Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Rijeka

P-2030/2019-46

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja. 1. LC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. LCJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. zastupani po punomoćnicima Marku Kuvaču i Maji Kuvač, odvjetnicima iz Rijeke protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 24. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja,a u odsutnosti tuženika, po objavi od 5. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

1.Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. st. 2 i 3 Ugovora o kreditu broj 306- 809/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog između prvotužitelja u svojstvu korisnika kredita, drugotužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 12.9.2005. potvrđenog kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod brojem OU- 1867/2005, u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koja odredba glasi:

"Promjenjivost kamatne stope

Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.10.2006. (slovima: prvoglistopadadvijetisućešeste) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promi-jeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.",

kao i sve izmjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izračuna iste donesene jednostranom odlukom tuženika nakon sklapanja ugovora o kreditu, te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

2.Nalaže se tuženiku da naknadi prvotužitelju LC iznos od 3.726,75 Eur (slovima: tri tisuće sedamsto dvadeset i šest eura i sedamdeset i pet centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od: 16,51 € od 31.10.2006.

16,39 € od 30.11.2006.

16,20 € od 31.12.2006.

16,07 € od 31.01.2007.

16,02 € od 28.02.2007.

16,00 € od 31.03.2007.

15,75 € od 30.04.2007.

15,55 € od 31.05.2007.

15,41 € od 30.06.2007.

15,46 € od 31.07.2007.

15,50 € od 31.08.2007.

25,07 € od 30.09.2007.

24,96 € od 31.10.2007.

25,21 € od 30.11.2007.

25,01 € od 31.12.2007.

25,40 € od 31.01.2008.

25,59 € od 29.02.2008.

50,97 € od 31.03.2008.

49,60 € od 30.04.2008.

48,99 € od 31.05.2008.

49,48 € od 30.06.2008.

48,47 € od 31.07.2008.

48,39 € od 31.08.2008.

48,62 € od 30.09.2008.

52,63 € od 31.10.2008.

49,85 € od 30.11.2008.

58,54 € od 31.12.2008.

58,96 € od 31.01.2009.

59,06 € od 28.02.2009.

58,19 € od 31.03.2009.

58,18 € od 30.04.2009.

56,94 € od 31.05.2009.

56,01 € od 30.06.2009.

56,05 € od 31.07.2009.

56,31 € od 31.08.2009.

56,11 € od 30.09.2009.

55,54 € od 31.10.2009.

56,13 € od 30.11.2009.

56,59 € od 31.12.2009.

57,17 € od 19.03.2010.

57,44 € od 17.05.2010.

58,14 € od 24.05.2010.

58,16 € od 29.06.2010.

60,57 € od 22.07.2010.

60,64 € od 22.07.2010.

60,95 € od 23.09.2010.

61,67 € od 27.10.2010.

60,70 € od 31.01.2011.

62,36 € od 31.01.2011.

64,88 € od 25.02.2011.

57,83 € od 26.02.2011.

56,67 € od 26.02.2011.

56,07 € od 28.03.2011.

58,16 € od 6.07.2011.

58,13 € od 25.07.2011.

60,15 € od 25.07.2011.

60,57 € od 10.08.2011.

67,78 € od 10.08.2011.

58,82 € od 31.10.2011.

58,30 € od 13.12.2011.

44,47 € od 30.12.2011.

44,32 € od 05.01.2012.

44,73 € od 20.02.2012.

44,83 € od 07.03.2012.

44,45 € od 21.03.2012.

44,09 € od 09.10.2012.

44,42 € od 31.10.2012.

44,47 € od 30.11.2012.

43,06 € od 30.01.2013.

43,32 € od 26.02.2013.

43,41 € od 29.03.2013.

42,59 € od 31.05.2013.

42,23 € od 05.07.2013.

41,69 € od 30.07.2013.

41,51 € od 30.07.2013.

41,72 € od 30.08.2013.

41,97 € od 30.10.2013.

41,68 € od 30.10.2013.

41,62 € od 23.12.2013.

41,43 € od 23.12.2013.

24,56 € od 17.01.2014.

3,57 € od 28.03.2014.

3,53 € od 28.03.2014.

3,48 € od 30.04.2014.

3,45 € od 30.06.2014.

3,43 € od 29.07.2014.

3,40 € od 29.07.2014.

3,42 € od 29.08.2014.

3,39 € od 30.10.2014.

3,37 € od 30.10.2014.

3,36 € od 27.11.2014.

3,33 € od 30.12.2014.

3,30 € od 29.01.2015.

3,14 € od 12.03.2015.

3,25 € od 29.05.2015.

3,21 € od 29.05.2015.

3,19 € od 29.06.2015.

3,16 € od 29.07.2015.

3,12 € od 25.08.2015.

3,10 € od 02.10.2015.

3,07 € od 17.10.2015.

3,04 € od 30.09.2015.

pa do isplate, po stopi koja za period do 31.12.2007. iznosi 15%, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14%, od 01.07.2011. do 31.7.2015. iznosi 12%, od 1.8.2015. do 31.12.2015. iznosi 8,14%, od 1.1.2016. do 30.6. 2016. iznosi 8,05%, od 1.7.2016. do 31.12.2016. iznosi 7,88%, od 1.1.2017. do 30.6.2017. iznosi 7,68%, od 1.7.2017. do 31.12.2017. iznosi 7,41%, od od 1.1.2018. do 30.06.2018. iznosi 7,09%, od 1.07.2018. do 31.12.2018. iznosi 6,82%, a od 01.01.2019. pa nadalje iznosi 6,54%, a za slučaj izmjene po stopi u visini zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3.Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl. 2. st.1. i čl. 3. II Ugovora o kreditu broj 306-476/2006 sklopljenog između prvotužitelja u svojstvu korisnika kredita, drugotužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 7. kolovoza 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke dana 10. kolovoza 2006. pod brojem OU-1478/2006, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:

„Čl. 2. st. 1.

Banka gospodinu LC, [adresa], rođen: **.**.1950.

(dvadeset-trećegprosincatusućudevetstopedesete) godine u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.000,00 CHF (pedesetpettisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...

Čl. 3. II

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 371,74 CHF (slovima: tristosedamdesetjedan švicarskih franaka i 74/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke...“,

te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

4.Nalaže se tuženiku da naknadi prvotužitelju LC iznos od 3.965,23 Eur (slovima: tri tisuće devetsto šezdeset i pet eura i dvadeset i tri centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos: 0,34 € od 30.11.2005.

3,48 € od 31.10.2008.

6,45 € od 31.12.2008.

8,61 € od 31.01.2009.

9,60 € od 28.02.2009.

6,91 € od 31.03.2009.

7,43 € od 30.04.2009.

3,31 € od 31.05.2009.

0,27 € od 30.06.2009.

1,08 € od 31.07.2009.

2,68 € od 31.08.2009.

2,55 € od 30.09.2009.

0,92 € od 02.11.2009.

3,93 € od 01.12.2009.

6,43 € od 31.12.2009.

9,42 € od 19.03.2010.

11,18 € od 17.05.2010.

14,71 € od 24.05.2010.

15,53 € od 29.06.2010.

26,04 € od 22.07.2010.

27,14 € od 22.07.2010.

29,24 € od 23.09.2010.

33,03 € od 27.10.2010.

29,93 € od 31.01.2011.

37,63 € od 31.01.2011.

49,01 € od 25.02.2011.

50,28 € od 26.02.2011.

45,79 € od 26.02.2011.

43,97 € od 28.03.2011.

54,97 € od 06.07.2011.

55,93 € od 25.07.2011.

66,78 € od 25.07.2011.

70,00 € od 10.08.2011.

106,27 € od 10.08.2011.

63,90 € od 31.10.2011.

62,58 € od 13.12.2011.

65,70 € od 30.12.2011.

66,04 € od 05.01.2012.

70,12 € od 20.02.2012.

72,12 € od 07.03.2012.

70,99 € od 21.03.2012.

67,71 € od 09.10.2012.

71,42 € od 31.10.2012.

73,23 € od 30.11.2012.

64,97 € od 30.01.2013.

68,33 € od 26.02.2013.

70,45 € od 29.03.2013.

66,24 € od 31.05.2013.

65,25 € od 05.07.2013.

62,97 € od 30.07.2013.

63,31 € od 30.07.2013.

66,44 € od 30.08.2013.

69,83 € od 30.10.2013.

69,42 € od 30.10.2013.

70,74 € od 23.12.2013.

71,03 € od 23.12.2013.

76,26 € od 28.03.2014.

75,68 € od 28.03.2014.

73,17 € od 30.04.2014.

72,64 € od 30.06.2014.

73,54 € od 29.07.2014.

74,48 € od 29.07.2014.

77,37 € od 29.08.2014.

78,03 € od 30.10.2014.

78,84 € od 30.10.2014.

80,13 € od 27.11.2014.

79,82 € od 30.12.2014.

80,46 € od 29.01.2015.

67,21 € od 12.03.2015.

80,47 € od 12.03.2015.

80,48 € od 29.05.2015.

80,49 € od 29.05.2015.

80,49 € od 29.06.2015.

80,50 € od 29.07.2015.

80,51 € od 25.08.2015.

80,51 € od 02.10.2015.

80,52 € od 17.10.2015.

pa do isplate, po stopi koja za period do 31.12.2007. iznosi 15%, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14%, od 01.07.2011. do 31.7.2015. iznosi 12%, od 1.8.2015. do 31.12.2015. iznosi 8,14%, od 1.1.2016. do 30.6. 2016. iznosi 8,05%, od 1.7.2016. do 31.12.2016. iznosi 7,88%, od 1.1.2017. do 30.6.2017. iznosi 7,68%, od 1.7.2017. do 31.12.2017. iznosi 7,41%, od 1.1.2018. do 30.06.2018. iznosi 7,09%, od 1.07.2018. do 31.12.2018. iznosi 6,82%, a od 01.01.2019. pa nadalje iznosi 6,54%, a za slučaj izmjene po stopi u visini zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

5 Odbija se tuženi zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 1.626,09 eur uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekućom koja na navedeni iznos teče od dana 1.10.2015. godine pa do isplate, po stopi koja za period do 30.6.2017. iznosi 7,68%, od 1.7.2017. do 31.12.2017. iznosi 7,41%, od 1.1.2018. do 30.06.2018. iznosi 7,09%, od. 1.07.2018. do 31.12.2018. iznosi 6,82%, a od 01.01.2019. pa nadalje iznosi 6,54%, a za slučaj izmjene po stopi u visini zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

6.Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 3.101,61 Eur (slovima: tri tisuće sto jedan euro i šezdeset i jedan cent) uvećan za zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine,tekućom od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

7.Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade prouzročeni trošak u visini od 250,00 Eura (slovima: dvjesto pedeset eura), uvećan za zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine,tekućom od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

8.Odbijaju se stranke sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška, sve preko iznosa utvrđenih u točkama 6. i 7. izreke ove presude.

Obrazloženje

1.Tužitelji su ustali tužbom protiv tuženika 12. lipnja 2019. radi utvrđenja i isplate. U tužbi navode da su sa tuženikom 12. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu i to prvotužitelj u svojstvu korisnika kredita,a drugotužiteljica u svojstvu sudužnika i založnog dužnika, sa namjerom dovršenja kuće, sa valutnom klauzulom, u iznosu od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu sa odlukom banke. Nadalje se navodi da su stranke 28. ožujka 2012. sklopile Aneks kojim je zbog naknade za provedbu moratorija glavnica uvećana i iznosila je 40.278,12 CHF. Dana 02. ožujka 2016. stranke su zaključile daljnji Aneks kojim je izvršena konverzija kredita. Tužitelji smatraju da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, te da provedenom konverzijom te odredbe nisu konvalidirale i da nisu obeštećeni. Pozivaju se na odluke donijete u tzv. kolektivnom sporu radi zaštite potrošača,te potražuju isplatu preplaćenih iznosa, sve uz naknadu parničnog troška.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Smatra da je tužitelj pravo koje traži u ovom postupku već ostvario zaključenjem Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita,slijedom čega se ne može raspravljati o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima.Dodatno ističe da je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji je jasan i poznat potrošačima. Također smatra da je i kondemnatoran dio tužbenog zahtjeva u cijelosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konvezije i sklapanjem Aneksa. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3.Prvotužitelj je 12. lipnja 2023. ustao tužbom protiv tuženika (P-1511/2023) u kojoj navodi da je pred istim sudom u tijeku parnični postupak između ovdje stranaka radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 306-809/2005 i isplate, a koji ugovor je tužitelj sklopio s tuženikom dana 12.9.2005. godine, a namjenom dovršenja kuće, s valutnom klauzulom u iznosu od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Predmet se vodi pod posl. br. P-2030/2019.Tužitelj ustraje u svim navodima iznesenim u predmetu P- 2030/2019 te ujedno ističe i da je tuženik pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF (švicarski franak) na dan konverzije što je nezakonito jer se primjena takvog tečaja temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik je morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan konverzije što nije učinio. Stoga je po toj osnovi nastala razlika glavnice u visini od 1.607,65 eur / 12.112,81 kn koji tužitelj ima pravo potraživati.

4.U odgovoru na tužbu (P-1511/2023) tuženik ističe da pred istim sudom o istoj pravnoj stvari, odnosno o istom zahtjevu i među istim strankama već teče parnica koja se vodi pod brojem P-2030/2019, sve kako navodi i sam tužitelj. Obzirom na navedeno tuženik predlaže sukladno članku 288. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu ZPP ) u svezi sa člankom 194. istog zakona, tužbu u navedenom predmetu odbaciti. Nadalje ističe da tužba tužitelja nije podobna za odlučivanje jer je nepotpuna i nerazumljiva što je protivno kogentnim normama. Predlaže tužitelja pozvati na ispravak tužbe, a podredno, ukoliko ispravak izostanetužbu odbaciti.Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu.Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Iz tužbe proizlazi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 306-809/2005 od 12. rujna 2005.g. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog s tuženikom iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 306-809/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02. ožujka 2016.g. (dalje: sporazum o konverziji) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Sporazumom o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je:

- početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita);

- primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope);

- zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF;

- kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir zapotrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu;

- utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR;

- postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim se je tužitelj usuglasio. Valja odmah naglasiti i da s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK tužitelj mogao odbiti konverziju koju mu je prethodno tuženik morao ponuditi, spomenuta presuda Europskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Tuženik ovdje posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona. Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Zato, kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Tuženik napominje da je u tom smislu potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015.g., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Kako je dakle zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača pa je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ovdje upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g. broj: Gos 1/2019- 36, ali i na dio ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g. u kojoj je postojanje pravnog interesa zadržano samo u onim okolnostima u kojima korisnik kredita nije konvertirao ugovor o kreditu . Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je Rješenjem broj: U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Nadalje, isitče prigovor promanjkanja aktivne legitimacije jer je iz specifikacije uplata razvidno je da su uplate na ime podmirenja spornog Ugovora o kreditu, između ostalog izvršene od ZC. Tuženik se u odnosu na gore spomenuti prigovor poziva na odluku Ustavnog suda RH U-III- 3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom RH utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nadalje, tuženik navodi da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003).Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci);instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja.U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Jasnoća, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, prva sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održana 5. ožujka 2004.g. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

5.Predmeti su spojeni radi zajedničkog raspravljanja.

6.Proveden je dokazni postupak uvidom u Ugovor o kreditu (list 12 do 16, 81 do 92 spisa), Aneks br. 1 Ugovora o kreditu (list 27 do 19 spisa), Aneks br. 2 Ugovora o kreditu (list 19 do 22 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope ( list 23, 24, spisa), otplatni plan (list 23 i 24 , 25 do 27, 28, 31 do 33, 35 do 37 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji (list 27 spisa), prihvaćanje izračuna konverzije (list 29 spisa), u Izračun konverzije (list 29 i 30, 34 do 35 spisa), popis uplata (list 38i 39 spisa), izračun preplate (list 40 i 41 spisa), specifikaciju uplata (list 93 do 98 spisa), Izjavu svjedoka (list 219 do 223 spisa), saslušan je tužitelj (list 254 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću koji je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 265 do 283 spisa).

7.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 21. veljače 2024. (list 257 i 258 spisa), 21. veljače 2025. (list 355 spisa), 21. veljače 2025. (list 356 do 362 spisa), 8. travnja 2025. (list 368 spisa),21. kolovoza 2025. (list 372 spisa),17. rujna 2025. (list 376 spisa), 17. rujna 2025. (list 377 i 378 spisa), a tuženik podneskom od 18. veljače 2021. (list 54 do 79 spisa), 11. travnja 2024. (list 260 spisa), 27. siječnja 2025. (list 333 do 344 spisa), 24. ožujka 2025. (list 363 do 365 spisa), 22. travnja 2025. (list 371 spisa), 19. rujna 2025. (list 379 i 380 spisa),22. rujna 2025. (list 382 i 386 spisa).

8.Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja.

9.Tuženik smatra da se radi o preinaci tužbe kojoj se protivi.Takva preinaka je dopuštena,a isto je u skladu zaključkom zauzetim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj IV Su-162/2021 od 26. studenog 2021.

10.Nije sporna činjenica da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 12. rujna 2005. broj: 306-809/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj sa valutnom klauzulom u CHF i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nije sporna niti činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu,a temeljem prethodno prihvaćene konverzije kredita ponuđene od strane tuženika, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/2015).

11.Tužitelj prvenstveno smatra da tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije postupao u dobroj vjeri jer iako je raspolagao svim relevantim informacijama o rizicima vezanim za valutnu klauzulu u CHF, kao i informacijama o promjenjivosti kamatne stope, iste nije predočio tužitelju i nije ga upozorio na moguće posljedice, čime je na tužitelja prebacio cjelokupni rizik nastalih promjena, a slijedom čega su navedene odredbe ništetne. Stoga potražuje isplatu iznosa preplaćenih s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli.Također smatra da da je izvršio preplatu razlike glavnice odnosno da glavnica u konverziji nije pravilno obračunata, pa potražuje i navedeni iznos.

12.Tuženik prvenstveno smatra da su zaključenjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu stranke stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove kojim je tužitelj izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u Eur,te da nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti tražiti navodna obeštećenja s te osnove. Ističe prigovor zastare.

13.U ovom postupku saslušan je tužitelj čiji iskaz ovaj sud cijeni iskrenim. Tužitelj je postupao kao prosječni potrošač, a iz provedenog postupka proizlazi da je općenito bio informiran o proizvodima tuženika, te o tome što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula,ali o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope ili dodatnog pojašnjenja u odnosu na kredite sa valutnom klazulom u EUR u smislu razlike i eventualne zaštite od strane HNB-a nije bilo govora. Također proizlazi da potrošači nisu imali mogućnost utjecati na odredbe ugovora.

14.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. iznio je pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 502. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. c. ZPP- a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

15.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope,a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

16.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

17.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja.

18.Zakonom o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP) uređen je učinak odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na bitno sličan način određeni su učinci presude donesene povodom kolektivne tužbe i prema ZPP-u i to u članku 502. c ZPP-a, prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19.Dakle, prema citiranim je odredbama za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužitelj ovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan,a u konkretnom slučaju jest, sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu ZCJ i PC Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

20.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da su ništetne odredbe Ugovora kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak.

21.Samo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Posebno je bitno da Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno navodi da u preostalom dijelu ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, nisu nepoštene, a time ništetne odredbe, a zbog čega njihova valjanost, primjena i učinak nije dovedena u pitanje. Dakle, ovom su argumentacijom otklonjeni prigovori da su tužene banke postupale sukladno tadašnjim propisima, kao i prigovori da nije moguće utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope bez da to ima utjecaja na ostatak pravnog posla.

22.Ništetna je i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, odnosno priroda i specifičnost valute švicarski franak nije bila poznata prosječnom građaninu kojeg banka o tome ni na koji način nije informirala i potrošač nije bio i ne može biti svjestan rizika koji je preuzeo.

23.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom, kao i iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF.

24.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

25.Prigovor zastare nije osnovan.

26.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.

27.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren i na utvrđenje ništetnosti. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega nema dvojbe da ukoliko je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

28.Pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti kamatne stope nastupila je 13. lipnja 2014. kada je počela teći zastara koja je istekla je 13. lipnja 2019. U odnosu na potraživanje s osnova tečajne razlike, zastara je počela teći 14. lipnja 2018.,te je istekla 14. lipnja 2023., dok je tužitelj tužbom ustao 12. lipnja 2019. slijedom čega zastara nije nastupila.

29.Konačno, treba reći da se kao ključno pitanje u ovom postupku pojavljuje pitanje posljedica ZID ZPK.

30.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR.

31.Citirani propis odredio je metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava,a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK).

32.Takav dodatak ugovora potpisao je i tužitelj,čime je po ocjeni ovoga suda osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.

33.Dakle, cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje,a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano).

34.U osnovi se može reći da je cilj ZID ZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji,a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.

35.Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita,a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.

36.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona.

37.U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

38.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda L ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi,a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

39.Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda L i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao,a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.

40.Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

41.Ocjena je ovog suda da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen i nije mu vraćena preplata s osnova ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Konverzija je prvenstveno imala svrhu da se osigura redovita otplata kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika pri tome se vodeći načelom da im se osigura ravnopravan,a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Ugovor o konverziji je posebno zakonsko uređenje koje na specifičan i nov način uređuje odnose između stranaka i njegovim je zaključenjem stvorena nova pravna osnova.Radi se o specifičnoj građanskoj pravnoj ponudi u kojoj je banka imala dužnost ponuditi ga potrošačima,a potrošači su imali pravo izbora prihvatiti ga ili ne.Pobuda na strani potrošača za zaključenje takvih ugovora nije bila odlučna i ne utječe na valjanost ugovora. Nadalje, način izračuna konverzije propisan je čl. 19. c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao kredit i na takav način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka u osnovi nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. To tim više što je razlog donošenja navedenog Zakona, kao što je već rečeno, bio da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka. Činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.U vrijeme sklapanja Aneksa pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije niti bilo pravomoćno riješeno.

42.Glede visine tužbenog zahtjeva obrazlaže se kako slijedi.

43.U ovom je postupku provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke.

44.Ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, smatra da je isti stručan i temeljit, te da je vještak odgovorio na datu mu zadaću.Treba reći da je pravilno vezati visinu tužbenog zahtjeva za početnu kamatnu stopu i početni tečaj jer je odnosu na navedene parametre ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale. Konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Dakle, Aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

45.Konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama,pa iako su preplate kamata i tečaja indirektno uključene u izračun preplate odnosno manjka preko stvarnih uplata, sam izračun u konverziji na bazira se na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu već se računa na temelju dospjelih obveza kamata i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po CHF kreditu, pa je ovaj sud i nadalje stava da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen,a sve kako je to već obrazloženo.

46.Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu razlike u glavnici smatrajući da je ista pogrešno obračunata u konverziji. Aneks Ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima, gdje je tužitelju prije zaključenja Aneksa predočen obračun kojeg je prihvatio, pa se i stoga njegov zahtjev za isplatu navedenog iznosa u ovom postupku ne nalazi osnovanim.

47.Visina tužbenog zahtjeva sukladna je nalazu i mišljenju vještaka.

48.Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

49.Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a,a odnosi se na trošak zastupanja stranaka prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).Sud je prilikom odlučivanja o trošku cijenio činjenicu da je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti i isplatu s osnove ništetnosti ugovornih odredaba dok je u spojenom predmetu (P-1511/23) u kojem potražuje isplatu razlike u glavnici odbijen sa tužbenim zahtjevom.

50.Tužitelju je priznat slijedeći trošak:

- sastav tužbe u predmetu P-2030/2019- 100 bodova/200,00 € (Tbr.7.1.)

- zastupanje na ročištu 25.2.2021. - 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

- zastupanje na ročištu 18.10.2023. - 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

- zastupanje na ročištu 25.1.2024. - 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

- sastav podneska od 21.2.2025. - 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

- sastav drugog podneska od 21.2.2025. - 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

- sastav podneska od 17.9.2025. -100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

- sastav drugog podneska od 17.9.2025. - 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

- zastupanje na ročištu 24.9.2025.- 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

-trošak PDV-a od 25% odnosno 450,00 € (Tbr.46.)

-trošak vještačenja 600,00 €

-sudska pristojba na tužbu u predmetu P-2030/2019 -160,61 €.

51. Tuženiku je priznat troška sastava odgovora na tužbu u spojenom predmetu P-1511/23 u visini od od 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.) uvećano za trošak PDV-a od 25% odnosno 50,00 € (Tbr.46.)

U Opatiji, 5. studenog 2025.

S u d a c:

Senka Kirša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Pun. tužitelja (oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl. 11.st.1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama)

2. Pun. tuženika