Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 A

Gž-2612/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Marka Pribisalića, predsjednika vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Lucije Lasić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja DS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Petri Đerek Ivezić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1025/2024-6 od 10. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1025/2024-6 od 10. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 178-50-395207, koji je solemniziran po javnom bilježniku Ignacu Vugeru dana 20.03.2007. godine pod posl.br. OV-5820/2007, sklopljen između tužitelja DS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 3,95% godišnje te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužitelju DS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], D [adresa], iznos od 15.235,47 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose:

- na iznos od 34,57 EUR s kta od 07.12.2007. godine do isplate

- na iznos od 34,55 EUR s kta od 09.01.2008. godine do isplate

- na iznos od 34,54 EUR s kta od 07.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 34,53 EUR s kta od 02.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 39,14 EUR s kta od 02.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 34,50 EUR s kta od 09.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 103,04 EUR s kta od 31.07.2008. godine do isplate

- na iznos od 103,02 EUR s kta od 21.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 102,99 EUR s kta od 20.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 102,96 EUR s kta od 24.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 102,94 EUR s kta od 28.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 127,53 EUR s kta od 08.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 107,52 EUR s kta od 22.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 132,81 EUR s kta od 22.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 136,63 EUR s kta od 11.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 138,32 EUR s kta od 10.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 133,41 EUR s kta od 12.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 134,26 EUR s kta od 16.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 126,82 EUR s kta od 14.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 121,34 EUR s kta od 21.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 122,72 EUR s kta od 16.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 125,51 EUR s kta od 14.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 125,19 EUR s kta od 14.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 122,25 EUR s kta od 10.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 127,57 EUR s kta od 23.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 131,81 EUR s kta od 14.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 137,85 EUR s kta od 19.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 136,37 EUR s kta od 24.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 144,54 EUR s kta od 23.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 142,90 EUR s kta od 12.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 145,86 EUR s kta od 11.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 172,16 EUR s kta od 08.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 166,59 EUR s kta od 13.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 153,21 EUR s kta od 14.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 146,07 EUR s kta od 07.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 134,60 EUR s kta od 11.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 158,82 EUR s kta od 08.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 189,63 EUR s kta od 08.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 167,81 EUR s kta od 09.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 175,46 EUR s kta od 11.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 165,73 EUR s kta od 07.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 167,48 EUR s kta od 16.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 208,78 EUR s kta od 07.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 212,81 EUR s kta od 16.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 247,32 EUR s kta od 09.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 229,59 EUR s kta od 07.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 210,19 EUR s kta od 08.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 208,10 EUR s kta od 11.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 206,61 EUR s kta od 17.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 215,86 EUR s kta od 10.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 223,93 EUR s kta od 11.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 209,52 EUR s kta od 15.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 204,08 EUR s kta od 12.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 207,75 EUR s kta od 11.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 210,27 EUR s kta od 19.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 206,03 EUR s kta od 14.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 207,15 EUR s kta od 14.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 203,98 EUR s kta od 18.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 197,12 EUR s kta od 17.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 204,43 EUR s kta od 17.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 207,94 EUR s kta od 18.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 205,48 EUR s kta od 16.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 191,70 EUR s kta od 19.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 203,40 EUR s kta od 15.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 204,43 EUR s kta od 16.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 199,84 EUR s kta od 16.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 185,56 EUR s kta od 19.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 185,20 EUR s kta od 15.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 188,71 EUR s kta od 20.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 194,33 EUR s kta od 18.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 202,11 EUR s kta od 16.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 198,10 EUR s kta od 14.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 200,94 EUR s kta od 19.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 204,16 EUR s kta od 16.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 149,81 EUR s kta od 20.02.2014. godine do isplate

- na iznos od 153,45 EUR s kta od 20.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 152,26 EUR s kta od 17.04.2014. godine do isplate

- na iznos od 148,22 EUR s kta od 21.05.2014. godine do isplate

- na iznos od 146,93 EUR s kta od 21.06.2014. godine do isplate

- na iznos od 147,51 EUR s kta od 23.07.2014. godine do isplate

- na iznos od 152,10 EUR s kta od 26.08.2014. godine do isplate

- na iznos od 155,95 EUR s kta od 27.09.2014. godine do isplate

- na iznos od 155,15 EUR s kta od 25.10.2014. godine do isplate

- na iznos od 158,49 EUR s kta od 27.11.2014. godine do isplate

- na iznos od 160,75 EUR s kta od 11.12.2014. godine do isplate

- na iznos od 159,42 EUR s kta od 16.01.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 25.02.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 31.03.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 29.04.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 28.05.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 30.06.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 30.07.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 28.08.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 25.09.2015. godine do isplate

- na iznos od 374,51 EUR s kta od 29.10.2015.godine do isplate,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju DS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 6.837,97 €, s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.07.2025.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu u CHF i isplata ukupnog iznosa od 15.235,47 eura iz osnove promjenjive kamatne stope i iz osnove tečajnih razlika, sa zateznim kamatama od dospijeća do isplate, ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka u švicarskim francima – CHF, koji je konvertiran u euro.

6. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili potrošački Ugovor o kreditu broj:178-50-395207 od 9. ožujka 2007. i to na iznos od 139.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjom tečaju HNB-a na dan isplate te da je prvotno ugovorena kamatna stopa bila 3,95% godišnje, koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno odluci banke. Isto tako, nesporno je da su parnične stranke 3. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su kredit iz švicarskih franaka – CHF konvertirale u euro.

7. Među parničnim strankama je sporno je li došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača takvom konverzijom odnosno je li se u tom smislu pojedinačno pregovaralo o odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF te odredbama o kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale sukladno jednostranom odlukom tuženika, odnosno radi li se o nepoštenih i ništetnim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF o kojim ugovorne stranke nisu pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj jer su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 125/07, 79/09, 89/09, u daljnjem tekstu: ZZP/07).

9.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom i ništetnom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

10. Na temelju nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije Forenzika Prima d.o.o., a temeljem provedenih izračuna i uvidom u dokumentaciju o kreditu proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa na štetu tužitelja, razlika u iznosima koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa u razdoblju otplate do 01.01.2014. bila 3,95%, a od 01.01.2014. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa iznosi 3,23%, preplata temeljem kamate iznosi 42.349,56 kn. Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta do izračuna konverzije 30.09.2015., iznosi ukupno 93.100,99 kn. Slijedom navedenog pod pretpostavkom da je tužitelju za cijelo vrijeme otplate kredita u CHF do dana konverzije u primjeni bila kamatna stopa iz ugovora do 1/2014.g. te 3,23% od 1/2014.g. te pod pretpostavkom da je u primjeni bio tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja tužitelj je ukupno preplatio iznos od 114.791,63 kn. Na nalaz i mišljenje vještaka FORENZIKA PRIMA d.o.o. tužitelj nije imao primjedaba, dočim je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da vještak nije proveo valjane izračune, da nije uzeo u obzir da je tužitelj plaćao i niže iznose od onih koje je stvarno dugovao banci, da je vještak pogrešno primijenio tečaj koji je važio na dan isplate kredita i da nalaz i mišljenje vještaka nije točan u pristupu i rezultatu. Na primjedbe tuženika očitovao se vještak FORENZIKA PRIMA d.o.o., te je vještak naveo da je svoj nalaz i mišljenje sačinio točno prema zadaći vještačenja, te se točno pozvao na sve točke u kojima je detaljno obrazložio svoj nalaz i mišljenje i uzeo u obzir sve potrebne parametre za valjani izračun. Nakon očitovanja vještaka sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano i temeljem valjano provedenih izračuna, a tuženik svojim primjedbama utvrđenja vještaka nije doveo u pitanje. Osim toga da tužitelj nije obeštećen konverzijom jasno svjedoči činjenica da je tužitelj podigao iznos glavnice kredita od 86.000,00 € u 2007. godini, te da je nakon 8 godina kontinuirane otplate kredita na način da mu se svakomjesečno povećavao anuitet kredita dugovao na dan konverzije (30.09.2015. prema ZID ZPK/15 iznos glavnice od 106.000,00 €.) Dakle, ne samo da tužitelj uz takve anuitete koji su bili toliko povećani zbog povišenja kamatne stope i povišenja tečaja CHF-a nije uspio otplatiti baš ništa, nego mu je glavnica obaveze bila 20.000,00 € veća nego što je bila početna glavnica i upravo ova činjenica svjedoči stupanj nepoštenog postupanja banke prema tužitelju.

11. Polazeći od toga da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovorene jednostranom odlukom banke, bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljicom, kao korisnicom kredita, one su nepoštene te stoga ništetne, prema odredbi članka 322. stavka 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), te donesene bez suglasnosti i sudjelovanja tužiteljice.

12. S obzirom da su predmetne odredbe ništetne te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo zadržati navedeni iznos, radi čega tužitelj ima pravo na povrat navedenog iznosa.

13. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZID ZPK) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drukčiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

14. Ugovornim odredbama predmetnoga Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa neutemeljeno tuženik drži da bi sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. Osim toga, ovaj sud drži kako je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

15. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi s tumačenjem i dosezima odredba ZID ZPK potrebno je navesti kako je člankom 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija pa ZID ZPK ne sadrži odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da bi konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

16. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi kako svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

17. Pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vođen je postupak pod brojem Gos-1/2019, a u tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

18. Radi toga ne postoji pravna osnova prema kojoj bi se odredbe Sporazuma o konverziji tumačile na način kao ih tumači tuženik da bi se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. Kako prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR tako što se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK- a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica kako se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

19. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 BS protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti kako potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica što je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

20. Stoga je u bitnom pravilno prvostupanjski sud, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu BS protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio kako potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

21. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenljivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/2017, to se ima smatrati kako tužiteljima pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., za tužitelja je zastara prekinuta podnošenjem ove kolektivne tužbe, a ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Dakle, predmetna tužba je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina jer je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe.

22. S obzirom na nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka Forenzika Prima d.o.o., temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i tuženiku naložio da tužitelju isplati iz osnove preplaćenih kamata i iz osnove preplate zbog tečajnih razlika ukupan iznos od 15.235,47 eura sa kamatama od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog iznosa te naknadi parnični trošak u iznosu od 6.837,97 eura sa zateznim kamatama.

23. Žalbeni razlozi i navodi tuženika su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge. Za razliku od tužitelja koji je potrošač, tuženik je financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio sve izvedene dokaze te nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika sudski vještak financijske struke se očitovao na primjedbe tuženika.

24. Radi toga je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Split, 5. studenoga 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić