Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-328/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Ljubici Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužitelja LE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženog Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, OIB: 91547293790, po Područnom uredu Bjelovar, A.K. Miošića 7, Bjelovar, zastupanog po punomoćnici LEČ, dipl.iur. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave od 25. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tuženika, 5. studenog 2025. objavio je i

p r e s u d i o  je

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„ 1. Ovrha koja se provodi temeljem Zahtjeva za izravnom naplatom kod FINE Podružnica Bjelovar na temelju bjanko zadužnice OV-7806/2009 ovjerene po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz Bjelovara, kao ovršne isprave, proglašava se nedopuštenom.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, sve u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude. “

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je podnio tužbu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe. U tužbi navodi da je 15. studenog 2024. saznao da je tuženik protiv njega pokrenuo postupak izravne naplate kod Fina-e, Podružnica Bjelovar, Frana Supila 5.

1.2. U tužbi navodi da je Zahtjevu za izravnu naplatu priložena ovršna isprava, bjanko zadužnica od 13. kolovoza 2009. ovjerena po javnoj bilježnici Nevenki Osmanović iz [adresa] broj OV-7806/2009. Terećenje po navedenoj zadužnici iznosi 6.150,49 eura, od čega se na glavnicu odnosi 2.772,40 eura, a na kamatu iznos od 3.378,05 eura. Nije mu poznata niti osnov niti visina izvorne tražbine, budući da tužitelj kroz razdoblje od 15 godina nije dobivao nikakve informacije o eventualnoj osnovanoj tražbini tuženika.

1.3. Tužitelj nadalje navodi da se ovrha provodi po proteku 15 godina od izdavanja bjanko zadužnice, a kako se radi o ispravi koju je izdalo javno tijelo tj. javni bilježnik, sukladno odredbi članka 233. Zakona o obveznim odnosima zastara je nastupila protekom desetogodišnjeg roka. Ne postoje dokazi da je došlo do prekida zastare.

1.4. Zaključno u tužbi tužitelj navodi da se takvo postupanje tuženika kao ovrhovoditelja može smatrati i šikaniranjem, manipuliranje zastarnim rokovima, obračunavanjem zateznih kamata za razdoblje duže od 13 godina, što je protivno osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se proglasiti nedopuštenom ovrha koja se provodi temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je 13. kolovoza 2009. sa Kane d.o.o. sklopio Ugovor o sufinanciranju zapošljavanja osoba starijih od 50 godina temeljem kojeg je tuženik tužitelju isplatio iznos od 28.440,00 kuna (3.774,64 eura) za razdoblje od 17. srpnja 2009. do 16. svibnja 2010. Temeljem predmetnog ugovora Kane d.o.o. bio je u obvezi protekom svaka 3 mjeseca dostaviti tuženiku dokaze o izvršenim obvezama za svaki mjesec rada od potpisanog Ugovora. Obzirom da je došlo do kršenja te ugovorne odredbe, nastala je obveza na povrat cjelokupnih isplaćenih sredstava uvećanih za pripadajuće kamate.

2.2. Tuženik potom navodi da je tužitelj na povrat isplaćenih sredstava pozvan u više navrata, tj. pozivima od 20. prosinca 2020., 21. veljače 2012. i 29. studenog 2012., na koje se tužitelj oglušio. Posljednji poziv poslan mu je 29. studenog 2012.

2.3. Obzirom da se tužitelj oglušio na poziv za povratom isplaćenih sredstava, tuženik je 22. siječnja 2013. pokrenuo postupak prisilne naplate dostavom bjanko zadužnice Fina-i. Tužitelju su tijekom cijelog perioda slani izvodi otvorenih stavki s naznakom dugovanja, a 5. lipnja 2015. pozvan je na dobrovoljno plaćanje, na koje se nije odazvao. Obzirom na to, tuženik ističe da se odlučio pokrenuti postupak prisilne naplate putem suda, dok je Fina je, na njegov zahtjev tuženika, obustavila postupak izravne naplate.

2.4. U nastavku odgovora na tužbu tuženik navodi da je 3. rujna 2015. podnio Prijedlog za ovrhu na plaći tužitelja nadležnom sudu, kojem je prijedlogu sud udovoljio, dok je promjenu predmeta i sredstva ovrhe zatražio 21. lipnja 2016. I tom je prijedlogu udovoljeno, na način da je Rješenjem suda od 6. srpnja 2016. obustavljena ovrha na plaći tužitelja te istodobno određena ovrha na novčanim sredstvima tužitelja. Tuženik potom ističe da je taj ovršni postupak obustavljen 24. rujna 2020., obzirom da je iz Specifikacije izvršenja osnove od strane Fine utvrđena nemogućnost provedbe ovrhe na novčanim sredstvima. U međuvremenu je tj. 15. siječnja 2019. tuženik djelomično, temeljem Zakona o otpisu dugova, otpisao dio duga u iznosu od 7.551,04 kuna (1.002,20 eura), tako da je preostalo dugovanje po osnovi glavnice u iznosu od 2.772,44 eura.

2.5. Nadalje, tuženik navodi da je predmetna bjanko zadužnica poslana na naplatu Fini po obustavi ovršnog postupka pred sudom tj. 19. ožujka 2021., a obzirom da je ista temeljem članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, protekom roka od tri godine, isknjižena, tuženik je istu reaktivirao 27. rujna 2024. Ponovna aktivacija osnove nije mogla ostati nepoznata tužitelju obzirom da je podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, koji je prijedlog, po očitovanju tuženika, Općinski sud u Bjelovaru odbio.

2.6. Zaključno, tuženik ističe da se ovrha temeljem izdane bjanko zadužnice provodi od 2013. godine, te da je tuženik pravovremeno obnavljao ovršni postupak s ciljem naplate svoje tražbine. Tijekom postupaka prisilne naplate, tužitelj je uredno zaprimao sva pismena i stoga nije mogao saznati za pokretanje ovrhe tek 15. studenog 2024., kako to navodi u tužbi. Upravo zbog pravovremenog pokretanja ovršnih postupaka nije došlo ni do zastare potraživanja jer je radnjama tuženika došlo do prekida zastare, sukladno odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima. Stoga, tuženik predlaže da sud donesene presudu kojom će odbiti tužbu kao neosnovanu.

3. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi kod Financijske agencije po zahtjevu tuženika pokrenute na temelju bjanko zadužnice na kojoj je ovjeren potpis tužitelja u svojstvu jamca platca po javnoj bilježnici Nevenki Osmanović pod br. OV-7806/2009 dana 13. kolovoza 2009. za tražbinu po zadužnici broj: OV- 7805/2009 dužnika Kane d.o.o. (koji je rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru brisan iz sudskog registra 11. prosinca 2012.). Zahtjev za izravnu naplatu podnesen je Financijskoj agenciji prvi puta 22. siječnja 2013., potom je tuženik pokrenuo ovršni postupak putem suda – 3. rujna 2015.. Nakon obustave tog postupka, bjanko zadužnica radi naplate tražbine u iznosu od 2.772,44 eura sa zateznom kamatom od 29. studenog 2012., poslana je Financijskoj agenciji na provedbu 19. ožujka 2021. te 27. rujna 2024..

4. Nije sporno, a utvrđeno je i uvidom u sustav eSpis, da je tužitelj zaključkom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr- 2945/2024-7 od 11. prosinca 2024. upućen u roku 15 dana od dana dostave tog zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenim ovrhe i to po zahtjevu za izravnu naplatu novčane tražbine pokrenute na temelju bjanko zadužnice ovjerene kod javne bilježnice Nevenke Osmanović pod br. OV-7806/2009 dana 13. kolovoza 2009. i to, kako proizlazi iz zbog žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 9. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka US RH, 73/17., 131/20. i 114/22., dalje u tekstu: OZ).

5. Sporno je stoga, da li je tražbina tuženika koja je osigurana bjanko zadužnicom zastarjela, odnosno da li je vjerovnik (tuženik) pokretanjem i vođenjem ovršnih postupaka protiv tuženika spriječio nastupanje zastare.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: pročitani su izvod iz otvorenih stavaka (str.27-38), obavijest o otpisu duga od 15.1.2019. (str. 40), opomenu pred pokretanje ovršnog postupka od 5.6.2015. (Str. 50- 51), podnesak ovrhovoditelja od 5.21.2024. (str. 53-55), podnesak ovrhovoditelja od 30.12.2015. (str. 57), poziv za dostavu dokaza o isplati plaće za ŠE (str. 59-64), prijedlog ovršenika od 15.11.2024. (str. 67), prijedlog za ovrhu od 3.9.2015. (str. 69-71), rješenje o ovrsi Ovr.3431/15-2 od 18.9.2015. (str. 79), zahtjev za naplatu bjanko zadužnice OV-7806/09 (str. 80), zahtjev za naplatu bjanko zadužnice OV- 7805/09 i OV/7806/09 (str. 81), bjanko zadužnica (str. 82-84), zahtjev za naplatu bjanko zadužnice OV-7805/99 od 22.1.2013. (str. 85), ugovor o sufinanciranju zapošljavanja osoba starijih od 50 godina (str. 86-89) te je izvršen dokumentaciju koja je predana sudu na ročištu održanom 25. rujna 2025. te svu ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Tijekom postupka utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tuženik predmetnu bjanko zadužnicu od 13. kolovoza 2009. prvi puta podnio na naplatu Fini 22. siječnja 2013. (str. 85), taj je postupak obustavljen 21. kolovoza 2015. na prijedlog tuženika kao vjerovnika od 29. lipnja 2015. koji se odlučio prisilnu naplatu potraživati putem suda (str. 57),

- da je tuženik 3. rujna 2015. podnio nadležnom sudu prijedlog za ovrhu na plaći tužitelja temeljem navedene bjanko zadužnice (str. 69) i da je Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, 18. rujna 2015. donio Rješenje o ovrsi na plaći tužitelja poslovni broj Ovr-3431/2015-2,

- da je tuženik, obzirom da se ovrha na plaći nije mogla provesti, podneskom od 21. lipnja 2016., predložio promjenu sredstva i predmeta ovrhe, tj. općenito na imovini ovršenika te na novčanim sredstvima ovršenika po svim računima i oročenim sredstvima (str. 73-74),

- da je Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj Ovr-2328/2016-27 od 6. srpnja 2016. obustavljen ovršni postupak na plaći ovršenika, te na temelju bjanko zadužnice određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika po svim računima i oročenim sredstvima (str. 93-95),

- da je Rješenjem istog suda od 24. rujna 2020. obustavljen predmetni ovršni postupak, na prijedlog tuženika, a obzirom da je iz Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje Financijske agencije Podružnice Bjelovar, proizlazilo da je provedba ovrhe na novčanim sredstvima postala nemoguća temeljem odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (str. 57),

- da je uvidom u sustav eSpis utvrđeno da je gore navedeno Rješenje kojim je obustavljen ovršni postupak, steklo svojstvo pravomoćnosti 12. prosinca 2020.,

- da je nakon toga, 19. ožujka 2021., tuženik kao vjerovnik, temeljem bjanko zadužnice ponovno pokrenuo postupak izravne naplate putem Fina-e (str. 81), te da je predmetna osnova ponovno poslana na naplatu 27. rujna 2024. (str. 80), obzirom da ju je Fina, po tvrdnji tuženika, koju tužitelj nije osporio, isknjižila iz redoslijeda naplate po službenoj dužnosti temeljem Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima "(Narodne novine" broj: 68/18 – dalje ZPONS) protekom tri godine,

- da je na predmetnoj bjanko zadužnici koju je tužitelj izdao tuženiku 13. kolovoza 2008. ovjeren potpis tužitelja po javnoj bilježnici zbog čega se radi o privatnoj ispravi potvrđenoj po javnom bilježniku koja ima učinak rješenja o ovrsi kojom se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja,

9. Temeljno pitanje tijekom ovog postupka bilo je da li je tuženik provođenjem gore navedenih ovršnih postupaka spriječio nastupanje zastare tražbine iz ovršne isprave

– bjanko zadužnice. Da bi se odgovorilo na predmetno pitanje, prvotno je trebalo odgovoriti u kojem roku zastarijeva tražbina na koju se odnosi konkretna ovršna isprava, kada je vrijeme potrebno za zastaru počelo teći i da li je prije proteka tog vremena, vjerovnik poduzeo odgovarajuće radnje pred sudom ili dugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja te tražbine te da li je tim radnjama prekinuo zastaru.

10.1. Obzirom na vrijeme izdavanja predmetne suglasnosti o zapljeni kao ovršne isprave mjerodavne su odredbe Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96.,

29/99., 42/00.-Odluka USRH, 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08. - dalje: OZ 08).

10.2. Odredbom članka 183. stavka 1. OZ 08, propisano je da dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate. Odredbom članka 183. stavka 7. OZ 08 određeno je da isprave iz stavaka 1. i 2. toga članka imaju svojstvo ovršnih isprava na temelju kojih se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamaca plataca na drugim predmetima ovrhe.

10.3. U konkretnom slučaju, riječ je o zadužnici izdanoj sukladno odredbi članka 183. stavka 1. OZ 08, koja je privatna isprava s javno ovjerenim potpisom izdavatelja (tužitelja) te nije potvrđena (solemnizirana) od javnog bilježnika, dakle nije riječ o nekoj od isprava koje ima u vidu odredba članka 233. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., dalje ZOO).

10.4. Na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 19. studenoga 2018. zauzeto je pravno shvaćanje: "Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ "NN" 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379.

ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05)."

10.5. Stoga u odnosu na potraživanje iz predmetne zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka od 10 godina iz odredbe članka 233. ZOO, kako to pogrešno smatra tuženik, već se u odnosu na to potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina propisan odredbom članka 225. ZOO.

10.6. Time je odgovoreno na prvo pitanje tj. u kojem roku zastarjeva tražbina na koju se konkretna ovršna isprava tj. bjanko zadužnica od 13. kolovoza 2009. odnosi.

11.1. Sukladno odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Uzevši u obzir sadržaj te odredbe, te prihvaćajući pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio u svojoj odluci poslovni broj Rev-732/2023 od 9. travnja 2024., sud nalazi da se rokovi početka zastare kod zadužnice koja je izdana u svrhu osnovnog pravnog posla računaju od dana dospijeća potraživanja iz osnovnog pravnog posla koji se osigurava zadužnicom odnosno od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (u tom smislu i Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017.).

11.2. Osnovni pravni posao iz kojeg proizlazi potraživanje tuženika je Ugovor o sufinanciranju zapošljavanja osoba starijih od 50 godina (str. 86-89) što ga je 13. kolovoza 2008. sklopio s pravnom osobom Kane d.o.o. Upravo je radi osiguranja potraživanja tuženika izdana zadužnica broj: OV- 7805/2009 dužnika Kane d.o.o. te zadužnica tužitelja u svojstvu jamca platca br. OV-7806/2009.

11.3. Odredbom članka 9. Ugovora, na kojoj odredbi tuženik temelji svoje potraživanje, propisano je da će tuženik pokrenuti postupak za povrat isplaćenih sredstava, ukoliko poslodavac ne dostavi potrebnu dokumentaciju u roku od 15 dana od dana primitka pisanog poziva tuženika.

11.4. Iz navedenog slijedi da je tuženik stekao pravo zahtijevati ispunjenje obveze tj. povrat sredstava u roku od 15 dana od dana kada je dužnik primio njegov poziv za dostavom dokumentacije.

11.5. Predmetni poziv, sukladno stanju spisa, tuženik je poslao tužitelju 21. prosinca 2010., 11. siječnja 2011. i 21. veljače 2012., no isti nisu bili preuzeti, dok je posljednji poziv od 29. studenog 2012. istaknut na oglasnoj ploči tuženika.

11.6. Sud stoga nalazi da je tuženik u roku od 15 dana računajući od 21. prosinca 2010. (kada je odaslan prvi poziv) imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine, i da je od tada prvi puta počeo teći zastarni rok od 5 godina.

12.1. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da je tuženik više puta pokretao postupak prisilne naplate temeljem navedene bjanko zadužnice: prvi puta 22. siječnja 2013. podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji, koji postupak je obustavljen 21. kolovoza 2015. na prijedlog samog tuženika, drugi puta pokretanjem ovršnog postupka pred sudom najprije na plaći tužitelja – temeljem prijedloga od 3. rujna 2015., a potom promjenom na dugom predmetu ovrhe – novčanoj tražbini koji je postupak obustavljen odlukom suda od 24. rujna 2020. jer je Fina kao tijelo u ovršnom postupku utvrdila nemogućnost provedbe ovrhe temeljem odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Naposljetku, bjanko zadužnica je podnesena na provedbu Fini 19. ožujka 2021. te 27. rujna 2024..

12.2. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, dok je odredbom članka 245. stavka 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

12.3. Iz odredbe članka 242. ZOO-a slijedi da prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo

12.4. Sud stoga zaključuje, da u slučaju kada je tuženik tj. vjerovnik prvi puta podnio zahtjev za naplatu Fini temeljem bjanko zadužnice, tj. 22. siječnja 2013., a obzirom da je sam zatražio od Fina-e obustavu predmetnog postupka, da do nastupa prekida zastare toga puta nije ni došlo, a sve sukladno odredbi članka 242. ZOO-a, obzirom da je vjerovnik tj. tuženik sam odustao od radnje koju je poduzeo.

12.5. Međutim, po ocjeni ovog suda do prekida zastare došlo je 3. rujna 2015., kada je tuženik predložio radi prisilne naplate svoje tražbine određivanje ovrhe na plaći tužitelja. Obzirom da je sud u točki 11.6. Obrazloženja ustanovio kada je zastara počela teći, razvidno je da u trenutku kada je tuženik podnio prijedlog za određivanje ovrhe na plaći tužitelja nije protekao rok od pet godina, za koje vrijeme zastarijeva sporna tražbina.

12.6. Prema tomu, predajom prijedloga za ovrhu na plaći tužitelja temeljem predmetne bjanko zadužnice 3. rujna 2015. prekinuta je zastara sukladno odredbi članku 241. ZOO-a.

12.7. Ovršni postupak na plaći vođen je do 6. srpnja 2016. kada je taj postupak obustavljen uz istovremeno, na prijedlog tuženika kao vjerovnika, određivanje ovrhe na drugom predmetu tj. novčanim sredstvima ovršenika po svim računima i oročenim sredstvima (str. 93-95). Obzirom da je iz Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje Financijske agencije, Podružnice Bjelovar, proizlazilo da je provedba ovrhe na novčanim sredstvima postala nemoguća temeljem odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, ovršni postupak je obustavljen 24. rujna 2020. (str. 57, 108-110).

12.8. Sud je pri tomu, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u predmetu poslovni broj Rev-943/2017-2, koje prihvaća i ovaj sud, ustanovio da je ovršni postupak koji je obustavljen na taj način doveo do prekida zastare, obzirom da je ovrha postala nemoguća zbog objektivnih razloga, a ne zbog krivnje ili propusta ovrhovoditelja. Naime, u toj je odluci rečeno: „kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen.“

12.9. Kako je u konkretnom slučaju do obustave predmetnog ovršnog postupka došlo zbog toga što je iz Specifikacije izvršenja osnove od strane Fine, utvrđena nemogućnost provedbe ovrhe temeljem odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj: 69/18, dalje ZPONS-a), sud nalazi da razlozi zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka ne leže na tuženiku, uslijed čega je pokretanjem tog postupka došlo do prekida zastare, dok je zastara počela iznova teći nakon njegovog dovršetka (tj. nakon 24. rujna 2020.).

12.10. Odredbom članka 12. stavka 1. ZPONS-a propisano je da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti.

12.11.

U konkretnom slučaju obustava ovršnog postupka na novčanim sredstvima tužitelja je posljedica nemogućnosti ovrhe uslijed nastupa pretpostavki propisanih odredbom članka 12. stavka 1. ZPONS-a, koji razlozi ne leže u krivnji tuženika kao ovrhovoditelja, kao što bi to primjerice bilo u slučaju da je do takve obustave došlo zbog pasivnosti ovrhovoditelja ili odustanka od radnje koje je poduzeo kada bi se sukladno odredbi članku 242. stavku 1. ZOO, smatra da do prekida nije došlo.

12.12. Međutim, u ovom je slučaju obustava ovršnog postupka proizašla iz nemogućnosti provedbe ovrhe koja nije posljedica pasivnosti tuženika kao ovrhovoditelja, odnosno njegovog postupanja, već je posljedica nastupa pretpostavki iz članka 12. stavka 1. ZPONS-a na koje tuženik nije mogao utjecati. Stoga je pokretanjem ovršnog postupka 3. rujna 2015., najprije na plaći, a potom na novčanim sredstvima tužitelja, došlo do prekida zastare sukladno članku 241. ZOO koji prekid je trajao do obustave tog postupka tj. do 24. rujna 2020., te je sukladno članku 245. stavku 1. ZOO, nakon okončanja tog postupka zastara počela teći iznova (dakle nakon 24. rujna 2020.), a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da od 24. rujna 2020. do ponovnog podnošenja Zadužnice na naplatu Fina-i 19. ožujka 2021. nije protekao zastarni rok od pet godina, a on nije protekao čak niti u odnosu na ponovnu reaktivaciju zadužnice 27. rujna 2024., zaključak je ovog suda da glavnični iznos ovršne tražbine iz bjanko zadužnice u iznosu od 2.772,44 eura nije zastario.

13.1. Po ocjeni suda nije nastupila ni zastara tražbine osigurane zadužnicom s osnove zatezne kamate na iznos ovršne tražbine od 2.772,44 eura od 29. studenog 2012. do isplate. Odredbom člankom 226. stavkom 1. ZOO propisano je da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Odredbom članka 233. stavkom 1. i 2. ZOO propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

13.2. Zatezne kamate sukladno odredbi članka 226. stavku 1. ZOO, povremene su tražbine te zastarijevaju prema članku 233. stavku 1. ZOO u roku od tri godine i za slučaj da su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom. U konkretnom slučaju radi se o zateznoj kamati utvrđenoj ispravom iz članka 183. stavka 1. OZ 08 - dakle bjanko zadužnicom ovjerenoj po javnom bilježniku kojom tužitelj kao jamac platac za obveze dužnika Kane d.o.o. daje suglasnost da se radi naplate tražbine tuženika kao vjerovnika zaplijene svi njegovi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanoj u toj ispravi izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi. Tražbina iz ispunjene bjanko zadužnice glasi na 50.000,00 kn sa zateznom kamatom na taj iznos od 29. studenog 2012., a za zastaru kamate što je i zatezna kamata, kao što je već prethodno navedeno, primjenjuje se rok od tri godine prema odredbi članka 233. stavku 2. u vezi članka 226. stavka 1. ZOO. Izneseno pravno shvaćanje istovjetno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudi Rev 87/2022-2 od 12. travnja 2022. te je podudarno pravnom shvaćanju Građanskog odjela istog Suda izraženom na sjednici održanoj 21. studenog 2019.

13.3. Kako prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, te da je potraživanje koje se odnosi na zateznu kamatu dospjelo 29. studenog 2012. pa nadalje ubuduće, a prijedlog za ovrhu kojim je prekinut tijek zastare podnesen sudu 3. rujna 2015., to ni za potraživanje zatezne kamate kao povremenog potraživanja nije nastupila zastara na temelju članka 226. stavka 1. ZOO.

13.4. Ni od trenutka kada je zastara počela ponovno teći (nakon obustave ovršnog postupka – tj. nakon 24. rujna 2020.) pa do trenutka podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu Fini 19. ožujka 2021., a potom 27. rujna 2024., nije protekao zastarni rok od tri godine.

14. Slijedom iznesenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava tužitelja koja se provodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika pod br. Ov-7806/2009 od 13. kolovoza 2009. radi naplate novčane tražbine u iznosu od 2.771,44 eura i radi naplate zatezne kamate na iznos od 2.771,44 eura od 29. studenog 2012. do isplate i odlučiti kao u izreci presude.

15. Budući da niti jedna stranka nije zatražila naknadu troškova parničnog postupka, to u smislu odredbe članka 164. stavak 1. ZPP-a nije bilo mjesta donošenju posebne odluke o tim troškovima.

U Virovitici 5. studenog 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovač Katalinić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. LE, [adresa]

2. Hrvatski zavod za zapošljavanje, Područni ured Bjelovar, A.K. Miošića 7, Bjelovar