Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1456/2024-2

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupano po punomoćnici Sandri Grilec, odvjetnici iz Zagreba, radi naknade štete odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 19 Pn-53/2023-40 od 28. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 5. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 19 Pn-53/2023- 40 od 28. ožujka 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 1.598,92 eura (tisućupetstodevedesetosameura i devedesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 764,93 eura od 12. studenog 2020. godine do isplate;

- na iznos od 833,99 eura od dana podnošenja tužbe sudu do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 da tuženiku CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.590,00 eura (tisućupetstodevedeseteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 28. ožujka 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u u cijelosti.

3. Odgovor a žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koju da je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojem osiguraniku GČ u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. kolovoza 2021.

6. Između stranaka je prije svega sporna primjena materijalnog prava, odnosno sporno je, je li se postojanje i visina obveze tuženika, kao osiguravatelja štetnika, da naknadi štetu tužitelju nastalu isplatom mirovine svom osiguraniku utvrđuje primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju ili odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

7. Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju a glede osnovanosti zahtjeva istog treba primijeniti materijalnopravne odredbe propisane člankom 160. i 163. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 57/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje: ZOMO), dok tuženik suprotno tome, pravnu osnovu tužiteljevog zahtjeva pronalazi u odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, točnije onog koji je bio na snazi u vrijeme pojedinih isplata, u konkretnom slučaju, u razdoblju 1. siječnja 2019. do 31. kolovoza 2021.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (primjerice Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., Rev-1067/2012 od 12. srpnja 2017., Rev-768/2022 od 11. srpnja 2023.), izrazio pravno shvaćanje da je za odluku o sporu kojeg pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, o čemu se radi u ovoj pravnoj stvari, radi povratka iznosa koje je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku, mjerodavno materijalno pravo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, točnije u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nezgode) i ne Zakon o mirovinskom osiguranju prema kojem je utvrđeno pravo na invalidsku odnosno obiteljsku mirovinu.

9. Sukladno odredbama članka 116. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

10. Dakle u konkretnom slučaju tužitelj naknadu štete potražuje od tuženika po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, a prava i obveze tuženika koje proizlaze iz ove vrste ugovora o osiguranju regulirane su odredbama ZOOP, stoga je materijalno pravo koje treba primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari ZOOP, što znači da je predmet spora trebalo raspraviti sa aspekta članka 27. ZOOP (kojom odredbom se, pored prava na regres, regulira i pitanje opsega naknade štete zavoda koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, prema odgovornom osiguratelju), a što je sukladno recentnoj i već ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

11. Prema čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, dok je st. 2. ZOOP propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a stavkom 3. tog članka propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Sukladno navedenom tužitelj bi temeljem čl. 27. ZOOP imao pravo na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje na osnovi isplaćene mirovine svom osiguraniku samo ako je iznos isplaćene mirovine veći od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu.

13. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdi sljedeće činjenice:

- da je tuženik priznao pasivnu legitimaciju, činjenicu nastanka prometne nezgode od dana 2.4.1990. koju da je skrivio osiguranik tuženika, a u kojoj je osiguranik tužitelja zadobio tjelesne ozljede zbog kojih mu je utvrđena invalidnost, te činjenicu da ozljede zadobivene u prometnoj nesreći utječu sa 30%, a bolest 70 %,

- da tuženik ne osporava da je rješenjem HZMO-Područne službe u Varaždinu osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu u omjeru od 30% zbog ozljede izvan rada te od 70% zbog bolesti, kao što ne osporava ni da je tuženik platio razmjerni iznos plaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. rujna 2019. do 30. rujna 2020. godine u iznosu od 5.763,36 kn,

- da je teret dokaza da je pretrpio štetu na tužitelju koji je bio dužan predložiti dokaze kojima se postojanje i visina štete mogu utvrditi,

- da tužitelj takve dokaze nije predložio pa da je sud temeljem dokaznog prijedloga tuženika proveo financijsko vještačenje,

- da sud ne može prihvatiti osnovni nalaz i mišljenje vještaka budući da je vještak prilikom izračuna invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu koja bi bila isplaćena osiguraniku tužitelja primijenila podatke o prosječnim invalidskim mirovinama koje je tužitelj isplaćivao u slučaju ozljede na radu svim korisnicima takve mirovine, a nije napravila stvarni izračun invalidske mirovine koja bi bila isplaćena osiguraniku tužitelja GČ za slučaj ozljede na radu temeljem podataka u spisu,

- da sud ne može prihvatiti niti dopunski nalaz vještakinje budući da vještak prilikom izračuna invalidske mirovine koja bi bila isplaćena osiguraniku tužitelja GČ u slučaju ozljede na radu nije primijenila dodatak od 27% propisan Zakonom o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (NN 79/07, 114/11, 115/18, 156/23),

- da je vještak isto tako pogrešno izračunao najnižu mirovinu za osiguranika tužitelja budući da je ista u izračunu primijenila 34 godine, 7 mjeseci i 1 dan mirovinskog staža, a člankom 90. st. 3. ZOMO (identična odredba sadržana u čl. 82. st. 3. ZOMO/98) da je predviđeno da se najniža mirovina korisnika invalidske mirovine, čija je invalidnost posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, određuje za 40 godina mirovinskog staža,

- da vještak u dopunskom nalazu nije pravilno izračunala niti invalidsku mirovinu za slučaj ozljede na radu osiguranika tužitelja, niti najnižu mirovinu (koja bi se isplaćivala umjesto invalidske mirovine u slučaju povrede na radu ako je utvrđena invalidska mirovina manja od najniže mirovine),

- da sud temeljem nalaza i mišljenja vještak nije mogao utvrditi odlučnu činjenicu, je li tužitelj pretrpio stvarnu štetu sukladno čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, odnosno nije mogao utvrditi je li invalidska mirovina koju je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u spornom razdoblju veća od invalidske mirovine koja bi mu bila isplaćena u slučaju povrede na radu,

- da u nalazu i mišljenju vještaka ima nedostataka koji se ne mogu otkloniti usmenim saslušanjem vještaka s obzirom da je vještak u pisanom očitovanju zatražila razrješenje i ustvrdila da je njezin izračun iz osnovnog nalaza pravilan, a on to nedvojbeno nije, pa da su bili ispunjeni uvjeti za provođenjem novog vještačenja po dugom sudskom vještaku sukladno čl. 261. st. 3. ZPP,

- da tuženik nije prigovarao osnovnom nalazu i mišljenju vještakinje niti je predlagao provođenje novog vještačenja po drugom sudskom vještaku, a na tužitelju da je teret dokaza da je pretrpio stvarnu štetu u skladu sa čl. 27. ZOOP, pa da je sud raspravnim rješenjem od 10. siječnja 2024. pozvao tužitelja da u roku od 15 dana, uplati predujam za provođenje novog financijskog vještačenja po drugom sudskom vještaku, uz upozorenje na posljedice iz čl. 153. st. 3. ZPP,

- da tužitelj nije u dodijeljenom roku uplatio predujam za provođenje dopunskog vještačenja, već je u podnesku od 23. siječnja 2024. naveo da on ne potražuje stvarnu štetu prema čl. 27. ZOOP pa da je sud odlučnu činjenicu koju je bilo potrebno utvrditi po vještaku utvrdi primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud smatra da tužitelj nema pravo od tuženika potraživati naknadu štete prema čl. 161. ZOMO već isključivo stvarnu štetu prema čl. 27. ZOOP (kojeg pogrešno prvostupanjski sud označava čl.127. ZOOP). Pri tom da je na tužitelju, koji tvrdi da je isplatom mirovina svom osiguraniku pretrpio štetu, teret dokaza da je šteta nastala i koliko ona iznosi. S obzirom da temeljem dokaza izvedenih tijekom prvostupanjskog postupka nije moguće utvrditi činjenicu je li tužitelj pretrpio stvarnu štetu u smislu čl. 27. ZOOP sud da je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 211.a ZPP zaključio da tužitelj nije dokazao da je pretrpio stvarnu štetu u smislu čl. 27. ZOOP. Budući da tužitelj nije dokazao da je pretrpio stvarnu štetu u smislu čl. 127. ZOOP tužbeni zahtjev da je odbijen u cijelosti kao neosnovan.

15. Za sada nije moguće prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o odbijanju zahtjev tužitelja jer je žalbenim navodima doveden u sumnju.

16. Točno je, da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu članka 27. ZOOP, a ne odredbe članka 160. i 163. ZOMO, kako to neosnovano smatra žalitelj, međutim pogrešno je prvostupanjski sud smatrao da je na tužitelju teret dokaza utvrđenja postojanja eventualne razlike i njene visine između isplaćene invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO tužitelja i mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila utvrđena i isplaćena u slučaju povrede na radu.

17. Naime, prema shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-1055/2021-2 od 5. ožujka 2024. kojom je reafirmirano pravno shvaćanje sadržano u odluci poslovni broj Rev-4176/2019-2 od 10. listopada 2023. prema kojem je, kada tuženik (društvo za osiguranje) prigovori da je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu imovinu, odnosno, kada prigovori visini štete, teret dokaza da je visina starosne mirovine koju bi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po redovnog tijeku stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja, jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva, upravo na tuženiku.

18. Pravilo o teretu dokazivanja sadržano je u odredbama članka 221.a ZPP, a u skladu s tim zakonskim odredbama sud će, ako na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP), ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Potrebno je ukazati da su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika, kako to propisuju odredbe članka 219. stavka 1. ZPP.

20. Dakle, prema citiranim procesnim odredbama, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev pa je tako tužitelj, u ovom slučaju, bio dužan dokazati štetu, što uključuje i njezinu visinu, dok je tuženik koji tvrdi da visina štete ne odgovara stvarnoj šteti i novčanim iznosima navedenim u zahtjevu i obračunu tužitelja, bio dužan to dokazati.

21. Stoga se ne može prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda da je zahtjev tužitelja valjalo odbiti jer da nije dokazao da je šteta nastala i koliko ona iznosi.

22. Budući da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi pravno relevantne činjenice potrebne za valjanu primjenu materijalnog prava (odredbe članka 27. ZOOP), trebalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje imajući na umu iznesene primjedbe i donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom mjerodavnih odredbi članka 27. ZOOP.

24. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

Splitu, 5. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac