Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2524/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica iz Karlovca, Tuškanova 10, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-453/2024-8 od 22. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-453/2024-8 od 22. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

" I. Utvrđuje se da je ništetna nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 5102484771 od 24.06.2005.sklopljenog između stranaka, u dijelu koji glasi: „korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK obračunate s datumom Ugovora.“

II. Tužena ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužitelju GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 507,17 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.06.2005.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 428,08 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 22. 7. 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.".

2. Rješenjem sadržanim u istoj odluci odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu.

3. Protiv te odluke žali se tuženik, pobijajući istu u cijelosti, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, kao žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točaka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu, na ponovni postupak.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Nakon što je pobijana odluka ispitana u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju se izrijekom poziva tuženik, jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu, pa nije ostvarena ni povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3) ZPP na koju opisno upućuje tuženik zbog razloga koji slijede u nastavku.

8. Odredbom članka 70. stavka 1. ZPP propisano je da se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan i ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda. Prema odredbi stavka 2. ovoga članka, ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu mjesno nadležna dva suda ili više sudova, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova ili drugi stvarno nadležni sud. Sukladno odredbi stavka 3. članka 70. ZPP, pod pretpostavkama iz odredbi stavaka 1. i 2. tog članka, sporazum o mjesnoj nadležnosti važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova, koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa, s tim da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu (stavak 4. navedenog članka).

9. Ovdje je za navesti kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 29. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta kreditora, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Stav sjednice odjela od 29. siječnja 2020. je dopunjen na sjednici odjela održanoj 13. listopada 2020. na način da je istaknuto pravno shvaćanje po kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

10. Nadalje, odredbom članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, te da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

11. Pravilno je prvostupanjski sud upozorio i na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav. Tako je odredbom članka 81. stavcima 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavka 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Vezano za praksu Suda Europske unije, pravilno je prvostupanjski sud ukazao na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. U konkretnom slučaju, pravilno je sud prvog stupnja primijenio naprijed izneseno materijalno pravo kada je pobijanim rješenjem utvrdio kako je prorogacijska klauzula sadržana u ugovoru o kreditu nepoštena, a samim tim i ništetna, a obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana (navedeno utvrđenje tuženik žalbom ne osporava) i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, te bi radi spora nastalog među strankama glede ugovora o kreditu, korisnik kredita (tužitelj) bio u obvezi putovati iz [adresa] u [adresa], što bi možebitno uzrokovalo financijsku neravnotežu, imajući u vidu trošak putovanja do Rijeke i natrag, kao i za to potrebno vrijeme, te ostale kriterije zauzete u već spomenutim pravnim shvaćanjima ovog suda od 29. siječnja 2020. i 13. listopada 2020, a potvrđeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020 na čiji zaključak se sud prvog stupnja pravilno pozvao.

14. Mjesna nadležnost suda prvog stupnja, kao suda mjesne nadležnosti prebivališta tužitelja, proizlazi i iz odredbe članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 128/22 i 156/23) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedenu odredbu je sud prvog stupnja pravilno primijenio, pa je utoliko neosnovana tvrdnja tuženika kako bi stvarno nadležni sud u Rijeci bio mjesno nadležan sve i da ne postoji odredba o prorogaciji nadležnosti u ugovoru o kreditu.

15. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 10. Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 24. lipnja 2025., a kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u visini 2,5 % od iznosa kredita, te isplatu uslijed te odredbe neosnovano plaćenog iznosa.

16. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, te da je tuženik temeljem sporne ugovorne odredbe 28. lipnja 2005. naplatio od tužitelja utuženi iznos.

17. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, u provedenom postupku utvrdio:

- kako je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nastupao kao potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - u nastavku ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu,

- kako je riječ o ugovornoj odredbi koja je sadržana na unaprijed formuliranom obrascu ugovora i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, niti je tužitelju objašnjeno koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog za plaćanje sporne naknade, niti su mu prezentirani troškovi koje je navodno tuženik imao, kao ni zašto ta naknada ovisi o iznosu odobrenog kredita,

- da navedena odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda proizlaze iz u postupku izvedenih dokaza, te ih tuženik paušalnim tvrdnjama u kojima navodi suprotno nije s uspjehom doveo u sumnju, a slijedom tih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

19. Odredbom članka 81. stavcima 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

20. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavka 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

21. Iako tuženik zasigurno imao određene troškove kod obrade kredita, kada isto naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalno određenom iznosu, kao stvarni trošak, to je prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna.

22. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

23. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

24. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi sporne ugovorne odredbe, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovaranja.

25. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku sklapanja obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

26. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi, jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.

27. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) u svezi s odredbom članka 323. ZOO kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi.

28. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom koja u skladu s člankom 1115. ZOO teče od dana stjecanja (plaćanja). U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od uplate, odnosno od dana kada je tuženik stekao utuženi iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe.

29. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, a obračun troška koji je priznat tužitelju tuženik žalbom nije osporio.

30. Zbog izloženih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i po odredbi članka 368. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu, jednako kao i pobijano rješenje po odredbi članka 380. točke 2) ZPP, pa je odlučeno kao u izreci.

Split, 5. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić