Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj Gž-2386/2024-3
Split, Gundulićeva 29a
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska c. 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Aniti Marković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9340/2023-40 od 17. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 5. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana, dok se djelomično odbija žalba tuženika kao neosnovana a djelomično prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9340/2023-40 od 17. srpnja 2024.
-potvrđuje u točkama I. i II. izreke.
-preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9340/2023-40 od 17. srpnja 2024. i sudi:
"Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.315,75 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 2.284,50 eura od 17. srpnja 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, dok se za više zatraženi iznos zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.".
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 028-50-4831035, sklopljenog dana 18. travnja 2008. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja VP kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle točka 1. Ugovora u dijelu u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF 24.356,93 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te točka 7. Ugovora u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (točka I.); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF ukupan iznos od 4.920,99 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos kako je pobliže određeno u točki II. izreke te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.597,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja- od 17. srpnja 2024. godine do isplate (točka III. izreke).
2.Tužitelj je podneskom od 17. srpnja 2024. podnio prijedlog za donošenje dopunske presude u svezi troškova postupka, navodeći kako sud prvog stupnja nije odlučio o zatraženom trošku pristupa na ročište za objavu presude, koji podnesak ovaj sud smatra pravovremenom žalbom, iz razloga koji će se niže iznijeti.
2.1.Protiv citirane presude pravovremeno se žali tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga predlažući preinačiti presudu odbijanjem zahtjeva tužitelja i obvezivanjem tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku.
2.1.Na žalbu tuženika nije odgovoreno.
3.Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.
4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba (članak 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje:ZPP), a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.
4.1.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
5.Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te u svezi tim restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi te ništetne odredbe u iznosu od 4.920,99 eura sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom temeljem stečenog bez osnove, a do koje preplate je došlo zbog promjene tečaja CHF po Ugovoru o kreditu kojeg je sklopio tužitelj s tuženikom 18. travnja 2008.
6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka - kreditor dana 18. travnja 2008. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.356,93 CHF s kamatom od 6,75% godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, radi kupovine rabljenog vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je predmetni kredit otplaćen.
7.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.
8.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju vještaka čijem matematičkom izračunu tuženik nije imao prigovora ni primjedbi prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev i to za isplatu iznosa od 4.920,99 eura s osnova preplate po valutnoj klauzuli, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članaka 225., 323., 1111. i 1115. ZOO-a.
9.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valute CHF.
10.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.
11.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.
12.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene, već naprotiv-za namjenu kako je i ugovoreno (za kupnju rabljenog vozila), čemu tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza.
15.Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.
16.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nisu osnovani.
17.Naime, u vrijeme (23. prosinca 2020.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.
17.1.Stoga i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
17.2.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je stipulirana promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama i kojima je ugovorena valutna klauzula.
18.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.
18.1.Na navedenu okolnost je tuženik predložio između ostalog saslušanje svjedoka- djelatnika banke NS te javnog bilježnika pri čemu je od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika banke odustao na ročištu od 12. lipnja 2024., a tužitelj je svoj stav izrazio već u tužbi kada se pozvao na razloge nepoštenosti i ništetnosti iz kolektivnog spora ujedno tvrdeći da se s njim prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora, čemu tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza.
18.2.Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika ali time što ovaj dokaz nije proveden, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Naime, neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021.).
18.3.Pri tome je reći kako promotivni materijali na koje se poziva tuženik nisu dokaz da je tužitelj bio obaviješten o naravi, riziku i posljedicama spornih ugovornih odredbi prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, a drugih konkretnih dokaza tuženik nije ponudio.
19.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
20.Također, a odgovarajući na žalbene navode tuženika, treba reći da odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu žalitelja, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz članka 326. st. 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).
21.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplaćeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle (pozitivna) razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO/05, kako je to valjano obrazloženo pod točkama 33.-39. prvostupanjske odluke.
22.Što se tiče prigovora da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom koja je važila za kredite u chf, tuženiku je odgovoriti kako je vještačenje provedeno u skladu s pravilnim nalogom suda. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom).
23.Tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor zastare kojeg je prvostupanjski sud s pravom ocijenio neosnovanim, kako je to obrazloženo pod točkom 30 i 31. pobijane odluke, što u potpunosti prihvaća ovaj žalbeni sud.
23.1.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).
23.2.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi.
23.3.To nadalje znači da petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope počinje teći od 13. lipnja 2014., a glede nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 23. prosinca 2020. proizlazi da nije nastupila zastara glede zahtjeva po ništetnoj valutnoj klauzuli.
24.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.
25.Slijedom svega navedenog žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu te u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku odluku u točkama I. i II. izreke, radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
26.U svezi podneska tužitelja od 17. srpnja 2024. naslovljenog kao "prijedlog za dopunu presude u svezi troškova postupka" jer mu sud nije odmjerio i zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude, istog je ovaj sud razmatrao kao pravovremenu žalbu.
26.1.Naime, ako se iz odluke može zaključiti da je sud odlučio o ukupnim troškovima postupka, podnesak stranke kojim odluku osporava zbog toga što njen zahtjev za nadoknadom parničnih troškova nije u cijelosti prihvaćen smatra se žalbom iako odluka o troškovima ne sadrži odbijajući dio.
26.2.Naime, ne radi se o nepostojećoj odluci za dio koji nije sadržan u izreci, već se smatra da je za taj dio zahtjev odbijen jer odredba članka 154. ZPP-a predstavlja posebnu odredbu u odnosu na odredbe članka 337. -342. ZPP-a.
26.3.Stoga se podnesak stranke može smatrati prijedlogom se donese dopunsko rješenje o troškovima samo kad je sud propustio odlučiti o zahtjevu stranke za nadoknadom parničnih troškova u cjelini ili ako se iz obrazloženja odluke o troškovima vidi da sud nije imao u vidu sve troškove sadržane u zahtjevu stranke i zbog toga je propustio odlučiti i o tom dijelu troškova (Zaključak sa savjetovanja saveznog suda, vrhovnih sudova republika i pokrajina i Vrhovnog vojnog suda od 15. i 16. svibnja 1985., PSP 28/85).
26.4.U ovom konkretnom slučaju potpuno je jasno iz obrazloženja odluke da je prvostupanjski sud odlučio o ukupnim troškovima postupka i da tužitelju preostali zatraženi trošak (pristupa na ročište za objavu presude) nije dosudio.
26.5. Međutim, tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku pripada i naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude (17. srpnja 2024.) temeljem odredbe članka 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a (takvo je pravno shvaćanje izraženo i više odluka Vrhovnog suda RH pa tako u: Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev- 1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023., Rev-772/2023 od 23. siječnja 2024. i dr.) u svezi s Tbr. 9. t. 3. i Tbr. 46. i 54. OT-a i to u iznosu od 125,00 eura (50 bodovax2,00 eura=100,00 eura+pdv u iznosu od 25,00 eura), čemu je dodati i trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 bodova (Tbr. 10.t.4. u svezi sa Tbr. 7.)
26.6. Naime, ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP-a). Stoga je, imajući u vidu sve navedeno, za zaključiti da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku, za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“, broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01,76/10 i 105/14 - dalje Ustav) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05,1/06,2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude.
27.Žalbeni prigovor tuženika glede odluke o troškovima postupka odnosi se na primjenu vrijednosti boda po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 dalje OT/23).
27.1.Prema Tbr. 52. st. 3. OT/23 (Narodne novine 138/23 koja je stupila na snagu 25. studenog 2023.) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Odredbom Tbr. 54. OT/23 propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.
27.2.Budući je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 17. srpnja 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi OT/23, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donoseći odluku o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (OT/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu OT/23, odnosno prije 25. studenog 2023. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Navedeno je sukladno stavu VSRH izraženom u odlukama br. Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.
27.3.Glede troška pristojbe na presudu (98,61 eura) koja je tužitelju obračunata i dosuđena, tuženiku je odgovoriti kako je prvostupanjski sud valjano i zakonito odmjerio tužitelju trošak u toj visini jer iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj pristojbu presude (P- 6423/20-25 od 7. veljače 2023.) u tom iznosu platio 8. veljače 2023. (list 221 spisa).
27.4. U odnosu na podnesak tužitelja od 5. rujna 2022. kojeg je sud odmjerio primjenom Tbr 8./1 OT-a (200,00 eura+50,00 eura PDV), a istim je zahtjev po pozivu suda (rješenje od 2. rujna 2022.) eurizirao sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH (Narodne novine 57/22, 88/22), po stavu ovog suda tužitelju je naknadu za isti valjalo odmjeriti po Tbr. 8.t.1. u visini od ukupno 62,50 eura.
27.5.U odnosu na podnesak tužitelja od 29. studenog 2022. pravilno tuženik primjećuje kako je sud prvog stupnja istog odmjerio tužitelju dvaput i to jednom po Tbr. 8. točka 1. OT-a i drugi put po Tbr. 8. točka 3. OT-a, a po nalaženju ovog suda, sadržaj tog podneska (kojim se očituje na navode tuženika u svezi tzv. primjenjivosti kolektivne presude, prigovoru zastare, tijeku kamata) ima značaj podneska iz Tbr. 8. t. 3. slijedom čega je trošak za taj podnesak trebalo odmjeriti u visini od ukupno 62,50 eura.
28. Dosljedno, odluku o troškovima postupka valjalo je preinačiti i odlučiti kao u izreci (članak 373. u svezi sa člankom 380. t. 3. i 166. ZPP).
U Splitu, 5. studenog 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Marko Pribisalić
