Poslovni broj: Us I-1084/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu te Katiji Stermšek, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja CŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Vinku Gulišiji, odvjetniku u Splitu, Hrvatske mornarice 1G/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, zastupanog po opunomoćeniku BŽ (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi težih povreda službene dužnosti, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 7. listopada 2025., u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja Marina Radića, odvjetnika u Splitu i opunomoćenika tuženika, 5. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Klasa: UP/II-114-04/25-02/12, Urbroj: 511-01-158-25-5 od 1. travnja 2025. i vraćanja predmeta tuženiku na ponovni postupak.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-114-04/25-02/12, Urbroj: 511-01- 158-25-5 od 1. travnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Split, KLASA: UP/I-114-04/24-02/490, Urbroj: 511-01-158-24-8 od 12. prosinca 2024. (dalje: prvostupanjsko rješenje) kao neosnovana.

2. Prvostupanjskim rješenjem je tužitelj, policijski službenik, utvrđen odgovornim za teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 3. i 5. Zakona o policiji (Narodne novine broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 66/19, 155/23, dalje u tekstu: Zakon o policiji) opisanu kao „zlouporava položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi“ i „ odavanje podataka iz članka 35. Zakona o policiji neovlaštenim osobama“ pobliže opisane u točki 1. izreke tog rješenja i iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji opisanu kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije“ pobliže opisane u točki 2. izreke tog rješenja, te mu je za svaku od terećenih povreda službene dužnosti izrečena disciplinska kazna „prestanka državne službe“, a slijedom toga i jedinstvena disciplinska kazna „prestanka državne službe“.

3. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika tužitelj u odnosu na točku 1. izreke prvostupanjskog rješenja navodi da u provedenom postupku nije dokazano ni da je tužitelj znao koje se mjere sprovode protiv GŽ, ni na koji način je mogao saznati za te mjere, a niti kada i na koji način bi taj podatak mogao prenijeti RŽ. Saslušani kao svjedoci i RŽ i ĐŽ negiraju da bi od tužitelja saznali bilo kakav službeni podatak. Tužitelj je u listopadu 2023. bio pripadnik Jedinice specijalne interventne policije Policijske uprave splitsko – dalmatinske i po prirodi i opisu poslova koje je obavljao nije znao niti je mogao i trebao znati ništa o podacima koji su se odnosili na eventualnu krim. obradu nad GŽ niti o modalitetima te obrade. Tužitelj kao pripadnik Jedinice specijalne interventne policije Policijske uprave splitsko dalmatinske, a prema opisu svog radnog mjesta, nije mogao imati uvida u bilo kakve izvidne radnje i mjere koje se poduzimaju u okviru krim obrade, niti ima saznanja o takvim mjerama. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja navedeno je kako su sa policijskim izvidima i mjerama prema ĆŽ bili upoznati načelnik Policijske postaje, njegov pomoćnik, operateri na kamerama kao i više policijskih službenika, ali se tužitelj nigdje ne spominje. Dakle, tužitelj da nije bio upoznat sa podacima koji se odnose na UŽ, pa sukladno tome nije mogao zlouporabiti položaj u službi ili izvan službe ili prekoračiti ovlasti u službi jer mu sporni podaci nisu bili poznati ni u službu ni u okviru službenih ovlasti koje je imao. U osporenom rješenju tuženika se navodi kako je nebitan način na koji je tužitelj saznao za podatke o krim. obradi nad GŽ, ali takav stav je neprihvatljiv jer da bi se tužitelja proglasilo odgovornim za odavanje službenih podataka potrebno je utvrditi je li uopće saznao za sporne podatke (transkript koji je ključni dokaz čitave konstrukcije ne ukazuje je li i ako je što je tužitelj točno rekao RŽ) i moga reći i kakva je imao saznanja ako je uopće imao) , na koji način je saznao i koju količinu podataka je znao. Naime, ne može se tužitelj proglasiti odgovornim za prenošenje podataka neovlaštenim osobama i to podataka za koje je saznao iz rada i povodom rada ako nije utvrđeno ni da je znao za podatke ni u kojoj količini i je li te podatke prenio i kome. Tužitelj po prirodi svog posla nije bio upoznat sa podacima iz krim obrade, a posebno ne sa podacima za koje je znao ograničeni broj ljudi uključenih u kriminalističku obradu. Uostalom ako je tužitelj saznao za službene podatke koji mu nisu trebali biti dostupni onda bi trebalo utvrditi i odgovornost osoba uključenih u kriminalističku obradu za distribuiranje i curenje podataka koji su trebali biti poznati samo policijskim službenicima uključenim u krim obradu.

3.1. Nadalje, da ne stoji da je tužitelj počinio povredu odavanja podataka odnosno da je postupao suprotno članku 35. Zakona o policiji odnosno da je odavao podatke neovlaštenim osobama jer tužitelj LŽ nije saznao podatke koji se odnose na GŽ u obavljanju posla ili povodom obavljanja posla. Prema čl. 35. Zakona o policiji policijski službenik dužan je čuvati podatke koje je saznao u obavljanju posla ili povodom obavljanja posla, a podaci o mjerama i radnjama koji su se poduzimali prema HŽ evidentno nisu spadali u podatke koje je prijavljeni policijski službenik saznao ni u obavljanju posla ni povodom obavljanja posla. Treba stoga posebno naglasiti da poslovi i radni zadaci koji su u okviru ovlasti policijskog službenika u Jedinici specijalne policije (osim ako nije konkretno raspoređen u tim koji u pojedinom konkretnom slučaju obavlja krim obradu) nemaju nikakvu poveznicu sa službenim izvidima i radnjama koje su poduzimane prema HŽ, tako da prijavljeni policijski službenik te podatke nije saznao ni u obavljanju posla ni povodom obavljanja posla. Istovremeno je te podatke znalo više osoba koje su podatke mogle otkriti bilo kojoj neovlaštenoj osobi. Podaci koji su se odnosili na GŽ nisu imali oznaku klasificiranosti odnosno nisu imali takvu oznaku, a od te oznake ovisi i način rukovanja sa tim podacima koji obvezuje sve one koji su za te podatke saznali u obavljanju ili povodom obavljanja posla, a tužitelj CŽ ne spada u te osobe. U provedenom postupku Prvostupanjski stegovni sud je saslušao RŽ koji je osporavao da je bilo kakav podatak koji se odnosi na njegovog brata čuo od prijavljenog CŽ. Svjedok GŽ, koji je došao u policijsku postaju, tražeći informaciju zašto ga se prati, rekao je da je podatak o mjerama koje se protiv njega poduzimaju, dobio od svoje majke ĐŽ, a koja je iskazala kako je lagala svom sinu GŽ da je podatke o njemu dobila od prijatelja koji je od nekog policajca saznao za mjere koje se protiv njega poduzimaju i da je jednostavno htjela sina GŽ upozoriti kako se treba kloniti lošeg društva, pa da je podatak da ga se prati od strane policije jednostavno izmislila. Drugostupanjski sud tuženika ne vjeruje ŽŽ, VŽ i HŽ iako nijihovi iskazi kao i činjenica da nije utvrđeno je li i na koji način tužitelj uopće saznao za bilo kakve podatke koji se odnose na obradu nad AŽ ukazuje kako činjenično stanje nije utvrđeno u mjeri koja bi ukazivala na postojanje osnovane sumnje dovoljne za izricanje najstrože mjere. Drugostupanjski sud tuženika u obrazloženju svog rješenja tvrdi kako tužitelj prigodom ispitivanja na policiji nije negirao ono što mu se stavljalo na teret i iz takvog ponašanja tužitelja se izvlači zaključak da je i tužitelj smatrao kako je počinio disciplinske povrede za koje se tereti. Iako se stegovni postupak protiv policijskih službenika vodi kao upravni postupak ne može se ni u upravnom postupku teret dokazivanja o postojanju ili nepostojanju stegovne odgovornosti svaliti na osobu protiv koje se vodi disciplinski postupak već je teret dokazivanja na onome tko je pokrenuo disciplinski postupak kao i na stegovnim sudovima, a iz početne šutnje tužitelja ne može se izvlačiti nijedan zaključak koji bi išao na teret tužitelja, posebno što se tužitelj aktivno branio u stegovnom postupku negirajući počinjenje disciplinskih povreda. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja, kao i iz osporenog rješenja tuženika koje prihvaća stavove prvostupanjskog suda, proizlazilo kako se čitava konstrukcija o odgovornosti tužitelja bazirana na transkriptu o obavljenom razgovoru MŽ i CŽ jer nijedan drugi dokaz ne ukazuje na počinjenje opisane povrede službene dužnosti na način kako se to tužitelju stavlja na teret (LŽ negira počinjenje povrede, svjedoci ŽŽ, AŽ i ĐŽ potvrđuju obranu prijavljenog policijskog službenika, nije utvrđena konkretna radnja počinjenja, pa se čak i vrijeme počinjenja smješta u period od šest dana jer nije utvrđeno), ali sadržaj tog razgovora je samo prepričan, a ne naveden i stavljen u odnos sa ostalim dokazima, a što onemogućava provjeru odnosa tog razgovora sa ostalim dokazima i čime je znatno otežano ili bitno onemogućeno pravo tužitelja na žalbu koji proizlazi iz Zakona o policiji kao i Zakona o općem upravnom postupku. Pravo na žalbu nije samo faza u postupku kako bi se prešlo na narednu postupkovnu razinu već je pravo stranke da se očituje o svim činjenicama, dokazima i pravnim okolnostima pogotovo u odnosu na dokaze na kojima Prvostupanjski sud temelji svoje zaključke o odgovornosti i odluku o najtežoj stegovnoj mjeri. Drugostupanjski sud tuženika detaljnije navodi sadržaj razgovora tužitelja i MŽ, ali iz tog razgovora nije moguće zaključiti da je tužitelj nešto rekao ŽŽ, odnosno ukoliko je i rekao na što bi se točno odnosilo, te konačno jesu li tužitelj i MŽ u spornom razgovoru misli ozbiljno ili su se zafrkavali nakon saznanja da bi AŽ došao u policijsku postaju tražeći da mu daju slike koje su kamere snimile. U situaciji kada prijavljeni policijski službenik negira počinjenje stegovne povrede koje mu se stavlja na teret i kada RŽ demantira da je bilo kakav podatak čuo od CŽ, te kada majka braće RŽ iskazuje kako je izmislila čitavu priču o tome da policija prati njenog sina AŽ,ostaje nejasno na koji način je zaključeno da je tužitelj bilo kakav podatak dao RŽ, nejasna je radnja i način počinjenja, a nema ni podataka o tome da bi baš RŽ bilo bilo kakvu informaciju prenio svom bratu UŽ kako je to navedeno u izreci pobijanog rješenja. Drugostupanjski sud tuženika smatra kako je nebitno je li RŽ bilo koji podatak koji bi saznao od tužitelja prenio svom bratu AŽ, ali to je također važan podatak jer bi ukazivao na postojanje kontinuiteta u davanju podataka koji u konkretnom slučaju nije dokazan. Upitna je i zakonitost transkripata i snimanja razgovora, odnosno jesu li za snimanje i praćenje komumikacija prijavljenog policijskog službenika postojali adekvatni nalozi i je li utvrđeno da se željeni cilj nije mogo drugačije učinkovito postići bez ozbiljnog zadiranja u ljudska prava, a sve stoga što je nejasno zbog čega je tehnički sniman razgovor CŽ sa MŽ, zatim sa RŽ, a pod točkom 2. i sa ČŽ i SŽ. Iako se u upravnom postupku mogu izvoditi dokazi koji ne podliježu strogim formalnim pretpostavkama i procesnim jamstvima iz kaznenog postupka ipak se ne mogu izvoditi dokazi koji su u suprotnosti sa ljudskim pravima i temeljnim slobodama koji jamči Ustav Republike Hrvatske kao i Europska povelja o ljudskim pravima i slobodama. Prvostupanjski stegovni sud nije ni pokušao utvrditi zakonitost praćenja komunikacija kao i razloge zbog kojih su praćeni razgovori između tužitelja i prethodno navedenih osoba i postoji li za takvo presretanje komunikacija valjana pravna osnova. U drugostupanjskom rješenju tuženika upire se na to kako spisu prileži nalog za provođenje posebnih mjera, ali nesporna je praksa i Ustavnog suda R.H. i VSH koji su ukazivali na nezakonitost takvih naloga ukoliko nisu dobro obrazloženi u smislu da se postupak nije mogao drugačije provesti nego korištenjem posebnih mjera, jer se u protivnom krše procesna jamstva koje hrvatsko procesno zakonodavstvo daje građanima protiv kojih se vodi postupak. Stoga je svakako legitimno i logično postaviti pitanje jesu li transkripti razgovora, a na kojim se temelji prvostupanjska i drugostupanjska odluka, zapravo plodovi „otrovne voćke“ koje treba izdvojiti iz spisa. Drugostupanjski sud tuženika poziva se na odredbe Zakona o općem upravnom postupku prema kojim u upravnom postupku sve može biti dokaz što pomaže utvrđivanju činjeničnog stanja, ali svakako se ne mogu koristiti kao dokazi oni dokazi koji su u suprotnosti sa temeljnim ustavnim slobodama i ljudskim pravima. U obrazloženju pobijanog rješenja na nekoliko mjesta se tvrdi kako se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom postupku već o radno-pravnom odnosu između MUP-a RH i prijavljenog policijskog službenika (tužitelja), da bi se potom pozivalo na kaznenu prijavu koja sama po sebi nije dokaz ni u upravnom postupku, zatim na službene zabilješke koje ne bi trebala ni u upravnom postupku imati dokaznu snagu niti predstavljati procesno gradivo na kojem se temelji odluka o stegovnoj odgovornosti. Na dva ili tri mjesta, među kojim i u dijelu koji se odnosi na otegotne okolnosti, tvrdi se kako je prijavljeni policijski službenik u svom postupanju ostvario obilježja kaznenih djela iako disciplinski sud nije ovlašten, pa čak ni za potrebe disciplinskog postupka, utvrđivati postojanje bića kaznenog djela i kaznenu odgovornost osoba protiv kojih se vodi kazneni postupak jer bi to bilo u direktnoj suprotnosti sa utvrđenim djelokrugom posla kao i sa načelom presumpcije nevinosti, a time i sa povredom temeljnih ustavnih prava i sloboda policijskog službenika protiv kojeg se vodi postupak. Drugostupanjski sud utvrđuje kako se prvostupanjski sud nije trebao upuštati u procjenu radi li se o kaznenim djelima, ali da to nije utjecalo na prvostupanjsku odluku. To jednostavno ne odgovara činjenicama jer je prvostupanjski sud odlučio o najstrožoj mjeri upravo temeljem dojma da je tužitelj počinio kazneno djelo. Službene zabilješke sačinjavaju se temeljem obrazovanja, znanja i poznavanja materije onoga tko sačinjava službenu zailješku, pismenosti i sposobnosti onog koji piše službenu zabilješku, njegovog odnosa prema osobi sa kojom obavlja razgovor, a što znači da se radi o pismenima podložnim volji i sposobnosti osobe koja takve zabilješke piše. Službene zabilješke nisu podložne konfrontacijiskom postupku u kojem može sudjelovati i prijavljeni kao stranka u postupku. Drugostupanjski sud tuženika smatra kako su bilješke sačinjene u zakonskoj proceduri i da je tužitelj imao mogućnost osporavati bilješke u disciplinskom postupku, ali tužitelj u disciplinskom postupku ne može znati jesu li i na koji način službene bilješke pogrešno prikazale činjenično stanje i teško ih može osporavati. Zanimljivo je kako s obrazloženju pobijanog rješenja razvija teza da je tužitelj počinio i koruptivno kazneno djelo jer da je postupao na štetu općih načela i pravila policijskog postupanja time što je dao podatak RŽ o policijskim izvidnim radnjama koje se protiv njegovog brata poduzimaju, ali očito se radi o nategnutoj konstrukciju jer je jasno kakva su koruptivna kaznena djela i da se mora ostvariti određena korist za osobu koja ta djela čini, a takva korist u odnosu na tužitelja nije utvrđena ni dokazana, a posebno nije dokazano da je bilo kakve podatke prenio bilo kome. Drugostupanjski sud tvrdi kako je DŽ ostvario neku korist, ali tu svoju tvrdnju ne obrazlaže, a treba ponoviti kako disciplinski sud ni za potrebe disciplinskog postupka nije ovlašten utvrđivati postojanje kaznenog djela. Ne može se tužitelja teretiti da je otkrio podatke za koje je doznao u službi ili u obavljanju službe jer to jednostavno nije točno obzirom da te podatke nije znao, a niti spada u krug osoba koji su te podatke znali, dakle ne može mu se staviti na teret počinjenje stegovne povrede iz članka 96. točka 3. i 5. Zakona o policiji.

3.2. U odnosu na toču 2. izreke prvostupanjskog rješenja tužitelj navodi da se tužitelju stavlja na teret da je dao municiju ČŽ koju da je on ispalio u mjestu Staševica, te da je potom znajući za takav događaj donio SŽ automatsku pušku i određenu količinu municije na čuvanje, pa je prema obrazloženju prvostupanjskog rješenja time onemogućio otkrivanje i provođenje kaznene obrade. Nadalje se tužitelju stavlja na teret nezakonito posjedovanje automatske puške i streljiva. Nema podataka da bi tužitelj kritične prigode posjedovao nezakonito streljivo. Tužitelj u svom iskazu negira počinjenje povrede koja mu se stavlja na teret. Nema podataka ni da je tužitelj kritične prigode dao ČŽ streljivo, te ako mu je dao nema podataka o kojoj se količini radilo. Nitko nije utvrdio da je streljivo koje je u Stašavici ispalio ČŽ upravo streljivo koje ima poveznicu sa tužiteljem. Nema dokaza da je tužitelj posjedovao nezakonito streljivo ili oružje. Tužitelju nisu poznati razlozi zbog kojih ga tereti SŽ, misli kako je to zbog činjenice što se radi o osobi čiji otac radi u policiji pa da je otac na njega izvršio pritisak. Uglavnom automatska puška koja bi nezakonito pripadala tužitelju nema niti postoje dokazi da je tužitelj takvu pušku posjedovao, kao ni da je sakrio. Na vjerodostojnost iskaza svjedoka SŽ ukazuje podatak kako nije siguran radi li se o automatskoj pušci sa fiksnim kundakom ili kundakom koji se zaklapa, a kako se radi o lovcu kojem je oružje dobro poznato može se zaljučiti kako bi sigurno zapazio takve stvari da je puška ostala kod njega, a što ukazuje na činjenicu da njegov iskaz nije vjerodostojan. Nadalje se ne može govoriti da je tužitelj prikrivao dokaze i sprječavao dokazivanje kaznenog djela jer se sprječavanje dokazivanja može počiniti samo u slučaju kad je kazneni postupak već pokrenut, a osim toga sam počinitelj takvo kazneno djelo ne može počiniti. Ponovo se disciplinski sud upušta u utvrđenja za koja nije nadležan odnosno ima li u postupanju tužitelja elemenata kaznenog djela sprječavanja dokazivanja. Prvostupanjski sud nijednim dokazom nije utvrdio da je tužitelj svojim ponašanjem nanio štetu ugledu službe među građanima.

3.3. Naposljetku, tužitelj navodi da izrečena kazna „prestanka državne službe“ je pretjerana, nesvrhovita i neadekvatna sve da je tužitelj doista počinio povrede službene dužnosti koje mu se stavljaju na teret, a što on kategorički negira. Radi se o policijskom službeniku koji je od 2007. u službi u specijalnoj jedinici policije u kojoj je postizao odlične rezultate i ocjenjivan je najboljim ocjenama, radi se o osobi koja je ima dobre obiteljske prilike i troje djece, te je lošeg imovinskog stanja. Stoga se svakako radi o pretjeranoj sankciji koja bi prelazila granice i značaj stegovnih povreda, sve da je prijavljeni policijski službenik i počinio te povrede, a što nije u provedenom postupku dokazano, pa bi ga primjenom principa in dubio pro reo trebalo osloboditi odgovornosti. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj u tužbi ponavlja prigovore koje isticao tijekom prvostupanjskog postupka odnosno u žalbi, a koje da je tuženik jasno, argumentirano i detaljno odbio, pa se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na obrazloženje osporenog rješenja. Nadalje, ističe da se sukladno članku 4. ZUS-a upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke (izabrane odnosno izrečene disciplinske kazne) donesene primjenom slobodne (diskrecione) ocjene javnopravnog tijela pozivajući se pri tome na praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Budući da je tužitelj nesporno ostvario obilježja težih povreda službene dužnosti za koje mu je u provedenom postupku, uz poštovanje postupovnih odredbi, zakonito i pravilno izrečena propisana i primjerena kazna, predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu.

5. U sporu je održana rasprava 7. listopada 2025., a čime je strankama, kao i dostavom navedenih podnesaka, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnoga spora, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

8. Tužitelj je po opunomoćeniku popisao i zatražio troškove upravnog spora, dok tuženik nije popisao niti zatražio troškove upravnog spora.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a, prema ocjeni ovog suda, tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Predmet ovog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

12. Sporno je da li je tužitelj ostvario obilježja teških povreda službene dužnosti iz članka 96. točke točke 3. i 5. , te točke 7. Zakona o policiji na način kako mu se to stavlja na teret prvostupanjskim rješenjem, a koje je potvrđeno osporenim rješenjem tuženika.

14. Odredbom članka 96. točke 3. Zakona o policiji propisano je da je teža povreda službene dužnosti zlouporaba položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi.

15. Odredbom članka 96. točke 5. Zakona o policiji propisano je da je teža povreda službene dužnosti odavanje podataka iz članka 35. ovoga Zakona neovlaštenim osobama.

16. Odredbom članka 96. točke 7. Zakona o policiji propisano je da je teža povreda službene dužnosti nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije.

17. Odredbom članka 97. stavka 2. Zakona o policiji je propisano da za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi disciplinski sud.

18. Odredbom članka 100. Zakona o policiji je propisano da se postupak zbog povrede službene dužnosti provodi na temelju odredbi toga Zakona i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika, a u onim pitanjima koja nisu uređena ovim propisima, da se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuje opći upravni postupak.

19. Odredbom članka 110. stavka 2. Zakona o policiji propisano je da za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne: 1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci, 2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine, 3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine, 4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, 5. uvjetna kazna prestanka državne službe, 6. prestanak državne službe.

20. Nadalje, odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o policiji je propisano da se pri određivanju vrste kazne uzimaju u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

21. Odredbom članka 17. stavka 1. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika (Narodne novine, broj: 141/11; dalje: Pravilnik) propisano je da Disciplinski sud može odlučiti: 1. da prijavljeni policijski službenik nije odgovoran za težu povredu službene dužnosti, 2. da je prijavljeni policijski službenik odgovoran za težu povredu službene dužnosti u cijelosti ili djelomice te mu izreći kaznu.

22. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva načelnika Policijske uprave splitsko-dalmatinske za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužitelja zbog postojanja osnovane sumnje da je tužitelj počinio teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 5. i 7. Zakona o policiji; te da je na usmenoj raspravi održanoj 12. prosinca 2024. ovlašteni podnositelj izmjenio dispozitiv zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, te su tužitelju stavljene na teret teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 3., 5. i 7. Zakona o policiji.

23. Prema ocjeni ovog Suda, polazeći od podatka spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane odredbe, pravilno i zakonito je prvostupanjskim rješenjem tužitelj utvrđenim odgovornim za teže povrede službene dužnosti na način kako je to pobliže opisano u izreci prvostupanjskog rješenja, odnosno pravilno i zakonito je osporenim drugostupanjskim rješenjem odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje koje u cijelosti kao pravilno i zakonito prihvaća i ovaj Sud.

24. Ovaj Sud drži da su upravna tijela osporeno rješenje i prvostupanjsko rješenje donijela na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te da su za svoja utvrđenja sadržana u navedenim rješenjima imali uporište u rezultatima provedenog dokaznog postupka, upravo suprotno tužbenim prigovorima.

25. Tužitelj u tužbi u suštini iznosi iste prigovore koje je iznio i u žalbi na prvostupanjsko rješenje, a na koje je tuženik dao jasno, valjano i argumentirano obrazloženje koje u cijelosti kao valjano prihvaća i ovaj Sud i na isto ste ovdje poziva.

26. Naime, tuženik i prvostupanjsko tijelo su za svoja utvrđenja sadržana u osporenim rješenjima imali uporište u rezultatima provedenog dokaznog postupka, te je prvostupanjsko tijelo detaljno analiziralo izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti te obrazložilo kojim dokazima i iz kojih razloga je poklonio vjeru i utvrdilo činjenično stanje, dok se tuženik osvrnuo na sve žalbene navode tužitelja te jasno obrazložio razloge zbog kojih žalbu drži neosnovanom.

27. U odnosu na tužbene prigovore koji se odnose na težu povredu službene dužnosti navedenu pod točkom 1. izreke prvostupanjskog rješenja za navesti je slijedeće.

28. Tužitelj prije svega prigovara da nije dokazano da je tužitelj znao koje se mjere provode protiv GŽ, ni na koji način je mogao saznati za te mjere, a niti kada i na koji način bi taj podatak mogao prenijeti RŽ. Saslušani kao svjedoci i RŽ i ĐŽ negiraju da bi od tužitelja saznali bilo kakav službeni podatak, dok je tužitelj u listopadu 2023. bio pripadnik Jedinice specijalne interventne policije Policijske uprave splitsko – dalmatinske i po prirodi i opisu poslova koje je obavljao nije znao niti je mogao i trebao znati ništa o podacima koji su se odnosili na eventualnu krim. obradu nad GŽ niti o modalitetima te obrade te nije mogao imati uvida u bilo kakve izvidne radnje i mjere koje se poduzimaju u okviru krim obrade, niti ima saznanja o takvim mjerama.

29. Ovdje je ponajprije potrebno ukazati na odredbu članka 35. stavka 1. Zakona o policiji kojom je propisano da je policijski službenik dužan čuvati podatke koje je saznao u obavljanju posla ili povodom obavljanja posla. Podatkom, u smislu tog Zakona, smatra se podatak koji je na temelju posebnih propisa određen kao neklasificirani ili klasificirani podatak (stavak 2.). Obveza čuvanja podataka traje i nakon prestanka službe u Ministarstvu (stavak 3).

30. Naime, nedvojbeno je da podaci o izvidnim mjerama i radnjama koje poduzimaju policijski službenici u cilju otkrivanja počinitelja kaznenih djela po samoj svojoj prirodi predstavljaju podatke koji su povjerljivi i koje policijski službenici nisu ovlašteni odavati trećim osobama, pa tako i u konkretnom slučaju podaci o izvidnim mjerama i radnjama (postavljanje nadzornih kamera s ciljem praćenja pretpostavljenih krijumčarskih pravaca) policijskih službenika PGP Vrgorac prema ĆŽ, predstavljaju takvu vrstu podataka koje su policijski službenici dužni čuvati te ih nisu ovlašteni odavati drugim osobama.

31. Iz spisu priležećeg ispisa sažetka razgovora (transkripti) između TŽ i ovdje tužitelja od 26. listopada 2023., a koji transkripti i snimanje razgovora je obavljeno na temelju spisu priležećeg naloga Županijskog suda u Splitu od 24. srpnja 2023. kojim su određene posebne dokazne radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu i tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta, u trajanju od tri mjeseca, te naloga Županijskog suda u Splitu od 24. listopada 2023. o produljenju predmetnih posebnih dokaznih radnji, razvidno je da su tužitelj i TŽ dana 26. listopada 2023. u vremenu od 18:10:10 do 18:18:10 sati ragovarali putem mobitela, te da je tema njihovog razgovora između ostalog bio i GŽ, kojeg je TŽ nazvao „bolesnim redikulom“ jer je po saznanju za mjere nadzora od strane policije, došao tog istog dana u PGP Vrgorac zahtjevajući da mu se kaže tko to njega prati i zahtjevajući da vidi slike. TŽ nadalje u istom razgovoru navodi: „...e eto jesi ti reka RŽ, ja sam reka GŽ da rekne........, na što tužitelj odgovara „jesam e“, te u nastavku razgovora tužitelj govori „sad mi je ža šta sam išta govorio“, na što TŽ nadalje navodi: "a i meni je, iša sam ispast, vidiš ti kakvi ljudi ima bog te jebo, benasti ljudi, ti ideš dobro on on on svrće.....ma dobro neće reć, još najbolje da triba to.....nakon čega tužitelj govori: "Meni je RŽ reka to stvarno momak fala i tebi i TŽ, znaš ono, nije RŽ riči reka, on govori fala vam... Sad će oni tražit ko je reka, dovest će ženu na razgovor ko je reka i eto ti....sad će bit odavanje službene tajne", na što TŽ odgovara: Ma neće bit, triba onaj smislit priču, lako je za to, rješit će se to, vidiš ti ideš bit čovik on te uvali, C sačuvaj..."

32. Nadalje, iz ispisa sažetka razgovora (transkripti) između TŽ i tužitelja od 30. listopada 2023. u vremenu od 18:54:34 do 18:59:58 sati proizlazi da je tema razgovora bila činjenica dolaska GŽ u PGP Vrgorac 26.10.2023. u svezi čega tužitelj navodi da je on rekao RŽ (Radoniću) da kaže bratu ĆŽ kako je čuo po kafićima (javnim pogovorom) ovo ono (u vezi izvora saznanja za mjere nadzora policije), dok TŽ govori kako mu je on rekao da kaže kako mu je mater tu informaciju rekla kako bi ga pripala.

33. Naime, iz navedenih transkripti razgovora između tužitelja i TŽ, nedvojbeno proizlazi da je tužitelju bio poznat podatak da policijski službenici nadležne policijske postaje provode kriminalističko istraživanje iz oblasti prekograničnog kriminaliteta te da je GŽ bio predmetom obrade. Tužitelj je u svom prvom razgovoru naveo kako je on bratu GŽ, RŽ, priopćio podatak o izvidnim mjerama i radnjama granične policije u Vrgorcu kojima je obuhvaćen GŽ, a kako mu se to stavlja na teret točkom 1. izreke prvostupanjskog rješenja.

34. Stoga, imajući u vidu navedeni dokaz, a koji, kako to pravilno cijeni i tuženik, predstavlja čvrst materijalni dokaz koje nedvojbeno upućuje na odgovornost tužitelja za trećene teže povrede službne dužnosti pobliže opisane pod točkom 1. izreke prvostupanjskog rješenja, to pravilno tuženik iskaze svjedoka RŽ, GŽ i ĐŽ, kao i obranu tužitelja drži neuvjerljivom i usmjerenom isključivo umanjenju tužiteljive odgovornosti. Polazeći od podataka spisa predmeta pravilno tuženik nalazi iskaz svjedoka RŽ neuvjerljivim obzirom na nesjećanje i paušalnost u odgovorima u odnosu na okolnosti koje bi mu s obzirom na srodstvo i obiteljske odnose sa GŽ te dugogdišnje prijateljstvo s tužiteljem trebali biti poznato, te pravilno drži krajnje neuvjerljivim da bi ĐŽ izmislila upravo ono što se zaista događalo odnosno da prema njezinu sinu ĆŽ policija poduzima mjere i radnje.

35. Nadalje, pravilno tuženik u obrazloženju osporenog rješenja ističe da je bit terećene povrede službene dužnosti iz točke 1. izreke prvostupanjskog rješenja u tome da je tužitelj odao službeni podatak RŽ, dok nije relevantno na koji način je to tužitelj učinio, a da je RŽ dao navedene podatke svome bratu ĆŽ je razvidna iz činjenice da je navedeni podatak tužitelj odao EŽ upravo s ciljem da on s time upozna i brata, a koji je dana 26. listopada 2023. došao u prostorije PGP Vrgorac tražeći slike koje su slikane policijskim kamerama i da mu se propće razlozi zbog kojih ga policija prati.

36. Neosnovani su prigovori tužitelja u pogledu (ne)zakonitosti transkripta i snimanja razgovora obzirom da spisu predmeta, a kako je to već gore navedeno, prileže nalozi Županijskog suda u Splitu od 24. srpnja 2023. kojim su određene posebne dokazne radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu i tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta, u trajanju od tri mjeseca, te naloga Županijskog suda u Splitu od 24. listopada 2023. o produljenju predmetnih posebnih dokaznih radnji, pa je stoga predmetni tranksript razgovora između tužitelja i TŽ rezultat provođenja posebnih dokaznih radnji naloženih od strane ovlašetnog suda te kao takav predstavlja zakonit dokaz.

37. Nadalje, ne stoje niti prigovori tužitelja da službene zabilješke ne bi trebale ni u upravnom postupku imati dokaznu snagu niti predstavljati procesno gradivo na kojem se temelji odluka o stegovnoj odgovornosti, za ukazati je na odredbu članka 58. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21: dalje: ZUP) kojom je propisano da službena osoba u postupku utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje, te imajući u vidu da su predmetne službene zabilješke čitane u ispitinom postupku na zapisnik o usmenoj raspravi koja je održana u nazočnosti tužitelja i zastupnika podnositelja zahtjeva, te da isti na navedeno nisu imali primjedbi, to ovaj Sud navedeni prigovor drži neosnovanim.

37.1. Ovdje je za ukazati na stajalište izraženo u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2114/2009 od 14. veljače 2013. i poslovni broj U-III-4798/2010 od 12. lipnja 2014. da izvođenje dokaza u disciplinskom postupku čitanjem službenih zabilješki i zapisnika o ispitivanju svjedoka tijekom istražnog postupka, ne uzrokuje samo po sebi povedu prava na pravično suđenje, pod uvjetom da je u konkretnom slučaju policijskom službeniku protiv kojeg se postupak vodio bilo omogućeno upoznati se sa sadržajem službenih zabilješki i iznijeti svoje primjedbe, uz osiguranu procesnu ravnopravnost u odnosu prema suprotnoj stranci, a što je ovdje slučaj.

38. Tužitelj je tijekom ovog spora Sudu dostavio rješenje tuženika Klasa: UP/I 114-04/25-02/164, Urbroj: 511-01-158-25-10 od 8. svibnja 2025. kojim je TŽ, policijski službenik, oslobođen odgovornosti za težu povredu službene dužnosti, te da činjenični opis koji se navedenom policijskom službeniku stavlja na teret da je identičan činjeničnom opisu koji su tužitelju stavlja na teret u ovom postupku.

38.1. Naime, uvidom u navedeno rješenje tuženika od 8. svibnja 2025. razvidno je da je točno da je istim utvrđeno da policijski službenik TŽ nije odgovoran da počinjenje teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 5. Zakona o policiji, a koji činjenični opis terećene povrede je identičan činjeničnom opisu terećene povrede iz točke 1. izreke prvostupanjskog rješenja. Međutim, iz obrazloženja navedenog rješenja u bitnom proizlazi da je upravo u nedostatku dokaza koji bi upućivali, indicirali ili dokazivali odgovornost policijskog službenika TŽ, a da iz transkripta razgovora između TŽ i CŽ, ovdje tužitelja, od 26. listopada 2023. razvidno da je podatke o mjerama i radnjama koje je policija poduzimala prema ĆŽ odao RŽ upravo LŽ, odnosno ovdje tužitelja, vijeće je prijavljenog policijskog službenika TŽ oslobodilo odgovornosti za učin predmetne disciplinske povrede.

39. Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovog Suda, pravilno je utvrđeno da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 3. i 5. Zakona o policiji na način kako mu se to stavlja na teret pod točkom 1. izreke prvostupanjskog rješenja.

40. Nadalje, u odnosu na težu povredu službene dužnosti iz točke 2. izreke prvostupanjskog rješenja za navesti je da je prema ocjeni ovog Suda pravilno tužitelj utvrđen odgovornim za počinjenje teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji na način kako je to pobliže određeno u točki 2. izreke prvostupanjskog rješenja, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

41. Ovo stoga jer je iz rezultata provedenog dokaznog postupka, osobito iz spisu priležećih transkripta razgovora između tužitelja i KŽ od 15. kolovoza 2023., službene zabilješke o obavijesnom razgovoru s KŽ od 13. 11.2024., transkripta razgovora između tužitelja i SŽ od 16.8.2023., 13.9.2023. i 20.9.2023., kao i iz službene zabilješke o obavljenom razgovoru sa SŽ, te iskaza SŽ na usmenoj raspravi pred prvostupanjskim vijećem, razvidno da je pravilno prvostupanjskim rješenjem tužitelj utvrđen odgovornim za počinjenje terećene povrede službene dužnosti, odnosno pravilno je osporenim rješenjem odbijena žalba tužitelja uz jasno, valjano i argumentirano obrazloženje koje u cijelosti kao pravilno i zakonito prihvaća i ovaj Sud, te se na isto ovdje poziva.

42. Naposljetku, za navesti je da su upravna tijela prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne imala u vidu težinu počinjene povrede, nastale posljedice, stupanj odgovornosti, okolnosti u kojima je povreda počinjena, kao i sve olakotne i otegotne okolnosti na strani prijavljenog policijskog službenika, ovdje tužitelja, a sve temeljem članka 111. Zakona o policiji. Tuženik je uvažio žalbeni navod tužitelja da prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjsko tijelo dovodilo u korelaciju postupke tužitelja sa počinjenjem kaznenog djela prije donošenja pravomoćne kaznene presude o postojanju kaznenog djela, te je kao olakotne oklnosti cijenio i dobre godišnje ocjene, dosadašnju disciplinsku nekažnjavanost kao i loše imovinsko stanje, međutim da navedeno nije od utjecaja u smilu izricanja blaže disciplinske sankcije od one koju je izreklo prvostupanjsko vijeće, a koje je izrečenu disciplinsku kaznu cijenilo jedinom adekvatnoj težini počinjenih povreda te stupnju odgovornosti policijskog službenika.

42.1. Pri tome, za istaći je da izbor disciplinske kazne podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih (disciplinskih) tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (čl. 5. st. 2. ZUP-a), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 4. st. 2. ZUS). S obzirom na navedeni normativni okvir, Sud ne nalazi da bi izbor disciplinske kazne u konkretnom slučaju bio nezakonit odnosno da bi izišao iz okvira propisanih zakonom.

43. Slijedom svega navedenog, po ocijeni ovog suda, pravilno i zakonito je osporeno rješenje tuženika, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Također nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

44. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u točki I. izreke presude.

45. Kako tužitelj nije uspio u sporu, valjalo je temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova spora kao neosnovan, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke presude.

U Splitu 5. studenog 2025.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku u sporu, a o njoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku,

- tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela po pravomoćnosti,

- u spis.