.No, u konkretnom slučaju, imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, odnosno cijeneći kako se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz tuženikova ponude, ali i sagledavajući i ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli pa i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (za koje odredbe je u mnoštvu drugih sudskih postupaka, u predmetima s istom ili sličnom činjeničnom osnovom, u sudskoj praksi utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti kako tužena banka nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njezina ne/prihvaćanja, što je skupno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Na dosuđeni novčani iznos tužitelju je pravilno dosuđena i zatezna kamata od dospijeća do isplate temeljem članka 29. ZOO-a. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

24.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a te primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 144/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju potpuno neutemeljeno nastoji prikazati da bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio vrijednost predmeta spora i pravilno izvršio obračun bodova za pojedine radnje koje je tužitelju priznao, a sukladno odredbama Tbr. 52. i Tbr. 54. OT-e.

25.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

26.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 5. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Lucija Lasić