P-668/2025-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

Stalna služba u Daruvaru

Daruvar, Stjepana Radića 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu Branislavu Hunjaku u parničnom predmetu tužiteljice JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetniku Laban Predragu iz Bjelovara, a protiv I. tuženika HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetniku Dianić Nenadu iz Čazme i II. tuženika HA NA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnici Radočaj Mateji iz Čazme, povodom tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovora o diobi imovine, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave od 20. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, te donošenjem presude na ročištu za objavu od dana 05. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je ugovor o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici zaključen između tuženice HA i tuženika NA, kojim dijele nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čk. br. 854/8 kuća br. 25, dvorišni objekt, garaže i dvorište u [adresa] sa 225 čhv., a na kojem je potpis tuženice HA Bočkor ovjeren kod javnog bilježnika Ljerka Tobašinovića iz Čazme dana 27. 07. 2020. g. pod br. OV-1738/2020, ništetan u cijelosti, slijedom čega se nalaže Zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, da u zemljišnim knjigama, na navedenim nekretninama, uspostavi stanje kakvo je bilo prije provedbe citiranog ugovora te se nalaže tuženima HA i NA da tužiteljici PA solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 726,54 EUR sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, tekućom od donošenja presude, pa do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s I-tuženom dana 06. srpnja 2020. g. zaključila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i to tužiteljica kao primatelj uzdržavanja, a I-tuženica kao davatelj uzdržavanja, a ugovor je, kao javnobilježnički akt, sastavio javni bilježnik Ljerko Torbašinović iz [adresa], br. Ou-110/20., te se I-tužena u zemljišnim knjigama uknjižila kao vlasnica nekretnina navedenih u tom ugovoru, a radi se o nekretninama iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čk. br. 854/8 kuća br. 25, dvorišni objekt, garaže i dvorište u [adresa] sa 225 čhv. 17. srpnja 2020. g. tužiteljica je po svom, i ovdje potpisanom, punomoćniku dopisom ponudila sporazumni raskid toga ugovora te je taj dopis primio II-tuženik dana 21. 07. 2020. g. na toj adresi, potpisavši se kao suprug I-tužene. Tužiteljica je gore spomenuti dopis uputila dobronamjerno, a i radi mogućeg smanjenja troškova stranaka u slučaju tužbe te je na eventualnu tužbu čekala protek roka od 8 dana od kada je dopis I-tužena primila, to je bio 29. 07. 2020. g., a koji rok je dala I-tuženoj. 29. 07. 2020. g. punomoćnik tužiteljice podnosi tužbu radi poništaja ili raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, sa zahtjevom da se u zemljišnim knjigama sve vrati u prijašnje stanje, kakvo je bilo prije provedbe citiranog ugovora. 31. 07. 2020. g. podnosi i prijedlog za zabilježbu spora u zemljišnim knjigama. Nakon toga tužiteljica saznaje da su I-tužena i II-tuženi (navodno) 13. srpnja 2020. g. zaključili „ugovor o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici“, kojim oni „suglasno i trajno razrješuju pitanje bračne stečevine“, a vezano upravo i jedino za nekretninu koju je I- tužena svega nekoliko dana prije stekla ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju. No, na tom ugovoru kod javnog bilježnika I-tužena ovjerava svoj potpis 27. 07. 2020. g. To govori dvije stvari. Prvo da ugovor najvjerojatnije nije pisan 13. 07. jer je potpis I-tužene ovjeren tek 27. 07., dakle, kada su već oboje tuženih znalo da je tužiteljica zatražila dopisom sporazumni raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju s I-tuženom. Kao što je naprijed rečeno, taj dopis je za I-tuženu primio II-tuženik. Stoga se nameće zaključak da je, kao datum pisanja „ugovora o diobi…“ tuženika 13. 07. stavljen ciljano samo za zavaravanje zainteresiranih, a da je stvarno taj ugovor zaključen i ovjeren upravo 27. 07. i to samo radi toga da se to stigne učiniti prije tužbe koju je tužiteljica najavila i podnijela u predmetu toga suda br. P-763/2020 i prije moguće zabilježbe spora, što je tužiteljica također tražila, kako se vidi iz prijašnjih stavaka. II-tuženik zatražio je (istoga dana kada je taj ugovor i ovjeren) uknjižbu ½ dijela suvlasništva na nekretninama iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čk. br. 854/8 kuća br. 25, dvorišni objekt, garaže i dvorište u [adresa] sa 225 čhv. Provedbom tog ugovora onemogućilo se da se zabilježba spora tužiteljice i I- tužene radi poništaja odnosno raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju odnosi i na tu II- tuženikovu polovinu nekretnina sa svim pravnim posljedicama koje donosi moguća pravomoćna presuda o raskidu ili poništenju predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju te je, zaista, zabilježba spora i provedena samo na suvlasničkom dijelu I- tužene. Predmetni ugovor je proveden dva dana prije podnošenja tužbe, a četiri dana prije podnošenja prijedloga za zabilježbu spora. Sve to učinjeno je, očigledno, samo da bi se barem u polovini onemogućila tužiteljica u ostvarenju svojih prava u slučaju uspjeha u sporu iz spisa P-763/2020. Način raspolaganja tim nekretninama od strane I-tužene kroz taj „ugovor“, svijest I-tuženika da će nekretnine svaki čas biti pod sporom, vrijeme kada to tuženici poduzimaju, zloupotrebljavaju dobronamjerno dati rok za sporazumni raskid, tako da zaključe predmetni ugovor, ukazuje na očitu podmuklost. Naime, jasno je da je oboje tuženika znalo za tužiteljičino traženje raskida ugovora i za tužbu koja će uslijediti ako u roku 8 dana I-tužena na taj raskid ne pristane. Svjesni te činjenice i mogućnosti gubitka parnice i povrata tih nekretnina u vlasništvo tužiteljice, oboje odlučuju, u tom periodu čekanja na dobrovoljni i sporazumni raskid, na nemoralan način i simuliranim ugovorom, odmah nakon zaključenja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, „riješiti svoje imovinske odnose iz braka“. To nije za povjerovati već iz jednostavnog razloga što to čine tako brzo nakon što je I-tužena stekla tu imovinu na takav način, dosmrtnim uzdržavanjem, i nakon što ju još nije „zaradila“, tj. nije do smrti tek počela uzdržavati tužiteljicu, pa tako ugovor još nije s njene strane ni približno ispunjen. Osim toga, ona je jedina obveznica i stranka iz toga ugovora, pa je više nego dvojbeno radi li se o imovini koja je njena posebna imovina ili je stečena u braku. Na kraju krajeva, ona jest formalno stečena, ali, dakle, nije „odrađena“ jer nisu ispunjene obveze davatelja uzdržavanja. Zašto bi onda tuženici zaključivali tako brzo taj „ugovor o diobi imovine“? Očito to ne bi učinili jer ta imovina i ne bi predstavljala zajedničku imovinu, a kada i bi, još uvijek nije izvjesno da li bi tuženi, čak, iduće vrijeme, dok je god živa tužiteljica, ostali u bračnoj zajednici da zajedno snose teret uzdržavanja, pa da se ta imovina, doista, ima razloga smatrati zajedničkom. U tom suštinskom smislu oni još nisu stekli tu imovinu, posebno ne II-tuženik jer nije ni stranka tog ugovora kojim je I-tužena tu imovinu stekla. Stoga je stav tužiteljice da je to još uvijek posebna imovina I-tužene i da ju još ni ona nije „odradila“ jer je tužiteljica živa, pa i to govori o simuliranosti „ugovora o diobi“ između samih tuženika. Kada se svemu tome doda da tuženici tim ugovorom uopće nisu rješavali pitanje druge svoje imovine koja je prije zajednički stečena, već samo i jedino ovih nekretnina, i to u najhitnijem postupku, samo par dana nakon što su primili dopis tužiteljice o traženju raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, onda više ne treba dodatne argumentacije kako se radi o nesavjesnosti oboje tuženika, koji nastupaju u svemu mala fide, s namjerom da se na nemoralan način dokopaju barem polovine predmetnih nekretnina, koje će ostati uknjižene na II-tuženika jer su tu uknjižbu stigli provesti nekoliko dana prije nego je tužba podnesena i zatražena zabilježba spora u zemljišnim knjigama. Stoga je vidljivo da se radi o simuliranom ugovoru između tuženika. Taj ugovor sadržajno ne predstavlja podjelu zajednički stečene imovine i to očito nije bila namjera tuženika, već da onemoguće tužiteljicu da barem polovinu tih nekretnina nikada ne dobije natrag u vlasništvo, u slučaju uspjeha u spisu toga suda br. P- 763/20. Zato je taj ugovor između tuženika očigledno ništetan jer ne odražava pravu volju stranaka i sklopljen je iz nemoralnih motiva. Naime, u slučaju uspjeha tužiteljice u parnici br. P-763/20, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju će biti ili poništen ili raskinut te će obveza i cijeli taj odnos uzdržavanja prestati, ali će tužiteljica ostati bez polovine svojih nekretnina, a II-tuženik će steći imovinu koju nije zaslužio, nije „odradio“, nije zavrijedio, pa čak nikakve veze s njom nije ni imao. To bi bila posljedica navedene manipulacije oboje tuženika, što je krajnje nemoralan način stjecanja imovine. Takav ugovor, kakav su zaključili tuženici, ne može se priznati niti kao darovni jer je i darovanje simulirano i bilo bi jednako nemoralno u svojoj biti zbog svega naprijed navedenog, radi sprečavanja tužiteljice u vraćanju svoje nenovčane tražbine. Stoga je jedini način da tužiteljica svoje nekretnine u cijelosti vrati, u slučaju da se njen tužbeni zahtjev iz spisa P-763/2020 prihvati, ako, pri tome i uz to, dokaže pravnu nevaljanost tog kasnijeg ugovora između tuženika, tako da se zemljišno knjižno stanje vrati kao prije zaključenja tog „ugovora o diobi“, da bi se onda u zemljišnim knjigama moglo sve vratiti u prijašnje stanje i povodom poništaja ili raskida tužiteljicinog i I- tuženicinog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, tj. da se predmetne nekretnine mogu ponovo u tim knjigama uknjižiti na tužiteljicu u cijelosti, a ne samo u polovini dijela. Prema svemu navedenom, tužiteljica ističe da iz prethodnih točaka proizlazi njen očit pravni interes i time i aktivna legitimiranost za podnošenje tužbe za ništetnost „ugovora o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici“, kako su ga nazvali tuženici. Ocjenjuje da se radi o simuliranom ugovoru i nemoralnom ugovoru, dakle, da je on protivan temeljnim prihvaćenim moralnim normama o načinu stjecanja imovine, i to može biti besplatno (ili jeftino), zasluženo ili nezasluženo, ali ne smije biti nepošteno i podmuklo, prijevarno i tajno, zloupotrebom roka u kojem je tužiteljica ponudila sporazuman raskid ugovora upravo o toj imovini. Tako su tuženici postupili suprotno temeljnim pravilima morala i zaključili fiktivan ugovor, samo radi toga da spriječe tužiteljicu u ostvarenju njene nenovčane tražbine, čime su postupili suprotno odredbama čl. 271 i 285 Zakona o obveznim odnosima, a radi čega je, iz oba razloga, predmetni ugovor ništetan u cijelosti.

Zato tužiteljica predlaže da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kao u izreci.

2. Dajući odgovor na tužbu, tuženici su naveli da osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, točno je da je tužiteljica sa tuženom dana 06. srpnja 2020. godine zaključila Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i to na način da je tužiteljica primateljica uzdržavanja, a tužena HA davateljica uzdržavanja. Ugovor je sastavio javni bilježnik Ljerko Torbašinović u predmetu OU-110/20 u formi javnobilježničkog akta te uz nazočnost dva punoljetna i poslovno sposobna svjedoka. Temeljem navedenog ugovora HA stekla je pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] kuća broj 25, dvorišni objekat, garaže i dvorište u [adresa] od 225 čhv. Provedbom navedenog ugovora u zemljišnim knjigama nadležnog suda tuženica se uknjižila kao vlasnica navedene nekretnine. Za provedbu nije bilo nikakve zapreke niti zabilježbe koja bi bilo što priječila. Također je točno da je tužiteljica po svom punomoćniku dopisom od 17. 07. 2020. godine ponudila HA sporazumni raskid navedenog ugovora iz čega proizlazi da je tužiteljica navedeni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju priznala kao pravno valjan. No budući da tužiteljica nije navela razloge za raskid navedenog ugovora to je tužena po punomoćniku odvjetniku Nenadu Dianiću dopisom od 27. 07. 2020. godine molila od tužiteljice da jasno navede razloge za raskid navedenog ugovora. Na navedeni dopis odvjetnika ŽA tužiteljica nije odgovorila. S obzirom da je dopis tužiteljice od 17.07. 2020. godine bio nejasan i nepotpun to je tužena HA molila pojašnjenje razloga za raskid, a na što se tužiteljica oglušila. Tužena HA je provedbom Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 06.07.2020. godine u zemljišnim knjigama postala vlasnica nekretnine upisane zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (303780) i to kčbr. [katastarska čestica] – kuća broj 25, dvorišni objekat, garaže i dvorište u ul. A. [adresa] od 225 čhv. S obzirom da je tužena ĐA vlasnica navedene nekretnine, te s obzirom da je navedenu nekretninu stekla u braku i bračnoj zajednici s tuženikom NA (suprug tužene) to je tužena Ugovorom o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici od 13. 07. 2020. polovicu te nekretnine prenijela u suvlasništvo u ½ dijela NA. Ugovor o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici zaključen je i potpisan 13. 07. 2020., te je ovjeren kod javnog bilježnika 27. 07. 2020. godine. Iz ovjere potpisa na tom ugovoru od javnobilježničkog prisjednika u predmetu OV- 1738/2020 jasno proizlazi da su stranke na ovjeru donijele potpisan ugovor. No za ovu parnicu čak i ta činjenica uopće nije relevantna. Tužena HA je kao vlasnica nekretnine ovlaštena sa svojim imovinom raditi što god želi. No budući da je navedenu nekretninu stekla u braku i bračnoj zajednici to je 1/2 dijela iste prenijela svom suprugu DA sve temeljem pravno valjanog pravnog posla, a što je DA i prihvatio. Za napomenuti je da je tužena uredno brinula o tužiteljici i ispunjavala sve ugovorne obveze sve do 24. 09. 2020. godine kada je tužiteljicu njena snaha MA odvela u Bjelovar. Inače tužiteljica i nije htjela raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju već su se između stranaka upetljale MA i njezina kćerka LA koje su bile ljubomorne na tuženu HA. Dakle HA je uredno brinula o tužiteljici sve dok to nisu spriječile MA i LA. No tuženi ističu da je tužbu za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju tužena HA zaprimila tek u rujnu 2020. godine te nije znala do rujna 2020. godine da je tužba uopće podnesena. Dakle u srpnju i kolovozu ove godine tuženi nisu imali nikakvih saznanja da bi moglo doći do spora to tim više što je tužena svaki dan bila sa tužiteljicom. Dakle navodi tužbe da bi tuženici radili nešto simulirano i nemoralno neosnovani su. Oboje tuženika ističu da su htjeli zaključenje ugovora o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici. Zato su isti svojom voljom i zaključili navedeni ugovor te su isti nakon zaključenja ovjerili svoje potpise kod javnog bilježnika. Dakle nije postojala nikakva svijest da će bilo što biti „pod sporom" pa su lamentiranja tužiteljice o istom nejasna. Naime vlasnik neke imovine slobodno raspolaže svojom imovinom kako želi i upravo to je HA i učinila. Tu nema ništa nemoralno niti nesavjesno. Dakle za tužbu o raskidu ugovora tuženici su saznali tek u rujnu 2020. godine te je nejasan navod iz kojeg proizlazi da su tuženici znali za tužbu. Tužena HA je angažirala odvjetnika Nenada Dianića koji je poslao dopis punomoćniku tužiteljice i koji je očekivao odgovor na taj dopis. Dakle očekivao se odgovor na dopis, a ne tužba. No u trenutku sklapanja ugovora o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici od **.**.2020. godine HA nije zaprimila niti dopis tužiteljice. Dakle neosnovani su navodi tužiteljice. Ugovor o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici nije nemoralan niti je simuliran već isti predstavlja pravu volju stranaka. Pojam koji tužiteljica navodi u tužbi da tuženici nisu nešto zaradili je čudan i neobičan. Naime ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju nekretnine odmah prelaze na davatelja uzdržavanja, a tužiteljici je u konkretnom slučaju ostavljeno pravo doživotnog plodouživanja. Dakle u trenutku kada je tužena stekla vlasništvo nekretnine ista je ovlaštena sa njom raditi što je volja, a u korist tužiteljice je uknjiženo pravo doživotnog plodouživanja. Stoga su navodi tužiteljice da je ugovor o diobi ništetan neosnovani u cijelosti. Tuženi ističu da tužiteljica nema pravni interes na podnošenje ove tužbe na utvrđenje. Naime tužiteljica nije stranka navedenog ugovora niti po bilo kojoj drugoj osnovi je sudjelovala u zaključenja navedenog ugovora. Ugovor o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici je zaključen u zakonom propisanoj formi te su kod javnog bilježnika na istom ovjerena oba potpisa ugovornih stranaka, te je isti volja obje stranke, a što je razvidno iz sadržaja istog, potpisa istog, te provedbe istog kroz zemljišne knjige. Dakle navedeni ugovor nije simuliran niti je nemoralan.

Zbog svega navedenog tuženi predlažu da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan i obveže tužiteljicu da tuženima kao solidarnim vjerovnicima nakadi parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom u skladu s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja na iznos parničnog troška teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

3. U tijeku postupka sud je izveo slijedeće dokaze:

Uvid u Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 06. srpnja 2020. (list 6), dopis pun. tužitelja tuženoj HA od 17. srpnja 2020. (list 9), Ugovor o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici od 13. srpnja 2020. (list 11), zk. izvadak 1447 k. o. [katastarska općina] (list 13), presudu Županijskog suda u Zadru broj Gž-418/2024-2 od 11. lipnja 2025. (list 48).

4. Izvođenjem dokaza, te analizom istih, sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

Naime, između stranaka je nesporno da je tužiteljica s I. tuženom HA dana 6. srpnja 2020. zaključila Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a po kojem Ugovoru se I. tužena i uknjižila kao vlasnik na nekretninama tužiteljice upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica].

Nesporno je da je I. tužena s II. tuženikom NA, kao suprugom, dana 13. srpnja 2020. zaključila Ugovor o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici, a po kojem Ugovoru je I. tužena prenijela u suvlasništvo ½ dijela nekretnina iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] na II. tuženika kao supruga, a koji se temeljem istog Ugovora i uknjižio kao suvlasnik u ½ dijela istih nekretnina.

Sporno je da li je takav Ugovor o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici ništetan.

Sporno je da li tužiteljica ima pravni osnov za utvrđenje ništetnosti takvog Ugovora.

5. Člankom 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima je određeno da je ugovor ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima je određeno da se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana osoba.

6. Uvidom u presudu Županijskog suda u Zadru broj Gž-418/2024-2 od 11. lipnja 2025., utvrđeno je da je između ostalog preinačena presuda Općinskog suda Bjelovar, Stalne službe Daruvar broj P-763/2020-118 od 29. veljače 2024., tako što je raskinut ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen između tužiteljice JA kao primatelja uzdržavanja i tužene HA kao davatelja uzdržavanja, koji ugovor je bio zaključen dana 6. srpnja 2020., te je naloženo ZK Odjelu Općinskog suda Bjelovar, Stalne službe u Čazmi da nekretninu iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] povrati u prijašnje stanje, prije zaključenja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, tako da briše kao vlasnicu tuženu HA, te kao vlasnicu ponovo uknjiži tužiteljicu JA. Ovo sve ukazuje na činjenicu da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti Ugovora o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici zaključenog između I. i II. tuženika, a koji se tiče nekretnina ponovo u njenom vlasništvu.

7. S druge strane, temeljem čl. 36. st. 1. Obiteljskog zakona je određeno da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice. Stoga imovina koju je I. tužena stekla u vlasništvo temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zaključenim s tužiteljicom, nikako ne predstavlja bračnu stečevinu jer nije stečena radom bračnih drugova za vrijeme trajanja braka, već po sasvim drugom pravnom temelju (ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju) koji je različit od temelja iz čl. 36. st. 1. Obiteljskog zakona.

Dakle, radi se o vlastitoj imovini I. tužene koju imovinu je namjerno i lažno prikazala kao zajedničku bračnu imovinu obuhvaćenu Ugovorom o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici od 13. srpnja 2020.

Ovo sve s ciljem onemogućavanja tužiteljice za povrat predmetnih spornih nekretnina (barem ½ dijela) u slučaju raskida Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a koji raskid Ugovora je tužiteljica najavila I. tuženoj već dopisom od 17. srpnja 2020. Stoga je sud na stanovištu da se radi o ništetnom Ugovoru o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici zaključenog između I. i II. tuženika jer je kao takav s obzirom na svrhu i namjeru tuženika protivan moralu, a sve u smislu čl. 332. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

8. S druge strane, kako je presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-418/2024-2 od 11. lipnja 2025. određeno da se tužiteljica treba ponovo uknjižiti kao vlasnica na predmetnim spornim nekretninama, onda bi eventualno postojanje ugovora o diobi imovine stečene u braku i bračnoj zajednici zaključenog između I. i II. tuženika bilo protivno čl. 48. Ustava Republike Hrvatske, kojim se jamči pravo vlasništva, a koje vlasništvo je utvrđeno u korist tužiteljice pravomoćnom presudom.

9. Na osnovu svega iznijetog sud je stoga i odlučio kao u izreci presude.

10. Kako su tuženici izgubili parnicu, sud ih je temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku i obvezao da solidarno i u potpunosti naknade tužiteljici parnične troškove i to u iznosu od 726,54 EUR, a kako je to naznačeno u izreci presude. Dosuđeni parnični troškovi tužiteljice se sastoje od troška zastupanja tužiteljice putem odvjetnika, a odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), sastava 1 obrazloženog podneska (200,00 EUR), sastava 2 podneska (100,00 EUR), zastupanje tužiteljice na jednom ročištu (200,00 EUR) i pristojbe na tužbu (26,54 EUR), a koji svi troškovi su bili potrebni za vođenje parnice i u skladu s odvjetničkom tarifom i Zakonom o sudskim pristojbama.

Na dosuđene parnične troškove, sud je tužiteljici temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i dosudio zatezne kamate tako što je odredio da iste teku od dana donošenja I. stupanjske presude pa do isplate, a po važećoj stopi zatezne kamate u skladu s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a kako je to naznačeno u izreci presude.

11. Ostale izvedene dokaze, te navode stranaka sud je ocijenio neodlučnim za donošenjem ovakve odluke.

U Daruvaru 05. studeni 2025.

S U D A C :

Branislav Hunjak

P O U K A : Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude, osim za stranku koja o tom ročištu nije bila uredno obaviještena i za koju rok teče od uručenja presude primjenom pravila o dostavi pismena. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnik Predrag Laban, Bjelovar

2. Odvjetnik Nenad Dianić, Ivanić Grad

3. Odvjetnica Mateja Radočaj, Čazma