Poslovni broj: P-874/2023-23

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja GS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupaju punomoćnici Emilija Čibarić i Darija Petričević, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Babić & Čibarić d.o.o. iz Zagreba , Ulica Charlesa Darwina 4f , protiv tuženika Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur , odvjetnik iz Zagreba , Ribnjak 40 radi ništetnosti i isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 16. rujna 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Darija Petričevića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika Filipa Ivana Kosaka , odvjetnika iz Zagreba, dana 5. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 311425 od 28. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja: GS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika: Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217, ranije Nova hrvatska banka d.d. iz [adresa] , OIB: 78427478595 osim u dijelu „Redovna kamata na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,59% godišnje.“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 311425 od 28. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja: GS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217, ranije Nova hrvatska banka d.d. iz [adresa],OIB: 78427478595.

III.

Tuženiku: Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: GS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.973,48 eur zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2007. po stopi koja je određena Uredbom o visini zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke kako slijedi:

- na iznos od 3,16 eur od 18.12.2007. do isplate,

- na iznos od 3,16 eur od 18.01.2008. do isplate,

- na iznos od 3,16 eur od 18.02.2008. do isplate,

- na iznos od 3,16 eur od 18.03.2008. do isplate,

- na iznos od 3,16 eur od 18.04.2008. do isplate,

- na iznos od 21,24 eur od 19.05.2008. do isplate,

- na iznos od 21,24 eur od 18.06.2008. do isplate,

- na iznos od 21,24 eur od 18.07.2008. do isplate,

- na iznos od 21,24 eur od 18.08.2008. do isplate,

- na iznos od 21,24 eur od 18.09.2008. do isplate,

- na iznos od 21,24 eur od 18.10.2008. do isplate,

- na iznos od 21,24 eur od 18.11.2008. do isplate,

- na iznos od 21,24 eur od 18.12.2008. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 19.01.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 18.02.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 18.03.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 18.04.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 18.05.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 18.06.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 18.07.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 18.08.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 18.09.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 19.10.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 18.11.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 eur od 18.12.2009. do isplate,

- na iznos od 45,89 eur od 18.07.2010. do isplate,

- na iznos od 45,89 eur od 18.08.2010. do isplate,

- na iznos od 45,89 eur od 18.09.2010. do isplate,

- na iznos od 3,31 eur od 18.10.2010. do isplate,

- na iznos od 3,31 eur od 18.11.2010. do isplate,

- na iznos od 3,31 eur od 18.12.2010. do isplate,

- na iznos od 3,31 eur od 18.01.2011. do isplate,

- na iznos od 3,31 eur od 18.02.2011. do isplate,

- na iznos od 3,31 eur od 18.03.2011. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 18.04.2011. do isplate,

- na iznos do 26,89 eur od 18.05.2011. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 18.06.2011. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 18.07.2011. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 18.08.2011. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 19.09.2011. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 18.10.2011. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 18.11.2011. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 19.12.2011. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 18.01.2012. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 18.02.2012. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 19.03.2012. do isplate,

- na iznos do 37,83 eur od 18.04.2012. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.05.2012. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.06.2012. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.07.2012. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.08.2012. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.09.2012. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.10.2012. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 19.11.2012. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.12.2012. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.01.2013. do isplate

- na iznos od 37,83 eur od 18.02.2013. do isplate ,

- na iznos od 37,83 eur od 18.03.2013. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.04.2013. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.05.2013. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.06.2013. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.07.2013. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 19.08.2013. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.09.2013. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.10.2013. do isplate,

- na iznos od 37,83 eur od 18.11.2013. do isplate i

- na iznos od 37,83 eur od 18.12.2013. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku: Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: GS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 12.627,66 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2007. po stopi koja je određena Uredbom o visini zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke kako slijedi:

- na iznos od 20,16 eura od 18.09.2006. do isplate,

- na iznos od 22,28 eur od 18.10.2006. do isplate,

- na iznos od 12,02 eur od 18.11.2006. do isplate,

- na iznos od 13,40 eur od 18.12.2006. do isplate,

- na iznos od 7,14 eur od 18.01.2007. do isplate,

- na iznos od 2,34 eur od 19.02.2007. do isplate,

- na iznos od 10,40 eur od 19.03.2007. do isplate,

- na iznos od 4,46 eur od 18.01.2008. do isplate,

- na iznos od 1,00 eur od 18.02.2008. do isplate,

- na iznos od 27,67 eur od 18.03.2008. do isplate,

- na iznos od 4,70 eur od 18.04.2008. do isplate,

- na iznos od 31,73 eur od 18.10.2008. do isplate,

- na iznos od 33,83 eur od 18.11.2008. do isplate,

- na iznos od 15,36 eur od 18.12.2008. do isplate,

- na iznos od 80,60 eur od 19.01.2009. do isplate,

- na iznos od 98,27 eur od 18.02.2009. do isplate,

- na iznos od 64,37 eur od 18.03.2009. do isplate,

- na iznos od 65,49 eur od 18.04.2009. do isplate,

- na iznos od 72,87 eur od 18.05.2009. do isplate,

- na iznos od 57,88 eur od 18.06.2009. do isplate,

- na iznos od 59,31 eur od 18.07.2009. do isplate,

- na iznos od 55,88 eur od 18.08.2009. do isplate,

- na iznos od 57,70 eur od 18.09.2009. do isplate,

- na iznos od 50,28 eur od 19.10.2009. do isplate,

- na iznos od 62,35 eur od 18.11.2009. do isplate,

- na iznos od 62,01 eur od 18.12.2009. do isplate,

- na iznos od 158,03 eur od 18.07.2010. do isplate,

- na iznos od 167,78 eur od 18.08.2010. do isplate,

- na iznos od 185,82 eur od 18.09.2010. do isplate,

- na iznos od 5,53 eur od 18.10.2010. do isplate,

- na iznos od 5,90 eur od 18.11.2010. do isplate,

- na iznos od 7,77 eur od 18.12.2010. do isplate,

- na iznos od 7,33 eur od 18.01.2011. do isplate,

- na iznos od 7,05 eur od 18.02.2011. do isplate,

- na iznos od 7,80 eur od 18.03.2011. do isplate,

- na iznos od 145,63 eur od 18.04.2011. do isplate,

- na iznos od 167,16 eur od 18.05.2011. do isplate,

- na iznos od 204,70 eur od 18.06.2011. do isplate,

- na iznos od 228,89 eur od 18.07.2011. do isplate,

- na iznos od 246,08 eur od 18.08.2011. do isplate,

- na iznos od 205,37 eur od 19.09.2011. do isplate,

- na iznos od 185,97 eur od 18.10.2011. do isplate,

- na iznos od 182,94 eur od 18.11.2011. do isplate,

- na iznos od 196,01 eur od 19.12.2011. do isplate,

- na iznos od 208,85 eur od 18.01.2012. do isplate,

- na iznos od 220,12 eur od 18.02.2012. do isplate,

- na iznos od 210,62 eur od 19.03.2012. do isplate,

- na iznos od 219,24 eur od 18.04.2012. do isplate,

- na iznos od 226,44 eur od 18.05.2012. do isplate,

- na iznos od 227,38 eur od 18.06.2012. do isplate,

- na iznos od 220,07 eur od 18.07.2012. do isplate,

- na iznos od 217,23 eur od 18.08.2012. do isplate,

- na iznos od 204,11 eur od 18.09.2012. do isplate,

- na iznos od 217,93 eur od 18.10.2012. do isplate,

- na iznos od 224,03 eur od 19.11.2012. do isplate,

- na iznos od 221,22 eur od 18.12.2012. do isplate,

- na iznos od 201,55 eur od 18.01.2013. do isplate,

- na iznos od 212,99 eur od 18.02.2013. do isplate,

- na iznos od 211,96 eur od 18.03.2013. do isplate,

- na iznos od 224,49 eur od 18.04.2013. do isplate,

- na iznos od 203,53 eur od 18.05.2013. do isplate,

- na iznos od 200,32 eur od 18.06.2013. do isplate,

- na iznos od 204,36 eur od 18.07.2013. do isplate,

- na iznos od 203,60 eur od 19.08.2013. do isplate,

- na iznos od 208,48 eur od 18.09.2013. do isplate,

- na iznos od 214,69 eur od 18.10.2013. do isplate,

- na iznos od 213,65 eur od 18.11.2013. do isplate,

- na iznos od 222,68 eur od 18.12.2013. do isplate,

- na iznos od 186,66 eur od 18.01.2014. do isplate,

- na iznos od 193,84 eur od 18.02.2014. do isplate,

- na iznos od 197,45 eur od 18.03.2014. do isplate,

- na iznos od 193,53 eur od 18.04.2014. do isplate,

- na iznos od 188,50 eur od 19.05.2014. do isplate,

- na iznos od 188,55 eur od 18.06.2014. do isplate,

- na iznos od 195,15 eur od 18.07.2014. do isplate,

- na iznos od 197,55 eur od 18.08.2014. do isplate,

- na iznos do 197,33 eur od 18.09.2014. do isplate,

- na iznos od 202,88 eur od 18.10.2014. do isplate,

- na iznos od 206,88 eur od 18.11.2014. do isplate ,

- na iznos od 206,73 eur od 18.12.2014. do isplate,

- na iznos od 331,74 eur od 19.01.2015. do isplate,

- na iznos od 186,51 eur od 18.02.2015. do isplate,

- na iznos od 186,51 eur od 18.03.2015. do isplate,

- na iznos od 186,51 eur od 18.04.2015. do isplate,

- na iznos od 186,51 eur od 18.05.2015. do isplate,

- na iznos od 186,51 eur od 18.06.2015. do isplate,

- na iznos od 186,51 eur od 18.07.2015. do isplate,

- na iznos od 186,51 eur od 18.08.2015. do isplate i

- na iznos od 186,51 eur od 18.09.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana

V. Tuženiku: Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: GS iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.950,00 eur s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 31. listopada 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eur .

Obrazloženje

,

1. Tužitelj GS u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, dana 28. srpnja 2006. zaključio sa tuženikom Nova hrvatska banka d.d. iz Zagreba , sada Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba , kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 311425 (uz valutnu klauzulu u CHF), kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 157.000,00 CHF koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kn po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok od 15 godina te navodi da je sklopio Anex br. 1 dana 31. prosinca 2009. , Anex br. 2 dana 24. rujna 2010. , Anex br. 3 dana 11. travnja 2011., Anex br. 4 dana 17. travnja 2012. i Anex br. 5 dana 17. ožujka 2016. kojim Anexima je određen poček u plaćanju i tužitelj dalje navodi da Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., dalje ZPP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te je posebno stipulirano člankom 1 a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i sa aktom Europske unije i to Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) te da je upravo ova Direktiva implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom ZPP-a tako da je odredbom čl. 49. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoj standardnog ugovora trgovca (čl. 49. st. 2. ZZP) te da je pravna posljedica takvih odredbi propisana i samim zakonom i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (čl. 50. st. 1. ZZP), a tužitelj navodi da sudovi u Republici Hrvatskoj imaju obvezu tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom EU te da ta interpretativna obveza sudova država članica ima svoju osnovu u čl. 4. st. 3. Ugovora o Europskoj unije (UEU) : tj. načelu lojalne suradnje jer sud ima obvezu tumačiti nacionalno pravo sukladno cilju Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (Sl. list EZ 1993. L95/29), a koja Direktiva je inače implementirana u domaćem pravu kroz Zakon o zaštiti potrošača te da u protivnom sud krši obvezu iz čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) kojom je propisano da je Direktiva obvezujuća za svaku državu članicu u pogledu rezultata (cilja) koji je njime potrebno postići i naglašava kako je Republika Hrvatska još 29. listopada 2001. potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (stupio na snagu 1. veljače 2005.), da je 9.prosinca 2011. i to ratifikacijom Ugovora o pristupanju EU, Republika Hrvatska prihvatila ukupnu pravnu stečevinu EU, te je dana 1. srpnja 2013. postala članica EU te upozorava, vezano za praksu suda Europske unije, na presudu Oceano Grupo Editorial SA i SalvatEditores SA v RocioMurcianoQuintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a tužitelj navodi da je predmetnim Ugovorom (čl. 4.) ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano, Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez ikakvih navođenja odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope, odnosno bez odrednica koje bi bar okvirno omogućavale korisniku kredita da izračuna kolika bi kamata mogla biti te navodi da mu prilikom sklapanja Ugovora, nije uručena nikakva daljnja dokumentacija

– Opći uvjeti banke ili Odluke o načinu obračuna- izračuna kamatne stope, niti mu je objašnjeno barem okvirno na koji način se mijenja kamatna stopa, što bi on svakako mogao razumjeti o čemu se točno radi i što bar okvirno može očekivati i tužitelj navodi da je tijekom razdoblja otplate kredita tužena Banka značajno povećavala predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste, a niti su tužitelju razjašnjeni objektivni parametri uslijed promjene kojih bi eventualno došlo do opravdane promjene – povećanja kamatne stope te da je tužitelju slana samo jednostrana obavijest tužene Banke da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko mu zbog toga iznosi nova – veća visina anuiteta otplate kredita, a zbog naprijed navedenoga, tužitelj smatra da je odrednica o promjenjivoj kamatnoj stopi i način promjene iste sadržana u Ugovoru o kreditu neodređena odnosno neodrediva te kao takova ništetna i nema pravni učinak na obvezno – pravni odnos stranaka, a tužitelj se nadalje poziva na presudu poslovni broj : Pž-7129/13 od dana 16. srpnja 2014. koju je donio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača ,,Potrošač'' kao tužitelj, vodio protiv osam banaka , a koju presudu je u međuvremenu svojom presudom Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske te i Ustavni sud Republike Hrvatske svojom Odlukom U-III-2521/15 te navodi da temeljem čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502.Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu te da je svako povišenje kamatne stope na temelju ništetne odredbe imalo za posljedicu stjecanje bez pravne osnove na strani tuženika, te postoji obveza tuženika za povrat iznosa stečenog bez pravne osnove sukladno čl. 1111. ZOO-a/05., u svezi primjene i čl. 26. i niza drugih odrednica ZOO- a/05, a tužitelj navodi da potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a da je predmetnim Ugovorom o kreditu broj 311425 (čl. 7) otplata kredita ugovorena u 180 anuiteta, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečaju kreditora na dan dospijeća te da je tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazano u HRK pa smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka te da su odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o tzv. „valutnoj klauzuli“ ništetne budući je takav način ugovaranja istih suprotan pozitivnoj praksi kako domaćih sudova tako i suda Europske unije i tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke (među kojima i Raiffeisenbank Austra d.d.) u razdoblju od 1. listopada 2004.-31.prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tuženici ( i tužena Raiffeisenbank Austria d.d.) postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/139 i to čl. 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. do prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' poslovni broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je istom presudom pravomoćno utvrđena i presuđena ništetnost promjenjive kamatne stope iz razloga što tužene poslovne banke (među kojima i tužena ) prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara , koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa su time tužene poslovne banke (i tužena) u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1. – 8. Izreke) te je istom pravomoćnom presudom naloženo da poslovne banke (i tužena) prekinu s nepoštenim postupanjem, a tužitelj također navodi da je presudom suda EU poslovni broj: C-186/16 pravomoćno presuđeno da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača i također tužitelj navodi da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13.lipnja 2014. poslovni broj: Pž-7129/13-4 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018.poslovni broj: Pž-6632/17-10, utvrđeno da je nepošteno, a time i nesavjesno postupanje banaka (među njima i tužene) prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF i primjenjive kamatne stope te navodi da je predmet odlučivanja u povodu kolektivne tužbe Udruge ,,Potrošač '' protiv 8 banaka (među kojima je i tužena) bilo pitanje poštenosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke (kao što je slučaj i u ovom predmetu) a da su, budući da je Zakonom o zaštiti potrošača propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, razumljive i (lako) uočljive (test transparentnosti), tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe, valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa procjenjivane, prije svega, s aspekta predmeta i cijene ugovora te primjenom upravo testa transparentnosti, koji se odnosi isključivo na predmet i cijenu ugovora, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF utvrđene su nerazumljivim prosječnom potrošaču, nakon čega se krenulo u provođenje testa poštenosti, a da je rezultat testa transparentnosti i testa poštenosti bio je da su pravomoćnim sudskim odlukama i valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa utvrđene nepoštenima, te stoga i ništetnima pri čemu tužitelj navodi da upravo provođenje testa transparentnosti ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, što znači njegovi bitni sastojci, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test te da bitni sastojci pojedinog ugovora mogu biti propisani zakonom, oni mogu proizlaziti iz prirode pravnog posla, a same stranke mogu odlučiti da će pojedine odredbe ugovora „podići“ na razinu bitnih sastojaka, a da to stajalište proizlazi iz pravne teorije i sudske praksi pa da je, primjerice, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. kolovoza 1997., poslovni broj: II Rev-111/96 prilikom definiranja bitnih sastojaka ugovora utvrđeno da su bitni sastojci ugovora oni dijelovi ugovora koji ga čine određenim pravnim poslom i bez kojih on ne bi mogao postojati te da oni mogu biti određeni propisom, po prirodi pravnog posla ili voljom stranaka, a da se bitnim sastojkom ugovora po volji stranaka smatra se i onaj sastojak (koji inače po prirodi pravnog posla to nije) od kojeg makar i jedna ugovorna stranka čini zavisnim sklapanje samog ugovora pri čemu se tužitelj poziva na stranicu 62. presude od 14. lipnja 2018., poslovni broj: Pž-6652/17, gdje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzima stajalište te navodi da je „ neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora“, a navodi da u svojoj ranijoj presudi poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odlučivao o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (str. 58) također je utvrđeno da su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi) tuženici su u potpunosti izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a 91 odnosno članka 247. ZOO-a/05 koji propisuju da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kreditu su svakako predmet i cijena, kamate su cijena te navodi da se revizijom kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđuje da nije moguće utvrditi djelomičnu ništetnost odnosno ugovorne odredbe o cijeni, jer ukoliko je cijena ništetna, onda je ništetni ugovor tako da se slijedom navedenog može zaključiti da su promjenjiva kamatna stopa (cijena) i „valutna klauzula“ (predmet) , bitni sastojci Ugovora o kreditu po prirodi pravnog posla, suglasnost stranaka o vrsti valutne klauzule i vrsti kamatne stope (promjenjiva ili fiksna) odlučna da bi ugovor uopće bio sklopljen te da su, uslijed ništetnosti, ova dva bitna sastojka ugovora bez kojih ugovor više ne odgovara volji ugovornih stranaka, ništetan osnovni Ugovor o kreditu jer sud nije ovlašten mijenjati volju ugovornih strana, a tužitelj navodi da je pod točkom I. ove tužbe ukazao da Sud ima obvezu tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Europske Unije, te stoga ukazuje i na najnoviju sudsku praksu Suda EU (presuda EU C-118/17 od 14. ožujka 2019.) koja jednako obvezuje i druge nacionalne sudove (pa tako sudove u Republici Hrvatskoj ), pred kojima se rješavaju slična pitanja i tužitelj navodi da gore navedena presuda rješava pitanja zaštite potrošača, nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, Direktivu 93/13/EEZ, ugovor o kreditu izražen u stranoj valuti, tečajne razlike, tečajni rizik i održavanje valjanosti ugovora nakon uklanjanja nepoštene odredbe te naglašava da je Sud EU utvrdio da odredba koja se odnosi na tečajni rizik određuje glavni predmet ugovora, te se održavanje ugovora o kreditu u tom slučaju na snazi ne čini pravno mogućim, da činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU, da nacionalni sud mora provjeriti je li nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima odredbe o tečajnim razlikama, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača, ne temelju navedene nepoštene odredbe, da unatoč zakonskoj intervenciji, potrošač ne smije biti obvezan predmetnom nepoštenom odredbom, a prema potrebi i putem utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora u cijelosti, ako se taj ugovor ne može održati bez navedene odredbe, da je u tumačenju prava Unije i utvrđenju ništetnosti ugovora ključan interes i zaštita potrošača te da je, u skladu s tim, zakonska intervencija kojom se održava ugovor na snazi ograničena samo na slučajeve u kojima bi utvrđenje ništetnosti ugovora u cijelosti, potrošača izložilo osobito štetnim posljedicama na način da bi on zbog poništenja ugovora bio u još lošijoj poziciji, da je sud je u konkretnom predmetu utvrdio da bi održanje ugovora o kreditu na snazi bilo protivno interesima potrošača i tužitelj tvrdi da je predmet spora potrošački kredit plasiran tužitelju koji ima primanja u domaćoj valuti, odnosno koristi kredit čiji je povrat pak valutnom klauzulom indeksiran, vezan uz kretanje CHF-a na svjetskim monetarnim tržištima dakle, da se nije radilo o kreditiranju stranom valutom, ovdje CHF, već je sporni kredit indeksiran u švicarskom franku, dok je uostalom sukladno pozitivnim propisima Republike Hrvatske i Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci čl. 21., sam kredit isplaćen u kunama, da se ugovori o kreditu (pa tako i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu) sklapaju redovito prema unaprijed pripremljenim obrascima koji sadrže opće uvjete poslovanja davatelja kredita, a koji sadržavaju odredbe koje ispunjavaju zakonske pretpostavke za nepoštene ugovorne odredbe, da naspram slabijih ugovornih strana kao klijenata kreditne institucije (pa tako i tuženik), i sastavljači općih uvjeta suprotno načelu savjesnosti i poštenja nameću odredbe koje klijenta stavljaju u neravnopravan položaj i koje mu idu na štetu, bilo da ga njima lišavaju ili ograničavaju u nekim njegovim pravima ili da mu nameću prekomjerne obveze, da radi izbjegavanja prigovora klijenta o nepoznavanju sadržaja općih uvjeta poslovanja, davatelji kredita (pa tako i tuženik) nerijetko u svoje opće uvjete poslovanja unose odredbu kojom suugovaratelj potvrđuje da je upoznat sa sadržajem istih te da ih prihvaća, da osim nedovoljnog ili neinformiranja o općim uvjetima poslovanja, opći uvjeti poslovanja kreditnih institucija niti ne sadrže dovoljno informacija o uvjetima pružanja usluga, a da se to prije svega odnosi na cijenu kredita izraženu u kamatama, troškove kredita izražene u različitim naknadama, posebna prava klijenata i mnoge druge ključne informacije, s time da nedostatak spomenutih informacija kreditne institucije rješavaju upućivanjem na opće uvjete poslovanja na neke odluke, pravila, pravilnike i druge interne akte, koji uređuju određena prava i obveze ugovornih strana, a s čijim postojanjem i sadržajem klijent prije sklapanja ugovora nije bio upoznat te da položaj klijenta otežava čitav niz rizika inherentnih ugovorima o kreditu kao što su kamatni, valutni i tečajni rizik, koji su dodatno naglašeni određenim subjektivnim faktorima na njegovoj strani, poput nedostatka specifičnih znanja potrebnih za razumijevanje i prepoznavanje spomenutih rizika, a da sve to dovodi do ugrožavanja velikog broj načela građanskog prava od načela privatne autonomije izražene u obveznom pravu putem slobode ugovaranja, odnosno slobode uređivanja obveznih odnosa, preko načela ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, načela savjesnosti i poštenja i mnogih drugih, čime se ozbiljno narušava pravna sigurnost i tužitelj ističe da neovisno o provedenoj konverziji ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos pretplate koji mu je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a da je tome tako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019 te, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita,a to iz razloga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni i tužitelj navodi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.g., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima, a kamatna stopa određena Dodatkom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke) te navodi da dodatkom nije utvrđena preplata sukladno stanju predmeta, iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i da je Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ŽS protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji i činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude) te da je postupanje tuženika protivno prisilnim propisima, a podredno i moralu društva o čemu se očitovao i Ustavni sud u rješenjima poslovni broj: U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. i U-I- 3685/2015. od 4. travnja 2017. te sukladno svemu navedenom, tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 311425 od 28. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika: Hrvatska poštanska banka iz Zagreba, ranije Nova hrvatska banka d.d. iz Zagreba, osim u dijelu „Redovna kamata na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,59% godišnje.“ , zatim da se utvrde ništetnom odredba članka 7. Ugovora o predmetnom kreditu , nadalje da se tuženiku naloži da tužitelju na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 3.858,86 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa te na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 9.823,01 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude.

2.

Tužitelj je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od dana 5. svibnja 2025. precizirao tužbene zahtjeve tako da na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi traži od tuženika isplatu iznos od 1.973,48 eur s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa dok na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli traži od tuženika isplatu iznosa 12.627,66 eur s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa dok u ostalim dijelovima tužbeni zahtjevi ostaju neizmijenjeni.

3. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. u odgovoru na tužbu tvrdi da je došlo do statusnih promjena na strani tuženika tako da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt-23/25802 od 3. srpnja 2023. u sudski registar upisano pripajanje društva Nova hrvatska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika Nove hrvatske banke d.d. te tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zlataru , Stalne službe u Zaboku zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, jer je čl. 10. Ugovora o kreditu br. 311425 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog 28. srpnja 2006. ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora, a tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu, a Zakon o parničnom postupku dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost i ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti i s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud , a što se tiče tužbe i tužbenog zahtjeva tuženik navodi da je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti i to iz razloga: potraživanje tužitelja je u zastari, provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj nema pravo na bilo kakva daljnja potraživanja prema sporazumu o konverziji, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene , sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač te tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP) pa tako prije svega tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje poslovni broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji i kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa se rješenjem tog suda daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku moraju slijediti, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije , kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, a potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne dok je bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja i svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora i sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan, a i Vrhovni sud Republike Hrvatske ističe da opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti što znači da u slučajevima konverzija, koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes te su potrošači izgubili pravni interes , jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom te nadalje tuženik ističe da je potraživanje tužitelja u zastari , jer je tužitelj parnični postupak pokrenuo tek 7. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“),jer ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a dosljednom primjenom ovog shvaćanja, uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne Novine'' br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005 ) , koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala i s obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao , a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pri čemu tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima, koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja pa bi slijedom navedenog bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku dok glede konverzije tuženik tvrdi da je općepoznata činjenica da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine'' br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) , kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR, a svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako da se primjenjuje pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR tako da je već u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF i intencija zakonodavca bila je da zakonskim rješenjem iznađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF, čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u parnici Potrošač i takve parnice usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle i time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta i suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja, a intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača i to jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe tako da je tuženik tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 5 Ugovora o kreditu broj 311425 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama , koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 17. ožujka 2016. , a tim zakonskim izmjenama željelo se trajno urediti ugovorne odnose između korisnika CHF kredita i banaka, a što proizlazi iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10. rujna 2015. te sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 5 Ugovora o kreditu i time su tužitelj i tuženik sklopili svojevrsnu nagodbu i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc i s obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići, a sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu, a podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu., a nadalje tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na bilo kakva daljnja potraživanja prema Ugovoru o kreditu i na temelju odredaba članka 19.e ZPK-a, tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu navedenog zakona ponuditi tužitelju konverziju Ugovora o kreditu dostavom izračun konverzije kredita vodeći računa o elementima predviđenim odredbama članka 19.c ZPK-a, uz prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu i tužitelj je ponudu prihvatio te je sklapanjem Dodatka 1 Ugovora između tuženika i tužitelja nastao novi pravni odnos, neovisan o ranijim pravnim poslovima koje je tuženik sklapao s tužiteljem i strogo reguliran odredbama Glave IV. ZPK-a, dakle prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK-a, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, tužitelj je imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije i obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća, što nije učinio, a tuženik je transparentno postupajući prema navedenim prisilnim normama ponudio tužitelju konverziju Ugovora o kreditu s točno određenim elementima koji podliježu konverziji i uvjetima sporazuma o konverziji, dakle tuženik je u svakom trenutku provedbe konverzije postupao sukladno svojoj zakonskoj obvezi tako da je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa razlike glavnice pravno neosnovan , a nadalje tuženik ističe da se utvrđenja iz parnice ,,Potrošač'' ne mogu primijeniti na konkretan predmet budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, a kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača i stoga u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici te presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač i presude Visokog trgovačkog suda tako da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive i takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci pa načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda , a posebno vodeći se uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj : Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i nadalje tuženik tvrdi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 28. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu, a također nije sporno da je člankom 1. Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je čl. 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća i sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude tog suda već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa pa je tako od ključne važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe, koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju parnice Potrošač se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja i osim toga tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio a niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti te tuženik navodi da tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u parnici Potrošač, jer je u kolektivnom sporu u pitanju pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima, a osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna, a osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope te je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja presude Visokog trgovačkog suda i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u parnici Potrošač, a u kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, što znači da kada bi i utvrđenja iz presude u parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke pri čemu tužitelj upućuje na čl. 26. ZOO-a, koji predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata , koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, a iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate i isto tako materijalno pravo, koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo, koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju i to se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/03, 79/07, 125/07), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15) dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske tako da nema mjesta pozivanju na presudu u parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu, a tužitelj je tužbom jednostavno obuhvatio cijeli niz odredbi Ugovora o kreditu u kojima se makar i jednom riječju spominje sintagma „odlukom Kreditora“ i „u kunskoj protuvrijednosti“ ocijenio ih ništavima bez da tu svoju ocjenu temelji na nekoj logičkoj ili pravnoj osnovi i tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama i tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ,ovdje tužitelja, ali niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i nema mjesta primjeni odredbe čl. 210. st. 3. ZOO-a i netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat, a tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan svima tako da je očito da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu i nadalje odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva te je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena tako da njezinu nedopuštenost , odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora te opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja , jer način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima, a pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika i tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika i tako tuženik ističe da u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje, međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima i uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, a istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima, ali premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora pa tako i banaka i većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti pa stoga proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga pa tuženik ističe da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana i njihov je sadržaj i određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru, a u odnosu na odredbu predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli , ista ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP) i već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, a tako je u čl. 1. Ugovora jasno propisano da je iznos odobrenog kredita 157.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti i također odredbama čl. 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća i navedene odredbe Ugovora jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, a što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli Ugovora i također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana , a činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz čl. 9.15. i 9.16. Ugovora, koje glase: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru.", „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.dok je odredbama čl. 9.17. i 9.18. Ugovora o kreditu regulirana mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR, drugim riječima Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam, kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu, a tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana pri čemu tuženik napominje da je Visoki trgovački sud presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja, međutim , izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji i informacije, koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje i slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena i također tuženik ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, jer od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. , dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u parnice Potrošač i daljnja kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik, a bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim, a i tuženik napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tako da tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, jer da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna i stoga je bitan odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF, a činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije, s time da je nepobitna činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF i okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus) te također u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva , tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka i tuženik osporava anticipiranu metodu , kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu, jer tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, pače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora, a prema logici tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja, i upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta, a tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja te slijedom navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i tuženik od tužitelja traži naknadu troškova parničnog postupka.

4.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Potvrdu javnog bilježnika Biserke Lovrić iz Zagreba poslovni broj: OV-10553/10 od 12. listopada 2010. (list 20 spisa), Obrtnicu broj: [broj obrtnice] (list 21-22 spisa), Aneks br. 3 Ugovora o kreditu br. 311425 od 11. travnja 2011. sa Potvrdom javnog bilježnika Biserke Lovrić poslovni broj: OV-4020/11 od 14. travnja 2011. i Obrtnicom (list 24-30 spisa), Aneks br. 4 Ugovora o kreditu br. 311425 od 17. travnja 2012. sa Potvrdom javnog bilježnika Biserke Lovrić poslovni broj: OV-3018/12 od 18. travnja 2012. (list 31-35 spisa), Aneks br. 5 Ugovora o kreditu br. 311425 od 17. ožujka 2016. uz Potvrdu javnog bilježnika Alena Juroša iz Zagreba poslovni broj: OV-2102/16 od 1. travnja 2016. (list 36-43 spisa), Parametre kamatne stope (list 44 spisa), Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 311425 od 24. rujna 2010. (list 46-47 spisa), Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 311425 od 31. prosinca 2009. sa Potvrdom javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba poslovni broj: OV-79/2010 od 8. siječnja 2010. i Obrtnicom (list 48-51 spisa), Otplatni plan za kredit (list 52-55, 61-62, 64-65 spisa), Obavijest banke (list 56, 60, 63, 68, 97 spisa), Obavijest o stanju kredita (list 57-58, 66-67, 69-70 spisa), Obavijest o stanju depozita (list 59 spisa), Informativni otplatni plan (list 71-78 spisa), Prometnu karticu po kreditu (list 79-96 spisa), Otplatni plan za kredit (98-99 spisa), Izvadak iz zemljišne knjige (list 100-101 spisa), Uvjerenje Gradskog ureda za katastar grada Zagreba od 31. srpnja 2006. sa ovjerom bilješkom o ovjeri javnog bilježnika Obrenije Ribarić i Obrtnicom (list 102-106 spisa), Ugovor o kreditu br. 311425 od 28. srpnja 2006. sa punomoćima i potvrdama o ovjeri javnog bilježnika Obrenije Ribarić od 31. srpnja 2006. (list 107-121 spisa), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt-23/25802- 2 od 3. srpnja 2023. (list 146 spisa), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba te je saslušan tužitelj GS u svrhu dokazivanja.

5.

Nesporno je da je dana 28. srpnja 2006. tužitelj GS zaključio s Volksbank d.d., , potom Nova hrvatska banka d.d., (ranije Sberbank d.d.) iz Zagreba, a sada Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba , ovdje tuženikom Ugovor o kreditu, broj:311425 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama , kojim je u čl. 1. Ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 157.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize na dan korištenja kredita u svrhu refinanciranja kredita , a rok otplate kredita prema čl. 3. 1. Ugovora , ugovoren je na 15 godina, a u čl. 4. ugovorena je redovna kamata sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora , a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,59 % , koja je promjenjiva i vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvečan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora , a usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog Libora za CHF , kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora te se kamatna marža obračunava u CHF mjesečno po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi , a korisnik kredita ju uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća , a u slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR , kreditor u skladu s tanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope , te naplaćuje i provodi konverziju u skladu s aktima i odlukama kreditora te da aktivna kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,16% i da potpisom ovog Ugovora korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je kreditor uručio otplatnu tablicu uz napomenu da je iskazana efektivna stopa važeća na datum izrade otplatne tablice , zatim je ugovorena interkaralna kamata za period od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu , na iskorišteni iznos kredita i da se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru interkaralnu kamatu po kamatnoj stopi iz toč. 4.1. Ugovora te je ugovorena kamata po dospijeću da na dospjela , a nepodmirena potraživanja kreditor obračunava i naplaćuje , a korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po kamatnoj stopi , koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora , a u čl. 7. predmetnog Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 180 mjesečnih anuiteta , koji dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti tako da 1. anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti , a iznosi 1.208,27 CHF , a plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, te je nadalje ugovoreno da je iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat primjenom kamatne stope , koja važi na dan zaključenja ovog ugovora , a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4 st. 1. ovog Ugovora te da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete , a o izmjenjenom iznosu anuiteta kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita i da su ugovorne strane suglasne da se danom obavijesti o promijeni anuiteta , smatra dan kada je kreditor putem pošte uputio korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu , koju je korisnik kredita pisanim putem preporučenom poštom dostavio kreditoru te je nadalje ugovoreno da za vrijeme korištenja kredita , kreditor obračunava i naplaćuje kamatu u visini redovne kamate sukladno toč. 4. 1. ovog Ugovora na iskorištena sredstva , a kamata se obračunava u CHF , a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća i da korisnik kredita plaća kamatu mjesečno , a kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita o iznosu obračunate kamate i roku dospijeća.

6. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 311425 od 31. prosinca 2009. , koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba poslovni broj: OV-79/2010 od 8. siječnja 2010. , zatim su tužitelj i tuženik sklopili Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 311425 od 24. rujna 2010. (list 46-47 spisa), Aneks br. 3 Ugovora o kreditu br. 311425 od 11. travnja 2011. solemniziran kod Javnog bilježnika Biserke Lovrić iz Zagreba poslovni broj: OV-4020/11 od 14. travnja 2011. nadalje Aneks br. 4 Ugovora o kreditu br. 311425 od 17. travnja 2012. solemniziran kod Javnog bilježnika Biserke Lovrić poslovni broj: OV-3018/12 od 18. travnja 2012. (list 31-35 spisa), zatim Aneks br. 5 Ugovora o kreditu br. 311425 od 17. ožujka 2016. solemniziran kod Javnog bilježnika Alena Juroša iz Zagreba poslovni broj: OV-2102/16 od 1. travnja 2016. (list 36-43 spisa) i Aneksom br. 5 provedena je konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR pa je ugovoreno da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po Ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona manji od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 20.992,34 kn po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. te da će se na navedeni iznos prema sporazumu o namirenju vjerovnika i potrošača iz čl. 19. c st. 1. toč. 6 . Zakona uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita s valutnom klauzulom u EUR i preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi 77.367,13 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. te da se korisnik kredita obvezuje preostali iznos glavnice kredita vratiti u roku i na način kako je utvrđeno ugovorom i aneksom , a kamatna stopa je promjenjiva , a da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 7,44% , koja se sastoji od parametara , koji su određeni u prilogu ovog aneksa , zatim je ugovoreno da se mjesečni anuiteti sastoje od dijela glavnice i kamata i iznose 7108,64 EUR te prilikom dospijeća prvog anuiteta po novoj otplatnoj tablici utvrditi će se razlika između uplata korisnika kredita od 30. rujna 2015. i obveza po ovom aneksu , a stranke su suglasne da će se tako utvrđena razlika smatrati preplatom iz čl. 19. c. st. 1. toč. 5. Zakona ili manje uplaćenim iznosom iz čl. 19. c. st. 1. toč. 6. Zakona te će se sukladno utvrđenoj razlici uvećati ili umanjiti prvi anuitet po novoj otplatnoj tablici.

7. Nesporno je da su predmetni Ugovor o kreditu i Aneksi Ugovora solemnizirani kod Javnih bilježnika.

8. Nesporno je da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu povećavao kamatne stope i da je time došlo do povečanja mjesečnih anuiteta tužitelju.

9. Sporno je u ovom predmetu da li je ništetna odredba čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi , osim dijela da redovna kamata na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,59% godišnje '' te da li je ništetna odredba čl.. 7. predmetnog Ugovora o kreditu , koji se odnosi na valutnu klauzulu , da li je nastupila zastara tražbina tužitelja i da li se u konkretnom slučaju primjenjuju utvrđenja iz parnice ,, Potrošač '' te je sporna i visina tražbina tužitelja.

10. Tužitelj GS izjavio je saslušan u svrhu dokazivanja da je uzeo predmetni kredit još kod Volksbank d.d. i da je nakon toga tu banku preuzela Sberbank, a nakon toga Nova hrvatska banka , a da je sada to Hrvatska poštanska banka d.d., te da se radilo o stambenom kreditu na iznos od oko 150.000,00 CHF uz rok otplate od 15 godine i da je taj kredit uzeo 2006. godine. Tužitelj tvrdi da, što se tiče uzimanja kredita kada je došao u banku rekli su mu da je za njega najpovoljniji kredit u CHF, a da je on inače autolimarske struke i nema nekih saznanja o takvim poslovima i da mu je rečeno da je za njega najpovoljniji kredit u CHF. Svjedok navodi da je sve potpisao što je u ugovoru bilo napisano, jer se ne razumije u takve stvari te da je u početku još nekako mogao otplaćivati kredit, ali nakon što se mjesečna rata povećala skoro u dvostrukom iznosu tražio je od banke da se riješi to pitanje pa mu je tako omogućen poček kredita i da je imao tri počeka otplate kredita, kao što je to u tužbi navedeno, a tako mu je plaćanje kredita produženo na 25 godina. Tužitelj navodi da je pročitao predmetni kredit, a da su u tom ugovoru bile razne odredbe te da nije razumio što znači valutna klauzula i ne sjeća se da li je pitao što znači valutna klauzula, a da je sve bilo u smislu „to moraš plaćati i gotovo“. Također tužitelj tvrdi da je Javni bilježnik solemnizirao Ugovor o kreditu te da je kod Javnog bilježnika samo potpisao ugovor i to on te njegovi roditelji kao jamci, a da nije pitao ništa posebno Javnog bilježnika niti mu je on što objašnjavao već je samo bio sretan što je dobio kredit, ali da je zapravo nakon toga bio i nesretan s obzirom na povećanje rate te da je znao sve što sada zna ne bi uzeo kredit. Tužitelj tvrdi da je, što se tiče konverzije, otišao u banku te da je u svezi s tim sačinjen dodatak ugovora, odnosno konverzija , a konverzijom se po njegovoj ocjeni nije ništa posebno promijenilo, jer mu je rata ostala ista kao što je i bila te da je navedenom konverzijom otplata kredita bila u EUR, a dodatak Ugovora sačinjen je otprilike 2015. ili 2016. i to u trenutku kada su sve osobe sa sličnim problemima sklapale takve dodatke i to mu je također bilo rečeno da je to za njega najbolje. Tužitelj navodi da je on osobno otplaćivao predmetni kredit koji nije u cijelosti otplatio, već to mora činiti sve do 2031.godine. Tužitelj navodi da je u vrijeme uzimanja kredita bio vlasnik autolimarskog obrta. Tužitelj tvrdi da što se tiče kredita, tim novcem adaptirao je svoju kuću s obzirom da je već imao obitelj i to troje djece pa je bila nužna ta adaptacija kuće , s time da je zatvorio obrt prije 5 do 6 godina i u predmetnoj kući i dalje živi i da je u toj kući imao poslovni prostor za obavljanje tog obrta. Tužitelj napominje da je novac kojeg je dobio od predmetnog kredita uložio za adaptaciju predmetne kuće dok što se tiče poslovnog prostora za obrt, to je još njegov otac uredio , odnosno imao je i on taj obrt.

11. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., među ostalim i tuženika, Sberbank d.d., Nova hrvatska banka d.d., odnosno danas Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb , nepoštene pa prema tome i ništetne.

12. Tužitelj se osnovano pozvao na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09) u postupku individualne pravne zaštite, jer odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Naime , i odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude, kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 –dalje ZOO),propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

15. U konkretnim slučajevima činidba u pogledu promjenjive kamatne stope koju je tužitelj platio niti je određena niti odrediva.

16. Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužitelja bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužitelju , što sve proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja .

17. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na njegovu štetu, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije kako to i proizlazi iz iskaza tužitelja.

18. Dakle, odredba čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i to da je kamata promjenjiva i vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvečan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora , a usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog Libora za CHF , kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora te se kamatna marža obračunava u CHF mjesečno po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi , a korisnik kredita ju uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća , a u slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR , kreditor u skladu s tanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope , te naplaćuje i provodi konverziju u skladu s aktima i odlukama kreditora te da potpisom ovog Ugovora korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je kreditor uručio otplatnu tablicu uz napomenu da je iskazana efektivna stopa važeća na datum izrade otplatne tablice , zatim je ugovorena interkaralna kamata za period od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu , na iskorišteni iznos kredita i da se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru interkaralnu kamatu po kamatnoj stopi iz toč. 4.1. Ugovora te je ugovorena kamata po dospijeću da na dospjela , a nepodmirena potraživanja kreditor obračunava i naplaćuje , a korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po kamatnoj stopi , koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora,dakle , sve osim dijela da redovna kamata na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,59% godišnje , protivno je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste te upravo u konkretnom slučaju , kako to proizlazi iz iskaza tužitelja , njemu je pravni prednik tuženika dao na potpis unaprijed formulirani standardni Ugovor , o čijim odredbama tužitelj nije pregovarao.

19. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje, odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana samo na način da je povećavana i tužitelj nije mogao izračunati kako se do nje dolazi.

20. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne.

21. Naime , razlozi tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, ravnotežu u imovini banaka, mogućnost korisnika kredita da raskine ugovor o kreditu itd.) uz nepreciznu odredbu ugovora o promjenjivim tržišnim uvjetima i ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.

22.

Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužitelja naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a , to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja.

23. Slijedom navedenog ništetan je dio odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržan u čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu , osim u dijelu ,,Redovna kamata na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,59% godišnje '' tako da je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

24. U ovom predmetu sporno je i da li je ništetna odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, koja se odnosi na valutnu klauzulu.

25. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio veći iznos.

26.

Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da mu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog ,

franka , kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je pače tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

27. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

28. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima kako to i tužitelj tvrdi u svom iskazu tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

29 Pri tome valja reći da je tužitelj bio prosječan potrošač ( autolimar ) te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

30. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

31. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF u čl. 7. Ugovora i to: da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 180 mjesečnih anuiteta , koji dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti tako da 1. anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti , a iznosi 1.208,27 CHF , a plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, te je nadalje ugovoreno da je iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat primjenom kamatne stope , koja važi na dan zaključenja ovog ugovora , a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4 st. 1. ovog Ugovora te da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete , a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita i da su ugovorne strane suglasne da se danom obavijesti o promijeni anuiteta , smatra dan kada je kreditor putem pošte uputio korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu , koju je korisnik kredita pisanim putem preporučenom poštom dostavio kreditoru te je nadalje ugovoreno da za vrijeme korištenja kredita , kreditor obračunava i naplaćuje kamatu u visini redovne kamate sukladno toč. 4. 1. ovog Ugovora na iskorištena sredstva , a kamata se obračunava u CHF , a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća i da korisnik kredita plaća kamatu mjesečno , a kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita o iznosu obračunate kamate i roku dospijeća radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

32. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ŽS protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

33. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenih Aneksa Ugovora , a posebno Aneksa br, 5. sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje Aneksa nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Aneksom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Aneks Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Aneksi Ugovoru o kreditu ureduje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Aneksa , odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

34. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Aneksa koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Aneksa ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope, pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

35. Isto tako, sklapanjem Aneksa nije došlo niti do obnove pravnog odnosa, jer obnova nema učinka u situacijama kada je prijašnja obveza ništetna kako to proizlazi iz čl. 148. Zakona o obveznim odnosima .

36. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

37. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom br. 5. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos.

38. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu, odnosno za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

39. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

40. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,, Ručević vještačenje '' d.o.o. iz Zagreba na okolnost razlike između preplaćenih kamata i onoga što bi platio da se u obzir uzela početno ugovorena kamatna stopa sve uvažavajući sklopljene Anekse , koji su sklopljeni prije konverzije te izračunati razlike između onoga što je platio na ime primjene valutne klauzule uzevši u obzir valutu CHF , koja je vrijedila u trenutku ugovora i onoga što je plaćeno kroz vremenski period otplate te na okolnost negativnih tečajnih razlika.

41. Prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da, ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (18. rujna 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.262,91 CHF, odnosno 1.973,48 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika),a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (18. rujna 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 12.627,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (18. rujna 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.262,91 CHF, odnosno 1.973,48 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (18. rujna 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 12.479,71 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

42. Niti tužitelj, niti tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

43. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića , jer je isti dao na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzeo u obzir tečajne razlike (pozitivne i negativne), zatim je uzeo u obzir da je kredit konvertiran, , a i objasnio je način izračuna te sve prikazao u tablicama i niti stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

44. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (18. rujna 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.262,91 CHF, odnosno 1.973,48 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) , koji iznos je i dosuđen tužitelju radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

45. Osim navedenog iznosa od 1.973,48 EUR , tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. III. izreke presude.

46. Također prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (18. rujna 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 12.627,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika -pozitivne tečajne razlike ) , koji iznos je dosuđen tužitelju radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. IV izreke presude.

47. Osim navedenog iznosa od 12.627,66 EUR, tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. IV. izreke presude.

48. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

49. Tuženik nije određeno istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja, odnosno nije naznačio iznos svoje tražbine, a prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio .

50. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

51 Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač

52. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

53.

Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a.

54.

Najstarija tražbina tužitelja zbog preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promijene kamatne stope dospjela je prema predmetnom Ugovoru 18. prosinca 2007.

., dok je kolektivna tužba podnijeta dana 4. travnja 2012. ,dakle u roku od 5 godina , a i ostale tražbine dospjele su u okviru zastarnog roka od 5 godina za stjecanje bez osnove tako da nije nastupila zastara tražbina s osnova promjene kamatne stope .

55. Glede preplaćenih anuiteta presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

56. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

57. Naime , predmetni kredit je bio za refinanciranje kredita , kako je navedeno u predmetnom ugovoru, a tužitelj je novac kredita koristio za adaptaciju kuće u kojoj je živio s svojom obitelji i u kojoj je do prije 6 godina obavljao autolakirerski obrt ,kojeg je zatvorio , a i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

58. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužitelj potrošač i radi se o potrošačkom Ugovoru i tužitelj , kao takav ima pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka.

59. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ), a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe po tbr 7/1 250 bodova , za zastupanje na raspravi dana 18. 9. 2024. po tbr 9/1 250 bodova , za zastupanje na raspravi dana 29. 10. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 5. 5. 2025. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 16. 9. 2025. po tbr 9/1 250 bodova,,a kako je 1 bod 2.00 EUR ,to iznosi 2.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 500,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ukupno 2.950,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 5. studenog 2025.

60. Budući da tuženik nije uspio u parnici, to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR.

U Zaboku 5. studenog 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Babić & Čibarić d.o.o. iz Zagreba , Ulica Charlesa Darwina 4f ,

2. Ivo Šućur , odvjetnik iz Zagreba , Ribnjak 40