Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. br. P-7069/2022-16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužiteljice ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Božici Šegon, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika LČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Ivani Zaninović Semenov, odvjetnici u Zagrebu, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave 16. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 05. studenog 2025.,

p r e s u d i o j e

I Pravna radnja – priznanje tužbenog zahtjeva tuženika LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dana u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu koji se vodio pod posl. brojem P-1776/2020 i presuda na temelju priznanja Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-1776/2020 od dana 12. svibnja 2020. godine gube pravni učinak prema tužiteljici ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u mjeri u kojoj je potrebno da se tužiteljici kao zakonskoj nasljednici primjenom odredbi čl. 71. i čl. 73. Zakona o nasljeđivanju obračuna vrijednost njezinog nužnog dijela koji joj pripada iza ostavitelja pok. HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], odnosno da se u obračun vrijednosti ostavine pribroji i vrijednost nekretnina:

- odgovarajući suvlasnički dio nekretnine zk.č.br. 6743, [adresa], ukupne površine 243 m2, od toga dvorište površine 85 m2, kuća, [adresa] površine 133 m2 i zgrada površine 25 m2, suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) na kojem je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine i to jednosobnog stana u I. (prvom) katu lijevo, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i dijelovi ostalih suvlasnika, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], suvlasnički udio redni broj 2;

- nekretnine zk.č.br. 3715/1, u naravi Svetonedeljski breg, ukupne površine 660 m2, od toga zgrada površine 21 m2, vikend kuća površine 56 m2 i dvorište površine 583 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zk.č.br. 3715/2, u naravi Svetonedeljski breg, oranica, površine 541 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- pravo korištenja groba na groblju Miroševac za grobno mjesto odjel RKT polje 288, razred II., br. 235, a koje je zakonski nasljednik LČ stekao od ostavitelja pok. HČ temeljem Darovnog ugovora od dana 11. lipnja 2002. godine,

te je tuženik LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan trpjeti da se tužiteljica ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u cijelosti namiri za svoj nužni dio iz vrijednosti navedenih nekretnina.

II. Nalaže se tuženiku LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužiteljici ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu 2.600,00 eur sa zakonskim zateznim kamatma tekućim od 05.11.2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi kako je u ostavinskom postupku koji se vodi pred ovim sudom posl.br. O-5689/19 iza sada pok. oca stranaka ovog postupka, HČ, a kojeg su zakonskim nasljednicima utvrđeni tužiteljica, tuženik te majka tuženika GČ, tražila svoje pravo na nužni dio. Ističe kako je ostavitelj za vrijeme svog života darovao svog sina ovdje tuženika, povrijedivši time pravo tužiteljice na nužni dio radi čega je tražila da se prilikom utvrđivanja vrijednosti nužnog dijela uzme u obzir vrijednost svih darovanja, odnosno da se u vrijednost ostavine pribroji i vrijednost darovanih nekretnina na kojima je tuženik, a temeljem darovanja ostavitelja, stekao vlasništvo nekretnina kako je to razvidno iz ugovora o darovanju i Izvadaka iz zemljišnih knjiga i to:

- odgovarajući suvlasnički dio nekretnine zk.č.br. 2188/20, u naravi najamna stambena zgrada i dvorište u Vrbanićevoj ulici br. 23, površine 67,3 čhv odnosno 242 m2, suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) na kojem je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine i to jednosobnog stana u I. (prvom) katu lijevo, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u cijelosti je zakonski nasljednik LČ stekao od ostavitelja pok. HČ temeljem Ugovora o darovanju od dana 19. prosinca 2016. godine, a koji upis prava vlasništva je proveden u zemljišnim knjigama zk. odjela Zagreb u postupku koji se vodio kod pod posl. brojem Z-26742/2017. Ističe se da je u međuvrijemenu predmetna nekretnina u postupku koji se vodio pod posl. brojem Z-3510/2022 prenesena u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa sljedećom identifikacijom – odgovarajući suvlasnički dio nekretnine zk.č.br. 6743, [adresa], ukupne površine 243 m2, od toga dvorište površine 85 m2, kuća, [adresa] površine 133 m2 i zgrada površine 25 m2, suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) na kojem je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine i to jednosobnog stana u I. (prvom) katu lijevo, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i dijelovi ostalih suvlasnika, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], suvlasnički udio redni broj 2;

- nekretnine zk.č.br. 13113/2, u naravi pašnjak na Zajamini u Bolješići, površine 30 čhv i zk.č.br. 13671/2, u naravi kuća br. 55, zgrada i dvorište, površine 94 čhv, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i nekretninu zk.č.br. 13116, u naravi šuma na Zajamini u Bolješići, površine 63 čhv, upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje je u cijelosti zakonski nasljednik LČ stekao od ostavitelja pok. HČ temeljem Darovnog ugovora od dana 11. lipnja 2002. godine i Aneksa darovnog ugovora od dana 19. prosinca 2016. godine, a koji upis prava vlasništva je proveden u zemljišnim knjigama zk. odjela Crikvenica u postupku koji se vodio pod posl. brojem Z-24141/2017;

- nekretninu zk.č.br. 926/2, u naravi oranica u Pustačama u Padežu, površine 332 čhv, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a za koju je u spis dostavljen i ovjereni i povijesni izvadak iz zemljišne knjige i povijesni ispis iz Baze zemljišnoknjižnih podataka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] - Stara iz koje je vidljivo da je uknjižba prava vlasništva na ime obdarenog LČ u cijelosti temeljem Darovnog ugovora od dana 16. prosinca 1984. godine provedena u zemljišnim knjigama zk. odjela Samobor pod posl. brojem Z-3228/95 te da je u međuvremenu promijenjena kultura čestice te da je ista podijeljena na dvije čestice i to zk.č.br. 926/2, u naravi vikend kuća br. 38A, zgrada (garaža) i dvorište, ukupne površine 660 m2 te zk.č.br. 926/7, u naravi oranica Breg, površine 541 m2 te da je pod posl. brojem Z-7022/2018 zabilježeno da je u tijeku postupak obnove zemljišne knjige. U međuvremenu su navedene čestice u postupku obnove zemljišne knjige promijenile identifikacijske oznake te su upisane kao – zk.č.br. 3715/1, u naravi Svetonedeljski breg, ukupne površine 660 m2, od toga zgrada površine 21 m2, vikend kuća površine 56 m2 i dvorište površine 583 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zk.č.br. 3715/2, u naravi Svetonedeljski breg, oranica, površine 541 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- nekretnine zk.č.br. 1606/2, u naravi oranica Ograde, površine 1 jutro i 321 čhv, zk.č.br. 1607/1, u naravi livada Tuk, površine 85 čhv i zk.č.br. 1713/5, u naravi oranica Razori iznad ceste i brdo, ukupne površine 650 čhv, sve zajedno ukupne površine 1 jutro i 1056 čhv, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i nekretnina zk.č.br. 1706/27, u naravi oranica Božica doline u D. Krnjaku, površine 831 čhv, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje je u cijelosti zakonski nasljednik LČ stekao temeljem od ostavitelja pok. HČ temeljem Ugovora o darovanju od dana 11. lipnja 2002. godine i Aneksa ugovora o darovanju od 19. prosinca 2016. godine, a koji upis prava vlasništva je proveden u zemljišnim knjigama zk. odjela Karlovac u postupku koji se vodio pod posl. brojem Z-6542/2017

Međutim, tuženik je u ostavinskom postupku, u kojem postupku je zastupao i svoju majku GČ i za koju je dostavio nasljedničku izjavu od 30.09.2019. kojom se ista prihvatila nasljedstva iza ostavitelja te isto ustupila svom sinu, ovdje tuženiku koji je ustup prihvatio, naveo kako ostavinsku imovinu čine isključivo potraživanja prema HZMO i novčana sredstava na tekućem računu PBZ d.d., obzirom da je svom drugom imovinom ostavitelj raspolagao za života odnosno da su sve nekretnine već bile uknjižene na ime LČ. Nadalje je tuženik, kao punomoćnik svoje majke GČ, predao u spis Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 19.11.2007. ovjeren pred ovim sudom 27.11.2007. pod posl. br. R1- 2216/17 sklopljen između majke tuženika kao davateljice uzdržavanja i oca stranka HČ kao primatelja uzdržavanja, temeljem kojeg Ugovora je majka tuženika nakon smrti primatelja uzdržavanja trebala steći vlasništvo ranije opisanih nekretnina, a kojih nekretnina je u trenutku smrti ostavitelja, tuženik već bio uknjižen kao vlasnik temeljem ranije navedenih ugovora o darovanju.

Dakle, između stranaka nije sporno kako su predmetom ugovora o darovanju te Ugovora o doživotnom uzdržavanju, bile iste nekretnine, pri čemu je tužiteljica, a budući da je dio predmetnih nekretnina ostavitelj darovao svom sinu ovdje tuženiku temeljem ugovora o darovanju koji su sklopljeni prije sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, osporila da bi GČ kao davateljica uzdržavanja mogla steći vlasništvo nekretnina koje su u trenutku smrti ostavitelja kao primatelja uzdržavanja još za njegova života bile otuđene jer je istih vlasnikom bio tuženik. Stoga je tuženik u navedenom ostavinskom postupku 5.12.2019., predao u spis i Sporazum od 09.11.2007. kojim su ostavitelj, HČ kao darovatelj i LČ kao daroprimatelj, navodno raskinuli Darovni ugovor od 16.12.1984. i Darovni ugovor od 11.06.2002. osim u dijelu koji se odnosi na vlasništvo stana u [adresa], uz uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja kakvo je bilo prije zaključenja navedenih darovnih ugovora. Međutim, tužiteljica je osporila mogućnost raskida Ugovora o darovanju od 16.12.1984. budući da je isti već bio proveden u zemljišnim knjigama na ime tuženika te iz razloga što Zakon o obveznim odnosima uopće ne predviđa mogućnost raskidanja ugovora koji je u cijelosti ispunjen, osporivši i raskid Ugovora o darovanju od 11.06.2002. jer su u odnosu na navedeno darovanje sklapani i aneksi tijekom 2016. i 2017., dakle nakon Ugovora o doživotnom uzdržavanju, što govori u prilog da ugovorne strane nisu smatrale da bi navedeni ugovor bio raskinut, a temeljem kojeg je također izvršena uknjižba prava vlasništva na ime tuženika. Također je ostavitelj kao darovatelj s LČ kao daroprimateljem 19.12.2016. sklopio Ugovor o darovanju (u odnosu na stan u [adresa]) temeljem kojeg se tuženik također uknjižio kao vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi i ista ne može biti predmet stjecanja temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju jer u trenutku smrti ostavitelja nije bila njegovo vlasništvo.

Obzirom na istaknute navode u ostavinskom postupku, sud je 17.03.2020. donio rješenje posl.br. O-5689/19 kojim je utvrđen prekid ostavinskog postupka te je tužiteljica upućena na pokretanje parničnog postupka na koje rješenje je tužiteljica uložila žalbu.

1.1. GČ je zatim, a tijekom žalbenog ostavinskog postupka, ovom sudu 06.04.2020. podnijela tužbu protiv ovdje tuženika, radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama temeljem spomenutog Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog s pok. HČ. U predmetom postupku sud je, 12.05.2020. posl.br. P-1776/20, donio presudu na temelju priznanja koja je postala pravomoćna 01.06.2020..

Iz obrazloženja Presude na temelju priznanja posl.br. P-1776/20 proizlazi da je tužiteljica GČ kao davateljica uzdržavanja sklopila sa svojim suprugom pok. HČ Ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren 26.11.2007. te da se ista pridržavala svih obaveza i dužnosti koje je prihvatila ugovorom te je ugovor ispunjen smrću primatelja uzdržavanja 24.07.2019. te da je svog supruga i pokopala, navodeći nadalje kako je tuženik LČ kao sin primatelja uzdržavanja bez znanja i odobrenja tužiteljice GČ sklopio nove ugovore s primateljem uzdržavanja pok. HČ iako je znao da su sve nekretnine već otuđene odnosno raspolagane tužiteljici, te se upisao kao vlasnik nekretnina koje je tužiteljica stekla ugovorom o doživotnom uzdržavanju i da isti nije bio u dobroj vjeri. Nadalje se navodi historijat sklapanja darovnih ugovora između HČ i LČ pa tobožnjeg raskida istih te sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju te naknadnog sklapanja aneksa ugovora o darovanju i uknjižbe prava vlasništva na svim nekretninama na ime LČ. Ključno je da se GČ poziva na to da ona za ništa od navedenog nije znala i da za isto nije dala svoju suglasnost te je stoga ustala navedenom tužbom radi zaštite svog prava. Tuženik LČ u svom odgovoru na tužbu bez zadrške priznaje tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno priznaje da nije bio u dobroj vjeri i da je sa svojim ocem pok. HČ radio iza leđa i bez ikakve svijesti i znanja njegove majke sada pok. GČ koja je s ocem živjela i koja se o njemu brinula te da nije zapravo on vlasnik nekretnina koje je njemu pok. otac darovao, već je vlasnik svih nekretnina njegova majka.

1.2. Ističe se da je navedeni postupak radi utvrđenja prava vlasništva pokrenut tek nakon što su, prvenstveno LČ, a suglasno s njim i njegova majka GČ koja je htjela zaštititi imovinu svog sina, shvatili da će tužiteljica inzistirati na svom nužnom dijelu ostavine iza pok. oca HČ. Tužiteljica sa sigurnošću tvrdi da GČ nije imala apsolutno ništa protiv da njezin sin koji se o njoj brine i koji joj je jedini zakonski nasljednik i dalje bude vlasnik svih nekretnina i da sigurno ne bi pokretala nikakav postupak da tužiteljica nije tražila da se nekretnine koje su temeljem darovanja upisane kao vlasništvo LČ uzmu u obzir prilikom obračuna vrijednosti njezinog nužnog dijela. Da je GČ bila u dobrim odnosima sa svojim sinom nije sporno, uostalom ona ga je i ovlastila da je zastupa u ostavinskom postupku iza pok. HČ i dala je nasljedničku izjavu kojom mu u cijelosti ustupa svoj nasljedni dio. Štoviše, čak i nakon što je navodno saznala tek u ostavinskom postupku da su nekretnine koje je trebala steći temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju već darovane LČ i da je isti navodno bez njezinog znanja radio njoj na štetu, nije mu opozvala punomoć za zastupanje nego je suglasno s njim dogovorila pravnu strategiju kako bi LČ izbjegao obvezu da svoju polusestru, ovdje tužiteljicu, namiri u stvarnoj vrijednosti za nužni dio koji joj pripada. Slijedom navedenog, suglasno su pokrenuli parnicu radi utvrđenja prava vlasništva i tuženik LČ je bez pogovora priznao da nije bio u dobroj vjeri te je donesena presuda temeljem priznanja posl. broj P-1776/2020. Štoviše, obzirom da GČ (tada gospođa u poodmaklim godinama bez posebnog pravnog obrazovanja) u navedenom postupku uopće nije imala punomoćnika (nije navedeno u uvodu presude), može se jedino pretpostaviti da je i tužbu i odgovor na tužbu sastavio upravo njezin sin odvjetnik LČ koji u konačnici i jedini ima koristi pozivanjem na svoje vlastito nezakonito i nemoralno postupanje.

1.3. Razlog zašto je uopće pok. HČ temeljem nekoliko ugovora i aneksa ugovora o darovanju za života darovao sve svoje nekretnine svome sinu LČ koji se i uknjižio kao vlasnik istih u zemljišnim knjigama, unatoč tome što je s GČ imao sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju za iste nekretnine, tužiteljici je nepoznato. Međutim, potpuno je neuvjerljivo, nelogično i neživotno da za to GČ koja je živjela u zajedničkom kućanstvu i brinula se o svom mužu pok. HČ i kod kojih je njihov sin LČ redovito dolazio zajedno sa svojom obitelji (ženom i djecom) nije imala nikakvih saznanja da nekretnine više nisu u vlasništvu njezinog supruga. Navedenu negativnu činjenicu više i nije moguće dokazivati, posebice jer je u međuvremenu GČ preminula i ne može to potvrditi. Međutim, da je tome tako, odnosno da joj je to ipak bilo poznato potvrđuje i činjenica da ista nakon smrti pok. HČ nikad nije podnijela zahtjev za uknjižbu svog prava vlasništva na nekretninama temeljem sklopljenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, već se na isti pozvao upravo LČ kao njezin punomoćnik i to nakon što je ŠČ postavila zahtjev za nužni dio i dostavila dokaze da su sve nekretnine koje su bile u vlasništvu pok. HČ temeljem darovanja prenesene na LČ. Tužiteljica pretpostavlja da je očito bio neki dogovor unutar obitelji da se nekretnine prenesu na ime LČ jer je tako i sada pok. GČ temeljem Ugovora o darovanju od 15.01.2019. darovala svome sinu LČ svoj stan u [adresa], stan na II.-drugom katu koji se sastoji od dvije i pol sobe i ostalih prostorija u površini od 72,00 čm, upisan u [broj poduloška] / zk. uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

1.4. Kako je tužiteljica za Presudu na temelju priznanja od 12.05.2020. posl.br. P-1776/20, saznala slučajnom provjerom u zemljišnim knjigama, to je tužiteljica protiv tuženika, a radi zaštite svojih prava, podnijela tužbu za povrat dara koji se vodi pred Općinskim sudom u Zlataru pod posl.br. P-515/22, a zatim i ovaj postupak. Ukazuje se pri tome kako je tijekom ostavinskog postupka preminula i majka tuženika GČ, koje je tuženik Rješenjem o nasljeđivanju od 29.06.2022. posl.br. O-4440/22, proglašen zakonskim nasljednikom.

1.5. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da u parničnom postupku u kojem je donesena presuda temeljem priznanja posl. broj P-1776/2020 niti tužiteljica GČ niti tuženik LČ nisu bili u dobroj vjeri te je više nego očito da je navedeni postupak vođen isključivo s namjerom kako bi zakonsku nasljednicu i ovdje tužiteljicu oštetili i spriječili u namirenju za stvarnu vrijednost nužnog dijela koji joj pripada u ostavini iza pok. oca HČ. Da je tome tako potvrđuje i činjenica da su isti i tijekom ostavinskog postupka, a posebice u navedenoj parnici zajednički poduzimali radnje kako bi prikazali što manjom stvarnu obračunsku vrijednost ostavine na temelju koje se primjenom pravila iz čl. 71. i čl. 73. ZN treba izračunati vrijednost nužnog dijela koji bi pripadao zakonskoj nasljednici ŠČ te su svjesno i namjerno na taj način htjeli oštetiti tužiteljicu. Posebice se treba imati u vidu da je navedeni parnični postupak okončan upravo priznanjem tužbenog zahtjeva i dispozicijama stranaka isključivo na štetu tužiteljice, a o kojima tužiteljica nije imala nikakvog saznanja jer nikad nije obavještena o parnici. I tuženik LČ i njegova majka sada pok. GČ su jako dobro znali da navedenim postupanjem nanose štetu zakonskoj nasljednici ŠČ koja se sastoji o nemogućnosti namirenja za nužni dio. U konačnici, upravo je tuženik LČ koji je priznao tužbeni zahtjev i svoje nezakonito i zlonamjerno postupanje najviše profitirao od navedene presude temeljem priznanja posl. broj P-1776/2020 jer je nakon smrti svoje majke GČ ionako stekao u vlasništvo sve nekretnine koje mu je ranije bio darovao otac te bi ukoliko bi presuda temeljem priznanja imala učinak i prema tužiteljici postojao osnov da se navedene nekretnine isključe iz obračuna vrijednosti nužnog dijela. Ističe se da je isto protivno osnovnim načelima obveznog i procesnog prava iz čl. 10. st. 1. ZPP-a (sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku) te čl. 4. (načelo savjesnosti i poštenja), čl. 6. (zabrana zlouporabe prava) i čl. 8. ZOO-a (zabrana prouzročenja štete) te osnovnim postavkama koje čine temelj pravnog poretka - nemo ex suo delicto meliorem suam condicionem facere potest (nitko ne može poboljšati svoj položaj zlonamjernim postupanjem) te nemo turpitudinem suam auditur allegans (nitko ne može zasnovati određeno subjektivno pravo na svom nemoralnom ili nezakonitom postupku).

1.5.1. Također se ukazuje da je puno toga u navedenoj presudi temeljem priznanja pogrešno te da nisu niti postojali uvjeti za njezino donošenje. Naime, sud je bio dužan istražiti nije li izvršena dispozicija u suprotnosti s prisilnim propisima ili javnim moralom. Sud nije smio donijeti presudu na temelju priznanja i kad je udovoljeno posebnim uvjetima ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati, dakle ako nađe da bi donošenjem takve presude sankcionirao dispoziciju stranaka koja bi (objektivno) in concreto dovela do rezultata koji bi bili u protivnosti s prisilnim propisima i javnim moralom. Upravo u tu svrhu u parnicama radi utvrđenja prava vlasništva te uopće u svim parnicama čiji ishod utječe na promjenu prava vlasništva bio dužan istražiti nije li raspolaganje stranaka usmjereno na promjenu vlasništva koje bi dovelo do očiglednog izigravanja trećih osoba. U slučaju pozitivnog utvrđenja ovih činjenica, parnični sud je ovlašten ne prihvatiti takvo raspolaganje stranka odnosno priznanje tužbenog zahtjeva te odbiti donošenje presude na temelju priznanja. Time što je tuženik LČ bespogovorno priznao svoje nesavjesno i nepošteno postupanje na koje se proziva u tužbi (koju je također on vjerojatno osobno i sastavio) te je pristao da se sve u tužbenom zahtjevu pobrojane nekretnine upišu na ime njegove majke trebalo je odmah upaliti crveni alarm, a ako ništa barem probuditi sumnju kod suca o razlozima takvog postupanja koji je trebao istražiti pozadinu takvog postupanja.

1.6. Obzirom na sve navedeno, tužiteljica smatra da procesnopravna radnja – pisano priznanje tužbenog zahtjeva tuženika LČ u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P- 1776/2020, a temeljem kojeg je donesena presuda na temelju priznanja 12.05.2020., predstavlja pravnu radnju na štetu tužiteljice ŠČ jer je istom bitno smanjena vrijednost ostavine iza pok. HČ na temelju koje bi se trebao izračunati vrijednost nužnog dijela koji bi trebao pripasti njegovoj zakonskoj nasljednici. ŠČ, ovdje tužiteljici, a koja pravna radnja se može svrstati u radnju izjednačenu s besplatnim raspolaganjem u kojem slučaju vrijedi neoboriva presumpcija da su obje parnične strane (tuženik LČ i njegova majka sada pok. GČ) znale odnosno morale znati da poduzetim raspolaganjem nanose štetu zakonskoj nasljednici ŠČ te stoga tužiteljica smatra da su ostvarene sve pretpostavke za ovu obiteljsku paulijansku tužbu.

1.6.1. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže sudu temeljem citiranih odredbi ZN te temeljem čl. 66.-71. Zakona o obveznim odnosima donijeti presudu slijedećeg sadržaja:

„I. Pravna radnja – priznanje tužbenog zahtjeva tuženika LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dana u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu koji se vodio pod posl. brojem P-1776/2020 i presuda na temelju priznanja Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-1776/2020 od dana 12. svibnja 2020. godine gube pravni učinak prema tužiteljici ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u mjeri u kojoj je potrebno da se tužiteljici kao zakonskoj nasljednici primjenom odredbi čl. 71. i čl. 73. Zakona o nasljeđivanju obračuna vrijednost njezinog nužnog dijela koji joj pripada iza ostavitelja pok. HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], odnosno da se u obračun vrijednosti ostavine pribroji i vrijednost nekretnina:

- nekretninu zk.č.br. 3715/1, u naravi Svetonedeljski breg, ukupne površine 660 m2, od toga zgrada površine 21 m2, vikend kuća površine 56 m2 i dvorište površine 583 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zk.č.br. 3715/2, u naravi Svetonedeljski breg, oranica, površine 541 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

zk.č.br. 1706/27, u naravi oranica Božica doline u D. Krnjaku, površine 831 čhv, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

II. Tuženik LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan je trpjeti da se tužiteljica ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u cijelosti namiri za svoj nužni dio iz vrijednosti nekretnina navedenih Ad.I.

III. Nalaže se tuženiku LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužiteljici ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, time da se zakonska zatezna kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Tuženik je odgovorom na tužbu u cijelosti osporio osnovanost zahtjeva, ističući prigovor zastare, nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka i nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice kao i prigovor promašene pasivne legitimacije.

2.1. Naime, tuženik ne spori kako je u tijeku ostavinski postupak iza ostavitelja pok. HČ, oca stranaka ovog postupka, ne sporeći pri tome niti činjenicu kako su ostavitelj za svog života i tuženik sklopili dva darovna ugovora i to 26.12.1984. i 11.06.2002., a koji ugovori su osim čl. 4 darovnog ugovora od 11.06.2002., raskinuti Sporazumom od 09.11.2007. koji je prethodio sklapanju Ugovora o doživotnom uzdržavanju između ostavitelja i njegove supruge GČ. Stoga tuženik osporava da bi nekretnine koje su bile predmetom darovnih ugovora bili u vlasništvu tuženika, jer predmetni ugovori nisu niti bili provedeni u zemljišnim knjigama osim za nekretninu k. o. [katastarska općina], pri čemu su darovni ugovori i raskinuti Sporazumom te je predmetnih nekretnina u trenutku smrti ostavitelja, vlasnicom postala majka tuženika odnosno supruga ostavitelja, GČ.

Dakle, budući da je ostavitelj bio upisani vlasnik nekretnina koje su bile predmetom darovnih ugovora koji su raskinuti, to je isti imao pravo predmetnim nekretninama dalje raspolagati, pri čemu činjenica da se tuženik tek naknadno i to nakon sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju formalno upisao kao vlasnik istih, ne umanjuje i ne dovodi u pitanje valjanost i ispunjenje ugovora o doživotnom uzdržavanju između ostavitelja i GČ, a što je na kraju i potvrđeno pravomoćnom presudom od 12.05.2020. posl.br. P-1776/20. Naime, Ugovor o doživotnom uzdržavanju predstavlja naplatni pravni posao, pa kako je temeljem istog GČ ishodila presudu na temelju priznanja od 12.05.2020. kojom je utvrđena vlasnicom svih nekretnina koje su predmetnim Ugovorom obuhvaćene, to u pogledu Ugovora o doživotnom uzdržavanju nije moguće tražiti povrat niti nužni dio, pri čemu se poriču svi navodi tužiteljice kojima konstruira navodnu zavjeru protiv nje. GČ bila je vjenčana za ostavitelja u dva navrata i to prvi puta od 1968. do 1984., a drugi puta od 2007. do smrti ostavitelja 24.07.2019. te je ista smatrala da se za života ima pravo utvrditi vlasnicom nekretnina temeljem valjanog i ispunjenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je ispunjavala sve do smrti primatelja uzdržavanja odnosno ostavitelja, pa je to i bio smisao i motiv ugovaranja doživotnog uzdržavanja. GČ se nakon smrti HČ mogla jedino putem tužbe utvrditi vlasnicom nekretnina, a temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju, pa je to pravo i iskoristila te pokrenula sudski postupak. Stoga tužiteljica ne može biti oštećena strana niti je mogla sudjelovati u parničnom postupku niti kao stranka niti kao umješač jer tužiteljica nije bila strankom ugovora o doživotnom uzdržavanju.

2.2. Budući da je GČ preminula, a sa kojom tužiteljica nije u nikakvom obvezno pravnom odnosu te da je tuženik proglašen zakonskim nasljednikom svoje majke i kao takav je postao vlasnikom spornih nekretnina to ne postoji isprava ili ovršni naslov ili obvezno pravni odnos temeljem kojeg bi tužiteljica mogla dokazati svoje dospjelo novčano potraživanje prema tuženiku, čime tuženik nema status dužnika prema tužiteljici. Tužba tužiteljice ne ispunjava niti opće niti posebne pretpostavke za podnošenje paulijanske tužbe. Naime, tužiteljica svoju nasljedničku izjavu u ostavinskom postupku (zahtjev za nužni dio) pokušava izjednačiti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima koji reguliraju dospjelo novčano potraživanje. Međutim niti je još poznat opseg i sastav ostavine ostavitelja, niti vrijednost i veličina eventualnog nužnog dijela tužiteljice niti da li je ista uopće povrijeđena u nužnom dijelu, to potraživanje tužiteljice nije niti dospjelo. Pri tome ne postoji niti pravna radnja dužnika jer priznanje potpuno osnovanog tužbenog zahtjeva ne može predstavljati pravnu radnju dužnika na štetu vjerovnika niti se radi o raspolaganju kojim bi dužnik, što tuženik nije, oštetio vjerovnika.

2.3. Dakle tužiteljica se do trenutka pobijane pravne radnje (tuženikovog priznanja tužbenog zahtjeva u postupku posl.br. P-1776/20), nije legitimirala tuženiku kao vjerovnik sa ikakvim dospjelim novčanim potraživanjem prema tuženiku radi čega tuženik nema status dužnika niti postoji tuženikova radnja kojom bi oštetio ili pokušao oštetiti tužiteljicu, slijedom čega tužba ne ispunjava pretpostavke za podnošenje tužbe.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Izvatke iz zemljišnih knjiga, Ugovor o darovanju od 19.12.2016., Darovni ugovor od 11.06.2002., Aneks darovnog ugovora od 19.04.2017., Uvjerenje o prebivalištu, Darovni ugovor od 16.12.1984., Podnesak od 09.10.2019. posl.br. O-5689/19, Nasljedničku izjavu od 30.09.2019., Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 19.11.2007. uz Ovjeru ugovora o doživotnom uzdržavanju od 26.11.2007., Podnesak od 15.10.2019. posl.br. O-5689/19, Zapisnik od 05.12.2019. posl.br. O-5689/19, Sporazum od 10.11.2007., Rješenje ovog suda od 17.03.2020. posl.br. O-5689/19, Presudu na temelju priznanja od 12.05.2020. posl.br. P-1776/20, Rješenje o nasljeđivanju od 29.062022. posl.br. O-440/22, Vjenčani list, spis ovog suda posl.br. O-7805/24 (raniji br. O-5689/19), P-1776/20 i Pn-1337/20 te je temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužiteljice za utvrđenjem da pravna radnja- priznanje tužbenog zahtjeva u predmetu koji se vodio pred ovim sudom posl.br. P-1776/20 između tamo i ovdje tuženika te GČ kao tamo tužiteljice i presuda na temelju priznanja ovog suda od 12.05.2020. posl.br. P-1776/20, temeljem koje je GČ, uknjižila pravo vlasništva nekretnina opisanih u petitu tužbenog zahtjeva, gube pravni učinak prema tužiteljici u mjeri u kojoj je potrebno za obračunavanje vrijednosti nužnog dijela kojoj tužiteljici pripada iza ostavitelja HČ u ostavinskom postupku posl.br. O-7805/24 (raniji posl.br. O-5689/19), tražeći da se u obračun vrijednosti ostavine pribroji i vrijednost nekretnina opisanih u petitu tužbenog zahtjeva koje nekretnine su bile predmetom darovnih ugovora između tuženika i ostavitelja.

4.1. Budući da je tuženik osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, ističući prigovor nedostatka pravnog interesa na strani tužiteljice kao i nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare, to je predmetno u smislu odredaba čl. 66 - čl. 71 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje u tekstu ZOO) valjalo raspraviti kroz primjenu odredaba Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 127/13, 33/15 i 14/19 dalje u tekstu ZN).

4.1.1. Predmetno iz razloga što tužiteljica tvrdi kako je tuženik priznanjem tužbenog zahtjeva u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod posl.br. P-1776/20, po tužbi tužiteljice GČ, raspolagao nekretninama koje su predmetom ovog zahtjeva na način da je povrijedio nasljedno pravo tužiteljice na nužni dio u ostavinskom postupku koji se vodi iza ostavitelja HČ, oca tužiteljice i tuženika te supruga GČ pod posl.br. O-7805/24 (raniji posl.br. O-5689/19), jer je predmetnih nekretnina tuženik, prije priznanja tužbenog zahtjeva, stekao vlasništvo nekretnina temeljem darovnih ugovora sklopljenih između ostavitelja i tuženika.

5. Tako je uvidom u spis ovog suda posl.br. O-7805/24 (raniji posl.br. O-5689/19), utvrđeno kako se isti vodi iza ostavitelja, HČ, preminulog **.**.2019., kojeg su zakonskim nasljednicima utvrđeni njegova supruga GČ, sin, ovdje tuženik i kćer, ovdje tužiteljica, a koji nije pravomoćno okončan.

5.1. Tijek ostavinskog postupka:

-na ročištu 26.09.2019., izvršen je popis ostavinske imovine i to nekretnina i pokretnina, pri čemu je ovdje tužiteljica zahtijevala da se vrijednost popisanih nekretnina uzme u obzir pri obračunu vrijednosti nužnog dijela budući da je predmetne nekretnine ostavitelj za života, temeljem ugovora o darovanju, darovao ovdje tuženiku, čemu se ovdje tuženik usprotivio navodeći kako popisane nekretnine ne čine dio ostavinske imovine budući iste u trenutku smrti ostavitelja nisu bile u vlasništvu ostavitelja, radi čega je predmetno ročište odgođeno,

-podneskom od **.**.2019., GČ, zastupana po ovdje tuženiku, dostavlja za spis nasljedničku izjavu od 30.09.2019. kojom se prihvaća nasljedstva i isto ustupa ovdje tuženiku te punomoć od 09.10.2019., kao i Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 19.11.2007. između ostavitelja kao primatelja uzdržavanja i GČ kao davateljice uzdržavanja, koji Ugovor je ovjeren po ovom sudu 26.11.2007. pod posl.br. R1-2216/2007, a predmetom kojeg su bile upravo nekretnine koje su bile predmetom i darovnih ugovora temeljem kojih je ovdje tuženik stekao pravo vlasništva, navodeći kako nije imala saznanja za sklopljene darovne ugovore i protiveći se utvrđivanju vrijednosti nekretnina popisanih na ročištu 26.09.2019. radi utvrđenja vrijednosti nužnog dijela tužiteljice

-na ročištu 05.12.2019., tuženik kao punomoćnik svoje majke GČ, na ime bračne stečevine traži ½ nekretnine i to stana upisanog u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stan u [adresa]) i garaže u Rapskoj 35 koje su opisane pod toč. 1 i 6 Zapisnika sa ročišta te predaje za spis Sporazum od 09.11.2007. kojim se raskidaju darovni ugovori sklopljeni između ostavitelja kao darodavatelja i ovdje tuženika kao daroprimatelja predmetom kojih su bile nekretnine i to: nekretnina upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] sve k. o. [katastarska općina], Garaža u Rapskoj 35, pravo korištenja grobnog mjesta na groblju Miroševac, zemljište u k. o. [katastarska općina] te u k. o. [katastarska općina] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] i zk. ul. br. [broj ZK uloška], sve opisane pod toč. 3, 4, 6, 8, 9 i 10 Zapisnika sa ročišta

-podneskom od 07.01.2020., tuženik kao punomoćnik svoje majke Ane Ivanović, dostavlja za spis Posebnu punomoć od 06.12.2019. kojom ista ovlašćuje svog sina ovdje tuženika da u ostavinskom postupku u njezino ime i račun potražuje ½ nekretnina u naravi stan u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 74 te garažu u Rapskoj 35, koje predstavljaju bračnu stečevinu i koje su u Zapisniku sa ročišta navedene pod toč. 1 i 6

-na ročištu 24.01.2020., javni bilježnik je rješenjem odlučio spis dostaviti sudu na daljnji postupak budući da je među nasljednicima nastao spor o činjenicama koje se odnose na obim/opseg ostavinske imovine, što uključuje i spor oko priznavanja izdvajanja dijela imovine na ime bračne stečevine te spor oko izračuna nužnog dijela

-ovaj sud je rješenjem od 17.03.2020. posl.br. O-5689/19, prekinuo ostavinski postupak te uputio ovdje tužiteljicu na pokretanje parničnog postupka radi utvrđenja činjenice da bi u ostavinsku masu iza ostavitelja ušle nekretnine upisane: u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja stan u [adresa]; zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja stan u [adresa]; zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to zk.č.br. 13113/2 u naravi pašnjak na Zajmini u Bolješići, zk.č.br. 13671/2 u naravi kuća br. 55 i dvorište; zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 13116 u naravi šuma u Zajmini u Bolješici; zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 2338/136 u naravi garaža u [adresa]; pravo korištenja groba br. 235 razred II, polje 288, odjel I na groblju Miroševac; zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 1706/27 i 1706/1, a koje nekretnine su opisane u Zapisnicima od 26.09.2019. i 05.12.2019.

-Rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 13.11.2024. posl.br. Gž-2292/20, ukinuto je Rješenje ovog suda od 17.03.2020. te predmet vraćen na ponovan postupak koji nije pravomoćno okončan.

6. Slijedom navedenog nedvojbeno je utvrđeno kako su u ostavinskom postupku koji se vodi iza ostavitelja HČ, posl.br. O-7805/24 (raniji posl.br. O- 5689/19), zakonskim nasljednicima ostavitelja proglašeni ovdje tužiteljica, kći, ovdje tuženik, sin te GČ, supruga ostavitelja, u kojem postupku je utvrđena ostavinska imovina koju čine novčano potraživanje prema HZMO-u i prema PBZ-u i u kojem postupku je ovdje tužiteljica tražila pravo na nužni dio odnosno da se radi izračuna vrijednosti nužnog dijela pribroji vrijednost darovanih nekretnina koja je ostavitelj za života darovao svom sinu, ovdje tuženiku.

6.1. Stoga je, a budući da je pravo na nužni dio nasljedno pravo koje se stječe ostaviteljevom smrću u smislu odredbe čl. 5 st. 2 u vezi odredbe čl. 129 sve ZN-a, koje pravo je ovdje tužiteljica zahtijevala u ostavinskom postupku u smislu odredbe čl. 70 ZN-a, valjalo prvenstveno utvrditi koju je točno imovinu tuženik kao zakonski nasljednik primio od ostavitelja za vrijeme njegova života i koje je bio zemljišnoknjižnim vlasnikom u trenutku smrti ostavitelja, budući da je predmetno između stranaka sporno, a zatim, u smislu odredaba čl. 66 – čl. 71 ZOO-a, raspraviti je li i na koji način tuženik nakon smrti ostavitelja raspolagao sa primljenim darovima i to na štetu ovdje tužiteljice, povrijedivši njezino nasljedno pravo na nužni dio.

7. Tako je uvidom u Darovni ugovor od 16.12.1984. utvrđeno je kako je isti sklopljen između HČ (sada ostavitelja) kao darodavca i LČ, ovdje tuženika, kao daroprimca, predmetom kojeg je bilo darovanje nekretnine opisane kao oranica za Pustačama u Padežu, povr. 332 čhv koja se nalazi na k.č. stari broj 926/2 novi broj 3715 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz dozvolu za uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime.

8. Uvidom u Darovni ugovor od 11.06.2002., utvrđeno je kako je isti sklopljen između HČ (sada ostavitelja) kao darodavca koji je svoj potpis ovjerio po Javnom bilježniku pod br. OV-4460/02 i LČ, ovdje tuženika, kao daroprimca, predmetom kojeg je bilo darovanje:

-nekretnine sagrađene na z. k. č. br. [katastarska čestica] opisanu u zk izvatku pod AI u popisnom listu sa z. k. č. [katastarska čestica] pašnjak na Zajmini u Bolješići sa 30 čhv i z. k. č. [katastarska čestica] kuća br. 55, zgrade i dvorište sa 94 čhv sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (garaža u kući) što se sve u naravi nalazi Grižane Kostelj br. 55

-nekretnine-zemljišta koje je kupio od VČ iz [adresa], a u naravi se nalazi u Kostelju k. o. [katastarska općina] površ. Cca 10 m x 22 m i nalazi se u nekadašnjoj jami koja je sada zasipana, a iznad kuće Š i table s oznakom Bolješići oko 50 m, a od kuće OČ oko 150 m na putu od njegove kuće do kuće Š s desne strane

-garaža u Rapskoj 35, br. 12, povr. [katastarska općina]

-suvlasnički dio nekretnine sagrađene na zk.č.br. 2338/3 označene u popisnom listu pod AI kao kuća popisni broj 6507 i dvorište u Kraševoj ulici 38 sa 135,2 čhv ili 486 m2 sada [adresa], sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na kojoj je uspostavljeno suvlasništvo 6/10 dijela posebnog dijela nekretnine i to jednosobni stan sa sporednim prostorijama u prizemlju zgrade desno povezano sa suvlasništvom posebnog dijela nekretnine

[katastarska općina]

-pravo vlasništva i korištenja groba na Miroševcu, Odjel I polje 288, razred II grob

- k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dio zk.č. 1706/1 od 650 čhv k. o. [katastarska općina], oranica Božića Dolina u Donjem Krnjaku, dio zk.č.1706/1 od 800 čhv koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

8.1. Odredbom čl. 3, čl. 6 i 7 Darovnog ugovora, darodavac je potvrdio kako su nekretnine opisane u čl. 1, čl. 2, čl. 3, čl. 6 i čl. 7, stečene u braku sa GČ kojoj na ime bračne stečevine pripada suvlasništvo u ½ dijela dok je odredbom čl. 10 i čl. 11 utvrđeno kako su darovane nekretnine predane daroprimcu u posjed uz dozvolu da na iste uknjiži pravo vlasništva na svoje ime.

8.2. Aneksom darovnog ugovora od 19.04.2017., stranke Darovnog ugovora od 11.02.2002., izmijenile su odredbu čl. 4 na način da darovatelj daruje, a daroprimatelj prima u vlasništvo nekretninu-suvlasnički dio s neodređenim omjerom Etažno vlasništvo (E-3) u naravi jednosobni stan sa sporednim prostorijama u prizemlju u 6/10 dijela s kojim je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio nekretnine AI, kuća popisni broj 6507 i dvorište u [adresa], sagrađene na z. k. č. br. [katastarska čestica], povr. 464 m2 upisan u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

9. Uvidom u Ugovor o darovanju od 19.12.2016. utvrđeno je kako je isti sklopljen između HČ (sada ostavitelja) kao darodavatelja i LČ, ovdje tuženika, kao daroprimatelja, a predmetom kojeg je bilo darovanje nekretnine Etažno vlasništvo (E2) u naravi jednosobni stan na I katu lijevo s kojim je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio nekretnine u AI, najamna stambena zgrada i dvorište u Vrbanićevoj ul.br. 23, sagrađena na z. k. č. [katastarska čestica], povr. 67,3 čhv (242 m2), upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz predaju u posjed predmetne nekretnine daroprimatelju te dozvolu istom da na darovanoj nekretnini uknjiži svoje pravo vlasništva.

10. Uvidom u Izvatke iz zemljišnih knjiga sa povijesnim prikazom, koje je tužiteljica dostavila samo za pojedine nekretnine iz ranije navedenih darovnih ugovora, odnosno nekretnine koje su predmetom ovog postupka te uvidom u dopis Zagrebačkog holdinga, Podružnica Gradska groblja, a koji dopis prileži spisu P- 1776/20, nedvojbeno je utvrđeno kako je darodavatelj, a sada ostavitelj, prije sklapanja darovnih ugovora bio uknjižen vlasnikom

-nekretnine iz Darovnog ugovora iz 1984.

-nekretnine opisane u čl. 1, čl. 2, čl. 4, čl. 5, čl. 6 i čl. 7 Darovnog ugovora iz 2002.

-nekretnine iz Darovnog ugovora iz 2016.,

u cijelosti, unatoč tome što je odredbom čl. 3, čl. 6 i čl. 7 Darovnog ugovora iz 2002., potvrdio kako nekretnine opisane u čl. 1, čl. 2, čl. 3, čl. 6 i čl. 7 sve Darovnog ugovora iz 2002., predstavljaju bračnu stečevinu u ½ dijela darodavatelja i njegove supruge GČ u smislu odredbe čl. 252 i čl. 253 sve Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 162/98 dalje u tekstu ObZ/98).

10.1. Pri tome se ukazuje kako je za pojedine nekretnine došlo do promjene kulture i identifikacije čestica, i to:

-nekretnina prema Darovnom ugovoru iz 1984., podijeljena je na dvije čestice i to zk.č.br. 926/2, u naravi vikend kuća br. 38A, zgrada (garaža) i dvorište, ukupne površine 660 m2 te zk.č.br. 926/7, u naravi oranica Breg, površine 541 m2, a zatim su u postupku obnove zemljišne knjige, navedene čestice promijenile identifikacijske oznake te su upisane kao – zk.č.br. 3715/1, u naravi Svetonedeljski breg, ukupne površine 660 m2, od toga zgrada površine 21 m2, vikend kuća površine 56 m2 i dvorište površine 583 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zk.č.br. 3715/2, u naravi Svetonedeljski breg, oranica, površine 541 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. Sveta Nedjelja

-nekretnine prema Darovnom ugovoru iz 2002., opisane u čl. 7 kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] koja je otpisana u novi zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] -nekretnine prema Darovnom ugovoru iz 2002., opisane u čl. 7 kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je očito podijeljena na zk.č.br. 1606/2, 1607/1 i 1713/5 i otpisana u novi zk. ul. br. [broj ZK uloška] k.o. Krnjak

10.1.1. Naime, iako iz Darovnog ugovora iz 2002. nije razvidno da bi predmetnom istog bilo i darovanje nekretnina zk.č.br. 1606/2, 1607/1 i 1713/5 sve k. o. [katastarska općina], budući da su nekretnine opisane kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], iz dostavljenog po tužiteljici Izvatka iz zemljišnih knjiga s povijesnim prikazom, proizlazi kako je predmetnih nekretnina bio uknjižen ostavitelj, a zatim tuženik upravo temeljem Darovnog ugovora iz 2002., a što između stranaka nije niti sporno.

11. Slijedom navedenog nedvojbeno je kako su tuženik kao daroprimatelj i sada ostavitelj pok. HČ, kao darodavatelj, temeljem Darovnog ugovora iz 1984. i 2002. te Ugovora o darovanju iz 2016. zasnovali ugovorni odnos u smislu pravnog pravila paragrafa 938 bivšeg Općeg građanskog zakonika (dalje u tekstu OGZ) odredbe kojeg se kao pravna pravila primjenjuju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" 73/91) i odredbe čl. 479 ZOO, predmetom kojih je bilo darovanje ranije opisanih nekretnina kojih je darodavatelj bio vlasnikom odnosno suvlasnikom zajedno sa svojom suprugom GČ, a temeljem kojih ugovora je tuženik, u smislu pravnog pravila paragrafa 938 OGZ-a i odredbe čl. 479 ZOO-a u vezi odredbe čl. 115 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 81/15-pročišćeni tekst, dalje u tekstu ZVDSP) te odredaba Zakona o grobljima („Narodne novine“ br. 19/98), stekao valjani pravni temelj za uknjižbu prava vlasništva odnosno suvlasništva kako slijedi

- na nekretnini opisanoj u čl. I Darovnog ugovora iz 1984. te nekretninama opisanima u čl. 4 i čl. 5 Darovnog ugovora iz 2002. te nekretnini opisanoj u čl. 1 Ugovora o darovanju iz 2016., u cijelosti

- na nekretninama opisanim u čl. 1, čl. 2, čl. 3 i čl. 7 te pravo korištenja groba na Miroševcu opisanog u čl. 6 sve Darovnog ugovora iz 2002. u ½ dijela, budući da iste predstavljaju bračnu stečevinu darodavatelja i njegove supruge GČ, a kako je to određeno čl. 3, čl. 6 i čl. 7 Darovnog ugovora iz 2002..

12. Daljnjim uvidom u Izvadak iz zemljišnih knjiga sa povijesnim prikazom kao i dopisa Zagrebačkog holdinga, Podružnica Gradska groblja, a koji dopis prileži spisu P-1776/20, nedvojbeno je utvrđeno kako je tuženik temeljem predmetnih darovnih ugovora, a protivno odredbi čl. 3, čl. 6 i čl. 7 Darovnog ugovora iz 2002., temeljem prijedloga za uknjižbu iz 1995. i 2017., uknjižbom u zemljišnim knjigama u smislu odredbe čl. 119 ZVDSP-a te upisom u očevidnik groblja, stekao vlasništvo

-nekretnine iz Darovnog ugovora iz 1984.

-nekretnina iz čl. 1, čl. 2, čl. 6 i djelomično čl. 7 Darovnog ugovora iz 2002. i to nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sada zk.č.br. 1606/2, 1607/1 i 1713/5 sve k. o. [katastarska općina] te prava korištenja grobnog mjesta na Miroševcu

-nekretnine iz Darovnog ugovora iz 2016.,

a koja činjenica između stranaka nije niti sporna.

12.1. Stoga je nesporno utvrđeno kako je opisanih nekretnina tuženik, a u trenutku smrti ostavitelja, bio zemljišnoknjižnim vlasnikom istih u smislu odredbe čl. 120 ZVDSP-a te nositelj prava korištenja u smislu odredaba Zakona o grobljima.

13. Nadalje, a budući da tužiteljica nije dostavila za spis Izvatke iz zemljišnih knjiga za sve nekretnine koje su bile predmetnom ranije navedenih darovanja, već samo za nekretnine koje su predmetom ovog postupka, a iz kojih je razvidno da je nekretnine k. č. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Zemljišnoknjižnog odjela Karlovac, zemljišnoknjižnim vlasnikom bio ostavitelj, to tužiteljica nije dokazala da bi tuženik sukladno čl. 7 Darovnog ugovora iz 2002. temeljem odredbe čl. 115 u vezi odredbe čl. 119 ZVDSP-a, stekao vlasništvo predmetne nekretnine i bio zemljišnoknjižnim vlasnikom u trenutku smrti ostavitelja.

14. Dakle, iz navedenog nedvojbeno proizlazi kako je tuženik u trenutku smrti ostavitelja na dan 24.07.2019., bio uknjiženim vlasnikom nekretnina koje vlasništvo je stekao uknjižbom temeljem ranije navedenih darovnih ugovora u smislu pravnog pravila paragrafa 938 bivšeg OGZ-a i čl. 479 ZOO-a u vezi odredbe čl. 119 ZVDSP-a, i to kako slijedi:

- zk.č.br. 3715/1, u naravi Svetonedeljski breg, ukupne površine 660 m2, od toga zgrada površine 21 m2, vikend kuća površine 56 m2 i dvorište površine 583 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zk.č.br. 3715/2, u naravi Svetonedeljski breg, oranica, površine 541 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja je bila predmetom Darovnog ugovora iz 1984.

- zk.č.br. 13113/2, u naravi pašnjak na Zajamini u Bolješići, površine 30 čhv i zk.č.br. 13671/2, u naravi kuća br. 55, zgrada i dvorište, površine 94 čhv, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i nekretninu zk.č.br. 13116, u naravi šuma na Zajamini u Bolješići, površine 63 čhv, upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja je bila predmetom Darovnog ugovora iz 2002.

- zk.č.br. 1606/2, u naravi oranica Ograde, površine 1 jutro i 321 čhv, zk.č.br. 1607/1, u naravi livada Tuk, površine 85 čhv i zk.č.br. 1713/5, u naravi oranica Razori iznad ceste i brdo, ukupne površine 650 čhv, sve zajedno ukupne površine 1 jutro i 1056 čhv, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja je prema Izvatku iz zemljišnih knjiga bila predmetom Darovnog ugovora iz 2002.

- prava korištenja grobnog mjesta na Miroševcu koje je bilo predmetom Darovnog ugovora iz 2002.

14.1. Stoga je sud mišljenja kako je radi izračuna vrijednosti nužnog dijela tužiteljice u smislu odredbe čl. 71 st. 1 toč. 3 i čl. 73 sve ZN-a, u vrijednost ostavine valjalo pribrojiti vrijednost navedenih darovanih nekretnina kojih je tuženik, u trenutku smrti ostavitelja, u smislu odredbe čl. 119 ZVDSP-a, bio vlasnikom.

14.2. Pri tome činjenica da je tuženik na nekretninama opisanim u čl. 1, čl. 2 i čl. 6 i čl. 7 sve Darovnog ugovora iz 2002., stekao vlasništvo istih u cijelosti unatoč tome što je za predmetne nekretnine darodavatelj predmetnim Darovnim ugovorom potvrdio kako predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu darodavatelja i njegove supruge GČ u ½ dijela u smislu odredbe čl. 252 i čl. 253 sve ObZ-a, ne utječu na ranije utvrđenje suda. Predmetno iz razloga što se zemljišno knjižno stanje može mijenjati samo u za to predviđenom postupku u kojem je izmjena zemljišnoknjižnog stanja zahtjev tužbe. Pa stoga, a budući da na rješenje o provedbi upisa nije zatražen ispravak pogreške u smislu odredbe čl. 117 Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ br. 91/96, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13, 60/13 i 108/17 dalje u tekstu ZZK), nije uložena žalba niti je podnesen zahtjev za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe čl. 123 ZZK, pri čemu nije pokrenut niti parnični postupak u smislu odredbe čl. 129 i čl. 197 sve ZZK, to uz primjenu načela iz odredbe čl. 8 st. 1 i st. 2 u vezi odredbe čl. 190 st. 1 sve ZZK-a, vrijedi ono što je u zemljišnoj knjizi upisano, kao i ono što je upisano u očevidnik groblja.

15. Nastavno na načelo povjerenja u zemljišnim knjigama, a budući da tužiteljica nije dokazala da bi tuženik temeljem Darovnog ugovora iz 2002., uknjižbom u zemljišnim knjigama stekao vlasništvo nekretnine opisane čl. 7 Darovnog ugovora kao k. č. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] to tužiteljica nije dokazala da bi tuženik bio vlasnikom predmetne nekretnine u trenutku smrti ostavitelja. Stoga bi vrijednost predmetne nekretnine valjalo pribrojati vrijednosti ostavine u smislu odredbe čl. 5 st. 3 u vezi odredbe čl. 71 st. 1 toč. 1 sve ZN-a, budući da predmetna nekretnina u trenutku smrti ostavitelja predstavlja njegovu ostavinu.

16. Nadalje je, a budući da je tuženik tijekom kako ostavinskog tako i ovog postupka, naveo

- kako su ranije navedeni darovni ugovori raskinuti Sporazumom od 10.11.2007. te su nekretnine koje su bile predmetom ranije navedenih darovnih ugovora bile obuhvaćene Ugovorom o doživotnom uzdržavanju sklopljenim između ostavitelja kao primatelja uzdržavanja i GČ kao davateljice uzdržavanja

- kako je vlasništvo nekretnina koje su bile predmetom ranije navedenih darovnih ugovora i koje su bile obuhvaćene Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, stekla GČ i to uknjižbom temeljem Presude na temelju priznanja ovog suda od 12.05.2020. posl.br. P-1776/20,

osporivši time pravo tužiteljici na uračunavanje vrijednosti nekretnina opisanih u darovnim ugovorima u vrijednost ostavine radi izračuna vrijednosti nužnog dijela, predmetno valjalo raspraviti.

17. Uvidom u Sporazum od 10.11.2007., utvrđeno je kako je isti sklopljen između HČ kao darodavca i ovdje tuženika kao daroprimca kojim su stranke sporazumno raskinuli Darovni ugovor od 16.12.1984. i Darovni ugovor od 11.06.2002., osim u odnosu na nekretninu opisanu u čl. 4 Darovnog ugovora od 11.06.2002. (stan u [adresa]), pri čemu je daroprimac, ovdje tuženik izdao darodavcu i tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva na njegovo ime.

18. Uvidom u Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 19.11.2007. ovjerenog kod ovog suda 26.11.2007. posl.br. R1-2216/2007, utvrđeno je kako je isti sklopljen između HČ kao primatelja uzdržavanja i GČ kao davatelja uzdržavanja, kojim Ugovorom primatelj uzdržavanja nakon svoje smrti prenosi u vlasništvo davateljici uzdržavanja, svojoj supruzi, nekretnine opisane u čl. 1. dajući joj suglasnost za zabilježbu Ugovora u zemljišnim knjigama.

19. Uvidom u spis ovog suda posl.br. P-1776/20, utvrđeno je kako je predmetni postupak pokrenut tužbom tužiteljice GČ od 06.04.2020. protiv tuženika koji je tuženik i u ovom postupku, zahtjevom koje tužbe je tužiteljica tražila da se utvrdi kako je temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 19.11.2007. stekla pravo vlasništva nekretnina koje su bile predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju uz izmjenu opisa nekretnine koja je bila predmetom Darovnog ugovora iz 1984. obzirom da je tijekom vremena došlo do preoblikovanja tih nekretnina i promjene broja čestice.

19.1. U činjeničnim navodima tužbe, tužiteljica se pozivala na Sporazum kojim su raskinuti Darovni ugovor iz 1984. i 2002. te uspostavljeno zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije sklapanja predmetnih darovnih ugovora, navodeći pri tome kako je ostavitelj kao primatelj uzdržavanja darovao tuženiku neke nekretnine kojima je već bio raspolagao Ugovorom o doživotnom uzdržavanju te se tuženik bez znanja i suglasnosti tužiteljice na iste uknjižio u zemljišnim knjigama.

19.2. Budući da je tuženik podneskom od 04.05.2020., priznao tužbeni zahtjev, to je sud 12.05.2020. donio Presudu na temelju priznanja na koju se tuženik podneskom od 15.05.2020. odrekao prava na žalbu čime je ista postala pravomoćna.

19.3. Da je GČ temeljem navedene Presude na temelju priznanja ishodila upis prava vlasništva nekretnina opisanih u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju, između stranaka osim što nije sporno, utvrđeno je i uvidom u Izvadak iz zemljišnih knjiga.

20. Dakle, iz navedenog proizlazi kako su sada ostavitelj i tuženik kao stranke ranije navedenih darovnih ugovora, sporazumno raskinuli darovne ugovore iz 1984. i 2002. godine osim u odnosu na nekretninu opisanu čl. 4 Darovnog ugovora iz 2002. (jednosobni stan u [adresa]), ne navodeći pri tome razloge za navedeni raskid kao što nije sporno da je sada ostavitelj, temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 19.11.2007. sklopljenog sa svojom suprugom GČ kao davateljicom uzdržavanja, zasnovao ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 579 ZOO-a kojim Ugovorom je raspolagao dijelom nekretnina koje su bile i predmetom Darovnog ugovora iz 1984., Darovnog ugovora iz 2002. i Darovnog ugovora iz 2016. i to:

-nekretnina opisana u Darovnom ugovoru iz 1984.

-nekretnine opisane u čl. 1, čl. 2, čl. 5, čl. 6 i čl. 7 Darovnog ugovora iz 2002.

-nekretnina opisana u Darovnom ugovoru iz 2016..

21. Međutim, neovisno o tome što postoji Sporazum o raskidu darovnih ugovora između ostavitelja i tuženika, kao i Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između ostavitelja i njegove supruge, činjenica je da temeljem navedenog Sporazuma kao niti Ugovora o doživotnom uzdržavanju, stranke nisu predlagale i odgovarajući upis u zemljišnim knjigama u kojima je kao vlasnik darovanih nekretnina u vrijeme smrti ostavitelja i dalje bio uknjižen upravo tuženik, koji je u očevidniku groblja bio upisan i kao nositelj prava korištenja grobnog mjesta.

21.1. Naime, uz nespornu činjenicu kako je ostavitelj po zanimanju bio odvjetnik (razvidno iz Smrtovnice koja prileži ostavinskom spisu) kao i njegov sin, to je nedvojbeno kako su znali da se vlasništvo nekretnine stječe uknjižbom u zemljišnim knjigama sukladno odredbi čl. 119 ZVDSP-a, obzirom da su u zemljišnim knjigama proveli Darovni ugovor iz 1984. i to temeljem prijedloga za uknjižbu predanog 1995.. Dakle, a budući Sporazum nije proveden u zemljišnim knjigama na ime ostavitelja, iako je isti sklopljen 2007., to je očito da su stranke Sporazuma znale da bez provedbe raskida Darovnog ugovora, tuženik i dalje ostaje vlasnikom nekretnina u smislu odredbe čl. 120 ZVDSP-a. Stoga je, a obzirom da Sporazum nije realiziran jer nije proveden u zemljišnim knjigama, upitna i prava volja stranaka Sporazuma za raskidom i ostalih darovnih ugovora, a u prilog čemu govori i činjenica da je ostavitelj i nakon Sporazuma, raspolagao nekretninom koja je bila predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju, i to Ugovorom o darovanju 2016. .

21.2. Nadalje, iako primatelj uzdržavanja u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bio zemljišnoknjižni vlasnik nekretnina koje su bile obuhvaćene Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, jer je istih kao vlasnik bio uknjižen upravo tuženik, predmetno nije utjecalo na mogućnost davateljice uzdržavanja da predmetni Ugovor u smislu odredbe čl. 39 ZZK u vezi odredbe čl. 581 ZOO-a zabilježi, a po smrti primatelja uzdržavanja, da u zemljišnim knjigama i uknjiži svoje pravo vlasništva u smislu odredbe čl. 580 ZOO-a u vezi odredbe čl. 115 i čl. 119 sve ZVDSP- a i to uz predočenje odnosno dostavu Sporazuma kojim bi dokazala pravni slijed stjecanja prava vlasništva sa tuženika na primatelja uzdržavanja u smislu odredbe čl. 41 ZZK, a isto se odnosi i na pravo korištenja grobnog mjesta.

22. Da niti ostavitelj, niti tuženik a, niti GČ nisu postupili sukladno ranije navedenim odredbama ZOO-a, ZVDSP-a i ZZK-a, odnosno nisu u zemljišnim knjigama podnijeli zahtjev za provedbom Sporazuma i Ugovora o doživotnom uzdržavanju, već je GČ kao tužiteljica, protiv tuženika koji je tuženik i u ovom postupku, pokrenula postupak radi utvrđenja da je temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju stekla pravo vlasništva u smislu odredbe čl. 115 ZVDSP-a, u kojem postupku je 12.05.2020. posl.br. P-1776/20 donesena Presuda na temelju priznanja temeljem koje je uknjižbom u zemljišnim knjigama i to za vrijeme trajanja ostavinskog postupka i nakon smrti ostavitelja, stekla pravo vlasništva spornih nekretnina, između stranaka osim što nije sporno, utvrđeno je i uvidom u Izvatke iz zemljišnih knjiga.

22.1. S tim u vezi, a uzimajući u obzir u ranijem dijelu ove odluke opisanu kronologiju ostavinskog postupka, sud se ne može oteti dojmu da GČ ne bi znala da predmetne darovne ugovore, a sve obzirom na činjenicu da je tuženik njezin sin, da ju je zastupao u ostavinskom postupku i nakon što je navodno tek u ostavini saznala da je tuženik vlasnikom nekretnina koje su bile predmetom uzdržavanja. Dakle, ako GČ kako to tuženik navodi nije znala da bi nekretnine koje su bile predmetom uzdržavanja bile i predmetnom darovnih ugovora, odnosno da bi tuženik uopće sklopio darovne ugovore sa ostaviteljem, onda se postavlja pitanje zbog čega je, a nakon što je u ostavinskom postupku saznala da je nekretnina koje su bile obuhvaćene Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, vlasnikom njezin sin, dopustila sinu ovdje tuženiku da ju i nadalje zastupa u ostavinskom postupku, ustupajući mu i svu ostavinu, ukoliko se kako to navodi tuženik, osjećala od strane tuženika prevarenom.

23. Slijedom svega navedenog, a budući da u trenutku smrti ostavitelja, Sporazum kao niti Ugovor o doživotnom uzdržavanju nisu bili provedeni u zemljišnim knjigama već je tuženik bio zemljišnoknjižni vlasnik ranije opisanih nekretnina:

-te prava korištenja grobnog mjesta na Miroševcu

vlasništvo kojih je stekao uknjižbom temeljem Darovnih ugovora iz 1984. i 2002. te Ugovora o darovanju iz 2016., to je tužiteljica, a uz primjenu načela povjerenja u zemljišnim knjigama u smislu odredbe čl. 8 st. 1 i st. 2 u vezi odredbe čl. 190 st. 1 sve ZZK-a te Zakona o grobljima i odredbe čl. 69, čl. 70 i čl. 71 sve ZN-a, aktivno legitimirana tražiti od tuženika, kao stranke ugovornog odnosa sa ostaviteljem u smislu odredbe čl. 479 ZOO-a i pravnog pravila paragrafa 938 bivšeg OGZ-a u vezi odredbe čl. 71 st. 1 toč. 3 ZN-a, da se vrijednost darovanih nekretnina pribroji u vrijednost utvrđene ostavine.

23.1. Budući da je nekretnine opisane u čl. 7 Darovnog ugovora iz 2002. kao zk.č.br. 1706/27, u naravi oranica Božica doline u D. Krnjaku, površine 831 čhv, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u trenutku ostaviteljeve smrti, zemljišnoknjižnim vlasnikom bio upravo ostavitelj, to predmetna nekretnina u smislu odredbe čl. 5 st. 2 ZN-a, predstavlja ostavinu koje je tužiteljica zakonska nasljednica, pa se vrijednost iste valja pribrojiti u vrijednost utvrđene ostavine u smislu odredbe čl. 71 st. 1 toč. 1 ZN-a.

24. Naime, vrijednost darovanih nekretnina predstavlja dospjelu tražbinu tužiteljice u smislu odredbe čl. 70 ZN-a u vezi odredbe čl. 66 st. 1 ZOO-a. Predmetno iz razloga što ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u času njene smrti sukladno odredbi čl. 129 ZN, a kako je pravo na nužni dio nasljedno pravo u smislu odredbe čl. 70 ZN-a, tako i pravo na nužni dio nasljednik stječe časom smrti iza ostavitelja, na koje pravo se ovdje tužiteljica i pozvala, čime vrijednost darovanih nekretnina kojih je u trenutku smrti ostavitelja, u zemljišnim knjigama bio uknjižen upravo tuženik, predstavlja dospjelu tražbinu tužiteljice u smislu odredbe čl. 71 i čl. 73 sve ZN-a.

24.1. Nadalje, a obzirom da je tuženik, nakon smrti ostavitelja i tijekom ostavinskog postupka, raspolagao darovanim nekretninama na način da je u parničnom postupku posl.br. P-1776/20, priznao tužiteljici GČ, svojoj majci, tužbeni zahtjev na stjecanje prava vlasništva temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju, to je tuženik na taj način poduzeo pravnu radnju na štetu tužiteljice u smislu odredbe čl. 66 st. 1 i st. 2 ZOO-a povrijedivši njezino nasljedno pravo na nužni dio u smislu odredbe čl. 70 i čl. 73 sve ZN-a. Naime, priznanjem tužbenog zahtjeva i to za vrijeme trajanja ostavinskog postupka, tuženik je omogućio svojoj majci GČ, uknjižbu prava vlasništva na nekretninama čime tuženik više nije bio zemljišnoknjižnim vlasnikom za koje nekretnine je bio insolventan te je na taj način umanjio vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava vrijednost nužnog dijela u smislu odredbe čl. 70 st. 5 u vezi odredbe čl. 71 st. 1 toč. 1 i toč. 3 i čl. 73 sve ZN-a,

24.2. Budući da na ime priznanja tužbenog zahtjeva svojoj majci GČ, tuženik nije dobio nikakvu protučinidbu, to se priznanje konkretnog tužbenog zahtjeva na stjecanje prava vlasništva, smatra besplatnim raspolaganjem za koja se u smislu odredbe čl. 67 st. 3 ZOO-a, smatra da je tuženik znao da poduzetom radnjom, tužiteljici nanosi štetu pri čemu je irelevantno je li GČ predmetno bilo ili moglo biti poznato.

24.3. Irelevantni su pri tome navodi tuženika kako je njegova majka svakako temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju stekla pravo vlasništva nekretnina, radi čega se vrijednost predmetnih nekretnina niti ne uračunava pri izračunu vrijednosti nužnog dijela, čime je i priznanje tužbenog zahtjeva bilo osnovano. Predmetno iz razloga što majka tuženika nije uknjižena vlasnicom nekretnina temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju već temeljem Presude na temelju priznanja. Dakle, ne ulazeći u osnovanost Ugovora o doživotnom uzdržavanju te činjenice što bi se dalje događalo u ostavinskom postupku, činjenica je da se majka tuženika nije uknjižila kao vlasnica temeljem Ugovora o doživotnom već temeljem Presude na temelju priznanja donesene temeljem priznanja tužbenog zahtjeva učinjenog od strane ovdje i tamo tuženika, a kojim priznanjem je tuženik utjecao na daljnji tijek ostavinskog postupka, onemogućivši tužiteljicu u ostvarivanju njezinog nasljednog prava na nužni dio za izračun koje vrijednosti bi se uračunavala i vrijednost darovanih nekretnina obzirom da je istih tuženik u trenutku smrti ostavitelja bio zemljišnoknjižnim vlasnikom sve to u smislu odredbe čl. 129 i čl. 70 sve ZN-a.

25. Nadalje, a budući da je tijekom ostavinskog postupka koji je bio u prekidu, došlo do priznanja tužbenog zahtjeva u postupku posl.br. P-1776/20, to je tužiteljica, jedino tužbom u ovom postupku mogla ostvarivati svoje pravo obzirom da je rok zastare za pobijanjem pravne radnje dužnika 3 godine od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija. Dakle, a budući da je priznanje tužbenog zahtjeva u parničnom postupku posl.br. P-1776/20, uslijedilo 04.05.2020., temeljem kojeg je sud 12.05.2020. donio Presudu na temelju priznanja, dok je tužba u ovom postupku podnijeta 23.12.2022., to se prigovor zastare kao i nedostatka pravnog interesa tužiteljice kao i prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije, u smislu odredbe čl. 66, čl. 67 st. 2 i st. 3 u vezi odredbe čl. 71 sve ZOO-a, cijeni neosnovanim.

25.1. Budući da je GČ preminula **.**.2022. te je njezinim zakonskim nasljednikom, a temeljem Rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika Lade Draškić od 29.06.2022. posl.br. O-4440/22, proglašen ovdje tuženik, to je isti i po navedenoj osnovi pasivno legitimiran u smislu odredbe čl. 66 ZOO-a u vezi odredbe čl. 129 ZN- a.

26. Iz svega navedenog nedvojbenim se utvrđuje postojanje pretpostavki u smislu odredbe čl. 66 u vezi odredbe čl. 67 st. 2 i st. 3 sve ZOO-a, pa je temeljem navedenih odredaba u vezi odredbe čl. 70 ZOO-a, valjalo odlučiti kao u izreci.

27. Odluka o parničnom trošku tužiteljice temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 dalje u tekstu Tarifa).

Tužiteljici je tako priznat trošak za sastav tužbe i podneska od 23.10.2023., za pristup na ročišta 15.09.2023., 22.01.2025. i 16.09.2025. za svaku radnju u iznosu po 500,00 eur, za pristup na ročište 15.04.2025. u iznosu 100,00 eur, što ukupno iznosi 2.600,00 eur. Tužiteljici kao irelevantan za vođenje postupka nije priznat trošak razmatranja i razgleda spisa P-1776/20 jer je ista već bila upoznata sa stanjem spisa, pri čemu tijekom postupka u odnosu na predmetni spis nije iznosila neke nove navode u odnosu na već iznesene u činjeničnim navodima tužbe. Na tako priznati trošak tužiteljici su temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a, dosuđene i zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu, 05. studenog 2025.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte