REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: P-92/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sucu tog suda Marijanu Muža, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐUP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Strniščaku, odvjetniku iz Čakovca protiv tuženika ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Damiru Galetoviću, odvjetniku iz Zagreba, te umješač na strani tužitelja LU iz [adresa], zastupana po punomoćniku Tomislavu Strniščaku, odvjetniku iz Čakovca, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave 11. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, tuženika, punomoćnika tuženika, umješača na strani tužitelja, te punomoćnika umješača, zaključene u smislu odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku, 5. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e :

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 65 Ovr-3087/2022-2 od 07.11.2022. godine po prijedlogu tuženika ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ovrhovoditelja protiv tužitelja ĐUP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ovršenika i to prodajom na elektroničkoj javnoj dražbi nekretnine koja se nalazi na z. k. č. br. [katastarska čestica] u naravi [adresa], dvorište, kuća br. 4, površine 269 m2 upisano u z-k uložak broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u naravi koju čine:

- 3. Suvlasnički dio: 8,02/100 etažno vlasništvo (E-3) dvosobni Stan "3" u prvom katu (obojen narančasto), ukupne površine 29,79 čm i pripadak stanu - Iođa u ukupnoj površini od 5,20 čm

- 4. Suvlasnički dio: 7,59/100 etažno vlasništvo (E-4) dvosobni Stan "4" u prvom katu (obojen roza), ukupne površine 28,83 čm i pripadak stanu - Iođa u ukupnoj površini od 5,30 čm u vlasništvu tužitelja.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju namiri troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 14.852,32 eura, te umješaču na strani tužitelja u iznosu od 1.907,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom na predmetne troškove od dana donošenja presude 5. studenoga 2025. pa do isplate sve po stopi propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom odlukom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 5750/2024-2 od 4. veljače 2025. (list 151-153 spisa), riješeno je da se ukida presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj P-135/2023-17 od 7. studenoga 2024., te se predmet vraća na ponovno suđenje istome sudu, te da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj kao ovršenik zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu 65 Ovr-3087/2022-24 od 29. ožujka 2023. upućen pokrenuti parnicu protiv ovrhovoditelja ovdje tuženik radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi Ovr-3087/2022-2 od 7. studenoga 2022., nedopuštenom. Tužitelj je predmetni zaključak putem punomoćnika zaprimio 31. ožujka 2023. te u za to ostavljenom roku podnio predmetnu tužbu.

2.1. Nadalje, tužitelj navodi da tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika ovdje tužitelja proizlazi iz razloga kako u nastavku slijedi. Naime, ovršne presude i to Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P5247/20-206 od dana 13.01.2022. godine i Presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-501/2022-3 od dana 02.06.2022. godine temeljem kojih je određena ovrha u naprijed citiranom ovršnom predmetu, ne sadrže dobrovoljni rok za ispunjenje u odnosu na isplatu glavnice. S obzirom na tu činjenicu, ukazuje se na odredbe članka 25. Ovršnog zakona: (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, ako zakonom nije drugačije određeno. Dakle, radi se o ispravama koje nisu ovršne jer tuženicima uopće nije ostavljen rok za dobrovoljno ispunjenje, slijedom čega iste nisu podobne da budu temelj za određivanje ovrhe. Općinski građanski sud u Zagrebu je ovršnom postupku u najmanju ruku morao ovrhu odrediti uz uvjet, a što je propustio učiniti, radi čega je Rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-3087/20222 od 07.11.2022. godine manjkavo i protivno zakonu.

2.2. Tužitelj nije ni u kakvoj vezi s potraživanjem koje proizlazi iz naprijed citiranih ovršnih isprava. Naime, Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P5247/20-206 od dana 13.01.2022. godine donesena je u postupku koji je tuženik kao tužitelj vodio protiv univerzalnih sukcesora LUP, svojeg poslovnog partnera. Tuženik sada u ovršnom postupku pokušava od tužitelja naplatiti potraživanje koje ima prema TUP, TU, ŽU pravdajući se odredbama ovršnog zakona koje bi mu to omogućavale (zabilježba zabrane raspolaganja nekretninom), no pritom valja istaknuti kako slijedi. Naime, tuženik je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu već pokrenuo parnični postupak radi naplate potraživanja koje je imao prema NU [adresa] odnosno njegovim univerzalnim sukcesorima protiv, između ostalog, tužitelja, a koji se predmet vodi pod poslovnim brojem P-4140/2016 te se u tom smislu radi o dvostrukoj litispedenciji gdje se isto potraživanje pokušava naplatiti u dva različita postupka. Na navedene se okolnosti, osim izvršenja uvida u predmetni spis, predlaže i saslušanje tužitelja.

2.3. Nadalje, člankom 75. Ovršnog zakona propisano je da se

(1) Ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može provesti na stvarima i pravima fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. (5) Smatra se da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, osim ako je ovršenik u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini. Suglasnost da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na jedinoj nekretnini ovršenika daje se u pisanom obliku i ima učinak ako je potpis ovršenika ovjerio javni bilježnik ili koja draga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Suglasnost iz ovoga stavka vrijedi ako dođe do promjene vjerovnika ili ako ovršenik stekne novu nekretninu.

(6) Sud će, kad to pravičnost zahtijeva, odrediti i provesti ovrhu na nekretnini iz stavka 5 ovoga članka ako ovršenikova obveza potječe iz izvanugovornog obveznog odnosa. (7) Uz prijedlog za ovrhu na nekretnini protiv osobe iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj je dužan podnijeti suglasnost iz stavka 5. ovoga članka ili pravomoćnu presudu, javnu ili privatnu ispravu koja ima značenje javne isprave kojom dokazuje da ovršenik ili osoba koju je po zakonu dužan uzdržavati ima drugu nekretninu za stanovanje.

2.4. Tužitelj je mlada osoba koja nema drugih nekretnina u svojem vlasništvu te mu je predmetna nekretnina potrebna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Također, tuženik u ovršni spis predmeta nije dostavio suglasnost odnosno pravomoćnu presudu ili drugu ispravu kojom bi dokazao da tužitelj ima drugu nekretninu za stanovanje. Dakle, radi se o predmetu na kojoj je ovrha ograničena tim više što obveza univerzalnih sukcesora LUP proizlazi iz ugovornog odnosa, točnije Ugovora o zajedničkom ulaganju sklopljenom između tuženika i LUP, dakle nema osnove za određivanjem ovrhe na nekretnini tužitelja posebice kada se uzme u obzir naprijed citirani članak 75. stavak 6. Ovršnog zakona.

2.5. Nadalje, sud u ovršnom postupku nije napravio test razmjernosti, odnosno nije poštivao pravila o posebnim uvjetima za određivanje ovrhe na nekretnini u kojem smislu je ovršni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog odnosno ovršnog postupka.

2.6. Člankom 80.b Ovršnog zakona propisano je da:

(2) Ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži prelazi iznos od 5300,00 eura, sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja.

(3) Pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža iz stavka 2. ovoga članka, sud će uzeti u obzir okolnosti slučaja, a osobito:

—je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu,

— je li ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri,

— služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji,

— ima li ovrhovoditelj osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga, je li se ovršenik izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine.

2.7. Kada se uzmu u obzir naprijed citirane odredbe, evidentno je da je pravična ravnoteža između protustranaka u ovršnom postupku itekako narušena, i to prvenstveno zbog činjenice što tužitelj nije ni u kakvoj vezi s dugovanjem koje je LUP imao prema ovrhovoditelju, ovdje tuženiku te zbog činjenice da je predmetna nekretnina tužitelju jedina. Također, jasno je da je i sama vrijednost tražbine nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine, s obzirom da je nekretnina na kojoj se predlaže ovrha u naravi dvorište i kuća s devet stanova. Naime, iako je u parničnom postupku (u kojem su donesene ovršne isprave temeljem kojih je određeno pobijano rješenje) financijskim vještačenjem utvrđena vrijednost predmetne naslijeđene nekretnine, valja napomenuti da se radilo o vještačenjima koja su vršena prije nego što su cijene nekretnina počele abnormalno rasti uslijed pandemije i inflacije, stoga se tada procijenjena vrijednost nekretnine ne može uzeti za realnu. Vezano uz visinu od potraživanja koje je ovrhovoditelj istaknuo u svojem prijedlogu za ovrhu, a koji se odnose na trošak parničnog postupka u iznosu od 85.731,35 kn sa zakonskom zateznom kamatom, potrebno je napomenuti da je drugostupanjskom presudom tužitelju, ovdje tuženiku naloženo 7. ovršenici TUP naknaditi troškove žalbe u iznosu Od 6.747,00 kn, a 6. ovršenici ŽU i ŽUP naknaditi troškove žalbe u iznosu od 6.747,00 kn. Dakle, jasno je da tuženik kao ovrhovoditelj nije temeljem u prijedlogu citiranih ovršnih isprava mogao u svome ovršnom prijedlogu Od ovršenika, ovdje tužitelja tražiti namirenje troška parničnog postupka u iznosu Od 85.731,35 kn s obzirom da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za prijeboj.

2.8. Najvažnije je istaknuti sljedeće. U naprijed spomenutim presudama temeljem kojih je određena ovrha na nekretnini u vlasništvu tužitelja kao tuženici su naznačeni nasljednici prvotno tuženog, a preminulog LUP, dok su u ovršnom prijedlogu kao ovršenici naznačeni neki od suvlasnika nekretnine na kojoj se predlaže ovrha. Za dugove ostavitelja odgovaraju nasljednici, a u ovršnom postupku koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-3087/22 pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu naplata duga traži se od pojedinih suvlasnika predmetne nekretnine. Tuženik je kao ovrhovoditelj u svakom slučaju svoje potraživanje morao najprije pokušati naplatiti od samih nasljednika LUP, te u krajnjoj liniji tražiti ovrhu na njihovim suvlasničkim dijelovima nekretnine. S tim u vezi ističe se kako tuženik kao ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nije bilo drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri.

2.9. Dakle, ovrhovoditelj je u svakom slučaju mogao prije pokretanja ovog ovršnog postupka pokušati naplatiti svoj dug, u najmanju ruku, na drugim sredstvima ovrhe, pa potom tražiti ovrhu na nekretnini i to najprije na suvlasničkim dijelovima nasljednika LUP. Tim više što je tuženik kao ovrhovoditelj predložio ovrhu u odnosu na više ovršenika koji su vlasnici različitih suvlasničkih dijelova nekretnina, umjesto da je prijedlog podnesen zasebno za svakog ovršenika i njegovu nekretninu. Naime, članak 81. Ovršnog zakona propisuje

(2) Ako je glede neke nekretnine uspostavljeno suvlasništvo (idealni suvlasnički dio nekretnine), taj dio nekretnine može biti samostalan predmet ovrhe glede kojega se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovoga Zakona o ovrsi na nekretninama. Kada se navedeno uzme u obzir, jasno je da temeljem predmetnih presuda, tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika.

2.10. Zaključno, prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja uopće nije trebao biti usvojen i to prvenstveno jer presude temeljem kojih je ovrha određena uopće nisu stekle svojstvo ovršnosti, jer tuženik vodi već jedan drugi parnični postupak radi namirenja iste tražbine koju pokušava namiriti u ovršnom postupku, jer nije dostavio suglasnost tužitelja kojim dozvoljava ovrhu na svojoj jedinoj nekretnini, jer je prijedlog za ovrhu nepotpun, odnosno ne sadržava OIB punomoćnika ovrhovoditelj i jer obuhvaća ovrhu na različitim nekretninama različitih vlasnika, radi čega je prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja trebalo apriori odbaciti, podredno odbiti što ujedno, a između ostalog u ovoj tužbi iznesenog, predstavlja i osnov usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te isti smatra u cijelosti neosnovanim.

3.1. Tumačenje tužitelja kako ovršna isprava br. P-5247/20 nije donesena protiv ovdje tužitelja apsolutno je irelevantno imajući u vidu odredbu članka 345. stavka 1. točke 3. OZ-a. Nadalje, činjenica da se vodi parnični postupak P-4140/2016 protiv ovdje tužitelja ne može biti zapreka provođenju ovog ovršnog postupka, već je to stvar tog parničnog postupka i odluke parničnog suda glede tužbenog zahtjeva.

3.2. Tuženik je ovrhu pokrenuo sukladno članku 345. stavak 5. Ovršnog zakona, budući su ovršenici stekli predmetne nekretnine iako je ovrhovoditelj od naslovnog suda ishodio Rješenje o zabrani raspolaganja predmetnom nekretnine od 13.09.1999.godine, koja zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine po etažama je upisana 30. ožujka 1999.god u zemljišnim knjigama. Naime, radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti, zabrana protivniku osiguranja otuđenja ili opterećenja svoje nekretnine ili stvarnih prava koja su na nekretnini uknjižena u njegovu korist, uz zabilježbu te zabrane u zemljišnu knjigu. Stavkom 5. istog članka učinak zabilježbe zabrane iz stavka 1. točke 3. toga članka je u tome što predlagatelj osiguranja može predložiti ovrhu radi naplate svoje tražbine kad ona postane ovršna na nekretnini uknjiženoj u zemljišnoj knjizi ili na pravu uknjiženom na nekretnini, na koje se zabrana odnosi, bez obzira na to što je poslije te zabrane treća osoba na temelju dobrovoljne raspoložbe protivnika osiguranja stekla i uknjižila u zemljišnu knjigu neko svoje pravo. Ovrhu na nekretnini predlagatelj osiguranja može predložiti izravno protiv osobe koja je uknjižena kao vlasnik nekretnine, na temelju ovršne isprave kojom je protiv protivnika osiguranja utvrđena njegova tražbina radi osiguranja koje je zabrana zabilježena te dokaza da je osoba protiv koje se ovrha predlaže stekla vlasništvo nekretnine, odnosno pravo na nekretnini nakon zabilježbe zabrane. Stoga, tuženik je osnovano pokrenuo ovrhu protiv ovdje tužitelja koji je nekretninu stekao nakon upisa zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine.

3.3. Zakon nigdje ne propisuje, kada se pokreće ovrha sukladno članku 345. stavak 5. Ovršnog zakona, obvezu da se ovrhovoditelj najprije pokuša naplatiti od protivnika osiguranja koji je prodao nekretnine pod zabranom otuđenja, slijedom čega je takav prigovor neosnovan.

3.4. U odnosu na navode kako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno kako je predložena ovrha na nekretnini koja je jedina koju tužitelj posjeduje, tuženik ističe kako navedeni prigovor nije relevantan budući se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 75. Ovršnog zakona, nego odredba članka 77. stavak 1. OZ prema kojoj ako je ovrhovoditelj na temelju pravnog posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, ovršenik se ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na razloge iz članka 75. stavak 1. i članka 76. stavak 1. OZ- a te na druge odredbe OZ-a o izuzimanju od ovrhe ili ograničenja ovrhe.

3.5. Međutim, tuženik napominje kako je Rješenje o zabrani raspolaganja predmetnom nekretnine doneseno dana 13.09.1999.godine, a tužitelj je usprkos zabrani stekao predmetnu nekretninu 2014. godine, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Ovršnog zakona NN 131/20, odnosno izmjene iz Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 73/2017) i to odredba čl. 75. stavak 5. koja propisuje kako se smatra da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, osim ako je ovršenik u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini. Suglasnost da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na jedinoj nekretnini ovršenika daje se u pisanom obliku i ima učinak ako je potpis ovršenika ovjerio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Suglasnost iz ovoga stavka vrijedi ako dođe do promjene vjerovnika ili ako ovršenik stekne novu nekretninu.

3.6. Sukladno odredbi članka 44. stavak 3. prijelaznih i završnih odredbi ZID OZ/17 izmijenjeni članka 75. stavak 5. primjenjuje se na pravne poslove koji nastanu nakon stupanja na snagu predmetnog Zakona, odnosno na pravne poslove koji su nastali nakon 3. kolovoza 2017., što znači da se kod pravnih poslova sklopljenih prije tog datuma nekretnina za stanovanje ne smatra nužnom za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i na takvoj se nekretnini ovrha može provesti sukladno odredbi članka 75. stavak 5. OZ/12, kojom odredbom je propisano da se nekretnine za stanovanje ili obavljanje poslovne djelatnosti ne smatraju stvarima koje su nužne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati ili za obavljanje samostalne djelatnosti koja je njegov glavni izvor sredstava za život, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

3.7. Slijedom navedenog proizlazi da se odredbe članka 75. OZ-a ne primjenjuju u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom na to da potraživanje tuženika proizlazi iz pravnog posla nastalog prije stupanja na snagu ZID OZ/17, a u prilog kojem stajalištu je i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III/2223/2019 od 28. svibnja 2020. Navod tužitelja kako je narušena pravična ravnoteža između interesa ovršenika, ovdje tužitelja i interesa ovrhovoditelja, ovdje tuženika u smislu odredbe članka 80 b. stavka 2. OZ-a su također neosnovani, budući takva odredba nije egzistirala u Ovršnom zakonu koji se primjenjuje na ovaj ovršni postupak.

3.8. Sve kada bi ta odredba bila primjenjiva, ista je nedopuštena, a sve iz razloga kako je gore već obrazloženo. Naime, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti odredba čl. 75. Ovršnog zakona, nego odredba članka 77. stavak 1. OZ prema kojoj ako je ovrhovoditelj na temelju pravnog posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, ovršenik se ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na razloge iz članka 75. stavak 1. i članka 76. stavak 1. OZ-a te na druge odredbe OZ-a o izuzimanju od ovrhe ili ograničenja ovrhe, odnosno ovršenik se ne može protiviti takvoj ovrsi s obzirom na to da se ne primjenjuju odredbe OZ-a o zaštiti ovršenika. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz nadoknadu parničnog troška tuženiku.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u cijeli predmet, u zaključak Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 65 Ovr-3087/2022-4 od 29. ožujka 2023. (list 4-5 spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 83 P- 5247/20-206 od 13. siječnja 2022. (list 6-22 spisa), presudu Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici, posl.br. Gž-501/2022-3 od 2. lipnja 2022. (list 23-30 spisa), rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Ovr- 3087/2022-2 od 7. studenoga 2022. (list 31-34 spisa), ugovor o zajedničkom ulaganju od 27. siječnja 1998. (list 40 spisa), rješenje Općinskog suda u Zagrebu posl.br. VI Ovr-574/99 od 13. rujna 1999. (list 46 spisa), u priloženu dokumentaciju (list 57-100 spisa te list 103-104 spisa), saslušani su kao stranke u postupku tužitelj ĐUP, tuženik ĐU, u svojstvu svjedoka LU, na ročištu održanom 11. rujna 2025. dopunski je saslušan tužitelj ĐUP, tuženik ĐU te umješač na strani tužitelja LU.

5. Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je osnovan.

6. Uvidom u presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 83 P- 5247/2020-206 od 13. siječnja 2022. (list 6-22 spisa te list 79-95 spisa), utvrđeno je da je u navedenom predmetu vođen parnični postupak u pravnoj stvari tužitelja ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv I. tužene TUP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II. tuženika NUP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III. tužene ŽU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, koja presuda je postala pravomoćna, a u navedenoj presudi tužitelj ĐUP nije stranka u postupku.

7. Nadalje, uvidom u presudu Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, posl.br. Gž-501/2022-3 od 2. lipnja 2022. (list 23-30 spisa), utvrđeno je da navedenom presudom žalba tužene JUP i žalba tuženika NUP i ŽU djelomično odbijene kao neosnovane, a djelomično se uvažavaju kao osnovane te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P- 5247/2020-206 od 13. siječnja 2022. potvrđuje u točci I. izreke za iznos od 713.788,62 kn uz zakonsku zateznu kamatu, preinačuje u točki I. izreke za iznos od 270.760,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao i dijelu o naknadi parničnog troška tako da se sudi da se odbija zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno plate iznos od 270.760,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 1999. do isplate te da mu na iznos od 713.788,62 kn plate zakonsku zateznu kamatu od 30. rujna 1999. do 28. studenoga 2005.. Nadalje, naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 85.731,35 kn sa zakonskom zateznom kamatom te je naloženo tužitelju da tuženici TUP naknadi troškove žalbe u iznosu od 6.747,00 kn te da tuženima ĆUP i ŽU naknadi troškove žalbe u iznosu od 6.747,00 kn u roku od 15 dana te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika.

8. Tužitelj ĐUP je iskazao da je nekretninu koja se navodi u ovršnom postupku Ovr-3087/2022 stekao darovnim ugovorom od majke, da je majka bila u strahu da će izgubiti nekretninu, da je on bio mlada osoba i nije znao puno o tome, a htio je majci pomoći. Navodi da nema drugu nekretninu osim nekretnine koju je dobio darovanjem od majke koja bi bila podobna za stanovanje, da u navedenoj nekretnini žive roditelji, a on povremeno živi u istoj, a povremeno odlazi u [adresa] te da njegovi roditelji ne posjeduju u vlasništvu drugu nekretninu koja bi bila podobna za stanovanje. U slučaju da dođe do prodaje predmetne nekretnine u ovršnom postupku Ovr-3087/2022, posljedice bi bile takve da on, niti njegovi roditelji ne bi imali gdje stanovati. Također, istaknuo je da u trenutku kada je majka tražila kredit u banci, tada nije bilo zabilježbe na predmetnoj nekretnini jer u tom slučaju ne bi dobila kredit, već je zabilježba bila negdje 10 dana nakon toga, a majka je saznala nakon 7 mjeseci za zabilježbu na predmetnoj nekretnini od tuženika.

9. Tuženik ĐU je iskazao da je na navedenoj nekretnini još 30. ožujka 1999. bila naznačena zabilježba otuđenja i opterećenja nekretnine koja je predmet ovog spora te da je zgrada bila sagrađena do krova, ali nije bila useljiva, tj. bila je u grubom "roh bau" stanju. Navedena zgrada bila je zajedničko suvlasništvo pok. Đ LUP i tuženika te da je privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja predmetne nekretnine bila u trenutku kada je majka tužitelja kupovala stan. Navodi da je po ugovoru o asignaciji bilo uplaćivanje na račun te da sukladno navedenom ugovoru samo tuženik može raspolagati imovinom, da je tuženik ušao u ortački odnos s Đ iz razloga kako bi zajedno financirali izgradnju zgrade, da u ugovoru nije naznačeno kako će se prodavati stanovi te da mu nije poznato da li je majka tužitelja LU uplatila iznos od 188.500,00 DEM u korist ortačke zajednice te da je ortačka zajednica imala otvoren bankovni račun u Zagrebačkoj banci.

10. Svjedok LU je iskazala da nije nikada bila u nikakvom poslovnom odnosu s tuženikom, niti s LUP. Navodi da je bila zaposlena u Zagrebačkoj banci te je imala namjeru kupiti stan u [adresa], te je kontaktirala s gđo. JU, suprugom od gosp. LUP, a ona je bila voditeljica poslovnice Zagrebačke banke na Ravnicama, te je s njom razgovarala oko realizacije kredita. Nakon što je prikupila sve potrebne papire za realizaciju kredita, rečeno joj je u banci da može dobiti kredit u iznosu od 188.500,00 DEM. Navodi da je zahtjev za realizaciju kredita podnijela 23. ožujka 1999., a kredit joj je odobren 30. srpnja 1999.. Cijeli iznos kredita izravno je uplaćen na račun gosp. LUP, odnosno prodavatelja. Nadalje, ističe da u razdoblju od 23. ožujka 1999. do 30. srpnja 1999. banka nije tražila ništa dodatno, niti je obavještavala da je potrebno priložiti novi zk izvadak. U vrijeme podnošenja zahtjeva za kredit i odobrenja kredita, nije poznavala tuženika, te u trenutku kada je odobren kredit, kuća je bila "roh bau" i tada je vidjela tuženika kako radi na zgradi. Za vrijeme dok je zgrada rađena i uređivana, dolazila je na teren više puta vidjeti kako se radi, ali nije svaki put na gradilištu zatekla tužitelja, već ponekad. Kasnije je saznala da su tuženik i LUP zajedno gradili tu zgradu i stanove, a za isto je saznala tek kada je saznala za zabilježbu na nekretnini te je tada saznala i za ortački ugovor. Također je istaknula da u predmetnom stanu živi sa sinom i suprugom, da ne posjeduje nikakvu drugu nekretninu u kojoj bi mogla stanovati, osim predmetnog stana te da se nije mogla dogovoriti s gosp. ĐU (tuženik u ovom postupku) u vezi nastalog spora, te da je gosp. ĐU htio da svi stanari zajedno riješe nastali problem, a sa svim stanarima nije bilo moguće postići sporazum. Nadalje je iskazala da se prva uselila u stambenu zgradu 4. studenoga 1999., te da tada nije bilo nikog drugog od stanara u zgradi. U trenutku kada je uplatila u cijelosti naveden iznos kredita u korist računa Herceg-Jaklenec Božidara, zgrada je bila u "roh bau" stanju, ĐU je stavio zgradu pod krov, a Đ je završio uređenje zgrade s novcem kojeg je ona uplatila. Također je iskazala da je bila u strahu da ne bi Zagrebačka banka ovrhom sjela na predmetni stan, budući da je imala više drugih ovrha te da je zbog toga predmetni stan darovala sinu koji je tada imao 19 godina.

11. Prilikom dopunskog saslušanja, tužitelj ĐUP je iskazao da ostaje u cijelosti kod svog iskaza kojeg je dao tijekom ovog postupka na ročištu održanom 17. rujna 2024., da je njegov dom u Zagrebu na adresi [adresa], a da je morao prijaviti prebivalište u [adresa] zbog studija u Trstu – konzervatorij ĆU, da mu je sat vremena vožnje s prijavljene adrese prebivališta u [adresa] do Trsta gdje studira, te budući da se bavi glazbom (studira jazz gitaru), stoga u [adresa] ima ljetne nastupe. Također je iskazao da nakon davanja svog zadnjeg iskaza 17. rujna 2024. do sada nije stekao nikakvu nekretninu u svoje vlasništvo, te da stan u kojem stanuje u [adresa] nije njegovo vlasništvo, već je isti u vlasništvu majke od njegovog prijatelja. Isto tako je istaknuo da u nekretnini u [adresa] stalno stanuju njegovi roditelji, a on povremeno, budući da povremeno stanuje i u [adresa].

12. Nadalje, tuženik ĐU je prilikom dopunskog saslušanja iskazao da ostaje u cijelosti kod svog iskaza kojeg je dao tijekom ovog postupka na zapisnik od 17. rujna 2024., da mu je mirovina za kolovoz 2025. iznosila 298,00 eura, da nema nikakve druge prihode, da mu je supruga domaćica i nezaposlena te ima 3 sina koji su zaposleni i oni tuženika financijski potpomažu. Također je iskazao da nema u vlasništvu nikakvu nekretninu, dodajući da kuća u kojoj živi je obiteljska kuća koje je supruga kao vlasnica, da se radi o kući katnici, da u kućim imaju 4 stana, da u jednom stanu od 64 m² živi tuženik sa suprugom, a u ostala tri stana žive njegovi sinovi, svatko od njih u jednom stanu, ne iznajmljuje navedene stanove i djeca, odnosno sinovi ne plaćaju nikakvu najamninu za stanovanje.

13. Umješač na strani tužitelja LU prilikom dopunskog saslušanja je iskazala da ostaje u cijelosti kod svog iskaza kojeg je dala u svojstvu svjedoka na ročištu održanom 17. rujna 2024.. Nadalje je iskazala da bi prodajom predmetne nekretnine zbog koje se vodi sporna ovrha bila narušena pravična ravnoteža između interesa tužitelja i tuženika zato što je to jedina nekretnina koju umješač ima u vlasništvu i koju je otplatila putem kredita banke u cijelosti, a otplaćivala je kredit 20

1 0

godina i tim novčanim sredstvima od realizacije kredita, izgrađena je predmetna stambena zgrada u cijelosti. Također je iskazala da postoji imovina drugog ortaka s kojim je tuženi kimao poslovni odnos, a to je gospođa CUP, da ona ima stan površine preko 120 m² kojeg je prepisala na svog unuka te da bi se iz vrijednosti tog stana mogla podmiriti sva dugovanja prema tuženiku, te da taj stan nije bio u postupku ovrhe i nije joj poznato da li se provodila ovrha protiv imovine nekoga od ortaka.

14. Sud iskaz tužitelja, tuženika kao i saslušane svjedokinje LU (sada umješača na strani tužitelja) u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojne i istinite budući da isti imaju neposredna saznanja o bitnim činjenicama utvrđivanim u ovom postupku te iskazi tužitelja i saslušane svjedokinje LU (odnosno sada umješača na strani tužitelja) nisu u međusobnoj suprotnosti, niti su u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima, dok iskaz tuženika sud također ocjenjuje vjerodostojnim i istinitim, osim u dijelu u kojem je isti u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima.

15. Ovršni postupka koji se vodi pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pod posl.br. Ovr-3087/2022, tuženik kao ovrhovoditelj je pokrenuo u listopadu 2022., a rješenje o ovrsi doneseno je 7. studenoga 2022. Predmetnim rješenjem je određena predložena ovrha ovrhovoditelja – ovdje tuženika, prodajom nekretnine u vlasništvu tužitelja na elektroničkoj javnoj dražbi, sve radi namirenja iznos od 713.788,62 kn sa zakonskim zateznim kamata kao i parničnog troška u iznosu od 85.731,35 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu, kao i troškova ovršnog postupka.

15.1. Nakon donošenja predmetnog rješenja, tuženik je kao tužitelj u postupku koji se vodi pri Općinskom građanskim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-4140/2016 podnio podnesak kojim preinačuje ranije istaknuti kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev te traži da sud naloži tuženicima trpljenje namirenja tražbine tužitelja sudskom prodajom nekretnina.

15.2. Iz navedenog proizlazi da tuženik pokušava u dva postupka koja istovremeno teku, naplatiti isto potraživanje te ishoditi nekoliko ovršnih isprava za isti dug, a što nije u skladu sa zakonom. Kada se navedeno uzme u obzir, proizlazi da tuženik nije imao ni pravni interes za pokretanje ovršnog postupka pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pod posl.br. Ovr-3087/2022 jer se vodi parnični postupak u kojem je tužbeni zahtjev identičan kao i onaj u prijedlogu za ovrhu koji prijedlog je usvojen rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Ovr- 3087/2022-2, te je sukladno navedenom prijedlog za ovrhu valjalo odbaciti.

16. Imajući u vidu odredbu čl. 345. st.5. Ovršnog zakona, u konkretnom slučaju za ovrhu na nekretnini je potrebno raspolagati ovršnom ispravom, a u konkretnom slučaju radi se o ispravama koje nisu ovršne jer tuženicima nije ostavljen rok za dobrovoljno ispunjenje, slijedom čega iste nisu podobne da budu temelj za određivanje ovrhe, te je potrebno da je tom ispravom utvrđena njegova tražbina.

16.1. Rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-3087/2022-2 od 7. studenoga 2022. je doneseno temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P- 5247/2020-206 od 13. siječnja 2022. i presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalne službe u Koprivnici Gž-501/2022-3 od 2. lipnja 2022. te se radi o kondemnatornim presudama, a ne deklaratornim presudama kakva presuda, odnosno ovršna isprava je

1 1

potrebna za ovrhu na nekretninama, sukladno odredbi čl. 345. st.5. Ovršnog zakona. Uz to, tužitelj nije bio stranka u postupku u kojem su donesene presude na temelju kojih je doneseno rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-3087/2022-2.

17. U konkretnom slučaju ne postoji pravni posao koji bi sklopio ovršenik – tužitelj u ovom postupku s ovrhovoditeljem – tuženikom u ovom postupku i kojim bi izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini. Pravni posao o kojem tuženik govori je pravni posao između tuženika i LUP iz 1998., osobe koja nije ni u kakvoj poslovnoj vezi s tužiteljem jednako kao što niti predmetni pravni posao nije ni u kakvoj vezi s tužiteljem.

17.1. Dakle, ne postoji nikakav pravni posao sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem kojeg bi tužitelj preuzeo kakvu obvezu i izjavio da je suglasan da se radi namirenja tuženikove tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini, niti su ispunjene druge pretpostavke iz ovršnog zakona koje se odnose na zaštitu ovrhovoditelja.

18. Također, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj uključen u parnici isključivo temeljem odredbe čl.50. st.1.toč.7. Ovršnog zakona što je vidljivo iz zaključka Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. 65 Ovr-3087/2022-24 od 29. ožujka 2023. (list 4 spisa). Nadalje, iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj vlasnik dvosobnog stana "3" na 1. katu površine 29,79 m² i pripadajuće lođe u ukupnoj površini od 5,20 m², te dvosobnog stana "4" na 1. katu površine 28,83 m² i pripadajuće lođe u ukupnoj površini od 5,30 m² na adresi [adresa], upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

18.1. Pravna prednica tužitelja njegova majka LU stekla je predmetne nekretnine temeljem ugovora o kupnji stana od 22. srpnja 1999. i dodatka ugovora o kupnji stana od 29. studenoga 2000., a kojim je kupila predmetne stanove od LUP. Navedeni ugovor ovjerene je kod Javnog bilježnika 22. srpnja 1999., a ugovorena kupoprodajna cijena za predmetne stanove iznosila je 188.500,00 DEM. Za kupnju predmetne nekretnine, LU koristila je kredit Zagrebačke banke koji joj je odobren 30. srpnja 1999., a za koji je zahtjev podnijela 23. ožujka 1999.. Tužitelj je predmetnu nekretninu stekao darovanjem od majke LU temeljem Ugovora o darovanju od 17. lipnja 2014..

18.2. Rješenjem Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Ovr-574/99 od 13. rujna 1999. određena je privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (sada oznaka zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]). Privremena mjera je vremenski ograničen do pravomoćnog okončanja parničnog postupka P-5247/20 koji je pravomoćno završen 2. lipnja 2022. presudom Županijskog suda u Varaždinu Gž-501/2022-3, te je navedena privremena mjera ostvarila svoj cilj, to jest osigurala je postojanje nekretnine do pravomoćnog završetka parničnog postupka čime je ispunila svoju zakonom predviđenu svrhu.

18.3. U trenutku podnošenja zahtjeva za kredit (23. ožujka 1999.), prednica tužitelja LU bila je savjesna stjecateljica jer zabilježba još nije bila upisana u zemljišne knjige, kredit joj je odobren 30. srpnja 1999., a u razdoblju od 23. ožujka

1 2

1999. do 30. srpnja 1999. banka nije tražila novi zk izvadak, niti ju je obavijestila o postojanju bilo kakve zabilježbe.

18.4. Nadalje, pravna prednica tužitelja LU podnijela je zahtjev za kredit 23. ožujka 1999. u Zagrebačkoj banci, koji kredit je odobren 30. srpnja 1999. prema odluci banke 3062/98, te temeljem izmjene i dopune odlike broj 3542/99, ukupan iznos kredita od 178.500,00 DEM isplaćen je izravno na račun prodavatelja nekretnine LUP, te je pravna prednica tužitelja LU temeljem ugovora o kupnji stana od 22. srpnja 1999. postala vlasnikom istog, te je pravna prednica tužitelja LU u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu za predmetnu nekretninu. Također, sukladno pravilima banke kredit se ne može odobriti za kupnju nekretnine na kojoj postoji zabilježba što potvrđuje da u trenutku odobrenja kredita banka nije raspolagala informacijom o postojanju bilo kakve zabilježbe na predmetnoj nekretnini.

18.5. Iz naprijed navedenog proizlazi da u vrijeme stjecanja vlasništva predmetne nekretnine od strane pravne prednice tužitelja, njegove majke LU, predmetna nekretnina nije tada imala zabranu otuđenja i opterećenja budući da je, a kako je već ranije navedeno rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj Ovr-574/99 od 13.9.1999. na predmetnoj nekretnini određena privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja iste.

18.6. Također, iz provedenog postupka proizlazi da tužitelj, kao niti pravna prednica tužitelja, njegova majka LU nemaju drugu nekretninu za stanovanje osim nekretnine, odnosno stana na adresi [adresa] gdje pravna prednica tužitelja, odnosno majka, kao i njegov otac stalno stanuju i imaju prebivalište na navedenoj adresi, dok tužitelj također stanuje na navedenoj adresi s time da povremeno stanuje i na adresi u [adresa] gdje je prijavio prebivalište zbog toga što isti studira u Trstu te je obvezan zbog obveza koje ima na studiju često odlaziti na studij u Trst – konzervatorij ĆU Tartini. Uz sve to, valja istaknuti i činjenicu da je pravna prednica i majka tužitelja LU zahtjev za realizaciju kredita podnijela 23. ožujka 1999., dakle 7 dana prije upisa zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja koja je upisana 30. ožujka 1999., a ugovor o kupnji stana sklopljen je 22. srpnja 1999., nakon što je kredit već bio odobren 30. srpnja 1999. na temelju zahtjeva podnesenog prije upisa zabilježbe.

19. Sukladno cjelokupno provedenom postupku te imajući u vidu provedene dokaze tijekom postupka, iz svega navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

20. O troškovima parničnog postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora te Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su priznati slijedeći troškovi parničnog postupka i to: sastav tužbe u iznosu od 1.418,87 eura, sastav podneska od 7.9.2023. u iznosu od 1.418,87 eura, pristup na raspravu 13.3.2024. u iznosu od 1.418,87 eura, pristup na raspravu 3.6.2024. u iznosu od 1.418,87 eura, pristup na raspravu 17.9.2024. u iznosu od 1.418,87 eura, sastav pripremnog podneska od 8.5.2025. u iznosu od 1.418,87 eura, sastav podneska od 12.6.2025. u iznosu od 1.418,87 eura, pristup na ročište 11.9.2025. u iznosu od 1.418,87 eura što ukupno 1 3

iznosi 11.350,96 eura, uz PDV 25% odnosno 2.837,74 eura što ukupno iznosi 14.188,70 eura, pristojba na tužbu u iznosu od 331,81 eura, pristojba na presudu u iznosu od 331,81 eura, tako da sveukupni troškovi parničnog postupka iznose 14.852,32 eura. Umješaču na strani tužitelja su priznati sljedeći troškovi parničnog postupka: sastav prijedloga od 5.6.2025. (tbr.8/4 OT) u iznosu od 25 bodova, sastav zamolbe od 21. srpnja 2025. (tbr. 8/4 OT) u iznosu od 25 bodova, pristup na ročište 11. rujna 2025. u iznosu od 713 bodova što ukupno iznosi 763 bodova, odnosno 1.526,00 eura uz PDV 25%, odnosno 381,50 eura što sveukupno iznosi 1.907,50 eura, a kako je to odlučeno pod točkom II. izreke presude.

Velika Gorica, 5. studenoga 2025.

Sudac:

Marijan Muža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku 15 dana od dana objave ove presude.