REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI
Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36
Poslovni broj: P-392/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Velikoj Gorici po sudcu tog suda, Marijani Muži, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Vesni Škare Ožbolt, odvjetnici iz Zagreba protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko upravni odjel, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja te tužene zastupane po zz, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku, 5. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj UC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vlasnik nekretnina označenih kao zkč. br. [katastarska čestica] šuma [adresa] u [adresa] čhv zkč. br. [katastarska čestica] šuma [adresa] u [adresa] čhv, zkč. br. [katastarska čestica] livada [adresa] u [adresa] čhv, zkč. br. [katastarska čestica] livada [adresa] u [adresa] čhv, zkč. br. [katastarska čestica] šuma [adresa] u [adresa] jutro i 977 čhv, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sve upisano kod Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Velikoj Gorici, upisanih na ime Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, a što je ista dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi.
II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura sa zateznim kamatama od dana presuđenja 5. studenoga 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik upisan kao vlasnik na zk čestici br. 83/12 [adresa] u [adresa] čhv, čk. br. 83/13 [adresa] u [adresa] čhv, zk čestica 415/5 livada [adresa] u [adresa] čhv, zk čestica broj 414/14 livada [adresa] u [adresa] čhv, zk čestica br. 414/42 šuma [adresa] u [adresa] jutro i 997 čhv, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
1.1. Naprijed navedene čestice bile su vlasništvo Zemljišne zajednice Cerovski Vrh. Upis prava vlasništva izvršen je temeljem Zakona o uređenju zemljišnih zajednica od 25. travnja 1894. godine, a kojim je određeno da svaka skupina ili zajednica ovlaštenika kojoj pripada stalno uživanje određenog zemljišta mora biti uređena i upisana u zemljišne knjige, što je i vidljivo iz upisa provedenog pod posl. brojem:
1011/1909 u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Posebno je bila uređena plemenita općina Turopoljska (comunitas nobilium campi Turopolje) posebnim zakonom od 1. svibnja 1895. godines tim da je njezin pravni režim bio gotovo pa istovjetan s ostalim zemljišnim zajednicama. Prije navedenog zakona, sve nekretnine koje su ušle u zemljišne zajednice bile su vlasništvo pojedinaca, kasnije „užitnika“. Zemljišne su zajednice imale svoju pravnu osobnost, a bitna karakteristika bila je skupno uživanje njihove imovine od strane ovlaštenika. Zemljišne su zajednice bile gospodarske, imovinske i stvarnopravne zajednice fizičkih osoba (ovlaštenika) kojima pripadaju ovlaštenička prava u odnosu na upravljanje i korištenje zajedničke imovine. Dokaz: uvid u Zakon o uređenju zemljišnih zajednica od 25. travnja 1984. godine.
1.2. Ovlašteničko pravo u zemljišnim zajednicama je imovinsko pravo, kojim ovlaštenik može, u okviru Zakona, propisa i pravilnika pojedinih zemljišnih zajednica, slobodno raspolagati i ima značaj robe koja se slobodno prodaje. Iz odredbi o razgodbi (diobi) Zakona o zemljišnim zajednicama nedvojbeno slijedi da je imovina zemljišne zajednice (u pravilu šume i pašnjaci) samo prema vani formalno pripadala u vlasništvo zemljišne zajednice kao pravne osobe, dok je unutarnjim odnosima ova imovina bila zajedničko vlasništvo ovlaštenika zemljišne zajednice.
1.3. Dioba zemljišne zajednice izvršavala se prema Zakonu o uređenju zemljišnih zajednica, paragrafima 54, 55, 69 i 71 te odgovarajućih propisa o komasaciji zemljišta. Osnovna karakteristika stvarnopravnog uređenja zemljišnih zajednica jest pravni dualizam. Užitničko pravo odnosi se na užitak zajedničkih koristi zajedničke imovine, a iz ovlašteničkog prava izviru imovinska prava ovlaštenika. Kad diobom prestaje zajednica dobara, svaki ovlaštenik dobiva prema svom ovlašteničkom pravu individualno pravo nad dijelom zajedničke imovine. Općem građanskom zakoniku nije bilo imanentno zajedničko vlasništvo te se stoga užitnička, ovlaštenička, prava mogu gledati i sui generis stvarna prava ili pak komparacijom s pravom uporabe (paragrafi 504. do 508. OGZ-a) ili pravom uživanja i plodouživanja (paragrafi 509. do 529. OGZ- a). U slučaju da je ukinuta zemljišna zajednica kao pravna osoba, ovlaštenički dijelovi ovlaštenika postali su u odgovarajućem postupku njihovi suvlasnički dijelovi.
1.4. Zemljišne zajednice su Zakonom o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica iz 1941. godine rasformirane te je njihova imovina postala općenarodna imovina, a kasnije sukladno čl. 362 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno Zakona o poljoprivrednom odnosno šumskom zemljištu, postala vlasništvo tužitelja. U zemljišnim zajednicama postojali su ovlaštenici koji su imali „užitnička“ prava, a koja su izvedena iz prava vlasništva spram imovine zemljišnih zajednica.
1.5. Jedan od navedenih užitnika bio je i pravni prednik tužitelja. Međutim, Zakonom o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških općina općenarodnom imovinom ("Narodne novine“ 36/47, 51/58, 13/87) to zemljište postalo je općenarodna imovina, sve zemljišne i njima slične zajednice prestale su postojati po sili zakona. Dakle, jedno „kolektivno vlasništvo“ zamijenjeno je drugim, osim onih zemljišta koja su prešla u privatno vlasništvo pojedinih ovlaštenika prije 6. travnja 1941. godine ili će na njih prijeći na temelju naknadnog dovršenja diobenog postupka započetog prije 6. travnja 1941. godine, kao i ona zemljišta koja su uzurpirana prije 6. travnja 1941. godine od strane bivših ovlaštenika (članak 2. stavci 1, 3 i 4).
1.6. Prema članku 1. Zakona o dopuni Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom (NN 13/87; dalje u tekstu: Zakon o dopuni Zakona o proglašenju) kojim je dopunjen članak 3. Zakona o proglašenju, zahtjev za dovršenje postupka mogao se podnijeti do 31. prosinca 1988. godine. Dokaz: uvid u Zakon o proglašenju imovine zemljišnim i njima sličnih zajednica te krajiških općina općenarodnom imovinom (NN 36/47, 51/58), Zakon o dopuni Zakona o proglašenju imovine zemljišnim i njima sličnih zajednica te krajiških općina općenarodnom imovinom (Nn 13/87).
1.7. Dioba je, prema dokumentima koje užitnik posjeduje, započela 1933. godine, a dovršena 1963. godine, kada je u postupku koji je provela Komisija za uzurpaciju 1963. godine, a temeljem članka 15. Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta općenarodne imovine (NN 31/58) te čl. 21. Zakona o područjima općina i kotara u Narodnoj Republici Hrvatskoj (NN 39/62), doneseno Rješenje kojim se briše društveno vlasništvo u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i priznaje tadašnjim prijašnjim ovlaštenicima tada zemljoradnicima (uzurpatorima) pravo vlasništva. U tom postupku proveden je uviđaj na licu mjesta, premjera, utvrđen je neprekidan i miran posjed, da ih obrađuju dugi niz godina, da je riječ o zemljišnim zajednicama u kojima su se ovlaštenici međusobno podijelili i svaki svoj dio posebno uživa, da je dioba provedena prije 6. travnja 1941. godine, ali da u zemljišnim knjigama nije provedena. Prijavnim listom za gruntovnicu broj 76 od 18. srpnja 1963. godine provedena je u zemljišnim knjigama Kotarskog suda Velika Gorica pod posl. brojem: Z-586/63 dioba čestica.
1.8. Slijedom svega navedenog, proizlazi kako je navedeni postupak okončan, budući su se ranije ovlaštenici u zajednici u katastru upisali kao samostalni posjednici podijeljenih čestica, a Prijavnim listom je pod posl. brojem: Z-586/63 provedena dioba nekretnina žitnika [adresa], a među kojima su bile i nekretnine tužitelja.
1.9. Nastavno na navedeno, zemljišnoknjižni je odjel donio rješenje posl. broj:
Z-1463/20 te istaknuo kako iz uvida u posjedovni list 17 k. o. [katastarska općina] kao i povijesti promjena za predmetne čestice proizlazi da je zemljišna zajednica podijeljena te da je predlagatelj, ovdje tužitelj, samostalno posjedovao predmetne čestice od 1981. godine, dok ih je putem prednika EC, [adresa], posjedovao od 1935. godine.
1.10. Također, valja napomenuti i činjenicu kako je radi uređenja imovinskopravnih odnosa nastalih uzurpacijom zemljišta općenarodne imovine prednik tužitelja, ĆC, dana 18. ožujka 1960. godine podnio molbu radi priznanja prava vlasništva uzurpiranog zemljišta općenarodne imovine i to kč. br. [katastarska čestica] – Šuma Veliki Znaš upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Zahtjev se odnosio na bivšu zemljišnu zajednicu [adresa], a postupak se vodio pred Gradskom komisijom za uzurpacije na području Općine Velika Gorica pos posl. brojem: 10/3-12541/60. Gradska je komisija svojim Rješenjem donijela odluku da se ne prizna pravo vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] dio šume upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uz obrazloženje da se predmetno zemljište uživalo zajednički.
1.11. Na gore navedeno Rješenje, prednik tužitelja podnio je žalbu. Sve žalbe koje su podnosili uzurpanti [adresa] vodile su se pod nazivom Cerovski Franjo i dr.
1.12. Državni sekretarijat za poslove financija je dana 5. lipnja 1961. dopisom pod brojem 07- 2545/1-1961 vratio Gradskoj komisiji za uzurpaciju na području Velike Gorice spis, uz uputu da se u smislu čl. 5. Zakona o uređenju imovinskopravnih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini utvrdi način uživanja zemljišta do 1948. godine. U žalbenom su postupku svi žalitelji ponovno saslušani te je dana 16. rujna 1961. godine sastavljen zapisnik na licu mjesta, u [adresa]. Dokaz: žalba, dopis Državnom sekretarijatu za poslove financija NRH od 5. lipnja 1961. godine, zapisnik od 16. rujna 1961. godine.
1.13. U Rješenju Državnog sekretarijata za financije Uprava za zemljišno- imovinske odnose kao drugostupanjskog tijela od 19. siječnja 1962. godine, navedeno je da se žalbe uvažavaju, a prvostupanjsko rješenje se poništava i predmet vraća na ponovni postupak.
1.14. Dana 30. lipnja 1962. godine Prvostupanjska komisija sačinila je zapisnik na licu mjesta u [adresa] te donijela Zaključak kojim se nalaže premjera zemljišta. Dana 18. srpnja 1962. godine sastavljen je Prijavni list za Komisiju za uzurpaciju koji je predan u katastar. Dana 6. listopada 1962. godine održana je javna rasprava temeljem koje je ĆC, sin EC, [adresa], nadopunio svoj prijašnji zahtjev, a dana 29. listopada 1962. godine Komisija je zaključila da se priznaje vlasništvo ŠC i dr. žiteljima [adresa].
1.15. Dana 11. studenog 1963. godine Prijavni list za gruntovnicu predan je na Kotarski sud u Velikoj Gorici pod posl. brojem: Z-586/63.
1.16. Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 22. ožujka 1946. godine, propisujući načelo „zemlja pripada onima koji je obrađuju“ (čl.1.) propisana su pravila rješavanja uzurpacija zemljišta u državnom vlasništvu kao i nepriznatih dioba seoskog i drugog zemljišta. Prema tom zakonu u roku od 2 godine trebala su se riješiti pitanja svih uzurpacija državnog zemljišta, zauzeća utrina i nepriznatih dioba seoskog i drugog zemljišta i to tako da se zahvaćene i faktički podijeljene površine zemljišta u pravilu priznaju u vlasništvo pojedincima koji ih obrađuju i da se „upišu na njihovo ime“ u zemljišne knjige.
1.17. Zakon o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini je propisao pretpostavke i postupak za priznanje prava vlasništva na uzurpiranom zemljištu u općenarodnoj imovini. Ovlaštenik uzurpacije je pod propisanim zakonskim pretpostavkama mogao biti samo fizička osoba. Objekt uzurpacije je u načelu bilo obradivo zemljište u društvenom vlasništvu (općenarodnoj imovini) kao i obradivo zemljište zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina. Uzurpantu se priznaje pravo vlasništva na zauzetom zemljištu, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno, pod sljedećim pretpostavkama:
- zauzeće je „izvršeno“ do 6. travnja 1941. godine,
- uzurpant je stalno i nesmetano u posjedu zemljišta,
- uzurpant obrađuje, odnosno koristi zemljište za svoje potrebe (čl. 2).
Za priznanje prava vlasništva po osnovi uzurpacije ne traži se kvalificiran posjed ni protek vremena kao za dosjelost, pa se ne primjenjuje ustanova priznanja prava vlasništva po osnovi uzurpacije ako su bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 6. travnja 1941. godine. Ako prije prestanka važenja Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini (10. lipnja 1993.) nije pokrenut postupak za priznanje prava vlasništva po osnovi uzurpacije, koji je isključivao postupak za utvrđivanje prava vlasništva po osnovi dosjelosti, od 10. lipnja 1993. godine primjenjuju se pravila o stjecanju prava vlasništva po osnovi ustanove dosjelosti i na zemljištu koje je bilo u društvenom vlasništvu do i nakon 8. listopada 1991. godine. U tom slučaju moguće je uračunavanje vremena proteklog prije isključenja ustanove dosjelosti na zemljištu u općenarodnoj imovini (društvenom vlasništvu) po pravilima o zastoju dosjelosti.
1.18. Posebno valja istaknuti kako se ODO Velika Gorica u postupku posl. broja:
P-201/07, a koji je vođen pred naslovljenim sudom, a vezano za utvrđenje prava vlasništva čestice 366/11 Šuma Maločec Jarek s 1544 čhv, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nije protivilo upisu tužitelja u tom postupku koji je bio upisan pod rednim brojem 24. u Prijavnom listu za gruntovnicu, a provedenom pod posl. brojem: Z-586/63.
1.19. Nema razloga, ako se ODO Velika Gorica nije protivilo upisu OC, da se protivi upisu ovdje tužitelja, s obzirom da je riječ o česticama koje su bile upisane u isti zk.ul. te su pripadale zemljišnim zajednicama i bile predmet diobe po prijavnom listu 76 od 18. srpnja 1963. godine.
1.20. Člankom 159. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, u daljnjem tekstu: ZV) propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Nadalje je stavkom 2. istog članka propisano da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo nekretninu protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Također, stavkom 4. istog članka propisano je kako će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. navedenog članka.
1.21. Iz dostavljene dokumentacije, kao i iz opisanog činjeničnog stanja, jasno proizlazi da tužitelj ima valjani pravni temelj posjeda odnosno da je njegov posjed zakonit.
1.22. Pošten posjed se predmnijeva, ali, s obzirom da je tužitelj sam i putem svojih pravnih prednika posjedovao te uživao pravo vlasništva predmetnih nekretnina u cijelosti, tužitelj nije imao nikakvog razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Posjed tužitelja je istinit, budući da nije stečen silom, potajno ili zlouporabom povjerenja.
1.23. Iz svega navedenog proizlazi da je tužitelj kvalificirani posjednik predmetnih nekretnina već gotovo 100 godina. Prema aktualnoj sudskoj praksi hrvatskih sudova, posjed prednika se uračunava u vrijeme potrebno za dosjedanje, odnosno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, i tužitelj koji dokazuje da je stekao pravo vlasništva na taj način se može pozivati na kvalificirani posjed svog prednika.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u odnosu na tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, tužena u cijelosti osporava osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva i predlaže odbaciti tužbu, navodeći da se radi o presuđenoj stvari.
2.1. Tužitelj predmetnom tužbom traži utvrđenje prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
2.2. Uvidom u zemljišno knjižni izvadak za predmetne nekretnine razvidno je da je na istoj kao vlasnik upisana Republika Hrvatska, temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. broj: P-110/2020 od 30. travnja 2021. kojom je utvrđen nevaljanim besteretni otpis predmetnih čestica i naložen ispravak upisa u zemljišnu knjigu na način da se briše pravo vlasništva tuženika na predmetnim nekretninama uz istovremeni upis prava vlasništva u korist tužitelja - Republike Hrvatske.
2.3. Ista presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. broj: Gž-797/2021 od 6. studenog 2023.
2.4. Rješenjem Vrhovnog suda posl. broj: Revd-954/2024 od 5. ožujka 2024. odbijen je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.
2.5. Kako se ovdje radi o presuđenoj stvari - res iudicata, a o istoj stvari može se suditi samo jednom, predlažemo sudu da temeljem čl. 333. Zakona o parničnom postupku odbaci tužbu . Temeljem istog članka sud je dužan tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti da li je stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
2.6. Također nisu protekli rokovi od 40 godina kao pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
2.7. Odredbom članka 159. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, dalje: ZV) propisano je da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov posjed zakonit, istinit i pošten ili barem pošten kao samostalni posjed trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u stavku 2. i 3. istog članka, odnosno, u slučaju da se radi o nekretninama, 20 i 40 godina.
2.8. Dakle, da bi dokazali svoje pravo vlasništva predmetnih nekretnina morali bi iste nekretnine, zajedno sa svojim pravnim prednicima, samostalno posjedovati najmanje 40 godina jer njezin posjed niti posjed njezinih prednika nije one kakvoće koju zahtijeva ZV, odnosno, nije zakonit, istinit niti pošten.
2.9. Na vrijeme potrebno za dosjelost u slučaju imovine u državnom vlasništvu primjenjuje se i odredba članka 388. stavka 4. ZV-a. Odredbom navedenog članka propisano je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo do toga datuma.
2.10. Slijedom navedenog, rok za vrijeme dosjedanja eventualnih prednika može se računati jedino od 8. listopada 1991., a iz čega je razvidno da očito još nisu protekli rokovi od 40 godina kao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
2.11. Ukoliko bi se uzelo da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sporne nekretnine koja je na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba računati i vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije tog datuma, u konkretnom slučaju ponovno ne bi bile ispunjene pretpostavke za sjecanje prava vlasništva dosjelošću budući da tužitelj nije dokazao da bi zajedno sa svojim pravnim prednicima posjedovao sporne nekretnine dulje od 40 godina i to do 17. studenog 1999. godine, kada je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ukinuta odredba članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( npr. u presudi Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. broj: Gž- 797/2021-3 od 06. studenog 2023.).
2.12. Slijedom svega navedenog, tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te predlaže budući da se radi o presuđenoj stvari odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, sve uz naknadu parničnog troška tuženoj.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u cijeli predmet, u priloženu dokumentaciju - preslike sudskih odluka (list 7-38 spisa, list 42-54 spisa, list 63-75 spisa, list 87-138 spisa), u ovosudni spis posl.br. Z-1463/20 (ranije: Z-4111/2019) te P-201/2007.
4. Sud nije bio u mogućnosti tijekom postupka izvršiti uvid u ovosudni spis posl.br. P-182/2023 koji se po uloženoj žalbi nalazi na Županijskom sudu u Sisku.
5. Sukladno cjelokupno provedenom postupku te svim provedenim dokazima, sud smatra da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
7. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za predmetne nekretnine, razvidno je da je na istoj kao vlasnik upisana Republika Hrvatska temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-110/2020 od 30. travnja 2021., kojom je utvrđen nevaljanim besteretni otpis predmetnih čestica i naložen ispravak upisa u zemljišnu knjigu na način da se briše pravo vlasništva tuženika na predmetnim nekretninama uz istovremeni upis prava vlasništva u korist tužitelja – Republike Hrvatske.
8. U odnosu na prigovor tužene da se u konkretnom slučaju radi o već presuđenoj stvari, sud smatra da je isti neosnovan, te ne postoje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe s obzirom da u predmetnom postupku tužbeni zahtjev kako je postavio tužitelj, nije sadržajno istovjetan tužbenom zahtjevu kakvog ga je tužena u ovom postupku postavila u tužbi u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici poslovni broj P-110/2020. Navedeni postupak se vodio radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa u korist ovdje tužene, dok u ovosudnom postupku tužbenim zahtjevom se traži utvrđenje prava vlasništva tužitelja.
9. Uvidom u ovosudni spis poslovnog broja Z-1463/20 (ranije Z-4111/2019), utvrđeno je da je u navedenom predmetu doneseno rješenje 10. veljače 2020. prilikom provođenja pojedinačnog ispravnog postupka na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kojim se usvaja prijava upisa predlagatelja od 12. lipnja 2019. na način da se u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] dopušta besteretni k. č. br. [katastarska čestica] šuma [adresa] u [adresa] čhv, k. č. br. [katastarska čestica] šuma [adresa] u [adresa] čhv, k. č. br. [katastarska čestica] [adresa] u [adresa] čhv, k. č. br. [katastarska čestica] [adresa] čhv i k. č. br. [katastarska čestica] Šuma Velika Znaš u [adresa] rali i 977 čhv u vlasništvu Republike Hrvatske iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te prijenos u novi zk. ul. br. [broj ZK uloška] također k. o. [katastarska općina] uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva za korist UC, (tužitelj u ovom postupku), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u cijelosti.
10. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj u posjedu predmetnih nekretnina, osobno i putem prednika, već dulje od 100 godina. Člankom 159. stavkom 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisano je da samostalni posjednik, čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Stavkom 4. istog članka propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od propisanog, u ovom slučaju dvadeset godina. Pritom tužitelj ukazuje da je 1. siječnja 1997. godine stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96), te je člankom 388. stavkom 4. istoga bilo propisano: „U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“
11. Iz svega naprijed navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj osobno i preko svojih prednika u samostalnom i nesmetanom posjedu predmetnih čestica preko 40 godina, da su pošteni posjednici te da je njihov posjed zakonit i istinit, odnosno da je tužitelj temeljem odredbe čl. 159. st. 2. u svezi s st. 4. Zakona o vlasništvu, kao i temeljem odredbe čl. 159. st. 3. u svezi sa st. 4. Zakona o vlasništvu stekao i dosjelošću pravo vlasništva predmetnih nekretnina, a što proizlazi sukladno cjelokupno provedenom postupku te provedenim dokazima, sukladno navedenim zakonskim odredbama, te imajući u vidu recentnu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluka 4 Poslovni br. 27 Gž Zk-640/2021-2 Rev-291/2014-2 od 17.04.2018.) i presudu Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv [adresa], U protiv Republike Hrvatske i dr.).
12. Sukladno naprijed navedenom, iz istog proizlazi da je odluka odnosno rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici, Zemljišnoknjižni odjel Velika Gorica posl.br. Z-1463/2020, (Z-4111/2019) od 10. veljače 2020. potpuno ispravno te da ne stoje navodi tužene da je sud prilikom donošenja navedenog rješenja pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno pogrešno izveo zaključak o postojanju zakonskih pretpostavki da se tužitelj upiše kao vlasnik spornih nekretnina, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.
13. O troškovima parničnog postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora i tarifu o naknadi i nagradi troškova zarad odvjetnika. Tužitelju su priznati sljedeći troškovi parničnog postupka: sastav tužbe od 4.10.2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 15.2.2025. u iznosu od 200,00 eura, pristup na pripremno ročište 8.4.2025. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 25.6.2025. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 9.7.2025. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 18.9.2025. u iznosu od 200,00 eura što ukupno iznosi 1.200,00 eura uz PDV 25% odnosno 300,00 eura tako da sveukupni troškovi parničnog postupka iznose 1.500,00 eura, a kako je to odlučeno pod točkom II. izreke presude.
Velika Gorica, 5. studenoga 2025.
Sudac:
Marijan Muža
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude.
