REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31/III

Poslovni broj: Us I-1257/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja ŠT, [adresa], Pobijana 9, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Mihaela Koren Šola, odvjetnica u Zagrebu, Ivana Lučića 2a, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, kojeg zastupa ŽT, službena osoba, radi brisanja iz porezne rezidentnosti Republike Hrvatske, 5. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/22- 01/474, URBROJ: 513-04-23-5 od 31. kolovoza 2023.

II. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Slavonski Brod, Ispostave Slavonski Brod, KLASA: UP/I-415-01/21-01/1, URBROJ: 513-07-12-01/22-12 od 15. srpnja 2022.

III. Usvaja se zahtjev tužitelja za promjenom statusa rezidentnosti i mijenja se status tužitelja iz rezidenta Republike Hrvatske u nerezidenta Republike Hrvatske u razdoblju od 1. svibnja 2012. do 18. travnja 2019.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju ŠT, [adresa], Pobijana 9, trošak upravnog spora u iznosu od 1.875,00 EUR (slovima: jednu tisuću osam stotina sedamdeset pet eura) u roku od 60 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-18/22-01/474, URBROJ: 513-04-23-5 od 31. kolovoza 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Slavonski Brod, Ispostave Slavonski Brod, KLASA: UP/I-415-01/21-01/1, URBROJ: 513-07-12-01/22-12 od 15. srpnja 2022. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za brisanjem iz porezne rezidentnosti Republike Hrvatske sa danom 1. svibnja 2012. do 18. travnja 2019.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome ističe da je od 11. rujna 2005. bio zaposlenik društva Philip Morris Zagreb d.o.o. sa sjedištem u [adresa], dok je 1. svibnja 2012. napustio Republiku Hrvatsku budući da je sklopio ugovor o radu s poslodavcem Philip Morris Sales nad Marketing sa sjedištem u [adresa] gdje je od tada boravio i radio, sve do odlaska iz Rusije 30. svibnja 2015. Pojašnjava da je u Rusiji po dolasku boravio u hotelu od 1. svibnja 2012. do 1. srpnja 2012. te potom preselio u iznajmljeni stan na adresi [adresa], a kasnije od 1. kolovoza 2012. u iznajmljeni stan na adresi [adresa]. Nadalje, tužiteljeva bivša supruga ŠTL (sada GT) živjela je s tužiteljem u Rusiji od 1. kolovoza 2012. do 1. kolovoza 2013. gdje su zasnovali obiteljski dom, a ista je i sama u navedenom razdoblju bila zaposlena u društvu Philip Morris Sales and Marketing Rusija. Međutim, potom je tužitelj ostao u Rusiji, dok se bivša supruga 1. kolovoza 2013. vratila u Republiku Hrvatsku te su od tada živjeli odvojeno, a postupak razvoda sporazumno je pokrenut 17. listopada 2014. Ističe da u razdoblju između 2013. i 2015. godine sa bivšom suprugom nije ostvarivao osobne kontakte niti je tužitelj posjećivao, boravio ili komunicirao s bivšom suprugom u Republici Hrvatskoj, a postupak brakorazvodne parnice je okončan 20. siječnja 2015. Predlaže Sudu izvršiti uvid u spis PB: 148 R10-635/14-4 Općinskog građanskog suda u Zagrebu te saslušati svjedokinju GT na okolnosti odlaska iz Rusije. Nadalje navodi da je u periodu od 1. kolovoza 2013. do 30. svibnja 2015. nastavio svoje zaposlenje i svakodnevni život u Rusiji gdje je imao poslodavca, odnosno osobni i ekonomski interesi tužitelja su tada bili u Rusiji. Dodatno, temeljem Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Hrvatske i Ruske Federacije tužitelj je bio porezni rezident Ruske Federacije te je za odnosno vrijeme bio oporeziv na ukupan svjetski dohodak u Rusiji.

2.1. Tužitelj pojašnjava da mu je radni odnos kod poslodavca Philip Morris Sales and Marketing Rusija prestao 30. svibnja 2015. odakle je otišao na rad u Švicarsku, pri čemu je rad uređen tako da je tužitelj ponovno zasnovao radni odnos u društvu Philip Morris Zagreb d.o.o. u Hrvatskoj, koje ga je odmah uputilo na izaslanje u Philip Morris Products S.A., Švicarska koje izaslanje traje od 1. lipnja 2015. do 10. siječnja 2019. Nadalje, u Švicarskoj je po dolasku sklopio ugovor o najmu stana te regulirao dozvolu za boravak i rad od 3. lipnja 2015. do 3. lipnja 2023., a za vrijeme života u Švicarskoj, za potrebe posla je intenzivno putovao izvan Švicarske, većinom u zemlje Afrike. Dok je u Švicarskoj, tužitelj se smatrao samcem kojem je centar životnih interesa u Švicarskoj obzirom da je njegovo zaposlenje i svakodnevni život bio u Švicarskoj gdje je imao uobičajeni boravak i gospodarski interes (ekonomski poslodavac), a temeljem Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Hrvatske i Švicarske konfederacije tužitelj je bio porezni rezident Švicarske konfederacije, odnosno Švicarska je oporezivala njegov dohodak od nesamostalnog rada ostvaren radom u Švicarskoj i izvan nje te dohodak od kapitala i dohodak od imovine ostvaren u Švicarskoj i izvan nje.

2.2. Potom opisuje da je sadašnju suprugu upoznao u svibnju 2015. godine te ga je ista redovito posjećivala u njegovom domu u Švicarskoj, u periodu do zaključenja braka i selidbe kod tužitelja u studenome 2017. godine, a u Švicarskoj im je obiteljski dom sve do zajedničke selidbe 10. siječnja 2019. u Ujedinjene Arapske Emirate. Nadalje, dana 12. siječnja 2019. sklapa ugovor o radu s društvom Philip Morris Management Services (Middle East) Ltd., Ujedinjeni Arapski Emirati te zajedno sa suprugom ŽTL napušta Švicarsku i seli u Ujedinjene Arapske Emirate, a temeljem članka 5. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Hrvatske i Ujedinjenih arapskih emirata tužitelj i njegova supruga su porezni rezidenti Ujedinjenih Arapskih emirata. Od siječnja 2019. godine do danas zajedno sa suprugom živi i radi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje im je rođeno zajedničko dijete.

2.3. Ističe da je 26. travnja 2018. prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za utvrđivanjem porezne nerezidentnosti za razdoblje od 1. svibnja 2012. te potom iznosi kronologiju provedenog upravnog postupka. Dodaje da pri utvrđivanju pitanja rezidentnosti tuženik inzistira na prebivalištu u [adresa] i nekretninama u Republici Hrvatskoj, ali se ne uzima u obzir prebivalište i boravište u [adresa] i Švicarskoj gdje je centar životnih interesa tužitelja. Pojašnjava da nisu sporna utvrđenja prvostupanjskog tijela, međutim, da ista ne predstavljaju dokaz i utvrđenje tužiteljeve porezne rezidentnosti u spornom razdoblju. Naglašava da porezni propis, točnije odredbe članka 43. Općeg poreznog zakona i članka 3. Zakona o porezu na dohodak propisuju kako se utvrđuje porezna rezidentnost, međutim, tuženik osporava primjenu međunarodnih ugovora za određivanje porezne rezidentnosti u slučaju kada i druga država smatra osobu svojim poreznim rezidentom. Naime, za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 1. siječnja 2019., odnosno do izmjena i dopuna Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 106/18.)., domaći propis nije sadržavao odredbu o središtu životnih interesa kao kriteriju za utvrđivanje prebivališta za porezne svrhe, međutim, isto je uvedeno u Opći porezni zakon upravo iz razloga usklađivanja s Ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i kriterija središta životnih interesa kada s drugom državom nije u primjeni Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Ističe da je pitanje prebivališta za porezne svrhe prema Zakonu o prebivalištu bilo razmatrano pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Usž-3852/22-2 od 16. studenoga 2022. gdje je Sud zaključio kako se za poreznu svrhu prebivalište ima utvrđivati isključivo prema poreznom propisu. Smatra kako odjava prebivališta u smislu Zakona o prebivalištu ima deklaratoran karakter jer činjenica da tužitelj nije odjavio prebivalište ne mijenja činjenicu da ta osoba faktično boravi drugdje. Naime, životno je nelogično utvrđenje prvostupanjskog tijela i tuženika da je tužitelj iz Republike Hrvatske pretežito odlazio na rad kao izaslani radnik za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 11. siječnja 2019., a prvostupanjsko tijelo za isto niti ne daje konkretne dokaze. Stoga je tužitelj stajališta da je tuženik pogrešno utvrdio da je tužitelj porezni rezident u skladu s Općim poreznim zakonom te tuženik u postupku uopće nije riješio pitanje „sukoba rezidentnosti“ već se isključivo oslanja na domaći propis, a što nije u skladu s potpisanim međunarodnim ugovorima.

2.4. Slijedom navedenoga, predlaže Sudu poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, utvrditi da je tužitelj porezni nerezident Republike Hrvatske od 1. svibnja 2012. do 18. travnja 2019., naložiti brisanje tužitelja iz poreznih evidencija rezidenata Republike Hrvatske za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 18. travnja 2019., uz naknadu troška upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju istoga te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tužitelj je uz podnesak od 16. listopada 2023. dostavio potvrde o ukupno plaćenom kantonalnom i općinskom porezu te izravnom saveznom porezu za 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu, u ovjerenom prijevodu, kao dokaz da je tužitelj kao rezident u Švicarskoj za vrijeme svog života i rada bio oporeziv na cjelokupni svjetski dohodak.

5. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, kao i u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: PB:148 R10-635/14-4, a kako su između stranka sporne odlučne činjenice Sud je sukladno odredbi članka 7. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS) u ovom predmetu održao usmene rasprave dana 25. rujna 2024. i 8. listopada 2025. Na rasprave je pristupila opunomoćenica tužitelja koja je ostala kod navoda iz tužbe i navoda iznesenih tijekom upravnog spora, dok je odustala od saslušanja svjedokinje GT zbog njenog teškog zdravstvenog stanja. Ujedno je zatražila trošak upravnog spora na ime sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR te na ime zastupanja na održanim ročištima u istom iznosu, uvećano za pripadajući PDV, kao i na ime putnih troškova na relaciji Zagreb-Osijek-Zagreb u iznosu od 624,80 EUR (osobno vozilo 554 km x 0,50 EUR/km, cestarina 17,70 EUR x 2). Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 91. stavka 3. ZUS-a.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavak 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 16. travnja 2021. podnio zahtjev za brisanjem iz porezne rezidentnosti Republike Hrvatske putem Obrasca TI – Utvrđivanje promjene statusa rezidentnosti iz rezident u nerezident Republike Hrvatske s danom 1. svibnja 2012.

8. Odredbom članka 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20.) propisano je da je rezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište (stavak 1.). Rezident je i fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj nema prebivalište ni uobičajeno boravište, a zaposlen je u državnoj službi Republike Hrvatske i po toj osnovi prima plaću (stavak 2.).

9. Sukladno članku 43. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., u daljnjem tekstu: OPZ), u smislu ovoga Zakona smatra se da porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. Boravak u stanu nije obvezan (stavak 1.). Ako porezni obveznik u Republici Hrvatskoj ima u vlasništvu ili posjedu više stanova, prebivalište mjerodavno za oporezivanje utvrđuje se prema mjestu prebivališta obitelji, a za poreznog obveznika samca prema mjestu u kojem se pretežno zadržava ili prema mjestu iz kojeg pretežno odlazi na rad ili obavljanje djelatnosti (stavak 2.). Ako porezni obveznik ima prebivalište u tuzemstvu i u inozemstvu, smatra se da ima prebivalište u državi u kojoj je prebivalište obitelji, a za poreznog obveznika samca ili ako se prebivalište obitelji ne može utvrditi, smatra se da ima prebivalište u državi iz koje pretežno odlazi na rad ili obavljanje djelatnosti ili u kojoj se pretežno zadržava (stavak 3.). Ako u slučaju iz stavka 3. ovoga članka druga država ne smatra poreznog obveznika svojim poreznim rezidentom, smatra se da ima prebivalište u tuzemstvu (stavak 4.). Uobičajeno boravište u smislu ovoga Zakona ima porezni obveznik u onome mjestu u kojem se zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tome mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Uobičajenim boravištem u smislu ovoga Zakona smatra se stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju od najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. Za određivanje uobičajenog boravišta nisu važni kratkotrajni prekidi boravka koji ne traju dulje od jedne godine (stavak 5.).

10. Prvostupanjsko tijelo u rješenju od 15. srpnja 2022. odbijajući zahtjev tužitelja citira odredbe članka 3. Zakona o porezu na dohodak i 43. OPZ-a te zaključuje da je tužitelj imao prebivalište u [adresa] temeljem dokaza o prebivalištu obitelji i dokaza o prebivalištu obveznika u državi iz koje je pretežno odlazio na rad, budući su bivša supruga ŠTL (sada GT) i sadašnja supruga ŽTL imale prebivalište i zaposlenje u [adresa] i budući je sam tužitelj iz Republike Hrvatske pretežno odlazio na rad kao izaslani radnik PHILIP MORIS ZAGREB d.o.o. za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 11. siječnja 2019.

11. Tuženik u osporavanom rješenju odbijajući žalbu tužitelja samo navodi da je na temelju dokumenata koje je tužitelj dostavio prvostupanjskom tijelu i raspoložive dokumentacije prvostupanjsko tijelo potpuno i pravilno utvrdilo činjenično stanje na koje je pravilno primijenjen materijalni propis, a prema uputi tuženika danoj u rješenju KLASA: UP/II-410-18/21-01/427, URBROJ: 513-04-22-3 od 26. travnja 2022. kojim je poništeno (ranije) rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-415-01/21-01/1, URBROJ: 513-07-12-01/21-01 od 26. srpnja 2021. u dijelu u kojem je tužitelju odbijen zahtjev za promjenom statusa rezidentnosti iz rezidenta Republike Hrvatske u nerezidenta Republike Hrvatske s danom 1. svibnja 2012. Naime, tuženik je ukazao prvostupanjskom tijelu da se porezna rezidentnost tužitelja mora utvrditi u skladu s odredbama članka 3. Zakona o porezu na dohodak te članka 43. OPZ-a, a ne prema odredbama Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja koje se primjenjuju radi izbjegavanja dvostrukog oporezivanja, o čemu se u ovom predmetu nije radilo.

12. Valja napomenuti da se pojam rezidentnosti određuje prema domaćim propisima svake države. U praksi to funkcionira tako da svaka država za sebe procjenjuje je li osoba njezin rezident ili ne i zapravo se u praksi često događaju slučajevi dvostruke rezidentnosti (pojedina osoba bude hrvatski rezident i rezident druge države, odnosno porezni je obveznik u obje države). U tom slučaju najprije treba utvrditi primjenjuju li se između tih država ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Ako se primjenjuje Ugovor, konačni porezno rezidentni status sagledat će se u okviru Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s tom državom što znači da će se provjeravati gdje je prebivalište odnosno centar životnih interesa te osobe, te po potrebi koristeći ostale kriterije iz Ugovora ako se dvostruka rezidentnost ne može riješiti na temelju određivanja centra životnih interesa. Koristeći sve propisane kriterije iz Ugovora određuje se samo jedna država kao država rezidentnosti.

13. Ovaj Sud ne može prihvatiti stajalište tuženika da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Ruske Federacije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na dohodak od otuđenja imovine („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 11/96.), Ugovora između Republike Hrvatske i Švicarske Konfederacije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 8/99.) te Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 13/17.).

14. Naime, iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj bio porezni rezident Ruske Federacije, Švicarske Konfederacije i Ujedinjenih Arapskih Emirata (potvrde o poreznoj rezidentnosti izdane od strane ruskih poreznih vlasti za 2012., 2013. i 2014. godinu, potvrde izdane od strane švicarskih poreznih vlasti za 2016. i 2016. godinu te prijave poreza na dohodak u Švicarskoj za 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu, potvrda o zaposlenju u društvu Philip Morris Managament Services (Middle East) Ltd.).

15. Sukladno člancima 4. i 5. navedenih Ugovora, izraz „rezident države ugovornice“ označava svaku osobu, koja prema zakonima te države, u njoj podliježe oporezivanju na temelju svog prebivališta, boravišta, mjesta uprave ili nekoga drugog obilježja sličnoga značenja. Ali ovaj izraz ne obuhvaća osobu koja u toj državi podliježe oporezivanju samo s dohotkom iz izvora u toj državi ili imovinom koja se nalazi u toj državi. Ako je fizička osoba rezident obiju država ugovornica, onda se njezin status određuje na slijedeći način: a) smatra se rezidentom one države u kojoj ima stalno mjesto stanovanja, a ako ima stalno mjesto stanovanja u objema državama, smatrat će se da je rezident one države s kojom ima uže osobne i gospodarske odnose (središte životnih interesa); b) ako se ne može odrediti u kojoj državi ima središte životnih interesa ili ako ni u jednoj državi nema stalno mjesto stanovanja, smatrat će se da je rezident države u kojoj ima uobičajeno boravište; c) ako osoba ima uobičajeno boravište u objema državama ili ga nema ni u jednoj od njih, smatrat će se da je rezident države čiji je državljanin; d) ako je osoba državljanin obiju država ili nije državljanin ni jedne od njih, nadležna tijela država ugovornica riješit će pitanje dogovorno.

16. U konkretnom slučaju, postoji sukob rezidentnosti jer nadležna tijela sukladno svojim propisima, na koje upućuju članci 4. i 5. stavak 1. Ugovora, smatraju tužitelja svojim rezidentom. Tuženik smatra tužitelja rezidentom Republike Hrvatske sukladno članku 43. OPZ-a, jer da je tužitelj imao prebivalište u [adresa] temeljem dokaza o prebivalištu obitelji i dokaza o prebivalištu obveznika u državi iz koje je pretežno odlazio na rad, budući su bivša supruga ŠTL (sada GT) i sadašnja supruga ŽTL imale prebivalište i zaposlenje u [adresa] i budući je sam tužitelj iz Republike Hrvatske pretežno odlazio na rad kao izaslani radnik PHILIP MORIS ZAGREB d.o.o. za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 11. siječnja 2019. S druge strane, činjenica je da je tužitelj od strane Ruske Federacije, Švicarske konfederacije i Ujedinjenih Arapskih emirata tretiran kao njihov porezni rezident, za što su priložene potvrde o rezidentnosti. U takvom slučaju, potrebno je ocijeniti ima li tužitelj središte svojih životnih interesa (članci 4. stavak 2. točka a) i 5. stavak 2. točka a) Ugovora) na području neke od država ugovornica.

17. Uzimajući u obzir cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu upravnog postupka i spisu upravnog spora, Sud smatra da je tužiteljevo središte životnih interesa u vremenskom razdoblju od 1. svibnja 2012. do 30. svibnja 2015. bilo u Rusiji, od 1. lipnja 2015. do 10. siječnja 2019. u Švicarskoj te od toga datuma u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

18. Naime, tužitelj je (za što je priložio niz relevantnih dokaza) imao uže osobne i gospodarske veze sa navedenim zemljama, pa tako proizlazi da je tužitelj 1. svibnja 2012. sklopio ugovor o radu s poslodavcem Philip Morris Sales and Marketing sa sjedištem u [adresa], gdje je od toga datuma boravio i radio sve do odlaska iz Rusije dana 30. svibnja 2015. kada mu je prestao radni odnos. Također proizlazi da je u razdoblju od 1. kolovoza 2012. do 1. kolovoza 2013. zajedno s tužiteljem u Rusiji živjela njegova bivša supruga ŠTL (sada GT), a nakon toga datuma se vratila u Republiku Hrvatsku te su tužitelj i ona živjeli odvojeno, a postupak brakorazvodne parnice je okončan 20. siječnja 2015. Dakle, tužitelj tvrdi da od 1. kolovoza 2013. nije imao nikakve faktične životne zajednice s bivšom suprugom ŠTL (sada GT) niti relevantne obiteljske povezanosti s područjem Republike Hrvatske, a čemu u prilog ide i činjenica da je postupak brakorazvodne parnice između tužitelja i bivše supruge okončan 20. siječnja 2015.

18.1. Potom je tužitelj otišao na rad u Švicarsku, i to na način da je zasnovao radni odnos u društvu Philip Morris Zagreb d.o.o. u Republici Hrvatskoj koje ga je odmah uputilo na izaslanje u Philip Morris Products S.A., Švicarska, a izaslanje je trajalo od 1. lipnja 2015. do 10. siječnja 2019. Po dolasku u Švicarsku tužitelj je sklopio ugovor o najmu stana i regulirao dozvolu za boravak i rad od 3. lipnja 2015. do 3. lipnja 2023. Tužitelj je sadašnju suprugu ŽTL upoznao u svibnju 2015. godine te ga je ista redovito posjećivala u njegovom domu u Švicarskoj, u periodu do zaključenja braka i selidbe kod tužitelja u studenom 2017. godine, a u Švicarskoj im je obiteljski dom do selidbe u Ujedinjene Arapske Emirate, 10. siječnja 2019. Naime, dana 12. siječnja 2019. sklopio je ugovor o radu s društvom Philip Morris Managament Services (Middle East) Ltd., Ujedinjeni Arapski Emirati te je od toga datuma živio zajedno sa suprugom u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje im je rođeno zajedničko dijete.

19. Uzimajući u obzir prethodno opisano činjenično stanje, Sud smatra da tužitelj u sporno vrijeme nije imao središte životnih interesa na području Republike Hrvatske, odnosno da je u relevantno vrijeme njegov životni interes bio u Rusiji, potom u Švicarskoj te u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

20. Pri tome valja istaknuti da se ne može prihvatiti stajalište tuženika i prvostupanjskog tijela da je tužitelj iz Republike Hrvatske pretežito odlazio na rad kao izaslani radnik u razdoblju od 1. svibnja 2012. do 11. siječnja 2019., obzirom da je tužitelj u Rusiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima imao lokalno zaposlenje, a u odnosu na razdoblje u kojem je tužitelj boravio u [adresa], za stajalište upravnih tijela u spisu ne postoje nikakvi dokazi, pogotovo uzimajući u obzir da je tužitelj po dolasku u Švicarsku sklopio ugovor o najmu stana te regulirao dozvolu za boravak i rad od 3. lipnja 2015. do 3. lipnja 2023., a Švicarsku je smatrao svojim domom gdje je imao sve potrebno za svakodnevni život, svaki dan je odlazio na posao iz tog doma, koristio usluge liječnika, položio ispit u auto-školi za kategoriju motor itd.

21. Osim toga, pravilno tužitelj ističe da je u konkretnom slučaju, kada je valjalo primijeniti međunarodne ugovore o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, pogrešno stajalište tuženika da je odjava prebivališta u [adresa] odlučna za brisanje tužitelja iz porezne rezidentnosti Republike Hrvatske jer je, naime, tužitelju dopušteno brisanje iz porezne rezidentnosti Republike Hrvatske s danom 19. travnja 2019., kada je formalno odjavio prebivalište pri Ministarstvu unutarnjih poslova.

22. Također, Sud smatra bitnom i činjenicu da je tužitelj tijekom upravnog spora dostavio potvrde o plaćenom kantonalnom i općinskom porezu te izravnom saveznom porezu za 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu, kao dokaz da je tužitelj kao rezident u Švicarskoj za vrijeme svog rada i života bio oporeziv na cjelokupni svjetski dohodak.

23. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocijenio nezakonitim te ih je pod točkom I. i II. izreke presude poništio na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a. Dalje je Sud, koristeći ovlast iz članka 117. stavka 1. ZUS-a, riješio ovu upravnu stvar na način da je prihvatio zahtjev tužitelja i izmijenio njegov status u status poreznog nerezidenta Republike Hrvatske, i to u razdoblju od 1. svibnja 2012. do 18. travnja 2019. s obzirom da je u smislu članka 4. stavka 2. točke a) i članka 5. stavka 2. točke a) Ugovora Sud zaključio da je središte životnih interesa tužitelja u relevantno vrijeme bilo u Rusiji, potom u Švicarskoj i naposljetku u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

24. U odnosu na zatraženu naknadu troškova upravnog spora, Sud nastali trošak tužitelja ocjenjuje djelomično opravdanim, te je valjalo primjenom odredbe članka 144. stavak 1. i 147. stavak 1. ZUS-a, a obzirom da je tužitelj uspio u sporu, riješiti kao u točki IV. izreke presude.

24.1. Sama visina troškova tužitelju je priznata u iznosu od 1.875,00 EUR (iznos od 500,00 EUR na ime sastava tužbe te za zastupanje na raspravama dana 25. rujna 2024. i 8. listopada 2025., u istim iznosima, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 375,00 EUR), prema Tbr. 27/1., 27/2. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.). U vezi zatražene naknade putnog troška za relaciju Zagreb – Osijek - Zagreb od 624,80 EUR, radi dolaska na ročišta održana dana 25. rujna 2024. i 8. listopada 2025. za koji nisu dostavljeni niti dokazi, isto tužitelju ne pripada budući da nije riječ o troškovima koji su bili nužni za vođenje ovog spora te se ne radi o opravdanom izdatku u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a pa se taj trošak ne može prevaliti na teret druge strane. Naime, prema prihvaćenom stajalištu sudske prakse trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi spor može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu suda koji vodi spor. Dakle, jedno je odnos opunomoćenika i stranke, a drugo je teret troškova koje je dužna snositi protivna strana. Točnije, uzimaju se u obzir samo troškovi koji su bili neophodni (nužni) za vođenje spora, a trošak puta odvjetnika nije nužan trošak u situaciji kada u sjedištu suda ima drugih odvjetnika. Naime, takvim stajalištem se ne dira u pravo na pristup sudu, niti je tužitelj onemogućen u ostvarivanju svojih prava, uključujući i odabir odvjetnika kojeg će opunomoćiti da ga zastupa u upravnom sporu. Međutim, odabirom odvjetnika čije je sjedište izvan sjedišta suda, odnosno udaljeno od sjedišta suda koji vodi upravni spor se neopravdano stvaraju troškovi za protustranku, ovdje tuženika, a tužitelj je imao mogućnost odabrati odvjetnika čije je sjedište u sjedištu suda koji vodi spor (tako i Visoki upravni sud u odluci poslovni broj: Usž-4281/19-2 od 23. siječnja 2020.). Stoga je tuženik dužan naknaditi tužitelju ukupno priznati trošak u iznosu od 1.875,00 EUR u roku od 60 dana, kao što je i odlučeno u točki IV. izreke presude.

25. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 5. studenog 2025.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćenici

2. Tuženiku