Zakon.hr

Poslovni broj P-5650/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u OD Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 07. listopada 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljevog punomoćnika ŠA i zamjenice tuženikovog punomoćnika KA, dana 05. studenoga 2025. godine

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je tužba u ovom predmetu djelomično povučena za iznos od 8,38 eura.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.869,47 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:

na iznos od 11,28 EUR od 4.11.2008. godine do isplate na iznos od 1,44 EUR od 9.12.2008. godine do isplate na iznos od 11,36 EUR od 8.1.2009. godine do isplate na iznos od 15,34 EUR od 4.2.2009. godine do isplate na iznos od 16,69 EUR od 4.3.2009. godine do isplate na iznos od 11,09 EUR od 9.4.2009. godine do isplate na iznos od 12 ,40 EUR od 8.5.2009. godine do isplate na iznos od 9,70 EUR od 9.6.2009. godine do isplate

na iznos od 7,78 EUR od 14.7.2009. godine do isplate na iznos od 7,78 EUR od 8.8.2009. godine do isplate

na iznos od 9,47 EUR od 8.9.2009. godine do isplate

na iznos od 6,77 EUR od 16.10.2009. godine do isplate na iznos od 7,55 EUR od 6.11.2009. godine do isplate na iznos od 10,25 EUR od 1.12.2009. godine do isplate na iznos od 12,95 EUR od 12.1.2010. godine do isplate na iznos od 15,83 EUR od 6.2.2010. godine do isplate na iznos od 15,01 EUR od 6.3.2010. godine do isplate na iznos od 19,77 EUR od 7.4.2010. godine do isplate na iznos od 19,31 EUR od 4.5.2010. godine do isplate na iznos od 26,54 EUR od 9.6.2010. godine do isplate na iznos od 34,09 EUR od 8.7.2010. godine do isplate na iznos od 27,68 EUR od 10.8.2010. godine do isplate na iznos od 46, 12 EUR od 9.9.2010. godine do isplate na iznos od 37,98 EUR od 10.10.2010. godine do isplate na iznos od 37,98 EUR od 10.11.2010. godine do isplate na iznos od 47,59 EUR od 8.12.2010. godine do isplate na iznos od 50,33 EUR od 18.1.2011. godine do isplate na iznos od 49,87 EUR od 19.2.2011. godine do isplate na iznos od 49,14 EUR od 9.3.2011. godine do isplate na iznos od 48,50 EUR od 2.4.2011. godine do isplate na iznos od 49,59 EUR od 3.5.2011. godine do isplate na iznos od 66,17 EUR od 3.6.2011. godine do isplate na iznos od 67,74 EUR od 12.7.2011. godine do isplate na iznos od 102,78 EUR od 10.8.2011. godine do isplate na iznos od 72,55 EUR od 9.9.2011. godine do isplate na iznos od 64,97 EUR od 12.10.2011. godine do isplate na iznos od 65,39 EUR od 10.11.2011. godine do isplate na iznos od 64,83 EUR od 9.12.2011. godine do isplate na iznos od 73,53 EUR od 18.1.2012. godine do isplate na iznos od 74,38 EUR od 10.2.2012. godine do isplate na iznos od 74,49 EUR od 14.3.2012. godine do isplate na iznos od 74,07 EUR od 25.4.2012. godine do isplate na iznos od 73,74 EUR od 10.5.2012. godine do isplate na iznos od 75,38 EUR od 22.6.2012. godine do isplate na iznos od 74,32 EUR od 2.8.2012. godine do isplate na iznos od 70,92 EUR od 22.8.2012. godine do isplate na iznos od 68,05 EUR od 22.9.2012. godine do isplate na iznos od 69,72 EUR od 3.10.2012. godine do isplate na iznos od 74,11 EUR od 15.11.2012. godine do isplate na iznos od 73,24 EUR od 19.12.2012. godine do isplate na iznos od 67,83 EUR od 17.1.2013. godine do isplate na iznos od 70,12 EUR od 26.2.2013. godine do isplate na iznos od 71,20 EUR od 6.3.2013. godine do isplate na iznos od 74,36 EUR od 6.4.2013. godine do isplate na iznos od 69,04 EUR od 10.5.2013. godine do isplate na iznos od 66,29 EUR od 7.6.2013. godine do isplate na iznos od 64,94 EUR od 6.7.2013. godine do isplate na iznos od 69,14 EUR od 30.8.2013. godine do isplate na iznos od 68,11 EUR od 7.9.2013. godine do isplate na iznos od 69,55 EUR od 17.10.2013. godine do isplate na iznos od 71,33 EUR od 7.11.2013. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 300,00 eura.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.075,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 05. studenoga 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom (tada: Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.) dana 18.10.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-2443/2006, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.950,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 4. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom ugovornom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže, a za onu kojom raspolaže nema stručnog saznanja je li ista dostatna za provođenje knjigovodstveno – financijskog vještačenja. Naime, tužitelj je dana 29. svibnja 2023. od tuženika zatražio dokumentaciju po kreditu broj 016-2443/2006 , a koja mu do dana podnošenja tužbe nije dostavljena, slijedom čega tužitelj nije bio u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev. Slijedom iznesenog, tužitelj predlaže da Sud u kontekstu članka 233. stavaka 1. i 2. ZPP-a pozove tuženika da dostavi u sudski spis svu relevantnu dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu koju je po zakonu dužna predati, odnosno pokazati. Nakon što tuženik dostavi svu relevantnu dokumentaciju, tužitelj će u najkraćem mogućem roku postaviti preciziran tužbeni zahtjev nakon pribave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenje po vještaku knjigovodstveno – financijske struke, sve sukladno čl. 186.b stavka 3. ZPP-a.

2. Podneskom od 25. kolovoza 2023. tužitelj je nakon zaprimanja dokumentacije od tuženika specificirao tužbeni zahtjev te predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči kako je zatraženo u tužbenom zahtjevu odnosno potražuje iznos od 2.877,85 eura zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos, uz nadoknadu parničnog troška.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako je tužbom trebao biti obuhvaćen i HA iz [adresa] (sudužnik) te predlaže saslušanje tužitelja i sudužnika na okolnost otplate kredita i na okolnost upotrebe sredstava iz predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 016- 2443/2006 dana 18.10.2006. za iznos od 22.950,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba podnesena dana 6.06.2023., tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 6.06.2018. nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupila je zastara. Tužitelj u tužbi navodi da kao korisnik kredita ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom koja je potrebna za specifikaciju tužbenog zahtjeva, odnosno tuženik je istome odbio predati potrebnu dokumentaciju i to potvrdu o promjeni kamatne stope tijekom trajanja kredita te prijepis prometa po partiji kredita, odnosno specifikaciju uplata. Tužitelj predlaže da tuženik dostavi svu dokumentaciju vezanu za ugovor o kreditu te da će provođenjem vještačenja, nakon prikupljanja dokumentacije, urediti tužbeni zahtjev sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186.b ZPP-a. Dakle, da bi tužitelj mogao uspješno prenijeti teret dokaza na tuženika u vidu pribavljanja dokumentacije na kojima se temelji tužbeni zahtjev, tužitelj mora dokazati: da se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik polagati račun, dati pregled imovine i obveza, da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini. U ovom slučaju tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti se radi o pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju. Prema poslovnoj praksi i uobičajenim trgovačkim običajima, koji ne bi trebali biti sporni, sva dokumentacija koja se odnosi na ugovor o kreditu dostavljena je i predana osobno tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope, te otplatne planove nakon svake izvršene promjene odredbi ugovora kojim se mijenjao anuitet. Imajući u vidu tvrdnje tužitelja kako je po ugovoru o kreditu vršio uplate novčanih sredstava, tuženik upućuje da u tom slučaju tom dokumentacijom raspolaže tužitelj, te je na njemu dispozitivno pravo da li će ih dostaviti u spis ili ne. Radi navedenog, tuženik se protivi ideji tužitelja da mu tuženik dostavlja dokaze na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Pravila o teretu dokazivanja su jasna, na tužitelju je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne na tuženiku. Imajući u vidu navedeno, tužitelj nije dokazao pretpostavke za donošenje rješenja po čl. 186.b ZPP- a, niti je dokazao da je tužitelj bio spriječen u pribavljanju dokumentacije. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanje, tuženik navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Navedeno vrlo jasno proizlazi iz već citirane Presude VTS-a. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti, Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu.

Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Poziva se na mišljenje dr. sc. TA, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Poziva se na čl. 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula PA i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra PA i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C- 186/16 Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se protivi provedbi vještačenja prije no što tužitelj određeno naznači svoje potraživanje. Prema odredbi čl. 2. ZPP- a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalisti ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu. Konačno, ističe se kako je sama udruga „Potrošač-hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope. Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

4. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja u iznosu od 300,00 eura s osnove potplaćenih anuiteta u razdoblju kada je tečaj eura bio niži od početnog tečaja.

5. U odnosu na urednost tužbe, sud smatra da je tužba uredna te da sadrži činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika na način da je predložio da tuženik položi račun i isplati ukupni novčani iznos koji će biti konačno preciziran nakon dostave dokumentacije od strane tuženika i nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Uvidom u zahtjev tužitelja od 29. svibnja 2023. (list 8-11 spisa) utvrđeno je da je tužitelj zatražio od tuženika dostavu dokumentacije: otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, odluke o promjeni kamatnih stopa te potvrde o datumu isplate kredita. Podneskom od 25. kolovoza 2023. tužitelj je nakon zaprimanja dokumentacije od tuženika (iz dokumentacije sa lista 32-53 spisa vidljiv je datum izrade isprava 27. srpnja 2023.) specificirao tužbeni zahtjev te predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči kako je zatraženo u tužbenom zahtjevu odnosno potražuje iznos od 2.877,85 eura zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos, pa sud nije morao donositi rješenje sukladno čl. 186.b st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP). Dakle tužitelj je uredio, uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev na isplatu točno određenog novčanog iznosa. Stoga, imajući u vidu kako sud nije pozivao tužitelja na uređenje tužbe podnesene 07. lipnja 2023. sukladno čl. 109. ZPP-a smatrajući da tužba ima sve što je potrebno kako bi sud mogao postupiti, a obzirom da je tuženik predao tužitelju tražene isprave kojima raspolaže, koje su zajedničke za obje stranke te tužbeni zahtjev nije bilo moguće postaviti bez traženih isprava koje treba izvršiti upravo na temelju tih podataka, suprotno tvrdnji tuženika tužitelj nije preinačio tužbu na temelju odredbe čl. 191. ZPP-a.

6. Tužitelj je podneskom od 29. srpnja 2024. te na ročištu od 07. listopada 2025. djelomično povukao tužbu za iznos od 8,38 eura, smanjivši tužbeni zahtjev (Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. broj Su-IV-16/2021-8), nakon provedenog vještačenja na iznos od 2.869,47 eura, pa je sukladno čl. 193. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

7. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu (list 14-20 spisa), pregled prometa (list 36-46 spisa), specifikaciju uplata (list 50-52 spisa), otplatni plan (list 12-13 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 48 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa (list 86-87 spisa), saslušanjem tužitelja i svjedoka HA te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o.

8. Tuženik je odustao od saslušanja predloženog svjedoka zaposlenika tuženika, dok izjavu svjedoka IAV sud nije cijenio, jer tuženik nije predložio njezino saslušanje kao svjedoka.

9. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

10. Odbijen je dokazni prijedlog saslušanjem javnog bilježnika, jer se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti.

11. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

12. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora te HA kao sudužnika, zaključen 18. listopada 2006. Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 22.950,00 CHF po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika na dan plaćanja i uz rok otplate od 84 mjesečne rate,

-da je kredit namjenski za kupovinu novog motornog vozila,

-da su u otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici precizno navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope.

13. Nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženikom 18. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-2443/2006, kao i da je javnobilježnički potvrđen sadržaj istoga, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 22.950,00 CHF. Također nije sporno da su u cijelosti podmirene sve obveze po kreditu.

14. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija tužitelja te da li tužitelj ima pravni interes te je istaknut prigovor zastare i prigovor radi prijeboj, a tuženik i prigovor zastare istaknutog prebijanja.

15. Sud smatra da tužiteljica ima pravni interes u ovom postupku, a u odnosu na stajalište tuženika da su se u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koji se tužitelj poziva, zaštita pružala na apstraktnoj, općenitoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužitelj treba dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da su nepoštene, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate (suprotno tvrdnji tuženika da se može raditi samo o naknadi štete) s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

16. Valja istaći kako je u ovom postupku tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), pa tako niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe.

17. Nadalje valja reći kako je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječan potrošač upravo na tuženiku. Također, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18).

18. Tužiteljica je u svom iskazu navela da se 2006. odlučila na kupnju vozila i to novog vozila. Otišla je u autokuću i odlučila se za Toyotu Yaris. S obzirom na primanja dobila je kredit na 7 godina i morala je imati sudužnika. Mogla je dobiti samo kredit u CHF. Rekli su joj da je to sigurna i stabilna valuta. Sve je obavila u autokući, u banku uopće nije išla. Ugovor su išli ovjeriti kod javnog bilježnika. U početku je rata bila oko 1.500 kn da bi nakon 2 godine počela rasti i došla do 2.300 kn. Da je znala da će rata toliko narasti ne bi uzimala kredit, nitko je nije upozorio. Automobil joj je trebao za obitelj, odnosno osobne svrhe. Nije u to vrijeme bila vlasnik trgovačkog društva ili obrta. Pročitala je Ugovor.

19. Iz iskaza svjedoka HA proizlazi da ga je tužiteljica zamolila da joj bude sudužnik kod kupnje automobila te je potpisao, jer je u to vrijeme i još uvijek radi u Zagrebačkom holdingu, a automobil je kupovala kao i svi ostali za osobnu uporabu, ne sjeća se kolika je cijena bila osobnog automobila, ali misli da je to bilo negdje 2006. Ili 2007. godine. Nije ništa plaćao za kredit.

20. Iskaze tužiteljice i svjedoka sud je u cijelosti prihvatio kao istinite, jer su oni iskazivali jasno i uvjerljivo, a istinitost njihovih iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, pa tako ni Zahtjevom za kredit niti Promotivnim uvjetima važećim u vrijeme zaključenja ugovora, jer je zahtjev za kredit tipski formuliran, što ne znači da je tužitelju nuđen kredit u nekoj drugoj valuti. Tuženik nije predlagao saslušanje svjedoka (kao na primjer osobnog bankara) čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja.

21. Tuženik se poziva i na mišljenje sveučilišnog profesora i izdvojeno mišljenje nezavisnog odvjetnika pred sudom Europske Unije. Međutim, uz sva uvažavanja pravne doktrine, ugleda institucija i znanstvenih zvanja, sudovi ne smiju robovati autoritetima funkcija, već samo snazi pravne argumentacije. Stoga pozivanje tuženika na argumentaciju funkcija nije primjereno te je u potpunosti irelevantno za predmetni slučaj.

22. Dakle, sud utvrđuje da tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je poznata bankama.

23. Uz to je iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužitelj podigao kao fizička osoba te da se radi o potrošačkom kreditu za kupovinu novog motornog vozila.

24. Iz navedenog se ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi svojstvo potrošača.

25. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a provedenim dokazima, kao što je već rečeno, tuženik nije uspio dokazati da je konkretno postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba to je utvrđeno da su ništetni uglavci Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF na temelju Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje:ZOO) te čl. 502. a i c ZPP-a.

26. Glede prigovora aktivne legitimacije te da tužiteljica nije plaćala sve anuitete, sud iste smatra neosnovanim, jer je svjedok potvrdio da on nije plaćao anuitete, a ako su uplate eventualno i vršene od strane drugih osoba, tužitelj nije izgubio aktivnu legitimaciju u smislu članka 1111. ZOO-a zahtijevati povrat stečenog bez osnove jer su te treće osobe, u skladu s člankom 161. ZOO-a platile dug u ime i za račun tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-5101-2021 od 07. lipnja 2023. pod točkom 58. obrazloženja).

27. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. zauzeo pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. Ovdje također valja istaknuti i da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule dospjela 04. studenoga 2008., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. kada je zastara počela ponovno teći po pitanju valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 07. lipnja 2023. to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

29. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda, a tuženik nakon dopunskog nalaza nije imao primjedbi.

30. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

31. Sve i da je točno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izražeo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužitelju u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužitelj u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa je u rečenom smislu sud utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju na osnovu istaknutog prigovora radi prijeboja te je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

32. Budući da je utvrđeno kako ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju na osnovu istaknutog prigovora radi prijeboja, sud smatra nepotrebnim odlučivati o tužiteljevom prigovoru zastare istaknutog prebijanja.

33. Valja dodati i to da je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi, a u tom je pravcu usmjeren i prigovor o pitanju opravdanosti promjene kamatne stope, to se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF.

34. Tako je utvrđeno da ukupna razlika anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 2.869,47 eura.

35. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 2.869,47 eura, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u tablici vještaka, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

36. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.

38. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT), sastava tri obrazložena podneska od 25. kolovoza 2023., 31. siječnja 2024. i 29. srpnja 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 29. travnja 2024., 05. lipnja 2025. i 07. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju po 100 bodova, zastupanja na ročištu 05. studenoga 2025. (Tbr. 9./3. OT) od 50 bodova. Dakle ukupno 750 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uz pripadajući PDV ukupno iznosi 1.875,00 eura. Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma financijskog vještačenja u iznosu 200,00 eura jer je isto bilo neophodno za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva.

39. Zatezne kamate na trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

40. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu dana 5. studenoga 2025. godine

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Oglasna ploča suda 8 dana

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte