Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-153/2022-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja ŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupane po OD Vukina i partneri iz Zagreba, rasi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 14. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, po objavi 5. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da isplatiti tužitelju ŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.840,14 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015., a od 01. kolovoza 2015. sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- 0,14 EUR od dana 10. ožujka 2008. godine,

- 0,53 EUR od dana 16. listopada 2008. godine,

- 0,13 EUR od dana 10. studenog 2008. godine,

- 3,78 EUR od dana 18. studenog 2008. godine,

- 1,54 EUR od dana 15. prosinca 2008. godine,

- 1,35 EUR od dana 19. siječnja 2009. godine,

- 6,10 EUR od dana19. siječnja 2009. godine,

- 3,00 EUR od dana 16. veljače 2009. godine,

- 7,38 EUR od dana 16. veljače 2009. godine,

- 3,26 EUR od dana 17. veljače 2009. godine,

- 0,44 EUR od dana 16. ožujka 2009. godine,

- 12,68 EUR od dana 16. ožujka 2009. godine,

- 0,68 EUR od dana 17. travnja 2009. godine,

- 8,00 EUR od dana 17. travnja 2009. godine,

- 0,51 EUR od dana 22. travnja 2009. godine,

- 0,19 EUR od dana 11. svibnja 2009. godine,

- 7,57 EUR od dana 15. svibnja 2009. godine,

- 0,38 EUR od dana 10. lipnja 2009. godine,

- 6,60 EUR od dana 17. lipnja 2009. godine,

- 0,37 EUR od dana 10. srpnja 2009. godine,

- 6,90 EUR od dana 17. srpnja 2009. godine,

- 0,20 EUR od dana 10. kolovoza 2009. godine,

- 5,37 EUR od dana 14. kolovoza 2009. godine,

- 0,22 EUR od dana 10. rujna 2009. godine,

- 6,55 EUR od dana 15. rujna 2009. godine,

- 0,10 EUR od dana 12. listopada 2009. godine,

- 5,04 EUR od dana 15. listopada 2009. godine,

- 0,14 EUR od dana 10. studenog 2009. godine,

- 6,54 EUR od dana 16. studenog 2009. godine,

- 0,06 EUR od dana 10. prosinca 2009. godine,

- 5,88 EUR od dana 15. prosinca 2009. godine,

- 9,11 EUR od dana 11. siječnja 2010. godine,

- 0,25 EUR od dana 15. veljače 2010. godine,

- 10,85 EUR od dana 15. veljače 2010. godine,

- 0,70 EUR od dana 15. ožujka 2010. godine,

- 9,95 EUR od dana 15. ožujka 2010. godine,

- 1,37 EUR od dana 15. travnja 2010. godine,

- 10,97 EUR od dana 15. travnja 2010. godine,

- 2,66 EUR od dana 17. svibnja 2010. godine,

- 12,08 EUR od dana 17. svibnja 2010. godine,

- 1,42 EUR od dana 25. svibnja 2010. godine,

- 2,13 EUR od dana 15. lipnja 2010. godine,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 814,32 EUR sa zz kamatom, kao neosnovan.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 83,67 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku na iznos od:

• na iznos od 1,42 EUR od dana 17.11.2006. do isplate

• na iznos od 1,13 EUR od dana 16.12.2006. do isplate

• na iznos od 0,02 EUR od dana 11.01.2007. do isplate

• na iznos od 1,52 EUR od dana 16.01.2007. do isplate

• na iznos od 0,03 EUR od dana 13.02.2007. do isplate

• na iznos od 2,95 EUR od dana 20.02.2007. do isplate

• na iznos od 0,08 EUR od dana 13.03.2007. do isplate

• na iznos od 1,97 EUR od dana 17.03.2007. do isplate

• na iznos od 0,13 EUR od dana 11.04.2007. do isplate

• na iznos od 3,52 EUR od dana 18.04.2007. do isplate

• na iznos od 0,27 EUR od dana 11.05.2007. do isplate

• na iznos od 5,29 EUR od dana 18.05.2007. do isplate

• na iznos od 0,37 EUR od dana 12.06.2007. do isplate

• na iznos od 5,39 EUR od dana 20.06.2007. do isplate

• na iznos od 0,65 EUR od dana 11.07.2007. do isplate

• na iznos od 5,75 EUR od dana 20.07.2007. do isplate

• na iznos od 0,62 EUR od dana 11.08.2007. do isplate

• na iznos od 3,22 EUR od dana 22.08.2007. do isplate

• na iznos od 0,68 EUR od dana 11.09.2007. do isplate

• na iznos od 4,24 EUR od dana 19.09.2007. do isplate

• na iznos od 1,07 EUR od dana 11.10.2007. do isplate

• na iznos od 6,35 EUR od dana 16.10.2007. do isplate

• na iznos od 1,01 EUR od dana 13.11.2007. do isplate

• na iznos od 3,48 EUR od dana 17.11.2007. do isplate

• na iznos od 1,22 EUR od dana 11.12.2007. do isplate

• na iznos od 5,13 EUR od dana 14.12.2007. do isplate

• na iznos od 3,54 EUR od dana 11.01.2008. do isplate

• na iznos od 1,85 EUR od dana 12.02.2008. do isplate

• na iznos od 0,63 EUR od dana 14.03.2008. do isplate

• na iznos od 0,35 EUR od dana 11.04.2008. do isplate

• na iznos od 1,06 EUR od dana 15.04.2008. do isplate

• na iznos od 3,00 EUR od dana 13.05.2008. do isplate

• na iznos od 0,74 EUR od dana 17.06.2008. do isplate

• na iznos od 2,75 EUR od dana 17.06.2008. do isplate

• na iznos od 0,87 EUR od dana 11.07.2008. do isplate

• na iznos od 2,69 EUR od dana 17.07.2008. do isplate

• na iznos od 0,86 EUR od dana 12.08.2008. do isplate

• na iznos od 3,91 EUR od dana 20.08.2008. do isplate

• na iznos od 0,65 EUR od dana 11.09.2008. do isplate

• na iznos od 3,23 EUR od dana 17.09.2008. do isplate

• na iznos od 0,02 EUR od dana 11.10.2008. do isplate

• na iznos od 0,01 EUR od dana 16.12.2008. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženoj OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.652,75 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 5. studenog 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tužene Societe Generale – Splitska banka d.d. sklopio 03. listopada 2006. ugovor o kreditu kojim je podigao kredit u iznosu 14.715,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi da je pravni prednik tuženika s tužiteljem u ugovoru ugovorio odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i to u čl. 1. 8. Ugovora koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07. i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Prilikom ugovaranja ove klauzule tužitelj nije bio ni na koji način informiran o rizicima kreditiranja u CHF, i kretanju tečaja ove valute.

Navodi da je VTS RH je donio pravomoćnu presudu u predmetu Rev-2221/2018 kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o primjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke i u odnosu na tuženu i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i na predmetni sklopljen između tužitelja i tužene. Radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. , koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Navodi da tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a prema izračunu tužitelja tužiteljevo potraživanje prema tuženoj iznosi ukupno 20.000,00 kn, odnosno 2.654,46 EUR, s pripadajućim kamatama.

1.1. Nakon što je u ovom postupku provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 27.5.2025. (str.111 do 113 spisa) specificirao i snizio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka tako da na ime preplaćenog tečaja u CHF potražuje iznos od 1.840,14 EUR sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose počam od različitih datuma od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tužena navodi da tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo moguće u tvrditi je li tužitelj ili su treće osobe vršile uplate na ime dospjelih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu. Navodi da tužitelj nije potrošač, a da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Budući da tužitelj nije potrošač na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS- a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne- potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu. Tužitelj je zadnju uplatu izvršio 28.3.2013., a tužbu je podnio 21. ožujka 2022., odnosno nakon isteka roka od pet godina od uplate, posljedično su zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom.

Nadalje navodi da je temeljem čl. 22. ZOO-a dopuštena valutna obveza, a da presuda na koju se tužitelj poziva o ništetnosti ugovornih odredaba je isključivo vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o sivim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos, te e radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, koje se smatra pod pojam "prosječni potrošač", što nužno ne znači da je isto određeno za svaki slučaj i ne znači da je tužitelj bio prosječni potrošač.

U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: „Direktiva“) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.). Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: i. je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora o kreditu, i je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja.

Navodi da je predmetna odredba o primjeni CHF kao valuti ugovora o kreditu na temelju koje se vrši izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti uz promjenjivu kamatnu stopu jasno vidljiva i nije mogla ostati ne primijećena prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer je ta odredba jasna, uočljiva iako razumljiva, a u slučaju da je tužitelj imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku se mogao obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja.

Nadalje navodi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upoznat sa promjenjivošću promjene valute ugovora o kreditu i dobrovoljno je preuzeo rizik mogućeg kako nepovoljnog, ali tako i povoljnog tečaja CHF u odnosu na HRK. Navodi da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu ugovora o kreditu bila isključivo tužiteljeva. navodi d a je bilo nemoguće predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u slijedećih 12 i više godina te stoga tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu ni sam nije imao nikakvih saznanja, navodi da je tuženik na rizik ugovaranja valutne klauzule upozorio tužitelja i to je jasno i razumljivo navedeno u ugovoru o kreditu. Nadalje se poziva na odredbu čl. 369 ZOO-a i navodi da je tužitelj imao mogućnost i zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Poziva se na odluku suda EU broj C-186/16.

Nadalje ističe prigovor radi prebijanja u visini od 350,00 EUR uvećano za zz kamate od dana dospijeća do isplate u odnosu na tzv. negativne razlike, a koje predstavljaju iznose plaćanja tužitelja koji su bili manji nego što je to bilo određeno inicijalnom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom pa tužbeni zahtjev tužitelja treba umanjiti za utvrđene iznose tzv. negativnih razlika. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

2.1. Nakon provedenog vještačenja tuženik je podneskom od 23. 6. 2025. (str. 114 do 117 spisa) specificirao prigovor radi prebijanja na iznos od 83,67 EUR uvećano za zz kamate na pojedine iznose.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u nalaz i mišljenje sudskog vještaka D&S d.o.o. Karlovac od 19. 5. 2025. na str. 100-107 spisa te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Kao što je rečeno tužitelj je u tužbi potraživao iznos od 20.000,00 kn odnosno 2.654,46 EUR sa zz kamatama, a nakon toga podneskom od 27. 5. 2025. (nakon provedenog vještačenja) je u skladu s nalazom vještaka snizio tužbeni zahtjev na iznos od 1.840,14 EUR sa zz kamatama.

5.1. Tužena se u podnesku od 31. 7. 2025. očitovala na ovo sniženje na način da se protivi sniženju odnosno povlačenju dijela tužbenog zahtjeva.

5.1. U konkretnom slučaju radi se o smanjenju tužbenog zahtjeva, a prema pravnom shvaćanju VSRH broj: Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika".

5.3. Kako se tužena protivila sniženju odnosno djelomičnom povlačenju tužbe, to nije bilo mjesta donošenju rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe, pa tužbeni zahtjev tj. visina ostaje i dalje iznos od 20.000,00 kn, odnosno 2.654,46 EUR.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, te prednik tužene (Societe Generale - HVB Splitska banka d.d. Split) kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu od 3.10.2006. (str. 5-15 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 14.715,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita (čl. 1.)

- da je rok otplate kredita 84 mjeseca u 84 mjesečnih rata, namjena kredita je bila kupnja novog motornog vozila, da je ugovorena kamatna stopa od 5,15% godišnje koja je promjenjiva.

8. Nesporno je da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mijenjao (rastao) tečaj CHF u odnosu na kunu (a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta).

9. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje prednik tužene banke povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

9.1. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na valutnu klauzulu je utvrđeno: da je ovdje tužena, odnosno prednik tužene banke, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. listopada 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica.

10.1. U konkretnom slučaju tužena banka nije predlagala personalne dokaze na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogo znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak kao i procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati i utjecati na visinu otplate kredita, odnosno nije predlagala saslušanje svojih djelatnika koji su sudjelovali na strani banke u sklapanju ugovora.

10.2. U postupku je saslušan samo tužitelj koji je iskazao:

-da je predmetni kredit podigao za kupnju osobnog vozila Citroen, time da je ugovor o kreditu zaključio u autosalonu Tavers u Ozlju gdje je vozilo kupovao,

-da je došao u autokuću s namjerom kupnje tog vozila Citroena budući je vidio reklame, a kada je došao dogovorio je kupoprodaju vozila s dečkom koji je tamo radio, dogovorili smo se o kupoprodaji vozila, te su kupoprodaja vozila i kredit bili u jednom paketu, i jedino je trebao otići kod Javnog bilježnika ovjeriti ugovor, a radi zaključenja ugovora o kreditu nije bio u banci,

-da mu je prodavač rekao da se radi o ugovoru u švicarcima, a osim toga i tužitelj je na reklamama vidio da se vozila kupuju na kredit u švicarcima,

-kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora bila je pet i nešto posto ali odmah nakon tri mjeseca banka poslala dopis da je kamata otišla na šest i nešto posto, a u roku godinu dana možda i manje kamata je već bila na sedam posto,

-nitko mu nije objasnio što znači valutna klauzula , nije bilo nikakvog razgovora o tome da bi tečaj CHF mogao rasti

-ugovor je pročitao površno,i djelomično ga je razumio i bio je svjestan o čemu se radi,

-sve je odrađeno u autosalonu,

-vozilo je koristio za osobne potrebe, u vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik firme ni obrta,

-početna rata kredita mu je bila oko 900,00 kn, a onda kasnije negdje na polovice kredita je narasla na oko 1.500,00 kn.

11. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

14.1. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16. Neodlučni su i ne stoje navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne i razumljive i da se tužitelj ukoliko je imao kakvih nejasnoća mogao u svakom trenutku obratiti tuženiku radi razjašenjenja, ovo tim prije imajući u vidu konkretne okolnosti sklapanja ugovora kod čega se temeljem iskaza tužitelja nedvojbeno zaključuje je ugovor za kupnju vozila sklopljen i zaključen u auto kući u kojoj je tužitelj kupovao vozilo, a što tužena banka u postupku nije osporavala, i da tužitelj kod zaključenja ugovora nije uopće bio u banci ni razgovarao sa djelatnicima banke, već sa prodavačem autokuće i ugovor je zaključen u auto kući, dakle u opisanoj situaciji se ne može nikako govoriti ni smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

O statusu potrošača.

17. Prema čl. 2. Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim tim zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.

17.2. Prema Zakonu o zaštiti potrošača (41/14 i dr.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a gotovo identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača ( NN 79/07 i dr.) »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

17.3. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C-110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo:

"Potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.

Prodavatelj robe ili pružatelj usluge znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

Slijedom toga, da navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude IA i OA, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Ž, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.).

U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

17.4. Znači za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

17.5. Iz sadržaja ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj kredit podigao za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je vozilo kupio za osobne potrebe, dakle u privatnu svrhu, i da nije vlasnik ni firme ni obrta, kod čega valja reći da je teret dokaza da tužitelj nije potrošač nego trgovac na tuženoj (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev-18/2018 od 25. svibnja 2020.), te dakle tužena svoju tvrdnju nije dokazala.

O prigovoru zastare.

18. Nije osnovan prigovor zastare istaknu po tuženiku.

18.1. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj podnio 21.3.2022., 9.10.2019.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

18.1. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

18.2. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

18.3. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

18.4. Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred VTSRH donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

18.5. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017. -gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

18.6. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

18.7. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 21.3.2022., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna odnosu na valutu) to je proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

O visini zahtjeva.

19. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku iz D&S d.o.o. Karlovac, a prema rješenju o vještačenju zadatak vještaka je bio utvrditi koliki je iznos tužiteljica preplatila preplatila na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužiteljica preplatila zbog rasta tečaja CHF također u mjesečnim iznosima i ukupno, time da budu vidljivi i datumi izvršenog plaćanja po tužitelju, te obzirom na istaknuti po tuženiku prigovor radi prebijanja zadatak vještak je bio i utvrditi da li je i u kojem periodu (mjesecima) tečaj CHF bio niži od tečaja CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen te za taj period iskazati novčanu razliku između tečaja CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i stvarnog tj. nižeg tečaja CHF i to prikazati u pojedinačnim iznosima i u ukupnom iznosu (tzv. negativna razlika).

19.1. Iz nalaza vještaka od 19.5.2025. (str.100 do 107) proizlazi:

-da je tužitelj podigao kredit u iznosu kunskoj protuvrijednosti od 14.715,00 CHF obračunato po prodajnom tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih rata od kojih 83 jednakih u iznosu od 209,67 CHF i jedne preostale u iznosu od 208,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kreditorovom prodajnom deviznom tečaju na dan ispunjenja obveze, mjesečni anuiteti podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj list Kreditora na dan dospijeća, redovna kamatna stopa je promjenjiva i utvrđuje se odlukom Kreditora,

-da je na spis predmeta dostavljen početni otplatni plan (str. 26 spisa), pregled prometa po kreditu (str. 20, 21 i 24,25spisa ) i stvarni otplatni plan (str. 18 spisa),

- da je u tablici u prilogu nalaza dao otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,15 % (tablica stupci 3 do 5), otplatni plan po stvarno korištenim (promjenjivim) kamatnim stopa (tablica stupci 6 do 8) te obračun uplata jer je tužitelj u kredit nije podmirivao točno na dan dospijeća (tablica stupci 9 do 12),

-u stupcu 13 prikazane su tečajne razlike – koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,670800 – prodajni tečaj prednika tužene banke na dan korištenja kredita) iskazane u kunama, kod uplate anuiteta korišten je prodajni tečaj banke na dan plaćanja, a u stupcu 18 prikazane su tečajne razlike iskazane u eurima,

-da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 13.234,33 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 13.684,61 kune, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 630,28 kuna,

- iskazano u eurima, razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi 1.756,47 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 1.840,14 eura, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 83,67 eura,

- pojedinačni iznosi razlika (i pozitivnih i negativnih) iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza i to: u stupcu 13 tablice u kunama i stupcu 14 u eurima.

19.2. Stranke nisu imale prigovor na nalaz vještaka pa tako ni tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka.

19.3. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je vještak nalaz i mišljenje sačinio sukladno zadatku koji je dobio od suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. O prigovoru radi prebijanja.

20. Prigovor radi prebijanja je procesno pravni prigovor reguliran procesnim pravom. Ovim prigovorom tuženi ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. - ZPP-a) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

20.1. Kada se radi o negativnim razlikama (dakle perioda kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog) stajalište je ovoga suda da nema mjestu umanjenja preplaćenog iznosa sa osnova tečajne razlike za utvrđeni iznos negativne razlike:

-jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio ni stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primi,

-nadalje ne postoji ni konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete, u smislu odredbe čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj.

20.2. Dakle, istaknuti prigovor radi prebijanja nije osnovan.

21. Dakle tužitelju sukladno nalazu vještaka pripada iznos od 1.840,14 eura (bez umanjenja za tzv. negativne razlike), sa zz kamatama na svaki pojedini iznos počam od dospijeća tj. od plaćanja pa do isplate, kako kamata i pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO tj. tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan zz kamate platiti od dana stjecanja.

22. Slijedom svega navedenog, valjalo je presuditi kao u točki I. izreke.

23. S preostalim dijelom zahtjeva (jer nije bilo mjesta donošenju rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe jer se tuženik istom protivio, pa je dakle tužbeni zahtjev o kojem se odlučuje 20.000,00 kn odnosno 2.654,46 EUR) tužitelja je valjalo odbiti.

O troškovima postupka.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.2. ZPP-a.

24.1. Tužitelj je u postupku uspio u cijelosti u pogledu osnove , dok je sa visinom uspio sa 69,32%, slijedom čega proizlazi da je u konačnici uspio sa 84,66% (100% plus 69,32%=169,32%:2), dok je s druge strane tuženik uspio samo u pogledu visine i to sa 30,68%, pa je u konačnici uspjeh tuženika 15,34% (0% plus 30,68%=30,68%:2) pa kad se oduzme postotak uspjeha stranke koja je u većoj mjeri uspjela (tužitelj) od postotka uspjeha stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u postupku (tuženik) proizlazi da je tuženik tužitelju dužan platiti trošak u omjeru od 69,32%.

24.2. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i tarifi o nagradama naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) te troška sudske pristojbe na tužbu i troška vještačenja.

24.3. Tužitelju pripada trošak kako slijedi:

-trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00, EUR

-trošak sastava podneska od 17. 1. 2025. ( očitovanja na odgovor na tužbu) u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 8. t.1.)

-zastupanje na ročištu 23. 1. 2025. u iznosu od 200,00, EUR (Tbr. 9 t. 1.)

- sastav podneska od 27. 5. 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 8. t. 4. )

-sastav podneska od 8. 10. 2025. u iznosu od 50,00 EUR(25% nagrade Tbr. 8. t. 4. )

-zastupanje na ročištu 14.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR

-pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 73,00 EUR (koliko je tražio) što je ukupno 973,00 EUR što uvećano za iznos od 243,25 EUR na ime PDV-a čini trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.216,25 EUR, čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu od 36,50 EUR te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, koji trošak je priznat u cijelosti jer je bio neophodan za postupak, pa je ukupni trošak tužitelja 1.652,75 EUR.

U Karlovcu 5. studenog 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Dostavljeno:

1. Tamara Mušnjak Špišić, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Vukina i partneri d.o.o. Zagreb