P-2464/2022-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I KE  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ad 1/ OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i ad 2/ KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po skrbnici i tužiteljici pod 1. MG, a ona zastupana po punomoćniku Dariju Čaji, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Splitu, MBS: 060000531 sa sjedištem u [adresa], zastupano po. pun. OGT i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o., Split, Lovretska 14, temeljem generalne punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Splitu, pod brojem: Su-549/2021, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 03. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu od 05. studenoga 2025., zakazanom radi donošenja i objave odluke,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljica ad 1/ OG, i ad 2/ KG, te se sudi:

1. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod brojem ugovora 060522218567-SN, oznaka: Uk-2k ''U Korčula, 11.05.2006. godine'' zaključenom između prednika tužitelja PG kao korisnika kredita i prednika tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d. [adresa] kao kreditora ništetne odredbe članaka:

- 1.1. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita;

- 1.2. kojim je ugovoreno da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita;

- 1.3. kojim je ugovoreno da se iznos kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule;

- 1.4. kojim je ugovoreno da će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke da dan uplate anuiteta;

pa naprijed navedene ugovorne odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke

2. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Splitu, MBS: 060000531 sa sjedištem u [adresa] da u roku od 15 dana, a na ime više plaćenog iznosa kojeg je prednik tužitelja po kreditu iz točke 1. ove presude više platio na ime ništetne klauzule u CHF, koji iznos odgovara razlici između zbroja svih anuiteta obračunatih po tečaju CHF koji je vrijedio na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i zbroja svih anuiteta obračunatih po tečaju CHF koji je vrijedio na dan prijenos sredstava na račun tužitelja, isplati tužitelju pod 1. NOVAK MG pok. O, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tužitelju pod 2. ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], a svakome od njih po ½ dijela od ukupnog novčanog iznosa od 12.634,11 Eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, i to: do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na iznos od:

- 6,01 € od dana 02. srpnja 2010.g.

- 3,37 € od dana 03. kolovoza 2010.g.

- 15,59 € od dana 02. rujna 2010.g.

- 9,89 € od dana 02. listopada 2010.g.

- 5,68 € od dana 02. studenog 2010.g.

- 20,58 € od dana 02. prosinca 2010.g.

- 30,12 € od dana 04. siječnja 2011.g.

- 24,20 € od dana 02. veljače 2011.g.

- 29,46 € od dana 19. ožujka 2011.g.

- 32,56 € od dana 08. travnja 2011.g.

- 52,06 € od dana 03. lipnja 2011.g.

- 55,04 € od dana 16. srpnja 2011.g.

- 68,40 € od dana 02. rujna 2011.g.

- 58,20 € od dana 02. listopada 2011.g.

- 58,52 € od dana 02. studenog 2011.g.

- 57,94 € od dana 02. prosinca 2011.g.

- 62,55 € od dana 02. siječnja 2012.g.

- 67,62 € od dana 02. veljače 2012.g.

- 68,41 € od dana 02. ožujka 2012.g.

- 66,27 € od dana 02. travnja 2012.g.

- 12.000,00 € od dana 31. srpnja 2012.g.

pa sve do konačne isplate.

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je tuženik povukao prigovor radi prebijanja.

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljicama ad 1/ OG, i ad 2/ KG parnični trošak u iznosu od 836,40 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 05. studenoga 2025. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 24. lipnja 2022. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljena je tužba tužiteljica ad1/ i ad2/ protiv tuženika u kojoj tužiteljice navode kako su tužiteljice zakonske nasljednice iza pok. LG pok. K, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je umro dana **.**.2020. i iza čije smrti je doneseno pravomoćno Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli po povjereniku suda javnom bilježniku Sandri Marinović iz Blata pod brojem O- 1355/2020; UPP/OS-151/2020 dana 09. ožujka 2021.g. temeljem kojega su proglašene njegovim nasljednicama za po ½ dijela svaka od njih. Tužiteljica pod 1. je supruga, a tužiteljica pod 2. kći navedenog ostavitelja. Tužiteljica pod 1. je njegova supruga, a tužiteljica pod 2. njegova kći.

1.1. Prednik tužiteljica pok. CG je zakonski nasljednik iza pok. EG (Gorki) svoga sina koji je umro dana **.**.2008. i iza čije smrti je doneseno pravomoćno Rješenje o nasljeđivanju po javnom bilježniku Margiti Vojvodić iz Blata kao sudskom povjereniku Općinskog suda u Korčuli u predmetu O-70/08; UPP/OS- 44/08 dana 12. lipnja 2008.g. temeljem kojega je njegovim nasljednikom proglašen upravo pok. CG za cijelo.

1.2. U točki II.1. tog Rješenja o nasljeđivanju je navedeno kako nasljednik preuzima obvezu podmirenja potraživanja po kreditu kod OTP banke Hrvatska. Tužiteljica pod 1. je majka, a tužiteljica pod 2. sestra navedenog ostavitelja.

1.3. Tužiteljici pod 2. je u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. Nastavno tome CZSS Korčula je tužiteljici pod 2/. za potrebe ovog parničnog postupka pravomoćnim Rješenjem Klasa: UP/I-552-02/22-15/20; Urbroj: 2138-10-32-22-4 od dana 26. travnja 2022.g. postavio odobrio tužiteljici pod 1/. da u ime i za račun tužiteljice pod 2/. ovlasti odvjetnika Darija Čaju iz Kaštel Kambelovca za zastupanje u ovom parničnom postupku.

1.4. Tuženik je pravni slijednik nekadašnje OTP BANKA HRVATSKA d.d. [adresa], te tužitelji očekuju kako će tuženik isto priznati kao notorno. No, ukoliko tuženik prethodnu tvrdnju ospori to će tužitelji svoje tvrdnje dokazati dostavljanjem dokaza.

1.5. Prednik tužiteljica pok. EG, u odnosu na kojega su tužiteljice dokazale pravni slijed u točki 1. ove tužbe, je dana 11. svibnja 2006.g. kao korisnik kredita s tuženikom tadašnje tvrtke OTP BANKA HRVATSKA d.d. [adresa] kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod brojem ugovora 060522218567-SN, oznaka: Uk-2k. Tužiteljice ne raspolažu podatkom o potvrdi ovog Ugovora kod javnog bilježnika, jer u ispravama dostavljenim od strane tuženika istoga nema.

1.6. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen 30. srpnja 2012.g., i to od strane pok. LG kao njegova proglašenog nasljednika, dakle znatno prije no ugovorom ugovorenog roka, a što je vidljivo i pregledom svih isprava koje se dostavljaju uz ovu tužbu.

1.7. U predmetnom ugovoru iz točke 1. ove tužbe sadržane su ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorene kamate jednostranim odlukama tuženika, ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskom franku, te ništeten odredbe o naplati naknade za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita koja se naplaćuje u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.

1.8. Predmetom ove tužbe je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, te posljedično tome zahtjev za isplatom razlike između izvršenih uplata i uplata koje je prednik tužitelja trebao izvršiti, a da nisu bila ugovorene nepoštene i ništetne naprijed navedene ugovorne odredbe i po kojima je prednik tužitelja vršio

1.9. Tuženik je povrijedio interes i prava prednika tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora iz točke 1. ove tužbe koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranim odlukama tuženika, kao i ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, jer pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama nije ni bilo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovarano. Ugovor koji je zaključen između prednika tužitelja i tuženika je tipski ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika, a na sadržaj kojega prednik tužitelja nije mogao utjecati, niti o istima pojedinačno pregovarati.

1.10. Tuženik kao financijska ustanova je znala, odnosno po redovnom tijeku stvari mogla odnosno morala znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju.

1.11. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.

1.12. Navedena (i ništetna) odredba iz Ugovora iz točke 1. ove tužbe vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku je predniku tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, imajući u vidu i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da prednik tužitelj nije imao saznanja o karakteru valute švicarskog franka na svjetskom tržištu i njegovim oscilacijama ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

1.13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14.06.2018.g. u predmetu 43 Pž-6632/2017 potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2014. godine kojom je u točci I. izreke potvrđen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2009. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.14. Tuženik je bio strankom u navedenim postupcima. Pojašnjava se da je kolektivnom tužbom u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 pravomoćno utvrđeno da je jednostrana promjena stope zateznih kamata od strane tuženih banaka ništetna odredba, dok je u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku, po odluci Ustavnog suda RH u predmetu U-III/2521/2015 od 13. prosinca 2016.g. odluka Vrhovnog suda RH u predmetu Revt-249/14 u dijelu koji se odnosu na valutnu klauzulu u švicarskim francima ukinuta, a što je za posljedicu imalo donošenje presude VTS RH u predmetu 43 Pž-6632/2017. Cjeloviti tijek postupka pokrenutog predmetom Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu P-1401/12 opisan je na str. 30. i 31. predmetne presude VTS-a RH. Predmetne odluke na koje se poziva tužitelj ne dostavljaju se uz ovu tužbu, jer je notorno da su i tuženik i naslovni sud sa sadržajem istih dobro upoznati.

1.15. S obzirom da je riječ o ključnim odredbama ugovora iste uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.16. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe vezane uz jednostranu promjenu ugovorene visine kamatne stope, te valutnu klauzulu uz švicarski franak ništetne ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila budući za ono što je ništetno uzima se da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik s osnova ništetne valutne klauzule naplatio od tužitelja iznos koji predstavlja stjecanje bez osnove na strani tuženika.

1.17. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem obje naprijed navedene ništetne ugovorne odredbe.

1.18. Kako je odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak ništetna, to tužitelj od tuženika potražuje i iznos više plaćenog po osnovi razlike anuiteta.

1.19. Po osnovi predmetnog ugovora prednik tužitelja je tuženiku s osnova ništetne valutne klauzule više platio iznos od 99.804,73 kuna. Ukoliko se tuženik bude protivio da se kao dokaz koristi Izračun sačinjen po FIORIN d.o.o. Split, tada se sudu predlaže provesti novo vještačenje u ovoj parnici po vještaku financijsko-računovodstvene struke, te tužitelj sukladno odredbama ZPP-a za osobu vještaka predlaže IG iz [adresa].

1.20. U slučaju protivljenja tuženika da se u ovom predmetu koristi Izračun sačinjen od FIORIN d.o.o. Split tada se predlaže sudu da od tuženika zatraži očitovanje o tome jesu li sve isprave koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu vjerodostojne i istinite, a ako tuženik to ospori, da temeljem članka 186.b. ZPP-a (jer je tužitelj priložio sve isprave o kreditu i u vezi s kreditom kojima raspolaže, koje su mu dostavljene od strane tuženika i jer je na temelju tih isprava sačinjen Izračun FIORIN d.o.o.) donese sljedeće rješenje:

»Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Splitu, MBS: 060000531 sa sjedištem u [adresa] da u roku od 8 dana dostavi tužiteljima pod 1. MG pok. O, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i pod 2. ŽG pok. LG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] svu dokumentaciju u vezi Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod brojem ugovora 060522218567-SN, oznaka: Uk-2k ''U Korčula, 11.05.2006. godine'', a naročito predmetni Ugovor o kreditu i njegove dodatke, početni otplatni plan, plan otplate s promjenama kamatne stope, knjigovodstvenu karticu, pregled svih uplata po kreditu, knjigovodstvenu karticu, prvi, početni i novi odnosno cjeloviti otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa, specifikacija uplata, te sve ostale isprave koje ima u svom posjedu. «

1.21. Slijedom navedenog tužitelji predlažu da naslovni sud po održanoj glavnoj raspravi na kojoj će se izvesti svi predloženi dokazi donese slijedeću

presudu:

»1. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod brojem ugovora 060522218567-SN, oznaka: Uk-2k ''U Korčula, 11.05.2006. godine'' zaključenom između prednika tužitelja PG kao korisnika kredita i prednika tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d. [adresa] kao kreditora ništetne odredbe članaka:

- 1.1. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita;

- 1.2. kojim je ugovoreno da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita;

- 1.3. kojim je ugovoreno da se iznos kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule;

- 1.4. kojim je ugovoreno da će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke da dan uplate anuiteta;

pa naprijed navedene ugovorne odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Splitu, MBS: 060000531 sa sjedištem u [adresa] da u roku od 15 dana, a na ime više plaćenog iznosa kojeg je prednik tužitelja po kreditu iz točke 1. ove presude više platio na ime ništetne klauzule u CHF, koji iznos odgovara razlici između zbroja svih anuiteta obračunatih po tečaju CHF koji je vrijedio na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i zbroja svih anuiteta obračunatih po tečaju CHF koji je vrijedio na dan prijenos sredstava na račun tužitelja, isplati tužitelju pod 1. NOVAK MG pok. O, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tužitelju pod 2. ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], a svakome od njih po ½ dijela od ukupnog novčanog iznosa od 95.191,67 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, i to: do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14 % godišnje; od 1. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi od 12 % godišnje; od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje; od 1. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016.g. po stopi od 8,05% godišnje; od 1. srpnja 2016.g. do 31. prosinca 2016.g. po stopi od 7,88% godišnje; od 1. siječnja 2017.g. do 30. lipnja 2017.g. po stopi od 7,68 % godišnje; od 1. srpnja 2017.g. do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje; od 1. siječnja 2018.g. do 30. lipnja 2018.g. po stopi od 7.09% godišnje, od 1. srpnja 2018.g. do 31. prosinca 2018.g. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019.g. do 30. lipnja 2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, od 01. srpnja 2019.g. do 31. prosinca 2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, od 01. siječnja 2020.g. do 18. travnja 2020.g. po stopi od 6,11% godišnje, od 19. listopada 2020.g. do 31. prosinca 2020.g. po stopi od 5,89% godišnje, od 01. siječnja 2021.g. do dana 30. lipnja 2021.g. po stopi od 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021.g. do 31. prosinca 2021.g. po stopi od 5,61% godišnje, a od dana 01. siječnja 2022.g. pa do isplate po stopi od 5,49% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a koje teku na iznos od:

- 45,25 kn od dana 02. srpnja 2010.g.

- 25,42 kn od dana 03. kolovoza 2010.g.

- 117,45 kn od dana 02. rujna 2010.g.

- 74,50 kn od dana 02. listopada 2010.g.

- 42,81 kn od dana 02. studenog 2010.g.

- 155,07 kn od dana 02. prosinca 2010.g.

- 226,93 kn od dana 04. siječnja 2011.g.

- 182,35 kn od dana 02. veljače 2011.g.

- 221,95 kn od dana 19. ožujka 2011.g.

- 245,33 kn od dana 08. travnja 2011.g.

- 392,24 kn od dana 03. lipnja 2011.g.

- 414,69 kn od dana 16. srpnja 2011.g.

- 515,33 kn od dana 02. rujna 2011.g.

- 438,48 kn od dana 02. listopada 2011.g.

- 440,93 kn od dana 02. studenog 2011.g.

- 436,52 kn od dana 02. prosinca 2011.g.

- 471,29 kn od dana 02. siječnja 2012.g.

- 509,45 kn od dana 02. veljače 2012.g.

- 515,46 kn od dana 02. ožujka 2012.g.

- 499,33 kn od dana 02. travnja 2012.g.

- 93.863,95 kn od dana 31. srpnja 2012.g.

3. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Splitu, MBS: 060000531 sa sjedištem u [adresa] da u roku od 15 dana nadoknadi tužiteljima pod 1. MG pok. O, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i pod 2. 2. ŽG pok. LG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] parnični trošak zajedno sa zateznima kamatama koje teku od presuđenja, pa do isplate po stopi od 5,75 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.«

2. Dana 20. ožujka 2023. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika u kojem je tuženik naveo kako prije svega ističe da se protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

2.1. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između ugovornih stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 31.08.2012.g.

2.2 Tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.

2.3. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je s korisnikom kredita pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik korisniku kredita nije zatajio nijednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku korisnika kredita o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Tuženik je korisnika kredita izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je korisnik kredita unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren korisniku kredita, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule u HRK, ali je korisnik kredita želio sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.

2.4. Korisnik kredita je potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je taj ugovor sklopljen, pa je stoga korisnik kredita samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja svakog ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

2.5. Prema tome korisnik kredita je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po korisniku kredita rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama korisnik kredita je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

2.6. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

2.7. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je korisnik kredita prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo sedamnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da korisniku kredita odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora korisnik kredita je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

2.8 Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

2.9. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita.

2.10. U pogledu ocjene je li tuženik u konkretnom ugovornom odnosu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999.g. do 2010.g., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003.g.

– 2008.g. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010.g., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

2.11. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.12. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s korisnikom kredita zasnovanim ugovorom iz 2006.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

2.13. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.

2.14. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje korisnika kredita – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako korisnik kredita, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam korisnik kredita, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. 2.15. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita nije ispunjena u ovom slučaju.

2.16. Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

2.17. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).

2.18. Ugovor o kreditu sklopljen s korisnikom kredita nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama korisnik kredita je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

2.19. Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Ako sud prihvati izvesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, iako ga tuženik smatra suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, za istaknuti je slijedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

2.20. Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.

3. Tužiteljice su konačno uredile tužbeni zahtjev na ročištu održanom dana 03. listopada 2025. kada su, s obzirom na promjenu valute uredile toč. 2 tužbenog zahtjeva, tako da ista glasi:

»2. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Splitu, MBS: 060000531 sa sjedištem u [adresa] da u roku od 15 dana, a na ime više plaćenog iznosa kojeg je prednik tužitelja po kreditu iz točke 1. ove presude više platio na ime ništetne klauzule u CHF, koji iznos odgovara razlici između zbroja svih anuiteta obračunatih po tečaju CHF koji je vrijedio na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i zbroja svih anuiteta obračunatih po tečaju CHF koji je vrijedio na dan prijenos sredstava na račun tužitelja, isplati tužitelju pod 1. NOVAK MG pok. O, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tužitelju pod 2. ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], a svakome od njih po ½ dijela od ukupnog novčanog iznosa od 12.634,11 Eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, i to: do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na iznos od:

- 6,01 Eura od dana 02. srpnja 2010.g.

- 3,37 Eura od dana 03. kolovoza 2010.g.

- 15,59 Eura od dana 02. rujna 2010.g.

- 9,89 Eura od dana 02. listopada 2010.g.

- 5,68 Eura od dana 02. studenog 2010.g.

- 20,58 Eura od dana 02. prosinca 2010.g.

- 30,12 Eura od dana 04. siječnja 2011.g.

- 24,20 Eura od dana 02. veljače 2011.g.

- 29,46 Eura od dana 19. ožujka 2011.g.

- 32,56 Eura od dana 08. travnja 2011.g.

- 52,06 Eura od dana 03. lipnja 2011.g.

- 55,04 Eura od dana 16. srpnja 2011.g.

- 68,40 Eura od dana 02. rujna 2011.g.

- 58,20 Eura od dana 02. listopada 2011.g.

- 58,52 Eura od dana 02. studenog 2011.g.

- 57,94 Eura od dana 02. prosinca 2011.g.

- 62,55 Eura od dana 02. siječnja 2012.g.

- 67,62 Eura od dana 02. veljače 2012.g.

- 68,41 Eura od dana 02. ožujka 2012.g.

- 66,27 Eura od dana 02. travnja 2012.g.

- 12.000,00 Eura od dana 31. srpnja 2012.g.

4. Na istom ročištu pun. tuženika je odustao od osporavanja visine tužbenog zahtjeva, a posebno kako je tužitelj končano uređenim tužbenim zahtjevom sada obuhvatio i tzv. negativne razlike.

4.1. Tuženik je na istom ročištu povukao prigovor radi prebijanja istaknut u podnesku od 25.09.2025.

5. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom cjelokupne priložene dokumentacije i to Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli po povjereniku suda javnom bilježniku Sandri Marinović iz Blata pod brojem O-1355/2020; UPP/OS- 151/2020 dana 09. ožujka 2021.g. iza pok. LG pok. K, pregledom Rješenja o nasljeđivanju iza pok. EG (Gorki) po javnom bilježniku Margiti Vojvodić iz Blata kao sudskom povjereniku Općinskog suda u Korčuli u predmetu O- 70/08; UPP/OS-44/08 dana 12. lipnja 2008.g., pregledom rješenja CZSS Korčula Klasa: UP/I-552-02/22-15/20; Urbroj: 2138-10-32-22-4 od dana 26. travnja 2022.g., pregledom Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama z.k. uložak2900 k. o. [katastarska općina] broj Ugovora: 060522218567-SN, Uk-2k od 11.05.2006., pregledom amortizacijskog plana od 29.05.2006.g., pregledom plasmana po kreditu od 26.05.2006.g., pregledom plaćenih anuiteta po računu od 25.05.2021.g., pregledom otplatnog plana od 26.05.2021.g., obavijesti o izmjeni kamatne stope od 30.12.2010.g. s priloženim otplatnim planom, obavijesti o izmjeni kamatne stope od 28.01.2011.g. s priloženim otplatnim planom.

6. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, i 155/23, dalje: ZPP dalje: ZPP).

7. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

8. Tužbeni zahtjev tužiteljica ad1/ i ad2/ je osnovan.

9. Predmet spora jest zahtjev tužiteljica ad1/ i ad2/ za isplatom iznosa od 12.634,11 € sa pripadajućim kamatama. Tužiteljice temelje svoj zahtjev na tvrdnji kako su odredbe ugovora o kreditu broj 060522218567-SN, Uk-2k od 11.05.2006. koji je zaključen između prednika parničnih stranaka, a koje se odredbe odnose na valutnu klauzulu ništetne, te da je sukladno tome tuženik dužan vratiti tužiteljicama iznose koje je prednik tužiteljica platio predniku tuženika temeljem tih, ništetnih, odredbi.

10. Među strankama nije sporno kako su prednik tužiteljica, sada pok. PG (Gorki), kao korisnik kredita i prednik tuženika OTP Banka Hrvatska d.o. Zadar, kao kreditor-banka sklopili dana 11.05.2006. u [adresa] Ugovor o kreditu broj 060522218567-SN, Uk-2k kojim je ugovorom ugovoreno kako će tuženik staviti na raspolaganje predniku tužiteljica iznos od 77.905,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,39 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika.

10.1. Također, među strankama nije sporna visina konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, postavljenog od tužiteljica na ročištu od 03.10.2025.

10.2. Nije ni sporno kako je predmetni kredit otplaćen.

10.3. Isto tako, nije sporno kako su tužiteljice pravne slijednice pok. PG (CG),

11. Među strankama je sporno:

- jeli predmetni ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem je među strankama ugovorena valutna klauzula.

- je li potraživanje zastarjelo,

- imaju li tužiteljice pravni interes za podnošenje tužbe u ovom postupku.

12. Cijeneći ukupno izvedene dokaze, te očitovanja stranaka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljica ad1/ i ad2/ osnovan u cijelosti iz razloga koje će sud naprijed obrazložiti.

13. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 11.05.2006.), za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/07., 75/09., 79/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. dalje ZZP/07).

14. Sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

14.1. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

14.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14.4. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14.5. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14.6. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine 96/03.), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je prednik tuženika u razdoblju od 01.studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika.

17. U odnosu na tvrdnju tuženika kako se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljice odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

18. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP- a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud drži kako nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i je li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Na identičan način o tome su se očitovali pojedini drugostupanjski sudovi u brojnim odlukama, pa tako i Županijski sud u Dubrovniku u odluci Gž-765/21.

19. Iako je, u međuvremenu od strane Županijskih sudova (tako ŽS Bjelovar GŽ- 745/22), a pozivom na odluku Ustavnog suda RH U-III-5458/21 od 30. 6. 2022. zauzet stav o potrebi izvođenja personalnih dokaza na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, ovaj sud, u konkretnom slučaju, zbog smrti prednika tužiteljica, sada pok. PG, koji je bio jedan od potpisnika ugovora, istoga nije mogao saslušati. Tuženik pak nije predlagao dokaze saslušanjem svojih djelatnika koji su od strane tuženika sudjelovali u zaključenju predmetnog ugovora, slijedom čega u konkretnom slučaju sud nije provodio personalne dokaze. Tužiteljice nisu bile nazočne zaključenju spornog ugovora, pa njihovo saslušanje ne bi bilo od značaja u konkretnom slučaju.

20. Stoga je ovom sudu preostalo pregledati i pročitati u dokazne svrhe priloženi Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama z.k. uložak2900 k. o. [katastarska općina] broj Ugovora: 060522218567-SN, Uk-2k od 11.05.2006., pregledom kojeg je sud utvrdio kako je tuženik, kao banka, odredbu o valutnoj klauzuli ugradio u čl.

- 1.1. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita;

- 1.2. kojim je ugovoreno da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita;

- 1.3. kojim je ugovoreno da se iznos kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule;

- 1.4. kojim je ugovoreno da će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke da dan uplate anuiteta;

21. Dalje je utvrđeno kako je predmetni ugovor sačinjen u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, zbog čega, po ocjeni ovog suda, prednik tužiteljica, pok. PG, prilikom zaključenja ugovora nije mogao, a niti je imao mogućnost, utjecati, a sukladno tome ni pregovarati, na tako unaprijed formulirane odredbe o valutnoj klauzuli

22. Potom, sud je utvrdio kako tuženik u konkretnom slučaju nije prednika tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

23. Prethodno citirane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF su, po ocijeni ovog suda, a sukladno uvodno citiranim zakonskim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, i to čl. 81. st. 1. ZZP-a, neodređene i nepoštene, o tim odredbama se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su iste ugrađene u već unaprijed sastavljenom, tipskom ugovoru, slijedom čega su te odredbe, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, ništetne.

24. Također, utvrđeno je kako je tuženik povrijedio interese i prava prednika tužiteljica kao potrošača i korisnika kredita tako što je u predmetnom ugovoru o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tuženik kao trgovac nije prednika tužiteljica, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. i Zakona o obveznim odnosima.

25. Sam položaj prednika tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijskom bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu.

26. Za razliku od prednika tužiteljice, prednik tuženika je raspolagao stručnim znanjem koje predniku tužiteljica u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja prednika tužiteljica na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje prednik tužiteljica nije mogao utjecati.

27. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članak 1022. stavak 2. ZOO-a, propisuje da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjete davanja korištenja i vraćanja kredita.

27.1. Prema odredbi čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

27.2. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

27.3. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

28. Tužiteljice su u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom tražile da se u ovom predmetu utvrdi ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

29. Po ocjeni ovog suda utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4.7.2013. u sporu koji se vodio povodom kolektivne tužbe korisnika kredita protiv banaka, koja se odnose na pitanja vezano uz ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, primjenjuju se i u ovom predmetu. Navedena presuda potvrđena je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž- 7129/13 od 13.6.2014., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9.4.2015., te u dijelu takve povrede za ugovorenu valutu presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., koje odluke se protežu i na sporove individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama.

30. U kolektivnom sporu je utvrđeno da su odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne jer o njima banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, te da potrošač nije nikako mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, (čl. 502.c ZPP). Stoga ni činjenica da bi prednik tužiteljica čak i svjesno prihvatio plasiranje ugovora i da su predniku tužiteljica djelatnici banke objasnili rizike vezane uz promjenjivost valute CHF, ne bi utjecalo na ispravnost ocjene ovog suda da se radi o ništavoj odredbi valutne klauzule, jer o tom stranke nisu međusobno pregovarale, a to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljica te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

31. Pri tome je za navesti da u konkretnom slučaju ne bi bio od značaja ni iskaz javnog bilježnika kod kojeg je Ugovor solemniziran na okolnost da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv. Naime, u tzv. Parnici potrošač, koja se odnosi i na tuženika, utvrđeno je da potrošač nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu jer banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, radi čega nije odlučno je li predniku tužiteljica ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva, budući da na istu prednik tužiteljica nije nikako mogao utjecati.

32. Radi navedenog, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne (čl. 81 st. 1, čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja).

33. Kako je, dakle, već samim pozivanjem na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jasno da su i u konkretnom slučaju odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, to je ovaj sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljica kojim je zatraženo da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 060522218567-SN, Uk-2k od 11.05.2006., kojima je između stranaka ugovorena valutna klauzula, te je odlučeno kao u toč. I/1 izreke ove presude.

34. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za istaći je kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jednu drugu sve ono što su primile. na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine donesen je Zaključak da, ukoliko je ništetnost utvrđena kao u ovom konkretnom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača te se ovaj Zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF ) i stranke ( tuženika) iz tog postupka.

35. Cijeneći prethodno navedeno, zaključak je ovog suda kako prigovor zastare nije osnovan.

36. Naime, parnični postupak koji je pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013., pravomoćno je okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. a tom presudom pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv, između ostalog i ovdje tuženika. Navedenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., a kojom je utvrđeno da je tužena OTP banka dd u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu i prava i obveze ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe dakle od 14.6.2018., te sukladno petogodišnjem općem roku zastare nastupa s 14.06.2023., a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 24.06.2022. to nije nastupio opći zastarni rok od pet godina od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, slijedom čega prigovor zastare nije osnovan.

37. Polazeći od toga da je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je isti za potrošača nerazumljiv, te iz razloga jer se o istom nije pojedinačno pregovaralo, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora tuženik primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

38. U konkretnom slučaju, tužiteljice su na ročištu od 03. listopada 2025. konačno postavile tužbeni zahtjev, zatraživši isplatu iznosa od 12.634,11 Eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, a tuženik je u odnosu na tako uređeni tužbeni zahtjev istakao kako se više ne protivi visini potraživanja. Slijedom iznijetog, ocjena je ovog suda kako tužiteljicama, po osnovu više plaćenog temeljem ništetnih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu iznos od pripada iznos od 12.634,11 €, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti.

39. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznos 12.634,11 € zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate.

40. Kako među strankama nisu sporni datum uplate i visina svakog pojedinog iznosa kojeg je prednik tužiteljica uplatio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, to je sud prihvatio visinu svakog pojedinog iznosa te početak tijeka kamata kako su to postavile tužiteljice u konačno uređenom tužbenom zahtjevu na ročištu od 03. listopada 2025.

41. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom i visinom stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

42. Glede navoda tuženika kako tužitelj nema pravnog interesa za vođenje predmetnog postupka ocjena je ovog suda da taj prigovor nije osnovan. Naime, po mišljenju ovog suda isplatom kredita ili zamjenom kredita novim, stranka nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti, osim u slučajevima propisanim odredbom čl. 326. st. 2. ZOO-a, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Kako je naprijed navedeno, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka je stranka dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, radi čega je u konkretnom slučaju potrebno primijeniti odredbu kojom je propisan institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem predmete tužbe, tim više jer je u gore citiranim odlukama Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, te Vrhovnog suda utvrđena ništetnost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

43. Činjenica kako je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

44. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1015., te članka 1046. Zakona. o obveznim odnosima.

45. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljica ad1/ i ad2/, te je odlučeno kao u toč. I / 2 izreke presude.

46. Na ročištu od 03. listopada 2025. tuženik je povukao prigovor radi prebijanja, radi čega je odlučeno kao u toč. I izreke rješenja.

47. Parnični trošak dosuđen je tužiteljicama po odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora, kao i činjenici kako su tužiteljice u cijelosti uspjele u ovom sporu.

48. Tužiteljicama je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za sastav podneska od 03.11.2025. 100 bodova, te za pristup na roč. od 3.10.2025. 100 bodova, što ukupno iznosi 300 bodova, što pomnoženo sa 2,00 € koliko iznosi vrijednost jednog boda, što daje iznos od 600,00 €- Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 150,00 € na ime 25% PDV-a, te 86,40 € na ime troškova pristojbe na tužbu, što ukupno iznosi 836,40 €. Na dosuđeni iznos troška tužiteljicama pripada kamata počev od dana presuđenja, dakle od 05. studenoga 2025. pa do konačne isplate.

48.1. Tužiteljicama ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupio na snagu 20. 5. 2023. , dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano da su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude. za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

49. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, odlučeno je kao u toč. II izreke rješenja.

U Splitu, 05. studenoga 2025.

SUDAC

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika