Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-301/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja Ri-Turist j.d.o.o., [adresa], OIB: 88637147308, zastupan po punomoćniku Franjo Matkoviću, odvj. iz Rijeke, protiv AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Frkoviću, odvj. iz Zagreba, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. rujna 2025. u prisutnosti zz tužitelja, pun tužitelja, tuženika pun tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 5. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava po Zahtjevu za izravnu naplatu od dana 3. studeni 2023. ovrhovoditelja AČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; protiv ovršenika Ri-Turist j.do.o., [adresa], OIB: 88637147308, temeljem Bjanko zadužnice potvrđene od JB Vesne Ćuzela, Rijeka, Korzo 18, dana 6. travnja 2017., broj: OV-3209/17.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.625,00 euro s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 29. veljače 2024 navodi kako je dana 23. studeni 2023. naslovnom sudu podnio prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i radi odgode izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu od dana 3. studeni 2023. tuženika, protiv tužitelja temeljem Bjanko zadužnice ovjerene kod JB Vesne Ćuzela dana 6. travnja 2017. na novčani iznos od 100.000,00 kn odnosno 13.272,28 EUR. Općinski sud u Rijeci odlučujući o prednje citiranom prijedlogu tužitelja donio je dana 8. veljače 2024, rješenje i zaključak posl.br. Ovr-1533/2023 kojim je tužitelj upućen na pokretanje predmetne parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, sukladno čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona. Tuženik da je kao ovrhovoditelj radi ostvarivanja naplate tražbine pokrenuo postupak prisilne naplate dugovanja pred Financijskom agencijom temeljem A zadužnice ovjerene kod JB Vesne Ćuzela dana 6. travnja .2017. na novčani iznos od 100.000,00 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate te troškove ovršnog postupka te je tužitelj uvidom u Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate i uvidom u Obavijest u izravnoj naplati utvrdio kako je navedeno dugovanje uvršteno u redoslijed naplate i kako mu je predmetni iznos zaplijenjen sa računa. Međutim, na temelju gore navedene Bjanko zadužnice od dana 6. travnja 2017, temeljem koje se provodi ovrha, tuženik da nije ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja. Prvotno, tužitelj ističe da je dana 24. siječanj 2022. došlo do promijene osnivača-člana društva te je dotadašnji član društva AČ zaključio sa sadašnjim članom društva IČ Ugovor o prijenosu poslovnih udjela temeljem kojeg je Ugovora u sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci došlo do promjene u strukturi vlasništva društva Ri-Turist j.d.o.o. Temeljem navedenog Ugovora, član društva IČ, isplatila je dotadašnjem članu društva AČ odnosno tuženiku iznos od 21.000,00 kn. Shodno promijeni u strukturi vlasništva, citiranim ugovorom opisane su sve obveze i prava kako stjecatelja tako i prenositelja te je u Ugovoru navedeno kako ne postoje nepodmirena dugovanja društva ili druge obveze koje Prenositelj ili direktor društva ili bilo koja povezana osoba duguju Društvu, kao i da ne postoje garancije ili osiguranja za neko takvo dugovanje ili obvezu. Dakle, nigdje nije evidentirano postojanje tražbine, a jednako tako nije predviđeno izdavanje bjanko zadužnice za osiguranje kakve tražbine. U konkretnome tuženik je dana 20. listopada 2023., dakle godinu i 9 mjeseci nakon prijenosa vlasništva na novog vlasnika pristupio u prostorije Grada Rijeke te preuzeo predmetnu zadužnicu, nakon što je poslovni prostor vraćen u posjed Grada Rijeke. Štoviše tuženik je na potvrdu o preuzimanju bjanko zadužnice stavio i pečat društva, što predstavlja kazneno djelo obzirom se isti predstavlja kao zakonski zastupnik društva u kojem nema nikakve funkcije. Protiv istog je podnesena kaznena prijava. Iz prethodno opisanog slijedi da je tuženik predmetni zahtjev za izravnu naplatu podnio temeljem bjanko zadužnice koju je tužitelj izdao Gradu Rijeci za osiguranja tražbine sukladno Ugovoru o zakupu poslovnog prostora. Poslovni prostor je vraćen u posjed Gradu Rijeci, a primopredaju su izvršili zakonski zastupnici tužitelja, no kako je prethodno istaknuto, tuženik je maličnim postupanjem preuzeo bjanko zadužnicu čak i ne obavijestivši Grad Rijeku da je došlo do promijene u strukturi vlasništva. Iz prethodno iznijetog slijedi da tuženik u ovršnom predmetu koristi ovršnu ispravu koja je izdana radi osiguranja drugog pravnog posla, a koju tuženik koristi radi naplate nepostojeće novčane tražbine. Iz svega ranije navedenog, razvidno da je kako tuženik nema valjanog pravnog osnova za provođenjem postupka izravne naplate, obzirom da isti nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv tužitelja. Predlaže da nakon provedenog dokaznog postupka sud donese presudu sadržaja pobliže opisano kao u točki I. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja. Nije sporno da je tuženik sa gospođom IČ, **.**.2022. sklopio Ugovor o prijenosu poslovnog udjela RI-TURIST j.d.o.o. kojim je tuženik prenio svoj cjelokupni poslovni udio u tužitelju čime je gospođa IČ postala nositelj poslovnih udjela tužitelja u 100% djelu. Također, nije sporno kako je tužitelj sa obrtom za ugostiteljstvo [obrt], čiji vlasnik je tuženik, dana 27. srpnja 2017. sklopio Ugovor o podzakupu na temelju Dodatka ugovora o zakupu od 4. listopada 2013. kojeg je tuženik sklopio sa Gradom Rijeka 27. srpnja 2017. Nesporno je i da je tužitelj 27. srpnja 2017. sa Gradom Rijeka kao zakupodavcem te tuženikom kao zakupnikom i podzakupodavcem, sklopio Ugovor o upućivanju (asignaciji) kojim se tužitelj obvezao novčane iznose tražbina koje tuženik ima prema njemu, uplaćivati izravno na žiro račun Grada Rijeke. Izvršenjem upute naplatila bi se međusobna potraživanja tuženika u odnosu na tužitelja i Grada Rijeke u odnosu na tuženika. Prema članku 8. Ugovora o podzakupu, tužitelju je ugovorena obveza isplate podzakupnine u iznosu od 35 EUR/m2 na koji se posebno zaračunava iznos poreza na dodanu vrijednost. Međutim, tužitelj nije podmirivao navedene novčane obveze koje, na temelju Ugovora o podzakupu, ima prema tuženiku kao podzakupodavcu, a temeljem Ugovora o upućivanju (asignaciji) prema Gradu Rijeci. Kako tužitelj nije ispunjavao svoje ugovorne obveze, a kako bi se spriječilo nepotrebno zaračunavanje zateznih kamata, obveze je ispunjavao tuženik. Tuženik je potom pokrenuo postupak prisilne naplate na temelju Bjanko zadužnice ovjerene kod JB Vesne Ćuzela dana 06. travnja 2017. na novčani iznos od 100.000 kn, izdane za osiguranje isplate tražbina iz Ugovora o zakupu i Ugovora o podzakupu, kako bi prisilno naplatio sav novčani iznos koji, na temelju vlastitih obavljenih isplata, potražuje od tužitelja. Članak 91. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje u tekstu: ZOO) propisuje kako: „Kad obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, samim ispunjenjem obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima.“ Ugovorom o upućivanju (asignaciji), tuženik kao uputitelj, tužitelj kao upućenik te Grad Rijeka kao primatelj upute sporazumjeli su se kako će tužitelj svoje novčane obveze na ime plaćanja podzakupa, koje ima prema tuženiku kao podzakupodavcu, ispuniti na način da će ih uplaćivati izravno na žiro račun Gradu Rijeci te tako istovremeno ispuniti, kako svoje obveze prema tuženiku, tako i tuženikove obveze prema Gradu Rijeci kao zakupodavcu. Prema članku 136. ZOO-a, asignacija je postupak kojim se tražbina jednog vjerovnika upućuje 3. osobi pri čemu takva uputa može biti učinjena od strane dužnika navedene 3. osobe čija obveza će u tom slučaju prestati tek nakon što upućenik ispuni prihvaćenu uputu prema primatelju upute. Između upućenika i primatelja upute nastaje poseban apstraktni ugovor, neovisan o odnosu valute koji nastaje između uputitelja i primatelja upute. Apstraktnost odnosa očituje se i u činjenici da, sukladno članku 132. stavku 2. ZOO-a, upućenik ne može prema primatelju upute isticati prigovore koje ima prema uputitelju, čak i ako je takvu uputu prihvatio u svrhu podmirivanja duga kojeg ima prema uputitelju. Od prihvaćanja upute i ispunjenja, između tužitelja i Grada Rijeke nastao je neovisan dužnički odnos, pa tužitelj kao upućenik odgovara Gradu Rijeci kao primatelju upute za ispunjenje preuzete obveze, a zbog neispunjenja odgovara po općim pravilima o naknadi štete kao i svaki drugi dužnik. Prema tome, tužitelj nije stupio na mjesto tuženika nego ušao u novi dugovinski odnos neovisan od onog koji postoji između Grada Rijeke i tuženika. Da se radi o novim i neovisnim dugovinskim odnosima potvrđuje i Visoki trgovački sud RH u Presudi posl. br. Pž-2749/97 od 05. siječnja 1999. Dakle, asignacijom je tražbina upućena primatelju upute koji od uputitelja može tražiti ispunjenje samo ako nije dobio ispunjenje od upućenika u vrijeme određeno u uputi. Sklapanjem Ugovora o asignaciji, tuženikovo pravo na potraživanje prema tužitelju preuzeo je Grad Rijeka kao primatelj upute te je tužitelj pristao na takav prijenos prava i obvezao se na ispunjenje obveze prema Gradu Rijeci čime je nastao neovisan dužnički odnos tužitelja i Grada Rijeke. Ispunjenjem tražbine tužitelja, tuženik je stupio u pravni položaj Grada Rijeke kao vjerovnika-zakupodavca zajedno sa svim sporednim pravima koja tu tražbinu prate kao što su sredstva osiguranja zbog čega je tuženik ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja na temelju Bjanko zadužnice od dana 06. travnja 2017. Međutim, uz višegodišnju prepisku između tuženika i tužitelja putem elektroničke pošte kao i višestruko upozoravanje od strane tuženika, tužitelj uporno nije Gradu Rijeci ispunjavao prihvaćenu uputu za isplatu dospjelih novčanih iznosa na ime plaćanja podzakupnine, zbog čega su i tuženikove obveze prema Gradu Rijeka ostale neispunjene. Tuženik je zbog takvog neplaćanja u potpunosti ispunjavao obveze tužitelja, odnosno podmirivao sve neisplaćene novčane tražbine koje je Grad Rijeka imala prema tužitelju na temelju Ugovora o upućivanju (asignaciji) što je vidljivo iz konto kartice računa i pregleda plaćanja dobavljaču te izvoda prometa po računu za dane plaćanja. Navedeno neplaćanje računa bilo je jedan od razloga zbog kojeg je tuženik u konačnici bio prisiljen dopisom od 23. prosinca 2022. putem elektroničke pošte otkazati Ugovor o podzakupu sklopljen sa tužiteljem. Tužitelj ni nakon otkaza Ugovora o podzakupu nije podmirio svoje obveze prema tuženiku, što tuženik dokazuje konto karticom otvorenih računa kupca RI-TURIST j.d.o.o. na dan 2. studenog 2023., zbog čega je tuženik bio prisiljen pokrenuti postupak za izvršenje prisilne naplate. Nadalje, prema članku 29. ZOO na dospjele neisplaćene novčane tražbine teku zakonske zatezne kamate od dana dospijeća tražbine. Tužitelj je temeljem Ugovora o upućivanju (asignaciji) bio dužan ispuniti svoju novčanu obvezu prema tuženiku uplatom odgovarajućih iznosa na račun Grada Rijeke. Prema članku 136. stavku 1. ZOO-a u odnosu upute (asignacije) obveza uputitelja koji je ujedno i dužnik primatelja upute prestaje tek nakon što upućenik primljenu uputu doista i ispuni. Tužiteljevim neispunjenjem prihvaćene upute koju ima u odnosu na primatelja upute, Grad Rijeku, ostale bi neispunjene i obveze koje tuženik ima prema Gradu Rijeci na koje, obzirom da se radi o novčanim obavezama, teku zakonske zatezne kamate od dana njihovog dospijeća. Kako bi umanjio potencijalnu štetu koja bi bila prouzročena tužiteljevim neispunjenjem, tuženik je podmirio sve dospjele novčane obveze koje se tužitelj, temeljem Ugovora o uputi (asignaciji), obvezao isplatiti Gradu Rijeci kao primatelju upute i zakupodavcu. Iz navedenog je vidljiv pravni interes tuženika za ispunjenjem tužiteljevog duga prema Gradu Rijeci zbog čega su takvim ispunjenjem ostvarene pretpostavke za zakonsku subrogaciju iz članka 91. ZOO te je tuženik u potpunosti stupio u pravni položaj Grada Rijeke kao vjerovnika-zakupodavca što uključuje i sva sporedna prava koja prate ispunjenu tražbinu kao što su sredstva njena osiguranja. Grad Rijeka stekao je Bjanko zadužnicu kao osiguranje novčanih tražbina iz Ugovora o zakupu i Ugovora o podzakupu. Iščitavajući Ugovor o podzakupu te Dodatak ugovora o zakupu, vidljivo je kako je predviđeno osiguranje tražbina vjerovnika odnosno zakupodavca i podzakupodavca davanjem Bjanko zadužnica kako bi se vjerovnici mogli namiriti u slučaju ne plaćanja dospjelih nepodmirenih tražbina i zakonskih zateznih kamata koje proizlaze iz takvog propuštanja ispunjenja obveze. Članak 26. Dodatka ugovora o zakupu predviđa osiguranje novčane tražbine iz Ugovora o zakupu i Dodatka ugovoru o zakupu na način da se podzakupniku nameće obveza dostave zakupodavcu dvije Bjanko zadužnice solemnizirane po javnom bilježniku na iznos do 100.000 kn i to jednu na ime podzakupnika, odnosno tužitelja i jednu na ime tadašnjeg zakonskog zastupnika podzakupnika, AČ. Članak 17. Ugovora o podzakupu predviđa istu obvezu za podzakupnika. U skladu sa navedenim odredbama ugovora, tuženik je, kao tadašnji zakonski zastupnik tužitelja, postupio u skladu sa ugovorenim obvezama i dostavio sredstva osiguranja u vidu dvije Bjanko zadužnice solemnizirane po javnom bilježniku, jednu na ime tužitelja, a jednu na vlastito ime što potvrđuje i Grad Rijeka u svojem dopisu od 8. studenog 2023. poslanom putem elektroničke pošte. U istom dopisu Grad Rijeka navodi kako je tuženik, putem obrta za ugostiteljstvo [obrt], podmirio svo dugovanje za zakupninu poslovnog prostora i pripadajuće kamate, što je prema Ugovoru o upućivanju (asignaciji) bila obaveza tužitelja. Nadalje, članak 18. točka 2. Ugovora o podzakupu izričito ovlašćuje zakupodavca da sredstvo osiguranja plaćanja iz članka 17., odnosno Bjanko zadužnicu, može dati na naplatu nakon prestanka ugovornog odnosa po bilo kojoj osnovi radi plaćanja sve dospjele nepodmirene novčane tražbine koja proizlazi iz Ugovora o zakupu odnosno Ugovora o podzakupu. Navedeni članak time predviđa opseg osiguranja putem Bjanko zadužnice, odnosno koje tražbine se istom osiguravaju. Tuženik, kao osoba sa pravnim interesom, odnosno zakupnik koji želi ispuniti svoju obvezu uz plaćanje što manje zateznih kamata, u potpunosti je podmirio dospjele neisplaćene novčane obaveze te pripadajuće kamate koje je tužitelj na temelju Ugovora o podzakupu kao i Ugovora o upućivanju (asignaciji) bio dužan isplatiti Gradu Rijeka. Takvim ispunjenjem od strane tuženika, ostvarile su se pretpostavke iz članka 91. ZOO te je ostvarena zakonska subrogacija kojom je tuženik u potpunosti stupio u pravni položaj Grada Rijeke kao vjerovnika-zakupodavca kojemu je potraživanje ispunjeno. Zakonska subrogacija za sobom povlači ne samo prijenos tražbine već i prijenos sporednih prava koja tu tražbinu prate. Bjanko zadužnica, koja je izdana Gradu Rijeci kao vjerovniku- zakupodavcu, predstavlja sredstvo osiguranja odnosno sporedno pravo koje prati i, u ovom slučaju, se prenosi zajedno sa novčanom tražbinom čijem osiguranju služi. Tuženik je ovlašten za naplaćivanje tražbine koju ima prema tužitelju koristiti se istim sredstvima osiguranja koja su bila na raspolaganju i Gradu Rijeci kao prijašnjem vjerovniku. Slijedom navedenog, tuženik je ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja na temelju Bjanko zadužnice od dana 06. travnja 2017. Nadalje, tužitelj u svojoj tužbi pogrešno ističe kako je Ugovorom o prijenosu poslovnih udjela od 24. siječnja 2022. navedeno kako ne postoje nepodmirena dugovanja društva ili druge obveze koje Prenositelj ili direktor društva ili bilo koja povezana osoba duguju Društvu, kao i da ne postoje garancije ili osiguranja za neko takvo dugovanje ili obvezu. Tužitelj se referira na posljednji paragraf u članku 4. Ugovora o prijenosu poslovnih udjela koji glasi: „Ne postoje nepodmirena dugovanja ili druge obveze (sadašnje ili nepredviđene) koje Prenositelj ili direktor Društva ili bilo koja Povezana osoba duguju društvu kao i garancije ili osiguranja za neko takvo dugovanje ili obvezu.“ Pobližim iščitavanjem citiranog članka vidljivo je kako su se stranke ugovora sporaumjele da ne postoje sadašnja ili nepredviđena dugovanja prema tužitelju kao ni sredstva osiguranja za takva dugovanja. Međutim, protivno onome što tužitelj tvrdi u svojoj tužbi, stranke nisu ugovorile ništa o eventualnim dugovanjima koje tužitelj ima prema tuženiku ili 3. osobama. Tuženik dodatno ističe kako i sam tužitelj zapravo priznaje postojanje svojeg duga, što je vidljivo iz dopisa zakonskog zastupnika tužitelja, gospođe IČ, poslanog elektroničkom poštom dana 21. studenog 2022. Zaključno, tuženik navodi kako je razvidno da ima valjanu pravnu osnovu za provođenje postupka izravne naplate. Tuženik je podmirio tužiteljeve obveze prema Gradu Rijeci, stupio u njegov pravni položaj te traži namirenje svojih tražbina prema tužitelju putem sredstava osiguranja stečenog od Grada Rijeke kao ranijeg vjerovnika. S obzirom na to da je Bjanko zadužnica od 06. travnja 2017. služila kao sredstvo osiguranja tražbina iz Ugovora o zakupu te Ugovora o podzakupu, tuženik je ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv tuženika Uvidom u ugovor o prijenosu poslovnih udjela, temeljem članka 4. stavka 10. određeno je: „Ugovorne strane suglasno utvrđuju da: ne postoje nepodmirena dugovanja ili druge obveze (sadašnje ili nepredviđene) koje prenositelj ili Direktor ili bilo koja povezana osoba duguju društvu, kao i garancije i osiguranje za neko takvo dugovanje ili obvezu.“ Temeljem navedene odredbe, jasno proizlazi da niti jedna treća osoba, odnosno dotadašnji vlasnik ili Direktor društva nemaju dugovanja ili bilo kakve druge obveze prema društvu, međutim u predmetnome ugovoru u niti jednom dijelu nije navedeno da Društvo nema obvezu prema dotadašnjem vlasniku, direktoru ili trećoj osobi.Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Radi utvrđenja činjeničnog stanja izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu, i to rješenje i zaključak Općinskog suda u Rijeci od dana 8.veljače 2024., predmet posl. br. Ovr-1533/23, bjanko zadužnicu, zahtjev za izravnom naplatom, ugovor o prijenosu poslovnih udjela, saslušanje zz tužitelja, svjedoka VČ, uvid u mail Grada Rijeke, primopredajni zapisnik, Ugovor o upućivanju (asignaciji) od 27. srpnja 2017. presuda Pž-2749/97 od 5. siječnja 1999. , Prijepis elektroničke pošte između tuženika i tužitelja u 2022. i u 2023., opomena i poziv za plaćanje dugovanja od 11. studenog 2022. konto kartica dobavljača Grad Rijeka – računi i pregled plaćanja na dan 9. travnja 2024. izvodi prometa po računu za dane: 12. siječnja 2023. 2. travnja 2023. 26. travnja 2023. , 05. rujna 2023. , 02. listopada 2023. otkaz ugovora o podzakupu od 23. prosinca 2022. konto kartica otvorenih računa kupca RI-TURIST j.d.o.o. na dan 2. studenog 2023. dodatak ugovora o zakupu od 27. srpnja 2017. ugovor o podzakupu od 27. srpnja 2017. dopis Grada Rijeke od 8. studenog 2023. ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 24. siječnja 2022. dopis gospođe IČ putem elektroničke pošte na dan 21. studenog 2022.

4. Uvidom u predmet posl. br. Ovr-1533/2023 utvrđeno je da je ovdje tužitelj kao ovršenik upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga iz čl. 50. st. 1 točka 7 u svezi s člankom 210 OZ-a.

5. Iz zapisnika o primopredaji poslovnih prostorija između Grada Rijeke kao zakupodavca i obrta za ugostiteljstvo [obrt] u vlasništvu tuženika kao zakupoprimca od 6.listopada 2023. utvrđeno je da je primopredaju prostorija u Rijeci, na adresi [adresa], u prizemlju izvršio VČ, voditelj tužitelja, koji je u podzakupu poslovnih prostorija temeljem Dodatka ugovoru, s time da obveza plaćanja zakupnine prestaje s danom 30. rujan 2023.

6. Iz ugovora o prijenosu poslovnih udjela zaključenog između tuženika kao prenositelja i IČ kao stjecatelja ugovoreno je da tuženika kao jedini član trgovačkog društva prenosi na stjecatelja poslovni udio za naknadu od 21.000,00 kn s rokom plaćanja do 31. siječanj 2022. s time da prenositelj jamči da društvo nije sklopilo nikakav ugovor kojim bi se stavljao teret na bilo koju imovinu ili temeljni kapital društva ili koji bi omogućio prodaju bilo koje imovine ili temeljnog kapitala društva ili kojim bi se dala povlaštena prava na kupovinu bilo koje imovine ili temeljnog kapitala društva. Također da su ugovorne strane suglasne kako ne postoje nepodmirena dugovanja ili druge obveze sadašnje ili nepredviđene koji prenositelj ili direktor društva ili bilo koja povezana osoba duguju društvu, kao i garancija ili osiguranja za neko takvo dugovanje ili obvezu društvo nije sklopilo niti su njegova dobit ili financijsko stanje pod utjecajem bilo kojeg sporazuma ili dogovora koji nije u potpunosti sklopljen po načelu nepristranih transakcija.

7. Uvidom u bjanko zadužnicu na listu spisa 20, r.br.3466 razvidno je da glasi na iznos „do 100.000,00 kn , dužnik tužitelj, bez naznake vjerovnika, uz napomenu : „ osobno preuzeo AČ **.**.2023.

8. Iz e-mail prepiske od 2. studeni 2023. utvrđeno je kako je od strane Grada Rijeke predana (dvije) bjanko zadužnice ovdje tuženiku, kao ranijem vlasniku Obrta [obrt] i jedinom članu Uprave društva tužitelja Ri-turist j.d.o.o. Rijeka, budući Grad Rijeka nije obaviješten o promjeni članova uprave društva.

9. Iz očevidnika FINA-e utvrđeno je kako je zadužnica ovrhovoditelja ovdje tuženika predana na naplatu 3. studeni 2023., te se vrši zapljena novčanih sredstava sa računa tužitelja.

10. Iz ugovora o upućivanju- asignaciji od 27. srpanj 2017. utvrđeno je u čl. 1 da je zaključen između obrta u vlasništvu tuženika kao uputitelja, tužitelja kao upućenika i Grada Rijeka kao primatelja upute , i kojim utvrđeno da je istog dana 27. srpanj 2017. zaključen ugovor o zakupu između obrta u vlasništvu tuženika kao zakupnika prostora u Rijeci, na adresi [adresa], u prizemlju i Grada Rijeke kao zakupodavca uz ugovorenu mjesečnu zakupninu od 35 eura mjesečno po m2 ( 560,00 eura mjesečno), odnosno zaključen ugovor o podzakupu između tuženika kao vlasnika obrta i uputitelja i primatelja upute, te tužitelja kao podzakupca koji se obvezao plaćati podzakupninu u iznosu mjesečne zakupnine sukladno Dodatku ugovora o zakupu 8173/A (Dodatak A). Člankom 2 ugovoreno je da uputitelj ovlašćuje upućenika da u njegovo ime i za njegov račun plaća zakupninu primatelju upute sukladno računima zakupnine koje ispostavlja uputitelju primatelj upute, te se danom evidentiranja uplate zakupnine smatra da je obvezu plaćanja zakupnine ispunio uputitelj kao zakupnik , kao i tužitelj kao upućenik i kao podzakupac.

11. Iz Dodatka ugovoru o zakupu od 4. travanj 2017. utvrđeno je da je zaključen između Grada Rijeke kao zakupodavca i obrta tuženika kao zakupoprimca, a kojim stranke reguliraju međusobne odnose u svezi s podzakupom poslovnog prostora u Adamićevoj 24 a, vezano uz ugovor o zakupu zaključen između stranaka još 4. listopada 2013. te je čl. 13 ugovora uređeno da zakupnik kao osiguranje plaćanja zakupnine ima predati bjanko zadužnicu solemniziranu po javnom bilježniku do iznosa koji pokriva ukupnu svotu ugovorene jednogodišnje zakupnine , kao i bezuvjetnu bankarsku garanciju.

12. Iz ugovora o podzakupu od 27. srpnja 2017. utvrđeno je da je zaključen između tuženika kao vlasnika obrta [obrt] i tužitelja zastupanog po tadašnjem članu uprave, ovdje tuženiku , poslovnog prostora u [adresa], ugovorena podzakupnina u iznosu od 560,00 eura mjesečno, koju se obvezuje plaćati izravno zakupodavcu Gradu Rijeci ( čl 8), kao i da je tužitelj kao podzakupnik suglasan da Grad Rijeka kao zakupodavac može naplatiti sva dospjela potraživanja iz korištenja predmetnog poslovnog prostora iz svih sredstava osiguranja plaćanja, neovisno o načinu kako je došao u posjed istih.

13. Iz ugovora o prijenosu tražbine zaključenog između obrta [obrt] u vlasništvu tuženika kao ustupitelja i tuženika kao primatelja utvrđeno je da je zaključen 2. studeni 2023. i kojim ustupitelj svoje nenamirene novčane tražbine prema dužniku ovdje tužitelju RI-turist j.d.o.o. u iznosu od 5.691,27 eura ustupa ustupitelju.

14. Iz ugovora o prijenosu tražbine zaključenog između JČ kao ustupitelja i tuženika kao primatelja utvrđeno je da je zaključen 2. studeni 2023. i kojim ustupitelj svoje nenamirene novčane tražbine temeljem izvršene pozajmice prema dužniku ovdje tužitelju RI-turist j.d.o.o. u iznosu od 9.978,97 eura ustupa ustupitelju

15. U svom iskazu z.z. tužitelja navodi da je direktor i vlasnik tužitelja od 2022. koji je stekao od IČ i [adresa]. temeljem ugovora o kupoprodaji. Uvidom u dokumentaciju tužitelja utvrdio je kako Ri-turist u trenutku kada je stečen od tuženika se tvrdilo da nema nikakve dugove, da ne postoje nikakve zadužnice i to je sve navedeno u ugovoru. Međutim dvije godine nakon što je tuženik izašao iz Ri-turista on se lažno predstavio u Gradu Rijeci da je i dalje direktor tužitelja i sa pečatom te je na takav način došao u posjed zadužnice. Radi se o zadužnici koju je on ranije kao vlasnik tužitelja izdao sam sebi i on ju je pustio na Finu. Navodi kako se radi čak o više zadužnica a ne samo jednoj. Na upit pun. tužitelja je li u trenutku kada je on postao vlasnikom tužitelja postojala kakva obveza tužitelja i prema kome, z.z. odg. da je postojao ugovor o podzakupu koji je tužitelj zaključio sa Gradom Rijeka i to tužitelj uredno plaća. Pojašnjava da Grad Rijeka ima zaključen ugovor o zakupu sa obrtom u vlasništvu tužitelja, a podzakup ima Ri-turist. Navodi da je i postojao postupak ovršni za naplatu radova koji se odnose na izvedene radove u iznosu od 3.000,00 eura cca koji nikad nisu plaćeni, a naručio ih je tuženik kao raniji z.z. tužitelja, a također nekakvo dugovanje za telefon. Nije bio upoznat da postoji nikakvo dugovanje koje bi Ri-turist u trenutku kada je on postao vlasnikom teretilo to društvo. Nije mu se tuženik obratio sa zahtjevom za plaćanje prije nego što je aktivirao zadužnice. Djelatnici Grada Rijeke upoznali su ih sa načinom kako je tuženik došao u posjed bianko zadužnice, rekli su "uzeo je zadužnice". Na upit pun. tuženika je li upoznat z.z. da je bio zaključen ugovor o upućivanju odnosno asignaciji obrta u vlasništvu tuženika i tužitelja, odg. da nije. Nije mu poznato da je po tom ugovoru tužitelj bio u obvezi plaćati podzakupninu izravno Gradu Rijeci. Na upit pun. tuženika kome je i je li uopće plaćana podzakupnina od strane tužitelja da li obrtu ili Gradu Rijeci i na koji način, odg. z.z. da je sve plaćano uredno, a misli da je plaćano obrtu iako o tome vodi računa knjigovodstvo. Nikada ga nije tuženik pozivao pisanim putem niti putem e-maila na plaćanje podzakupnine.

16. U svom iskazu tuženik kao stranka navodi da je vodio pregovore sa VČ vezano uz prodaju tužitelja i to negdje 2021. kada je došlo do početka pregovora vezano uz uvjete kupoprodaje. Razgovarali su o cijeni koju će oni platiti razgovaralo i o kompenzaciji nekakvo vozilo da uđe pod cijenu, a osobito da će preuzeti obveze koje društvo Ri-turist ima prema njegovoj supruzi JČ. Naime, ona je vršila pozajmice društvu Ri-turist u vrijeme kada je on bio vlasnik a koje su se vršile u svrhu tekućeg poslovanja tužitelja, plaćanja robe i slično. To je bilo i u vrijeme Covida, sveukupno bi rekao 22.000,00 eura otprilike je tih pozajmica, a u to vrijeme supruga da bila je vlasnica apartmana i to četiri, kojih je bila vlasnica u Gradu Rijeci, a bila je zaposlena u jednoj tvrtki koje se ne može sjetiti imena, vodila je knjige, sva četiri apartmana su prodani 2021. Međutim iako nakon što je zaključen ugovor o prijenosu 2022. između supruge, VČ i njega, odnosi su bili uredni, on im je pomagao u poslovanju, oni ipak nisu platili taj dug na ime pozajmice, izbjegavali su plaćanje, iako ih je usmeno i pismeno pozivao da taj dug podmire. Misli da se radilo o iznosu od 17.000, eura duga, pa su oni nakon traženja platili nekih 30.000,00 kn, pa je ostalo 13.000,00 eura, ali oni nikako nisu taj dug htjeli podmiriti. Shvatio je da ga žele izigrati onda kada su putem pun. zatražili da ih prestane kontaktirati i uznemiravati. Pored toga, iako su u početku plaćali zakupnine obrtu [obrt], a koji je ugašen 2023. i koji obrt je postajao samo da bi Ri-turist mogao poslovati u tom prostoru, te je on dobio poziv od Grada Rijeke da se zakupnina ne plaća, rekli su da će ovršiti njega kao obrt, a neka onda se naplaćuje od tužitelja a što njemu nikako nije bilo prihvatljivo. On da je stoga otkazao ugovor o zakupu Gradu Rijeci i u potpunosti platio dugovanje sa osnove zakupnine, sve kamate, kom. naknade i smatra da je time stupio u pravnu poziciju Grada Rijeke. Uredno je zatražio zadužnicu te osporava da je do nje došao na prijevaran način, preuzeo je sve zadužnice postojeće, te se nikako ne radi o prijevarnom postupanju. Pojašnjava da je ugovor o podzakupu zaključio kako bi mogao poslovati u tom prostoru i baviti se ugostiteljskom djelatnošću a također i ugovor o asignaciji na zahtjev Grada Rijeke jer je to bio njihov uvjet. Također žali reći da dokaz o tome da je tužitelj upoznat da je postojao dug s osnova nevraćenih pozajmica njegovoj supruzi je i pokušaj da se mirno riješi dugovanje koje je inicirao pun. tužitelja te je nudio da će vratiti pozajmicu ukoliko preda zadužnicu na iznos od 1.000.000,00 kn a kao uvjet da se nastavi zakupni odnos sa Gradom Rijeka. To mu je bilo neprihvatljivo jer ne može utjecati na to s kime će Grad Rijeka zaključiti ugovor o zakupu. Na upit pun. tužitelja koji je razlog da u ugovoru o prijenosu posl. udjela nisu unesene pozajmice ukoliko iste tvrdi da postoje, odg. jer je bio dogovor da će ih podmiriti odmah po preuzimanju tužitelja isti mjesec, također kao niti vozilo. Na daljnji upit pun. tužitelja je li bila obveza tuženika da produži ugovor s Gradom Rijeka, odg. da je. Točno je da je od Grada Rijeke upoznat da postoji dug po osnovi izvedenih radova izvođaču a i dug telefona, te je on to uredno platio, s time da mora utvrditi u posl. dokumentima na koji način i kome, s time da i dio radova nije bio izveden, ali VČ je nastavio s tim izvođačem pregovore te je pokrenut postupak ovrhe. Navodi da na ime podzakupnine nije plaćeno ništa Gradu Rijeci od 1. do 9. mj. 2023. Radilo se o zadužnici do 100.000,00 kn koju je on kao z.z. tužitelja predao Gradu Rijeci. A ne sjeća se je li bilo naznačeno da se preda Gradu Rijeci. Ako je bila bianco on je ispunio na svoje ime AČ, nije ništa prepravljao i to misli jer da je morao Gradu Rijeci dati i osobno jamstvo. Sva potraživanja koja je tužitelj imao obrtu i prema njegovoj supruzi da je prenio na sebe i to je taj iznos do 100.000,00 kn. Možda je i pečatirao neke dokumente koje je predao Gradu Rijeci.

17. U svom iskazu svjedok VČ navodi da je tuženik pokrenuo postupak na temelju zadužnice a koji je dobio na prijevaran način od Grada Rijeke jer je prilikom preuzimanja iste stavio potpis i pečat tužitelja iako u to vrijeme on nije bio niti vlasnik niti imao ikakav utjecaj na tužitelja i to dvije godine unazad. Pojašnjava da je vodio pregovore sa tuženikom vezano uz preuzimanje tužitelja, a ugovor je zaključila njegova supruga, iako je pregovore vodio on. Navodi da su i zaključili ugovor kojim su preuzeli firmu Vibrend a pri tome mislili na ovaj ugovor iz 2022., te da su trebali zaključiti još jedan ugovor vezano uz preuzimanje posl. prostora ali do zaključenja i potpisa nije došlo jer je tuženik to izbjegavao. Naime tim drugim ugovorom tražili su da se tuženik obveže da će 10 godina trajati zakup za taj posl. prostor, međutim on je to izbjegavao. U odnosu na cijenu kupoprodaje za preuzimanje tog posl. udjela ne može se točno sjetiti koja je ugovorena, međutim govorilo se o kompenzaciji vozila i to je doista i učinjeno i određeni novčani iznos koji se ja ne može sjetiti koji je. Navodi da nikakvo dugovanje i pozajmice prema supruzi tuženika nisu se spominjale, da tuženik iako su ga tražili nikada nije dostavio ugovore o pozajmici a niti dokumentaciju iz kojih bi se iste mogle utvrditi iako su ga učestalo pozivali. On je osobno pregledao svu dokumentaciju od 2017. te je utvrdio da je čak JČ dužna tužitelju, a nikako tužitelj njoj, a što se može sve dokazati financijskim vještačenjem, dakle nikakvog traga o postojanju pozajmice ni pisanog nisu pronašli a niti u dokumentaciji tužitelja. Navodi da su doista zakupninu prestali plaćati Vito sportu i to nakon što su utvrdili da je stigla ovrha za plaćanje nape a oni su cjelokupnu firmu preuzeli spremnu za poslovanje, tvrdilo se da nema nikakvih dugova, a tuženik ih je ignorirao na sve upite. Saznali su i da se jedan sudski postupak vodio prekršajni nalog zbog povrede radnog vremena, iako se tvrdilo suprotno. Poslovni prostor u [adresa] je bio njemu interesantan kao novom vlasniku tužitelja međutim ugovor o zakupu je istekao. Saznali su od Grada Rijeke da se nitko nije javio za produženje zakupa nakon što je istekao isti, iako se mogao samo produžiti.Na upit pun. tužitelja je li postojalo kakvo dugovanje Ri-turista prema tuženiku u trenutku kada je aktivirana zadužnica odg. da su postojale 4 ili 5 možda neplaćenih zakupnina prema Vito sportu, ali za koju su tražili da se iste prebiju vezano uz postupak ovrhe koji je pokrenut za napu, telefon, sudske troškove, a što su i slali e-mailom tuženiku, ali on je tražio da se plati puni dug. U trenutku ugovora o prijenosu posl. udjela nije bilo nikakvih dugova. Nije postojala niti presuda niti rešenja o ovrsi u trenutku aktiviranja zadužnica. Djelatnica Grada Rijeke im je naknadno rekla da nije bila upoznata da je došlo do promjene u vlasništvu tužitelja, oni ih nisu bili obavijestili, a tuženik je inzistirao da osobno preuzme zadužnice, ne da mu se dostave poštom, te je iste potvrdio pečatom i potpisom tužitelja. Na upit pun. tuženika da svjedok pojasni iznos od 22.000,00 eura o kojem je iskazivao na što se odnosi, svjedok pojašnjava da se radilo o tom drugom ugovoru koji nikada nije zaključen a koji je trebao biti plaćen tuženiku ukoliko isti da garanciju da će zakup trajati idućih 10 godina, odnosno 5+5. Tražili bi garanciju bianco zadužnicu tuženika. Na daljnji upit ovisi li produženje zakupa o tuženiku ili o Gradu Rijeci, svjedok odg. da on ima dokaza da je Grad Rijeka bio voljan produžiti zakup, kao i svima koji su bili veći od minimalne cijene zakupa. Kada mu se od strane suca predočava ugovor o prijenosu posl. udjela na listu spisa 11 i to čl. 4 posljednji stavak navodi da je ugovor sastavljen od strane pun. tužitelja, a da je isti shvatio da nema nikakvih dugova koje bi tužitelj imao prema trećim osobama. Želi još reći vezano uz pozajmice da su se iste počele spominjati onda kada je trebalo zaključiti drugi ugovor vezano uz posl. prostor u [adresa], a koji nikada nije potpisan, a on je tražio da mu se točno predoči koja pozajmica, kada u kojem iznosu i kome, ali nije dobio ništa, niti jedan, te je pregledavao dokumentaciju kako je naprijed naveo, ali nikakav trag tih pozajmicama nije našao. Smatra da je zadužnica podignuta na neovlašten način.

18. Ocjenom tako izvedenih dokaza, ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

19. Tužitelj je u parnicu upućen iz razloga jer tvrdi da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (čl. 50 st. 1 točka 7 Ovršnog zakona, Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024, dalje OZ)

20. Tužitelj je stava da s obzirom da je tuženik 20. listopada 2023., odnosno godinu i devet mjeseci nakon što je prestao biti vlasnik i zakonski zastupnik tuženika preuzeo predmetnu bjanko zadužnicu od vjerovnika Grada Rijeke, te ovjerio pečatom društva, dakle da je tuženik je maličnim postupanjem preuzeo bjanko zadužnicu ne obavijestivši Grad Rijeku da je došlo do promijene u strukturi vlasništva tužitelja, odnosno jer tuženik u ovršnom predmetu koristi ovršnu ispravu koja je izdana radi osiguranja drugog pravnog posla (bjanko zadužnice koju je tužitelj izdao Gradu Rijeci za osiguranja tražbine sukladno Ugovoru o zakupu poslovnog prostora), a koju tuženik koristi radi naplate nepostojeće novčane tražbine, da je ostvaren razlog iz čl. 50. st 1 točka 7 Ovršnog zakona.

21. Tuženik ne osporava da u trenutku kada je preuzeo bjanko zadužnicu od Grada Rijeke 20. listopada 2023. više nije bio zakonski zastupnik, a niti vlasnik tužitelja, kao i da je navedena zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja plaćanja novčane tražbine, odnosno zakupnine temeljem ugovora o zakupu zaključenog između Grada Rijeke i obrta u vlasništvu tuženika, a isto proizlazi i iz dokumentacije dostavljene po strankama, ugovora o zakupu, Dodatka A ugovoru o zakupu, kao i ugovora o podzakupu te ugovora o prijenosu poslovnog udjela. Međutim, tuženik tvrdi da je zadužnica predana na naplatu jer postoji dugovanje tužitelja kao društva prema tuženiku ( o čemu dostavlja ugovor o prijenosu tražbine između [obrt] i tuženika, te supruge tuženika LČ i tuženika), temeljem izvršenih pozajmica koje je tužitelj pozajmljivao od supruge tuženika u vrijeme dok je tuženik bio zakonski zastupnik i član uprave, odnosno neplaćenih iznosa podzakupnine koje je tužitelj kao podzakupac dugovao Vito sportu kao zakupniku prema Gradu Rijeci.

22. Polazeći od tako utvrđenih činjenica, nije sporno

- kako je ovdje tuženik (ovrhovoditelj) 3. studenog 2023. podnio zahtjev FINA-i za izravnu naplatu na temelju bjanko zadužnice do 100.000,00 kn izdane 6. travnja 2017. na kojoj je ovjeren potpis i pečat tužitelja (ovršenika), po javnom bilježniku (Ov- 3209/17),

- da je tužitelj podnio prigovor – pravno sredstvo radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u predmetu br. Ovr-1533/2023, iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona

- da je tužitelj upućen na parnicu zaključkom, te podnio tužbu u predmetnom postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom 29. veljače 2024.

23. Odredbom čl. 214. st 4 Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024, dalje OZ) propisano je da vjerovnik može svoja prava iz isprave iz stavka 1. toga članka (zadužnica i bjanko zadužnica) prenositi ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis na druge osobe, koje u tom slučaju stječu prava koja je po toj ispravi imao vjerovnik. Na prijenos tražbine iz zadužnice na odgovarajući način primjenjuje se odredba članka 185. stavka 1. tog Zakona.

24. Odredbom čl. 215. st 3 OZ-a propisano je u st 3 da se odredbe članka 214. stavaka 2. te 4. do 8. ovoga Zakona primjenjuju na odgovarajući način i na bjanko zadužnicu.

25. Nema spora o tome da je bjanko zadužnica izdana od tužitelja 6. travnja 2017. Gradu Rijeci kao osiguranje naplate tražbine iz ugovora o zakupu od 4 . travanj 2017, dakle da u vrijeme izdavanja bjanko zadužnice tuženik nije bio vjerovnikom tužitelja, već je to bio Grad Rijeka, kojem se tužitelj obvezao plaćati mjesečnu zakupninu (kao podzakupac, ali u ime i za račun obrta u vlasništvu tuženika kao zakupca).

26. Cijeneći da je tuženik u posjed zadužnice došao na način da mu je ista predana od Grada Rijeke 20. listopada 2023. kada se predstavio kao zakonski zastupnik tužitelja, u vrijeme kada to više nije bio, jer je svoj poslovni udio već bio prenio na treću osobu, (IČ), zaključak je ovog suda da tuženik nije bio ovlašten na naplatu po bjanko zadužnici izdanoj 6. travnja 2017.

Ovo jer prema odredbi čl. 214. st 4. OZ, uz zahtjev za izravnu naplatu nije predočio i dokaz o prijenosu prava iz bjanko zadužnice, pa je tužitelj u ovom postupku dokazao opugnacijski razlog za proglašenje izravne naplate pljenidbom i prijenosom radi naplate tražbine iz bjanko zadužnice, odnosno da tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika ( čl. 50 st. 1 točka 7 OZ-a).

27. Budući da je zadužnica sredstvo osiguranja naplate, a i apstraktna, kada nije vezana za glavni pravni posao (u ovom slučaju ugovor o zakupu.), ali da neovisno o tom svojstvu bjanko zadužnice, te i na svojstvo prenosivosti u pravnom prometu, vjerovnik koji nije bio vjerovnik u trenutku izdavanja bjanko zadužnice, ovlašten je zahtijevati naplatu tražbine na koju glasi bjanko zadužnica, samo ako dokaže valjani prijenos prava iz bjanko zadužnice na način propisan čl. 214. st. 4. OZ-a, a što tuženik u ovom postupku nije dokazao. Stoga ne može temeljem bjanko zadužnice pokretati postupak prisilne naplate.

28. U odnosu pak na daljnji prigovor koji tuženik ističe u odgovoru na tužbu, kada se poziva na zakonsku subrogaciju , kao ovlaštenje da stupi u pravni položaj vjerovnika Grada Rijeke, i zahtijeva naplatu po zadužnici protiv tužitelja, jer da je obrt u vlasništvu tuženika kao zakupac prostora u [adresa] ispunio tražbinu koju je tužitelj kao podzakupac imao prema Gradu Rijeci s osnova zakupnine , ( a onda obrt ustupio tu tražbinu tuženiku ugovorom o prijenosu tražbine od 2. studeni 2023.), navedeno po ocjeni ovog suda ne može biti opravdan razlog za pokretanje postupka izravne naplate.

Valja istaknuti kako je prema ugovoru o zakupu, upravo obrt u vlasništvu tuženika bio obveznik plaćanja zakupnine, a tužitelj bio podzakupac, te da je tužitelj ugovorom o asignaciji zakupninu (i to u visini podzakupnine) plaćao Gradu Rijeci u ime i za račun obrta u vlasništvu tuženika. Dakle, da je zadužnica kao sredstvo osiguranja izdana Gradu Rijeci kao vjerovniku, upravo kao osiguranje plaćanja zakupnine, a nije izdana kao sredstvo osiguranja plaćanja podzakupa zakupcu, pa dakle, ne može sada tuženik (koji dokazuje da je zaključio ugovor o prijenosu tražbine sa obrtom [obrt]) zahtijevati naplatu putem zadužnice.

29. Pravilnik o obliku i sadržaju bjanko zadužnice (Narodne novine br. 115/2012, 82/2017, 154/2022, dalje Pravilnik) propisuje u čl. 5. st. 1 točka 5. alineja 4 da vjerovnik može svoja prava iz te bjanko zadužnice prenositi ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis na druge osobe, koje u tom slučaju stječu prava koja je po toj ispravi imao vjerovnik. Opisane pretpostavke tuženik nije dokazao u ovom postupku.

30. Prema čl. 214. st. 1. OZ-a zadužnica je privatna isprava solemnizirana (čime stječe svojstvo ovršnosti) od strane javnog bilježnika kojom dužnik daje suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zapljene svi računi koje dužnik ima kod banaka te da se novac s tih računa u skladu s njegovom izjavom u toj ispravi isplati vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja.

31. Stroga formalnost zadužnice proizlazi iz obveze da se ona mora sastaviti u obliku pisane i solemnizirane isprave te mora biti sastavljena i popunjena sukladno podzakonskim aktima o zadužnici, odnosno Pravilniku o obliku i sadržaju zadužnice (Narodne novine br. 115/2012, 82/2017, 154/2022) i Pravilniku o obliku i sadržaju bjanko zadužnice (Narodne novine br. 115/2012, 82/2017, 154/2022).

32. Zadužnica je prema tome privatna isprava potvrđena kod javnog bilježnika i samostalni pravni posao koji prati neki glavni pravni posao sa svrhom pojačanja i/ili osiguranja novčane obveze iz tog drugog glavnog ugovornog odnosa, a isto tako i autonoman akt dužnika koji ima sve elemente jednostranog pravnog posla.

33. Međutim, kako tuženik nije dokazao da je prijenos prava iz vrijednosnog papira prešao na tuženika na način propisan zakonom, odnosno kako je tužitelj dokazao da je tuženik neovlašteni stjecatelj zadužnice, jer mu je ista vraćena od Grada Rijeke kao izdavatelju zadužnice ( iako u to vrijeme više nije bio zakonski zastupnik niti član uprave tužitelja Ri-turist j.d.o.o.) , i to zato jer je obveza iz ugovora o zakupu u trenutku vraćanja zadužnice već bila prestala podmirenjem (zakupnik [obrt] u vlasništvu tuženika podmirio sve dugovane iznose zakupnine, kako to tvrdi u svom stranačkom iskazu tuženik i dokazuje izvacima o plaćenoj zakupnini po računu [obrt]), dakle, zadužnica nije prenesena na tuženika kao prijenos prava iz te zadužnice na novog vjerovnika, nego kao vraćanje zadužnice izdavatelju zbog prestanka obveze.

34. Odredbom čl. 91. ZOO-a propisano je da kada obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, samim ispunjenjem obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima.

35. Ovaj sud nalazi da se u ovom slučaju pogrešno tuženik poziva na zakonsku subrogaciju koja bi mu davala ovlaštenje za izravnu naplatu po zadužnici, jer osim što nije dokazao da bi bio ovlašteni imatelj zadužnice (da je Grad Rijeka kao vjerovnik svoja prava iz te zadužnice prenio ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis na tuženika ), tuženik se ne može smatrati osobom koja ima pravni interes u smislu odredbe čl. 91 ZOO-a.

36. Ovo jer je upravo obrt [obrt] kojeg je tuženik bio vlasnik, bio i glavni dužnik kao zakupac iz ugovora o zakupu poslovnog prostora zaključenog s Gradom Rijeka još 4. listopada 2013. odnosno upravo je [obrt] kao zakupnik preuzeo obvezu plaćanja zakupnine Gradu Rijeci (neovisno od toga što je naknadno zaključio ugovor o asignaciji sa tužiteljem kojim je tu obvezu preuzeo tužitelj u ime i za račun [obrt]) pa je ispunjenjem plaćanja zakupnine Gradu Rijeci ispunjena ugovorom o zakupu preuzeta obveza zakupnika [obrt], te se ne radi o zakonskoj subrogaciji iz čl. 91 ZOO-a kako to pogrešno smatra tuženik. Odnos između obrta u vlasništvu tuženika i tužitelja, te njihove međusobne obveze proizlaze iz ugovora kao pravnog posla, pa po ocjeni ovog suda, ne dolazi u primjenu odredba čl. 91 ZOO-a.

37. Stoga je ocjena suda da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 50. st. 1 točka 7 OZ-a.

38. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti i presuditi kao u točki I. izreke presude.

39. Odredbom čl. 7. st. 1 ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom čl. 219 st. 1 ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

40. Pri tome se osobito ističe da sud o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8 ZPP-a), međutim da se sud rukovodi načelom stranačke istine, a ne načelom traženja materijalne istine, te je svaka stranka u postupku dužna dokazivati činjenice na koje se u postupku poziva. Sud nije dužan utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele a niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile, osim ukoliko idu za tim da raspolažu sa zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu odredbe čl. 3. st. 3 ZPP-a kako to propisuje odredba čl. 7. st. 2 ZPP-a.

41. Sukladno odredbi čl. 10. st. 1 Zakona o parničnom postupku propisano da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

42. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. l54. stavak 1. ZPP-a, budući je tužitelj uspio u sporu u cijelosti, pa mu je priznat parnični trošak zastupanja, imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 250), trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 euro (Tbr. 8 t. 1 Tarife o nagradama i naknade troškova za rad odvjetnika, dalje Tarifa), trošak pristupa na dva ročišta u iznosu od 500,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sve uvećano za pdv 25 % (375,00 euro), uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 179,17 eura svako ( Uredba o tarifi sudskih pristojbi), odnosno sveukupno iznos od 2.625,00 euro . Stoga je valjalo presuditi kao u točki II. izreke presude.

43.U preostalom dijelu zahtjev za nadoknadu parničnog troška kao previsoko postavljen nije osnovan, i budući nije bio nužan za vođenje postupka, pa je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 5. studeni 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika