Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Poslovni broj: P-282/2024-23

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja JUPITER Amalteja j.d.o.o., OIB 21503224024, Zagreb, Šenoina ulica 3, protiv prvotuženika TENIMAR d.o.o. u stečaju, OIB 86885657426, Dugopolje, Ulica sv. Duje 8A, kojeg zastupa stečajni upravitelj, DĆP i drugotuženika KARLOVAČKA BANKA d.d., OIB 08106331075, Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1, kojeg zastupa punomoćnik Siniša Babić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Babić, Brborović & partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja i brisanja založnog prava, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja Hrvoja Šimića i zamjenika punomoćnika drugotuženika DĆ, odvjetnika u [adresa], **.**.2025.

p r e s u d i o  je

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010. godine (po sadržaju sporazum o osiguranju tražbine upisom založnog prava na nekretnini) koji su sklopili KARLOVAČKA BANKA d.d. OIB: 08106331075, 47000 Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1 kao Banka/kreditor i ETNA TRADING, d.o.o. 21312 PODSTRANA, Ulica Ratnih Žrtava 7 kao Založni dužnik na temelju kojeg je Rješenjem Općinskog suda u Splitu Zemljišno knjižni odjel u Solinu posl br Z-795/10 upisano založno pravo u zk ul [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] Općinskog suda u Splitu Zemljišno knjižni odjel u Solinu."

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da sud utvrdi da ne postoji pravni odnos kojim se osigurava tražbina založnim pravom upisanim na temelju Rješenja Općinskog suda u Splitu Zemljišno knjižni odjel u Solinu poslovni broj Z-795/10 u zk ul [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] Općinskog suda u Splitu Zemljišno knjižni odjel u Solinu te da postoji obveza tuženika KARLOVAČKA BANKA d.d. OIB: 08106331075, 47000 Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1 prema TENIMAR d.o.o. u stečaju OIB:86885657426 DUGOPOLJE, Svetoga Duje 8a izdati pisanu ispravu kojim dopušta da se briše založno pravo na temelju Rješenja Općinskog suda u Splitu Zemljišno knjižni odjel u Solinu posl br Z-795/10 u zk ul [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] Općinskog suda u Splitu Zemljišno knjižni odjel u Solinu i to na suvlasničkom dijelu :

- 678/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 1 koji se nalazi u dijelu prizemlja poslovne građevine i koji se sastoji od jedinstvenog poslovnog prostora ukupne netto korisne površine 67,80 m2

- 981/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 2 koji se nalazi u dijelu prizemlja poslovne građevine i koji se sastoji od pet poslovnih prostora i dva sanitarna čvora ukupne netto korisne površine 98,10 m2 dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 3 koji se nalazi u dijelu prizemlja poslovne građevine i koji se sastoji od jedinstvenog poslovnog prostora ukupne neto korisne površine 159,80 m2

- 4000/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 4 i koji se nalazi u dijelu prizemlja poslovne građevine i koji se sastoji od četiri poslovna prostora i tri pomoćna prostora ukupne netto korisne površine 400,00 m2

- 488/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 5 koji se nalazi u dijelu prizemlja poslovne građevine i koji se sastoji od dva poslovna prostora i dva sanitarna čvora ukupne netto korisne površine 48,80 m2

- 1644/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-7) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 7 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine koji se sastoji od četiri poslovna prostora i devet pomoćnih prostora ukupne netto korisne površine 166,40 m2

- 44/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-8) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom 8 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine i koji se sastoji od jedinstvenog poslovnog prostora ukupne netto korisne površine 4,40 m2

- 759/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 9 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine koji se sastoji od tri poslovna prostora ukupne netto korisne površine 75,90 m2

- 75/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-10) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 10 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine koji se sastoji od jedinstvenog poslovnog prostora ukupne netto korisne površine 7,50 m2

- 2454/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-11) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 11 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine koji se sastoji od tri poslovna prostora ukupne netto korisne površine 245,40 m2

- 2579/25784 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-12) dijela koji je suvlasnički dio povezan sa poslovnim prostorom broj 12 koji se nalazi na dijelu prvog kata poslovne građevine koji se sastoji od pet poslovnih prostora ukupne netto korisne površine 257,90 m2.

II Nalaže se tužitelju JUPITER Amalteja j.d.o.o. u roku od petnaest dana naknaditi drugotuženiku KARLOVAČKA BANKA d.d. troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj je istaknuo tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan ugovor o međusobnom poslovnom odnosu koji su 12. ožujka 2010. sklopili drugotuženik KARLOVAČKA BANKA d.d., kao kreditor i ETNA TRADING d.o.o. kao založni dužnik na temelju kojeg je rješenjem Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela u Solinu, poslovnog broja Z-795/10 upisano založno pravo u zk ulošku [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina].

2. Osim tog, istaknuo je tužitelj i zahtjev za utvrđenje da ne postoji pravni odnos kojim se osigurava tražbina založnim pravom upisanim na temelju rješenja Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela u Solinu, poslovnog broja Z-795/10.

3. Istaknuo je tužitelj i zahtjev da sud utvrdi da postoji obveza drugotuženika KARLOVAČKA BANKA d.d. prema TENIMAR d.o.o. u stečaju izdati pisanu ispravu kojom dopušta brisanje založnog prava upisanog na temelju rješenjem Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela u Solinu, poslovnog broja Z-795/10.

4. Nadalje, izjavio je da je temeljem ugovora o pripajanju od 12. srpnja 2018., odluke skupštine društva preuzimatelja TENIMAR d.o.o. od 12. srpnja 2018. i odluke skupštine ETNA TRADING d.o.o. od 12. srpnja 2018., trgovačko društvo ETNA TRADING d.o.o. pripojeno trgovačkom društvu TENIMAR d.o.o., što je sve i upisano u sudskom registru, pa da je TENIMAR d.o.o. pravni sljednik ETNA TRADING d.o.o.

5. Izjavio je tužitelj da je rješenjem ovog suda poslovnog broja St-81/2020-7 od 25. veljače 2020. otvoren stečajni postupak nad TENIMAR d.o.o. u stečaju te da je rješenjem ovog suda poslovnog broja St-81/2020-7 od 9. lipnja 2020. utvrđena tražbina stečajnog vjerovnika ADMONEO d.o.o. koji je temeljem ugovora o cesiji broj TEN 001 prenio na tužitelja tražbinu u iznosu od 7.000,00 EUR.

6. S obzirom na to da je tužitelj stečajni vjerovnik TENIMAR d.o.o. u stečaju da ima pravo tužbom tražiti da se utvrdi da ne postoji pravni odnos između drugotuženika KARLOVAČKA BANKA d.d. i TENIMAR d.o.o. u stečaju radi kojeg je upisano založno pravo na imovini TENIMAR d.o.o. u stečaju i da postoji obveza drugotuženika KARLOVAČKA BANKA d.d. izdati brisovno očitovanje jer bi kao stečajni vjerovnik imao veće izglede naplatiti svoju tražbinu iz imovine dužnika.

7. Izjavio je tužitelj da je ugovor o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010. sklopljen između drugotuženika KARLOVAČKA BANKA d.d. i ETNA TRADING d.o.o. kao založnog dužnika i da taj ugovor po svom sadržaju odgovara sporazumu o osiguranju tražbine upisom založnog prava na nekretnini u smislu članka 263.a Ovršnog zakona/2008. Na temelju tog ugovora da je rješenjem Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela u Solinu, poslovnog broja Z-795/10 upisano založno pravo na najvećeg iznosa od 6.900.000,00 kn što na dan zaključenja ugovora po srednjem tečaju HNB predstavlja protuvrijednost od 950.890,37 EUR uvećano za naknadno obračunate redovne kamate, zatezne kamate, naknade, provizije i druge troškove prema odlukama banke na nekretninama u vlasništvu TENIMAR d.o.o. u stečaju. No da ovaj ugovor ne sadrži imperativnu odredbu iz članka 263.a Ovršnog zakona/2008., da bi vjerovnik ili koja treća osoba bila ovlaštena naknadno odrediti visinu tražbine nastale do okvirnog iznosa i vrijeme dospjelosti tražbine. S obzirom na to da je riječ o bitnoj odredbi sporazuma o osiguranju u smislu članka 263.a Ovršnog zakona 2008. da je ugovor o međusobnom poslovnom odnosu ništetan, odnosno nepostojeći. Stoga da postoji obveza drugotuženika KARLOVAČKA BANKA d.d. da izda brisovno očitovanje za založno pravo uknjiženo na nekretninama TENIMAR d.o.o. u stečaju.

8. Izjavio je tužitelj da su drugotuženik KARLOVAČKA BANKA d.d. i ETNA TRADING d.o.o. sklopili ugovor o kratkoročnom kreditu broj 20335696 2014 od 24. srpnja 2014. Tim ugovorom da je ugovorena promjenjivost kamatne stope, no da nije razvidan promjenjivi parametar, struktura kamatne stope, način usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom, trenutak kad se vrši usklađivanje, vrijednost promjenjivog parametra koja se uzima u obzir prilikom usklađivanja te referentna razdoblja na koja će se usklađivanje odnositi. S obzirom na to da nije određen način određivanja promjenjive kamatne stope da je činidba neodređena i neodrediva, pa da je ugovor o kratkoročnom kreditu broj 20335696 2014 od 24. srpnja 2014. ništetan. Osim toga da je promjenjiva kamata bila uvjet za sklapanje ugovora i odlučujuća pobuda. S obzirom na to da je ugovor o kreditu ništetan, da ne postoji tražbina koja bi se osiguravala ugovorom o međusobnom poslovnom odnosu. Izjavio je da je pred ovim sudom pokrenuo parnicu u kojoj je tražio utvrđenje ništetnosti ovog ugovora o kreditu (P- 278/2024).

9. Izjavio je tužitelj da su drugotuženik KARLOVAČKA BANKA d.d. i ETNA TRADING d.o.o. sklopili ugovor o kratkoročnom kreditu broj 20344830/2014 od 1. listopada 2014. Tim ugovorom da je ugovorena promjenjivost kamatne stope, no da nije razvidan promjenjivi parametar, struktura kamatne stope, način usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom, trenutak kad se vrši usklađivanje, vrijednost promjenjivog parametra koja se uzima u obzir prilikom usklađivanja te referentna razdoblja na koja će se usklađivanje odnositi. S obzirom na to da nije određen način određivanja promjenjive kamatne stope da je činidba neodređena i neodrediva, pa da je ugovor o kratkoročnom kreditu broj 20335696 2014 od 24. srpnja 2014. ništetan. Osim toga da je promjenjiva kamata bila uvjet za sklapanje ugovora i odlučujuća pobuda. S obzirom na to da je ugovor o kreditu ništetan, da ne postoji tražbina koja bi se osiguravala ugovorom o međusobnom poslovnom odnosu. Izjavio je da je pred ovim sudom pokrenuo parnicu u kojoj je tražio utvrđenje ništetnosti ovog ugovora o kreditu (P- 267/2024).

10. Izjavio je tužitelj da su drugotuženik KARLOVAČKA BANKA d.d. i ETNA TRADING d.o.o. sklopili ugovor o kratkoročnom kreditu broj 20126914 od 12. ožujka 2010. Tim ugovorom da je ugovorena promjenjivost kamatne stope, no da nije razvidan promjenjivi parametar, struktura kamatne stope, način usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom, trenutak kad se vrši usklađivanje, vrijednost promjenjivog parametra koja se uzima u obzir prilikom usklađivanja te referentna razdoblja na koja će se usklađivanje odnositi. S obzirom na to da nije određen način određivanja promjenjive kamatne stope da je činidba neodređena i neodrediva, pa da je ugovor o kratkoročnom kreditu broj 20335696 2014 od 24. srpnja 2014. ništetan. Osim toga da je promjenjiva kamata bila uvjet za sklapanje ugovora i odlučujuća pobuda. S obzirom na to da je ugovor o kreditu ništetan, da ne postoji tražbina koja bi se osiguravala ugovorom o međusobnom poslovnom odnosu. Izjavio je da je pred ovim sudom pokrenuo parnicu u kojoj je tužbom tražio utvrđenje ništetnosti ovog ugovora o kreditu (P-278/2024).

11. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz tužbe i osnovanosti tužbenog zahtjeva predložio je tužitelj da sud izvede dokaze čitanjem isprava ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010., rješenja ovog suda poslovnog broja St- 81/2020-7, rješenja ovog suda poslovnog broja St-81/2020-31, rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-2831/2020-2, rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-2935/2020-2, ugovora o cesiji TEN 001, podneska stečajnog vjerovnika, povijesnog izvatka iz sudskog registra za TENIMAR d.o.o. u stečaju, povijesnog izvatka iz sudskog registra za ETNA TRADING d.o.o., djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra za KARLOVAČKA BANKA d.d., rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja Tt- 18/27490-2, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja Tt-18/32370-1, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja Tt-18/27491-2, ugovora o dugoročnom kreditu 20295139/2013, ugovora o kratkoročnom kreditu 20356642/2014, ugovora o kratkoročnom kreditu 20335696/2014, ugovora o kratkoročnom kreditu 20344830/2014, ugovora o kreditu 20126914.

12. Osim toga predložio je izvesti dokaz čitanjem izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu za zk uložak [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] koju ispravu nije dostavio.

13. Predložio je da sud od drugotuženika traži da dostavi sve preslike svih ugovora o kreditu sklopljenih s fizičkim i pravnim osobama u razdoblju od 2013. do 2014. radi dokazivanja da je odlučujuća pobuda, odnosno uvjet, motiv za sklapanje ugovora o kreditu bilo ugovaranje promjenjive kamate. Radi dokazivanja te činjenice predložio je da sud izvede dokaz saslušanjem svjedoka LĆ, KĆ, CĆ, PĆ, TĆ, ČĆ, ĐĆ i LĆP, KĆP, HĆ, AĆ, SĆ, LĆ, ČĆ, navodeći da su svjedoci prijašnji članovi uprave banke i korisnika kredita koji imaju saznanja o praksi banke i tipskim ugovorima o kreditu s promjenjivom kamatom te da je to bila odlučujuća pobuda.

14. Prvotuženik je u odgovoru na tužbu izjavio da osporava tužbeni zahtjev jer mu je za vođenje parnice potrebno odobrenje skupštine vjerovnika. Izjavio je i to da zahtjev kojim tužitelj traži izdavanje brisovnog očitovanja ne bi trebao imati utjecaja na tijek stečajnog postupka i status razlučnog vjerovnika jer taj status proizlazi iz stanja zemljišne knjige na dan otvaranja stečajnog postupka.

15. Drugotuženik je u odgovoru na tužbu izjavio da se protivi tužbenom zahtjevu, navodeći da je tužba paušalna, pravno neosnovana i usmjerena isključivo na obijesno parničenje radi postizanja nedopuštenih ciljeva.

16. Izjavio je da je 16. travnja 2020. prijavio tražbinu koju ima na temelju ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010., ali i drugih ugovora, ovršnih isprava i da je stečajni upravitelj prvotuženika tražbine priznao u cijelosti u ukupnom iznosu od 8.794.438,91 kn te je u stečajnom postupku doneseno pravomoćno rješenje o utvrđenim tražbinama poslovnog broja St-81/2020-31 kojim je drugotuženiku priznata u cijelosti tražbina. Tražbinu drugotuženika da nije osporio ni stečajni upravitelj, niti koji od drugih vjerovnika, pa da je tužitelj prekludiran u pravu osporavati tražbinu. Tužitelj da je stekao od društva Admoneo d.o.o. tražbinu, a da taj vjerovnik nije osporio tražbinu drugotuženika utemeljenu na ovršnoj ispravi. Stoga da tužitelj ne može ni na koji način osporavati pravomoćno utvrđeno potraživanje drugotuženika.

17. Uz to, izjavio je drugotuženik, da tužitelj i za slučaj prihvaćanja (potpuno neosnovanog) tužbenog zahtjeva ne bi imao nikakve povoljnije koristi od one koju već ima stupajući u pravni položaj vjerovnika Admoneo d.o.o. koji proizlazi iz rješenja o utvrđenim tražbinama. Stoga da tužbu treba odbaciti jer od povoljne presude ne bi imao niti drugačije, niti kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima.

18. Nadalje, izjavio je drugotuženik da se pred Općinskim sudom u Splitu već vodi parnica poslovnog broja P-1889/2023 radi utvrđenja ništetnosti ugovora povodom tužbe stečajnih vjerovnika LĆP i RĆ. Iz tog razloga, a radi litispendencije, da treba odbaciti tužbu.

19. Izjavio je i to da je jedno od temeljnih načela parničnog postupka, načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja., a da tužitelj i druge fizičke i pravne osobe koje s njim djeluju ne koriste savjesno procesna ovlaštenja. Tako da zastupnik po zakonu tužitelja s drugim osobama onemogućava drugotuženika u naplati potraživanja osiguranog razlučnim pravom, zbog čega je podnesena kaznena prijava. Tužitelj da je sklopio fiktivni ugovor o cesiji s Admoneo d.o.o. kojeg zastupa LĆP radi ustupa beznačajne tražbine od 1.000,00 EUR i neznatnog udjela od 0,6% u ukupno priznatim tražbinama. Ti ugovori o cesiji da su potpisani od LĆP koja ignorira pozive stečajnog upravitelja na predaju nekretnine kao i sve pozive sudova i nadležnih tijela, pravdajući se zdravstvenim stanjem, dok s druge strane potpisuje dokumentaciju i ovjerava potpise kod javnog bilježnika. Društvo Admoneo d.o.o. da je ustupilo manji iznos tražbine samo radi povećanja broja vjerovnika i omogućilo zajedničko djelovanje u opstruiranju stečajnog postupka. Pored toga da Hrvoje Šimić, zastupnik po zakonu tužitelja u stečaju podnosi razne podneske s neutemeljenim zahtjevima te tako „zatrpava spis“ i da je protiv drugotuženika podio šest tužbi utemeljenih na istoj činjeničnoj osnovi i ukupno šesnaest tužbi protiv prvotuženika. Izjavio je da tužitelj podnosi tužbe bez istinite i valjane pravne svrhe jer želi ostvariti druge ciljeve. Hrvoje Šimić da je osnivač ili osoba za zastupanje preko četrdeset jednostavnih društava s ograničenom odgovornosti, čije postojanje nema nikakvu gospodarsku svrhu, već ostvarivanje nedopuštenih ciljeva.

20. Nadalje izjavio je da i u slučaju ocjene da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, to ne može dovesti do ništetnosti cijelog ugovora jer odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile ni uvjet, niti odlučujuća pobuda zbog kojih su ugovori sklopljeni. Odlučujuća pobuda kod ugovora o kreditu je pribavljanje novčanih sredstava korisniku kredita u svrhu održanja likvidnosti i solventnosti, odnosno za obrtna sredstva za zatvaranje kreditnih obveza. Nadodao je i to da korisnik kredita nije plaćao ugovorene kamate i iskorištene iznose kredita nije vratio u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Zato da je drugotuženik i prijavio tražbinu u stečajnom postupku koja je priznata. K tome, u slučaju ništetnosti da svaka strana vraća što je primila, pa da bi u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu svaka strana moralo drugoj vratiti što je primila, a što u konkretnom slučaju nije moguće, pa da dolazi do prijeboja nakon kojeg drugotuženik i dalje potražuje višak isplaćenih novčanih sredstava.

21. Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu da je okvir za financijsko praćenje poduzetnika kojim su stranke utvrdile da banka prati poslovanje kreditima i ostalim bankarskim poslovima. Tim ugovorom da su utvrđeni uvjeti svih postojećih i budućih tražbina banke po ugovorima o kreditu, garancijama i ostalim bankarskim poslovima do iznosa koji će biti usklađen s kreditnom politikom banke u pogledu kreditne sposobnosti komitenta i omjera vrijednosti plasmana i procijenjene vrijednosti nekretnine, a koji iznos ne može biti veći od 6.900.000,00 kn/950.890,37 EUR. Tražbina da je bila odrediva jer je naznačen okvirni iznos tražbine koja se osigurava, a s obzirom na određeni pravni odnos ili više pravnih odnosa predmetni ugovor da je sklopljen u potpunosti u skladu s odredbama Ovršnog zakona, koje normiraju odredivost visine i dospjelost tražbine.

22. Nadalje izjavio je da je ugovorena kamata u fiksnom iznosu i da se tijekom cijelog razdoblja nije mijenjala. Korisnik kredita da je jasno i na precizan način upoznat s time da se kamata obračunava i naplaćuje u skladu s općim propisima i odlukom o kamatnim stopama kreditora te da je prihvatio promjenjivost kamatne stope, kao i eventualne promjene načina obračuna kamate za sve vrijeme trajanja ugovora.

23. Predložio je izvesti dokaze čitanjem isprava prijave tražbine u stečajnom postupku, tablice prijavljenih tražbina II višeg isplatnog reda, tablice razlučnih prava, rješenja ovog suda poslovnog broja St-81/2020-31, uvid u stečajni spis, čitanjem javnih medijskih objava i saslušanjem stečajnog upravitelja DĆP. Predložio je izvesti dokaze čitanjem isprava prometa po računu, preslike odluka o kamatnim stopama i druge dokumentacije, koje nije dostavio. Predložio je izvesti dokaz te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

24. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu i izjavio da priznanje tražbine u stečajnom postupku nije prepreka za vođenje ove parnice. Izjavio je da kao stečajni vjerovnik ima pravo u parnici utvrđivati (ne)postojanje pravnog odnosa kojim se obogaćuje stečajna masa stečajnog dužnika. Nadalje izjavio je da drugotuženik nije iznio odlučujuće činjenice i predložio dokaze u vezi tužiteljevih navoda da ne postoji odnos tuženika radi kojeg je upisano založno pravo, pa da sud donese presudu bez održavanja rasprave. Zbog nepostojanja subjektivnog identiteta ove parnice i one koja se vodi pred Općinskim sudom u Splitu, pod poslovnim brojem P-1889/2023 smatra da nije osnovan prigovor litispendencije.

25. Predložio je, a s obzirom na postojanje spora stranaka pokretanje oglednog spora u odnosu na pitanje:

„Postoji li pravni interes stečajni vjerovnik stečajnog dužnika da se utvrdi ono što tužbom traži utvrdi postojanje, odnosno ne postojanje nekog pravnog odnosa ili kakvog prava (npr. postojanje novčane tražbine, ništetnosti ugovora o založnom pravu i slično) između stečajnog dužnika i treće osobe kako bi imao veće izglede da naplati svoju tražbinu u stečajnom postupku“ navodeći da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, obzirom stečajni vjerovnici najčešće prepuštaju inicijativu obogaćenja stečajne mase stečajnim upraviteljima koji obzirom na relativnu opterećenost sa samim tijekom postupka moguće nisu vremenski kapacitirani voditi takve sudske postupka, za što im je potrebna suglasnost i skupštine vjerovnika, dok bi se afirmacijom ovakvih parničnih postupka, potaklo stečajne vjerovnika za ostvarenje svojih novčanih tražbina te afirmiralo pravo iz članka 48. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske da vlasništvo obvezuje te su nositelji vlasničkih prava dužni pridonositi općem dobru.

26. Neosnovanim je ocijenio i tvrdnju o tome da je ugovor o cesiji TEN 001 prividan, navodeći da mu je u stečajnom postupku priznato pravo na postavljanje zahtjeva za održavanje skupštine vjerovnika.

27. Izjavio je tužitelj da je nebitna tvrdnja drugotuženika da se primjenjivala isključivo ugovorena kamatna stopa i to u fiksnom iznosu te se ista tijekom cijelog razdoblja nije mijenjala jer da je ugovor ništetan i ne obvezuje suugovaratelja od potpisa.

28. Nadalje je naveo da je drugotuženik navodom da je promjenjiva kamata stopa jedan sasvim uobičajen institut u bankarstvu i da nikako ne može biti ništetna sama za sebe, priznao odlučnu činjenicu da je pobuda i uvjet za sklapanje ugovora, odredba o promjenjivoj kamati iz predmetnih ugovora o kreditu.

29. Predložio je tužitelj da sud pokrene ogledni spor pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske s pravnim pitanjem:

„Smatra li se bitnim sastojkom ugovora po volji stranaka i onaj sastojak (koji inače po prirodi pravnog posla to nije) od kojega makar i jedna ugovorna stranka čini zavisnim sklapanje samog ugovora?

Na kome je teret dokazivanja da bitni uvjet, odlučujuća i dopuštena pobuda kod sklapanja nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen

– na suugovaratelju koji je sastavljao (adhezijski) ugovor i tražio unaprijed prihvaćanje takvog ugovora – koji je pred sudom priznao da ugovor koji ima takav sadržaj je uobičajeni način njegovog poslovanja ili drugom suugovaratelju koji je pristao na unaprijed sastavljen ugovor i opće uvjete?“

30. Tužitelj je predložio i to da sud naloži drugotuženiku da dostavi opće akte važeće u vrijeme sklapanja Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010. kojim je određivao kriterije, način i postupke mjerenja, procjene i upravljanja rizicima.

31. Drugotuženik je prigovorio označenoj vrijednosti spora u iznosu od 30.000,00 EUR navodeći da je suviše nisko označena jer da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovora temeljem kojeg je osnovano založno pravo radi osiguranja tražbine u iznosu od 915.787,38 EUR.

32. Prvenstveno je trebalo odlučiti o tome je li tužba dopuštena, točnije ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa tuženika i za utvrđenje postojanja obveze drugotuženika dati brisovno očitovanje te može li tužitelj tužbom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora o međusobnim odnosima koji su sklopili drugotuženik i prednik prvotuženika.

33. To stoga što je člankom 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. dalje: ZPP) određeno da se tužba kojom se traži da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

34. Člankom 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO) je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

35. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je izveo dokaze isprava ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010., rješenja ovog suda poslovnog broja St-81/2020-7, rješenja ovog suda poslovnog broja St-81/2020-31, rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-2831/2020-2, rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-2935/2020- 2, ugovora o cesiji TEN 001, podneska stečajnog vjerovnika, povijesnog izvatka iz sudskog registra za TENIMAR d.o.o. u stečaju, povijesnog izvatka iz sudskog registra za ETNA TRADING d.o.o., djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra za KARLOVAČKA BANKA d.d., rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja Tt- 18/27490-2, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja Tt-18/32370-1, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja Tt-18/27491-2, ugovora o dugoročnom kreditu 20295139/2013, ugovora o kratkoročnom kreditu 20356642/2014, ugovora o kratkoročnom kreditu 20335696/2014, ugovora o kratkoročnom kreditu 20344830/2014, ugovora o kreditu 20126914, prijave tražbine u stečajnom postupku, tablice prijavljenih tražbina II višeg isplatnog reda, tablice razlučnih prava, rješenja ovog suda poslovnog broja St-81/2020-31.

36. Sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da od drugotuženika traži da dostavi sve preslike svih ugovora o kreditu sklopljenih s fizičkim i pravnim osobama u razdoblju od 2013. do 2014. radi dokazivanja da je odlučujuća pobuda, odnosno uvjet, motiv za sklapanje ugovora o kreditu bilo ugovaranje promjenjive kamate, jer ta činjenica nije važna činjenica u ovom sporu, a sukladno članku 220. stavku 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Iz istog razloga sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka LĆ, KĆ, CĆ, PĆ, TĆ, ČĆ, ĐĆ i LĆP, KĆP, HĆ, AĆ, SĆ, LĆ, ČĆ, niti saslušanjem stečajnog upravitelja DĆP te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Naime, bit će u nastavku obrazloženja odluke objašnjeno da eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu nema utjecaja na ništetnost ugovora čija je valjanost predmet ovog spora, već eventualno može imati utjecaja na iznos tražbine osigurane založnim pravom. Nadalje, tužitelj je predložio izvođenje ovih dokaza da bi dokazao postojanje nedopuštene pobude, a kako postojanje nedopuštene pobude ne dovodi do ništetnosti ugovora, a što je predmet tužbenog zahtjeva u odnosu na koji je tužitelju dopušteno raspravljanje, to nije bilo potrebe izvoditi ove dokaze.

37. Sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da od drugotuženika traži opće akte važeće u vrijeme sklapanja Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu od 12. ožujka 2010 Najprije tužitelj nije niti naveo što bi dokazivao ovim ispravama, a uz to sud je sve bitne činjenice utvrdio iz izvedenih dokaza.

38. Nema spora među strankama o tome:

-da su trgovačko društvo ETNA TRADING d.o.o. i drugotuženik 12. ožujka 2010. sklopili ugovor o međusobnom poslovnom odnosu

-da je trgovačko društvo ETNA TRADING d.o.o. pripojeno prvotuženiku, pa da je sukladno članku 541. stavku 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 111/2012, 125/2011, 68/2013, 110/2015, 40/2019, 34/2022, 114/2022, 18/2023, 130/2023, 136/2024

-da je nad prvotuženikom rješenjem ovog suda poslovnog broja St-81/2020-7 od 23. veljače 2020. otvoren stečajni postupak

-da je u stečajnom postupku koji se vodi nad prvotuženikom tražbinu u iznosu od 3.377.532,47 kn prijavio stečajni vjerovnik Admoneo d.o.o. i da je ta tražbina priznata u cijelosti

-da je tužitelj s trgovačkim društvom Admoneo d.o.o. sklopio ugovor o cesiji br TEN 001 temeljem kojeg je na tužitelja prenesen dio prijavljene i u stečajnom postupku priznate tražbine Admoneo d.o.o. i to u iznosu od 7.000,00 EUR

-da je u stečajnom postupku koji se vodi nad prvotuženikom i drugotuženik prijavio tražbinu i to u iznosu od 8.794.438,91 kn te da je ta tražbina u cijelosti priznata, a što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem ovog suda poslovnog broja St-81/2020-31 od 9. lipnja 2020.

39. Propisano je člankom 80. stavkom 1. ZOO-a da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

40. Temeljem spomenutog ugovora o cesiji ten 001 na tužitelja je prenesena tražbina Admoneo d.o.o. prema prvotuženiku te je tužitelj sukladno članku 84. ZOO-a imatelj istih prava prema prvotuženiku kojih je prethodno ovlaštenik bio Admoneo d.o.o. Tužitelj dakle ima položaj stečajnog vjerovnika prvotuženika.

41. Drugotuženik je tvrdio da je ugovor o cesiji ten 001 prividan ugovor.

42. Prema članku 285. stavku 1. ZOO-a prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Kod nepostojećih ugovora nisu uopće ispunjene pretpostavke za njihov nastanak, tako da oni ne postoje, jer nije postignuta suglasnost volja ugovornih strana za njihov nastanak.

43. Drugotuženik nije ponudio dokaze iz sadržaja kojih bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da je taj ugovor prividan, pa je tvrdnju drugotuženika o tome sud uzeo kao nedokazanu te zaključio, kao što je navedeno, da je temeljem ugovora o cesiji na tužitelja prenesena tražbina stečajnog vjerovnika Admoneo d.o.o., čime je onda i tužitelj postao stečajni vjerovnik prvotuženika.

44. Tužitelj, kao stečajni vjerovnik, podnio je ovu tužbu smjerajući postići, kako i sam navodi, te u tom smislu i postavlja pitanje koje smatra važnim u smislu članka 502. ZPP-a, veće izglede za naplatu tražbinu stečajnom postupku. Tako tužitelj opravdava inicijativu za pokretanjem oglednog postupka navodeći da stečajni vjerovnici najčešće prepuštaju inicijativu obogaćenja stečajne mase stečajnim upraviteljima koji su opterećeni postupkom i nisu „vremenski kapacitirani“ voditi sudske postupke, za što im je potrebna i suglasnost skupštine, pa da bi se afirmacijom postupaka u kojima stečajni vjerovnici traže utvrđenje postojanja ili nepostojanja nekog pravnog odnosa ili prava stečajnog dužnika i treće osobe u svrhu postizanja bolje naplate tražbine afirmiralo pravo iz članka 48. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i 5/2014.).

45. Iz navedenog jasno proizlazi interes tužitelja u ovoj parnici. To je ekonomski interes, dakle interes za što uspješnijim namirenjem u stečajnom postupku. Ekonomski interes nije pravni interes, pa on nije relevantan za podnošenje tužbe na utvrđenje, no postavilo se pitanje je li zbog položaja koji ima u stečajnom postupku koji se vodi nad prvotuženikom i zbog utjecaja koji ugovor o međusobnim odnosima od 12. ožujka 2010. može imati na tužiteljeva subjektivna prava, tužitelj zainteresirana osoba iz članka 327. stavka 1. ZOO-a.

46. Propisano je člankom 322. stavkom 1. ZOO-a da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

47. Propisano je člankom 327. ZOO-a da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ima i državni odvjetnik.

48. Dakle, prema navedenoj odredbi zakona sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba. Zainteresirane osobe su i one koje nisu sklopile konkretni ugovor, ukoliko učinci tog ugovora mogu utjecati na njihova subjektivna prava. U konkretnom slučaju učinak ugovora izravno utječe na subjektivno pravo tužitelja i to na pravo na namirenje u stečajnom postupku. To pravo zaista postoji i neovisno od odluke o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora, ono je utvrđeno odlukom suda u stečajnom postupku, međutim odluka u ovoj parnici može imati utjecaja na ostvarenje tog prava. To stoga što se stečajni postupak prema članku 2. stavku 2. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 71/2015., 104/2017., 36/2022., 27/2024.) provodi radi skupnoga namirenja vjerovnika stečajnoga dužnika, unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima. Dakle, postoji veza između učinaka ugovora i tužiteljeva subjektivnog prava na namirenje. Zato je sud tužitelja smatrao zainteresiranom osobom iz članka 327. ZOO-a te je raspravio zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o međusobnom poslovnom odnosu.

49. No, sud nije priznao tužitelju pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje da postoji obveza drugotuženika izdati pisanu ispravu kojom se dopušta da se briše založno pravo na temelju rješenja Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižni odjel u Solinu, poslovnog broja Z-795/10 u zemljišnoknjižnom ulošku [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] na označenim suvlasničkim dijelovima. To stoga što bi brisanje založnog prava bilo posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora kojim je to pravo osnovano. Prema članku 323. ZOO-a oni na koje se odnose posljedice ništetnosti su ugovorne strane, pa su utoliko jedino ugovorne strane ovlaštene tražiti ono na što imaju pravo u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora. Stoga, od utvrđenja postojanja obveze izdavanja isprave usmjerene na brisanje založnog prava, tužitelj ne bi imao relevantne pravne koristi jer on i u slučaju povoljne odluke ne bi mogao od drugotuženika tražiti ispunjenje te obveze, već onaj koji je na to ovlašten i to baš prvotuženik. No uz to, ni založnom dužniku se ne bi mogao priznati interes za traženje utvrđenja postojanja prava da mu založni vjerovnik izda ispravu kojom dopušta brisanje založnog prava, jer se korist u tom slučaju postiže kondemnatornom zaštitom. Zato je sud odbacio tužbu u tom dijelu tužbenog zahtjeva.

50. Sud je odbacio tužbu i u odnosu na zahtjev da ne postoji pravni odnos kojim se osigurava tražbina založnim pravom upisanim na temelju rješenja Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižni odjel u Solinu. Naime, sukladno članku 187. ZPP-a kod podnošenja tužbe na utvrđenje tužitelj mora dokazati postojanje pravnog interesa za podizanje takve tužbe. S druge strane tužitelj je sam izjavio da je njegov interes uspješnije namirenje u stečajnom postupku. To nije relevantan interes za traženje deklaratorne zaštite koja pretpostavlja intervenciju suda prije nanošenja povrede subjektivnog prava s ciljem da se povreda unaprijed spriječi, dakle postizanje određene pravne koristi od povoljne presude.

51. Dakle, nakon odluke o (ne) dopuštenosti tužbe u dijelu istaknutih tužbenih zahtjeva trebalo je odlučiti o tužiteljevu zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovora o međusobnom poslovnom odnosu koji su tuženici, o tome nema spora, sklopili 12. ožujka 2010.

52. Iz tog ugovora je vidjeti da je prednik prvotuženika kod drugotuženika imao otvoren poslovni račun i da je drugotuženik, kao banka pratio prednika prvotuženika kreditima i ostalim bankarskim poslovima (članak 1.). Tim ugovorom su utvrđeni uvjeti osiguranja svih postojećih i budućih tražbina banke po ugovorima o kreditima, garancijama i ostalim bankarskim poslovima do iznosa koji će biti usklađen s kreditnom politikom banke u pogledu ocijenjene kreditne sposobnosti prednika prvotuženika i omjera vrijednosti plasmana i procijenjene vrijednosti nekretnine, koji iznos ne može biti veći od 6.900.000,00 kn, što na dan zaključenja ugovora po srednjem tečaju HNB predstavlja protuvrijednost od 950.890,37 EUR uvećano za ugovorenu redovnu kamatu, naknade i obračunate zatezne kamate i troškove sukladno odlukama banke.(članak 2.).

53. Nadalje ugovoreno je da će sukladno odredbama ugovora prednik prvotuženika i drugotuženik sastaviti poseban ugovor na kojem će biti ovjerovljeni potpisi osoba koje su ga potpisale. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da svaki poseban ugovor o poslu iz članka 2. ugovora, čini sastavni dio ugovora o međusobnom poslovnom odnosu, a napose u smislu osiguranja tražbina banke zasnivanjem založnog prava na nekretninama prednika prvotuženika (članak 3.). Tražbine banke dospijevaju temeljem poslova iz članka 3. ugovora u rokovima određenim svakim posebnim ugovorom. (članak 4.).

54. Propisano je člankom 297. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje:ZV) da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

55. Propisano je člankom 301. stavkom 1. ZV-a da se založnim pravom osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene novčane tražbine, ili tražbine kojoj je vrijednost izražena u novcu; dovoljno je određena tražbina kojoj su određeni vjerovnik i dužnik, pravni temelj i visina, ili barem najviši iznos do kojega se osigurava zalogom.

56. Propisano je člankom 301. stavkom 2. ZV-a da se jednako kao i postojeća tražbina, založnim pravom može osigurati i da se iz vrijednosti zaloga namiri tražbina koja bi tek nastala nakon nekoga vremena ili nakon ispunjenja nekoga uvjeta, ako ta tražbina ispunjava pretpostavke za to iz stavka 1. ovoga članka.

57. Propisano je člankom 306. stavkom 1. ZV-a da se na temelju pravnoga posla kojemu je cilj osnivanje založnoga prava na određenoj stvari ili pravu radi osiguranja namirenja određene tražbine iz vrijednosti zaloga osniva dobrovoljno založno pravo njegovim izvođenjem iz vlasništva stvari, odnosno pripadanja prava koje se njime opterećuje, a na način određen zakonom.

58. Propisano je člankom 307. stavkom 1. ZV-a da se ugovorom o davanju u zalog, odnosno ugovorom o hipoteci, obvezuje dužnik ili netko treći (zalogodavac) da će radi osnivanja založnoga prava koje će osiguravati određenu vjerovnikovu tražbinu, predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog, ili će mu dopustiti da svoje založno pravo upiše u javnu knjigu kao teret određene stvari, ili će mu prenijeti neko pravo radi osiguranja. Ujedno se obvezuje druga strana da će čuvati pokretni zalog i čim njegova tražbina prestane, vratiti ga zalogodavcu, ili da će učiniti što je potrebno da bi se izbrisalo založno pravo iz javne knjige, ili da će mu natrag prenijeti pravo. Na ugovor o davanju u zalog primjenjuju se pravila koja vrijede za naplatne ugovore, ako nije što posebno propisano. Ništave su sve odredbe ugovora suprotne naravi zaloga i one tražbine koja bi trebala biti osigurana založnim pravom. Ništave su odredbe da će zalog prijeći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme, da dužnik ne može zalog nikad iskupiti, ili da ne može nikomu drugomu dopustiti da osnuje založno pravo na istom zalogu, ili da vjerovnik ne bi niti nakon dospijeća osigurane tražbine smio zahtijevati prodaju zaloga. Ništave su i odredbe da vjerovnik može po svojoj volji ili po unaprijed određenoj cijeni otuđiti zalog ili ga zadržati za sebe, ali nisu ništave ako zalog ima propisanu cijenu. Da bi ugovor o davanju u zalog nekretnine (ugovor o hipoteci) mogao biti valjan, mora biti u pisanom obliku.

59. Propisano je člankom 312. ZV-a da se sudsko založno pravo na pokretnim i nepokretnim stvarima osniva dobrovoljno na temelju založnoga ugovora koji, u obliku sudskoga zapisnika o sporazumu stranaka da založnim pravom osiguraju određenu tražbinu, one sklope pred sudom u postupku osiguranja novčane tražbine. Zakonske odredbe koje uređuju sudski postupak osiguranja novčanih tražbina određuju postupak oblikovanja založnoga ugovora u sudski zapisnik o sporazumu stranaka o osiguranju tražbine zalogom i njegove pravne učinke. Na temelju sporazuma stranaka iz stavka 1. ovoga članka osniva se dobrovoljno sudsko založno pravo na način koji određuju zakonske odredbe o ovrsi i prisilnom osiguranju. Tko na nekretnini stekne založno pravo po odredbama ovoga članka, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava u zemljišnoj knjizi.

60. Ugovor o međusobnom poslovnom odnosu, a tako je zaključiti iz sadržaja tog posla je i ugovor kojemu je cilj osnivanje založnog prava na nekretninama prednika prvotuženika, sada prvotuženika. Taj ugovor uostalom sadrži i izjavu prednika prvotuženika, kao dužnika drugotuženika i založnog dužnika da dopušta drugotuženiku da na temelju tog pravnog posla, ugovora, uknjiži založno pravo na njegovim nekretninama u zemljišnoj knjizi.

61. Člancima 261. do 268. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/1996., 29/1999., 42/2000., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 121/2005., 67/2008., dalje:OZ) regulirano je sudsko osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnoga prava na temelju sporazuma stranaka.

62. Propisano je člankom 262. OZ-a da radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja stjecanjem založnoga prava na određenim predmetima osiguranja, predlagatelj osiguranja i protivnik osiguranja mogu suglasno tražiti od suda da odredi i provede u korist predlagatelja osiguranja, između ostalog i uknjižbu založnoga prava na nekretnini protivnika osiguranja.

63. Propisano je člankom 263. OZ-a da će na prijedlog jedne ili obiju stranaka sud odrediti ročište, na kojem će u zapisnik utvrditi sporazum stranaka o postojanju tražbine predlagatelja osiguranja i vrijeme njezina dospijeća te njihovu suglasnost da se radnjama osiguranja iz članka 262. OZ-a, u ovisnosti o predmetu osiguranja, osigura ta novčana tražbina zasnivanjem založnoga prava. U sporazumu stranke mogu utvrditi i vrijednost predmeta osiguranja koja će u ovršnom postupku biti osnova za utvrđivanje vrijednosti predmeta osiguranja radi njegova unovčenja.

64. Propisano je člankom 263.a OZ-a da tražbina iz članka 263. stavka 1. OZ-a treba biti određena ili odrediva. Smatrat će se da je tražbina odrediva ako je u sporazumu iz članka 263. stavka 1. OZ-a naznačen okvirni iznos buduće tražbine koja se osigurava s obzirom na određeni pravni odnos ili više pravnih odnosa stranaka te ako su vjerovnik ili treća osoba ovlašteni naknadno odrediti visinu tražbine nastale do toga okvirnoga iznosa i vrijeme njezine dospjelosti.

65. Tužitelj je tvrdio da je ugovor o međusobnom poslovnom odnosu koji su sklopili drugotuženik i prednik prvotuženika ništetan jer je protivan članku 263.a OZ-a jer da nije navedeno da su vjerovnik ili koja treća osoba ovlašteni naknadno odrediti visinu tražbine nastale do okvirnog iznosa i vrijeme njezine dospjelosti. Dakle, tužitelj smatra da tražbina nije odrediva.

66. Međutim, ugovor prednika prvotuženika i drugotuženika nije sporazum iz članka 263. OZ-a, već založni ugovor iz članka 307. ZV-a jer prednik prvotuženika i drugotuženik, nisu vodili postupak sudskog dobrovoljnog osiguranja tražbine, već su sklopili založni ugovor. Stoga se i odredba članka 263.a OZ-a ne može primijeniti na založni ugovor. No uz to iz sadržaja založnog ugovora, a te su odredbe ugovora već prethodno citirane, jasno je ugovoreno da su svi kasniji ugovori koji nastanu u poslovima prednika prvotuženika i drugotuženika, sastavni dio tog ugovora (članak 2.) te je jasno određeno da tražbine drugotuženika dospijevaju u rokovima određenim svakim ugovorom, a ako se dospijeće ne može utvrditi iz ugovora da se dokazuje izvodom iz poslovnih knjiga i potvrdom banke.

67. Dakle, osim što se odredba na koju se poziva tužitelj ne primjenjuje na ugovor o međusobnim odnosima, taj ugovor ima jasno definiran način određivanja visine tražbine nastale do okvirnoga iznosa i vrijeme dospjelosti.

68. Nadalje, ovaj sud nije našao da ugovor o međusobnim odnosima protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa da bi prema članku 322. ZOO-a bio ništetan.

69. Uz to, nije od utjecaja na valjanost ugovora o međusobnom poslovnom odnosu eventualna ništetnost odredbi ugovora o kratkoročnom kreditu broj 20335696 2014 od 24. srpnja 2014., ugovora o kratkoročnom kreditu broj 20344830/2014 od 1. listopada 2014. i ugovora o kratkoročnom kreditu broj 20126914 od 12. ožujka 2010. Naime, eventualna ništetnost odredbi tih ugovora ne dovodi do ništetnosti ugovora o međusobnom poslovnom odnosu, već eventualno do toga da je tražbina koja je osigurana založnim pravom osnovanim temeljem ugovora o međusobnom poslovnom odnosu manja.

70. Ugovorom o kratkoročnom kreditu od 26. studenoga 2014. drugotuženik je predniku prvotuženika odobrio kratkoročni kredit u iznosu od 16.432,26 EUR. Ugovorena je redovna kamata od 9,5 % godišnje, promjenjiva (članak 2.). Ugovorom o kratkoročnom kreditu od 24. srpnja 2014. drugotuženik je predniku prvotuženika odobrio kratkoročni kredit u iznosu od 65.729,00 EUR. Ugovorena je redovna kamata od 9,5 % godišnje, promjenjiva (članak 2.).

Ugovorom o kratkoročnom kreditu od 1. listopada 2014. drugotuženik je predniku prvotuženika odobrio kratkoročni kredit u iznosu od 34.271,00 EUR. Ugovorena je redovna kamata od 9,5 % godišnje, promjenjiva (članak 2.).

Ugovorom o kreditu broj 20126914 od 12. ožujka 2010. drugotuženik je predniku prvotuženika odobrio kredit u iznosu od 781.842,83 EUR. Ugovorena je kamata od 6 % godišnje, promjenjiva, temeljem odluke uprave HBOR-a, prema kriterijima iz Odluke o kamatnim stopama (članak 2.).

71. Iz sadržaja ugovora proizlazi da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu ugovornu kamatu, što predstavlja valjanu ugovornu odredbu kojom se određuje cijena koju će korisnik kredita platiti kreditoru za odobreni kredit. Međutim odredba o promjeni kamatne stope temeljem odluke banke, odnosno promjene načina obračuna kamate u skladu s odlukom banke kreditora ne bi bila valjana, jer je protivna temeljnim načelima obveznog prava, načelom ravnopravnosti sudionika. No zbog tog ugovaranja ugovor nije ništetan već odredba o tome da će se kamatna stopa mijenjati jednostranom odlukom banke. Kamatna stopa je ugovorena u iznosu od 9,5% i 6 %, ovisno o ugovoru i određena je.

72. Nadalje, propisano je člankom 273. ZOO-a da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost. Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Dakle, posljedica sklapanja ugovora sa nedopuštenom pobudom nije ništetnost pravnog posla već je takav ugovor bez učinka, on je pravno nepostojeći ugovor, a takav ne može biti protivan niti Ustavu, niti prisilnim propisima niti moralu društva, nešto čega nema, što ne postoji ne može biti niti ništetno. Zbog toga sud nije niti razmatrao pobudu za sklapanje ugovora, kad je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti.

73. Stoga je u konačnici, a na temelju svega iznesenog, nakon utvrđenja da ugovor o međusobnom poslovnom odnosu nije ništetan, trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

74. Navedeno je da je tužitelj tražio da sud podnese prijedlog za pokretanje oglednog postupka. Međutim u tom prijedlogu tužitelj nije naveo da postoje postupci u kojima odluka ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja, odnosno slični sporovi koji su u većem broju već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. S obzirom na to nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 502. k ZPP-a.

75. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a te na temelju članka 155. ZPP-a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 50.000,00 EUR za svaki od istaknuta tri zahtjeva za utvrđenje. Tuženik je u cijelosti uspio u parnici, pa mu je tužitelj dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Pri tome treba uvodno reći da je tužitelj vrijednost predmeta spora označio u tužbi u iznosu od 30.000,00 EUR. Drugotuženik je prigovorio da je vrijednost predmeta spora suviše nisko označena. Stoga je sud provjerio točnost naznačene vrijednosti te rješenjem poslovnog broja P-282/2024-19 od 25. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 50.000,00 EUR za svaki od istaknuta tri zahtjeva za utvrđenje.

76. Naime, prema članku 40. stavku 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, s tim da je sud u tom slučaju ovlašten, temeljem članka 40. stavka 3. ZPP- a provjeriti točnost od tužitelja naznačene vrijednosti predmeta spora ukoliko po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika nađe da je vrijednost predmeta spora označena suviše nisko ili suviše visoko. U ovoj parnici istaknuti su deklaratorni tužbeni zahtjevi, pa se u nedostatku objektivnog kriterija za utvrđenje vrijednosti predmeta spora, vrijednost predmeta spora utvrđuje zapravo po slobodnoj ocjeni, uzimajući u obzir različite okolnosti. Uzimajući u obzir činjenicu da su tužbeni zahtjevi usmjereni na traženje ništetnosti ugovora o međusobnom poslovnom odnosu, nepostojanja odnosa kojim se osigurava tražbina i postojanja obveze izdavanja pisane isprave kojom se dopušta brisanje založnog prava, sud je smatrao primjerenim vrijednost predmeta spora odrediti u iznosu od 50.000,00 EUR za svaki od pojedinih zahtjeva.

77. Sud je priznao drugotuženiku kao potrebne za vođenje ove parnice trošak sastava podneska od 16. rujna 2025. u iznosu od 3.750,00 EUR sukladno Tbr.8.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., 107/2025., dalje: Tarifa) te trošak zastupanja na ročištu održanom 25. rujna 2025. u iznosu od 3.750,00 EUR, dakle ukupno 7.500,00 EUR.

U Splitu 5. studenoga 2025.

Sudac

Ana Misir Šarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- JUPITER Amalteja j.d.o.o.

- stečajni upravitelj DĆP

- odvjetnik Siniša Babić

- u spis