REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-109/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. GS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. HS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Ivica Barbir, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika: 1. Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 i 2. Euroherc osiguranje d.d., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri, odvjetnici u Splitu, Pisarnica 1, Varaždinska 54, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-847/2019-2 od 24. ožujka 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama poslovni broj Pn-7/19 od 9. srpnja 2019., u sjednici održanoj 5. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-847/2019-2 od 24. ožujka 2021. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučiti će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima isplatiti tužiteljima s osnove izgubljenog uzdržavanja iznos od 171.000,00 kn, i to 900,00 kn svakome, odnosno ukupno 1.800,00 kn mjesečno, s time da su dospjela uzdržavanja od 1. kolovoza 2008. do 1. lipnja 2016. dužni isplatiti odjednom s pripadajućim zateznim kamatama, a ubuduće 1.800,00 kn mjesečno najkasnije do petog u mjesecu za tekući mjesec s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I. izreke presude). Tuženicima je naloženo naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 53.281,25 kn sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 20.625,00 kn odbijen kao neosnovan (toč. II. izreke presude).
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti (toč. I. izreke presude), dok je točkom II. izreke naloženo tužiteljima naknaditi troškove parničnog postupka, i to prvotuženiku Croatia osiguranju d.d. Zagreb iznos od 1.850,00 kn, a drugotuženiku Euroherc osiguranju d.d. iznos od 35.490,00 kn.
3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-5591/2021-2 od 11. siječnja 2022. tužiteljima dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:
"U postupcima radi naknade štete (protiv osiguratelja štetnika – temeljem obveznog osiguranja u prometu) koju gubitkom uzdržavanja trpi osoba koju je poginuli uzdržavao, a posebno u slučaju postojanja pravomoćne osuđujuće presude donesene u kaznenom postupku protiv osiguranika tuženika protiv koje je naknadno dopuštena obnova kaznenog postupka, a potom obustavljen kazneni postupak, jer je općinsko državno odvjetništvo odustalo od kaznenog progona:
a) je li se radi o povremenim tražbinama pa je li se primjenjuju odredbe čl. 227. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) i treba li se, posljedično, razlikovati zastara samog prava od zastare pojedinih potraživanja, nadalje,
b) je li se smatra da, ako je tražbina utužena protekom subjektivnog trogodišnjeg roka iz članka 230. st. 1. ZOO-a računajući od dana nastanka štetnog događaja (konkretno, prometne nezgode), zastarjuje i cjelokupna tražbina u odnosu na sva buduća potraživanja za razdoblje nakon isteka tog trogodišnjeg roka (a koja bi ipak bila utužena u trogodišnjem razdoblju od nastanka tih, pojedinačnih potraživanja) ili samo za davanja koja su obuhvaćena samo tim trogodišnjim rokom od dana nastanka štetnog događaja (konkretno, prometne nezgode),
c) je li u tim slučajevima primjenjiv (i) „privilegirani“ zastarni rok iz čl. 231. ZOO- a?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelji su izjavili reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) zbog gore navedenih pravnih pitanja. Predlažu da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Prvotuženik Croatia osiguranje nije podnio odgovor na reviziju, dok je drugotuženik Euroherc osiguranje d.d. u odgovoru na reviziju predložio odbiti „kao neosnovanu reviziju tužitelja uz priznavanje troškova sastavljanja odgovora reviziju II-tuženiku, uvećano za sudsku pristojbu“.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora su zahtjevi tužitelja s osnove naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti sina koji ih je uzdržavao, a koji je poginuo u prometnoj nesreći u kojoj su sudjelovala vozila osigurana kod tuženika.
8. U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:
- da se 27. srpnja 2008. dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali teretno vozilo s priključnim vozilom (cisterna), oboje osigurani kod prvotuženika Croatia osiguranja d.d. i kombi teretnog vozila u vlasništvu prvotužiteljice GS, osiguranog kod drugotuženika Euroherc osiguranja d.d.,
- da je sin tužitelja DS smrtno stradao u gore navedenoj prometnoj nesreći kao putnik u vozilu osiguranom kod drugotuženika Euroherc osiguranja d.d.,
- da je DS mjesečno pomagao i uzdržavao tužitelje s mjesečnim iznosom od 1.800,00 kn,
- da su tužitelji protiv prvotuženika Croatia osiguranja d.d. tužbu podnijeli 19. ožujka 2012., dok su tužbu protiv drugotuženika Euroherc osiguranja d.d. podnijeli 12. srpnja 2013.
- da je presudom Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj K-178/08 od **.**.2009. US, vozač vozila osiguranog kod prvotuženika Croatia osiguranja d.d., proglašen krivim za počinjene kaznenog djela protiv opće sigurnosti i imovine i sigurnosti prometa-izazivanje prometne nesreće u kojoj je smrtno stradao sin tužitelja,
- da je navedena presuda postala pravomoćna 9. rujna 2009.
- da je Općinski sud u Metkoviću rješenjem poslovni broj K-187/10 od 3. rujna 2012., nakon što je dopuštena obnova kaznenog postupka, obustavio kazneni postupak protiv okrivljenog US zbog navedenog kaznenog djela.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud ocijenio je tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti s obrazloženjem da su oba tuženika odgovorna za predmetnu štetu na temelju odredbe čl. 1069. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), kojom je propisano da za štetu prouzročenu pogonom dvaju ili više motornih vozila odgovaraju njihovi vlasnici trećim osobama solidarno.
10. Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti jer je osnovanim ocijenio prigovor zastare. Navedeno je obrazložio time da „tužba nije podnesena unutar trogodišnjeg roka propisanog odredbom članka 230. stavka 1. ZOO-a, jer je trenutak saznanja tužitelja za štetu dan kad im je sin poginuo ili najkasnije sutradan, dok je dan njihovog saznanja za osobu koja je štetu učinila trenutak kad su saznali da su vozila kojim je upravljao US u štetnom događaju bila osigurana kod tuženika pod 1., a to je 24. studenog 2008., kad je punomoćnik tužitelja zaprimio dopis MUP-a, Policijske uprave Šibensko-Kninske, Odjela upravnih, inspekcijskih i poslova zaštite i spašavanja od 19. studenog 2008. (list spisa 14) u kojem se o tome izvješćuje, dok su tužitelji sve vrijeme znali da je kombi teretno vozilo Mercedes 307 D registarske oznake [registarska oznaka], u kojem je poginuo DS, u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika pod 2. Euroherc osiguranja d.d. Zagreb, budući je to vozilo bilo u vlasništvu tužiteljice pod 1. GS.“ Uz navedeno drugostupanjski sud je naveo i to da „na tijek zastare nije od utjecaja to što je u vrijeme podnošenja tužbe protiv tuženika pod 1. pred prvostupanjskim sudom pod brojem K-187/10 bio u tijeku kazneni postupak protiv US, jer je taj postupak obustavljen rješenjem Općinskog suda u Metkoviću broj K-187/10 od 3. rujna 2012.“, tj. taj kazneni postupak nije završen pravomoćnom osuđujućom presudom.
11. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
12. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
13. S obzirom na sadržaj pitanja u odnosu na koja je revizija dopuštena, proizlazi da je u ovoj fazi postupka sporno jesu li tražbine tužitelja s osnove naknade štete zbog izgubljenog uzdržavanja zastarjela.
14. U odnosu na prva dva pitanja zbog kojih je dopuštena revizija valja reći da je odredbom čl. 230. st. 1. i 2. ZOO propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila te da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. U skladu s ustaljenom praksom ovoga suda (odluke poslovni broj Rev-x 969/11-2 od 29. veljače 2012., Rev 547/2016 od 5. svibnja 2021. i dr.) zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se isključivo prema propisu iz čl. 230. ZOO bez obzira na to da li se naknada zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Zato se kod potraživanja naknade štete zbog izgubljenog uzdržavanja ne radi o povremenim potraživanjima te se samim time ne mogu primijeniti odredbe čl. 227. ZOO, što je ujedno i odgovor na prvo pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija. Za buduću štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje i koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno, rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta nastane. Međutim, ako se buduća šteta može sagledati zajedno sa sadašnjom štetom jer je ona po redovnom tijeku stvari izvjesna, kao što je u slučaj u ovome predmetu s obzirom na to da je tužiteljima bio izvjestan gubitak uzdržavanja zbog smrti sina, tada se radi o šteti za koju su tužitelji kao oštećeni već saznali, a ne o šteti koju će doznati tek kada nastupi gubitak uzdržavanja u narednim mjesecima, što je ujedno i odgovor na drugo pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija. Zbog toga i zastara zahtjeva za naknadom štete zbog svih budućih potraživanja s osnove izgubljenog uzdržavanja počinje teći od trenutka kada su tužitelji doznali za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a ne kada u budućnosti za svaki pojedini mjesec budu trpjeli štetu zbog izostanka primanja s osnove izgubljenog uzdržavanja. Takvo pravno shvaćanje ovaj sud je izrazio u odluci poslovni broj Revr 739/16-2 od 10. siječnja 2017.
15.1. U odnosu na treće pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija tužitelji u reviziji navode da je kazneni postupak protiv osiguranika prvotuženika Croatia osiguranja d.d. (US) obustavljen nakon podnošenja tužbe protiv ovdje prvotuženika Croatia osiguranja d.d. te da im samim time nije jasan zaključak iz pobijane odluke prema kojem „u smislu odredbe članka 231. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. ZOO-a pokretanje i vođenje kaznenog postupka povlači za sobom prekid zastarijevanja potraživanja naknade štete uzrokovane kaznenim djelom samo kad je kazneni postupak završen pravomoćnom osuđujućom presudom, što nije konkretan slučaj.“
15.2. Odredbom čl. 231. st. 1. i 2. ZOO propisano je: „Kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete.“ Osnovano tužitelji u reviziji navode kako je u ovome predmetu trebalo primijeniti „privilegirani“ zastarni rok iz čl. 231.ZOO. Naime, u trenutku podnošenja tužbe protiv prvotuženika Croatia osiguranja d.d. postojala je pravomoćna osuđujuća kaznena presuda koja je donesena protiv osiguranika prvotuženika Croatia osiguranja d.d. te tužitelji u trenutku podnošenja navedene tužbe nisu mogli znati da će naknadno protiv navedene presude biti dopuštena obnova kaznenog postupka, nakon koje će uslijediti odluka o obustavi kaznenog progona. Slijedom navedenog, zastara zahtjeva za naknadu štete bila je prekinuta kaznenim gonjenjem počinitelja te je ponovno počela teći nakon pravomoćnosti presude u kaznenom postupku, pa ovaj sud ne može prihvatiti kao pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da u ovome predmetu nije postojala pravomoćna osuđujuća kaznena presuda, što je i odgovor na treće pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u ovome predmetu.
16. Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije osnovanost prigovora zastare ocjenjivao primjenjujući odredbu čl. 231. ZOO te samim time nema uvjeta za preinaku presude, slijedom čega je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će postupku taj sud donijeti novu odluku vodeći računa o izraženom shvaćanju ovoga revizijskog suda te pri tome odlučiti i o ostalim žalbenim navodima tuženika.
17. Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 5. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek