REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1685/2025-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, po prijedlogu više sudske savjetnice Anje Stjepić, u pravnoj stvari tužitelja JŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Valentina Kolar, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 1. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 5. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da plati tužitelju 1.396,06 EUR (tisuću tristo devedeset šest eura i šest centi) sa zateznim kamatama:

- na iznos od 4,06 EUR od 24. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 9,54 EUR od 28. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,23 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,54 EUR od 29. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,99 EUR od 28. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,88 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 6,80 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 5,90 EUR od 3. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 7,60 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 8,96 EUR od 29. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 10,89 EUR od 26. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 10,45 EUR od 27. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 13,07 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 12,58 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,55 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,95 EUR od 29. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,22 EUR od 29. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,50 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 23,68 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 20,74 EUR od 29. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 26,94 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 34,82 EUR od 28. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 29,24 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 31,20 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 28,71 EUR od 29. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 29,15 EUR od 27. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 39,72 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 40,75 EUR od 29. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 49,58 EUR od 29. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 45,04 EUR od 30. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 40,08 EUR od 29. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 39,55 EUR od 1. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 39,16 EUR od 29. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 41,53 EUR od 28. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 43,60 EUR od 26. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 43,87 EUR od 28. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 42,44 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 43,41 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 44,07 EUR od 29. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 42,96 EUR od 3. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 43,25 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 42,42 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 40,62 EUR od 2. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 43,46 EUR od 27. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 42,81 EUR od 29. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 39,20 EUR od 26. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 42,27 EUR od 27. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 26. ožujka 2013. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i konačno po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.398,25 EUR (tisuću tristo devedeset osam eura i dvadeset pet centa) sa zateznim kamatama od 5. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 20. travnja 2021. ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 27. veljače 2007. sklopio ugovor o kreditu broj 029-50-3937590 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju rabljenog vozila u iznosu 11.670,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju te iste valute kod tuženika. Ističe da je prema otplatnom planu mjesečni obrok iznosio 190,94 švicarskih franaka (dalje: CHF) a da je prvi mjesečni obrok iznosio 856,57 kn pa da je tužitelj tako "zaradio" 77,49 kn. Navodi da je tužitelj zatim, zbog porasta vrijednosti CHF-a prema nacionalnoj valuti te zbog ničim obrazloženog povećanja kamatne stope na kredit od početno ugovorene, kroz 72 obroka kod otplate predmetnog kredita preplatio 14.686,16 kn. Tužitelj navodi da je u konačnici, kad se od spomenutog iznosa (14.686,16 kn) oduzme iznos 77,49 kn, pretplatio 14.608,67 kn. Tužitelj ističe da su ponašanjem tuženika kod sklapanja ugovora o kreditu povrijeđena prava tužitelja kao korisnika kredita, odnosno tuženik ga nije upoznao sa svim aspektima i mogućim nepovoljnim učincima vezivanja otplate kredita uz CHF da bi tako sam tužitelj mogao pravilno i valjano procijeniti želi li doista sklopiti ugovor. Također, tužitelj upućuje na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope bez ikakvog obrazlaganja zašto istu mijenja i koji su uzroci tome. Tužitelj navodi da je sve naprijed navedeno imalo za posljedicu neravnotežu i nejednak položaj u pravima i obvezama stranaka. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom (list 239-241 i 242-243 spisa) tužitelj traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju 1.396,06 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose od idućeg dana nakon dana isplate pojedinog anuiteta osnovi preplate zbog rasta tečaja. Traži i naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini. Nadalje upućuje na to da se radi o kreditu sklopljenom radi kupnje vozila, a da se odluke donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na takav ugovor o kreditu. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli (kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi) bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te da su tužitelju tijekom pregovora obrazloženi rizici kretanja kredita uz tečaj CHF. Također, tuženik ističe da je ugovor o kreditu solemniziran što znači da je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Smatra da je u ovom postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja kako bi se utvrdilo ima li pravo tražiti pravnu zaštitu te da je tužitelju bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe. Ističe da je dao tužitelju sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao i da je o predmetnim odredbama ugovora o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ističe da je tužitelj u svakom slučaju mogao birati i valutnu klauzulu u EUR, kao i kunski kredit. Tuženik navodi da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u oba smjera. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare te osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova parničnog postupka s kamatama od dana donošenja presude do isplate.

3. U nastavku postupka tužitelj je istaknuo da se ne poziva na presude donesene u kolektivnom sporu (list 47 spisa).

4. Ovaj sud je prethodno donio presudu poslovni broj P-3192/2021-31 od 26. listopada 2023. (list 131-144 spisa) kojim je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži povrat preplaćenog iznosa po osnovi promjene tečaja (točka I izreke), s druge strane odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope (točka II izreke presude) te je odlučio o zahtjevima stranaka za naknadom troškova postupka (točka III i IV izreke). Potom je Županijski sud u Bjelovaru u povodu žalbe tužitelja i tuženika odlukom poslovni broj Gž- 149/2024-2 od 19. veljače 2025. (list 226-238 spisa) potvrdio presudu ovog suda u točki II izreke, dok je istu ukinuo u točkama I, III i IV te je u tom dijelu predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. U svojoj odluci sud je uputio na to da je zbroj pojedinih mjesečnih iznosa preplate na koji je ovaj sud dosudio zateznu kamatu viši od dosuđenog iznosa glavnice pa da je stoga izreka presude u tom dijelu proturječna. U konkretnom slučaju, s obzirom da je Županijski sud potvrdio presudu ovog suda u dijelu u kojem je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva postavljenog po osnovi preplate zbog promjene kamatne stope, preostalo je odlučiti o preplati tužitelja po osnovi promjene tečaja.

5. Sud je izveo dokaz čitanjem ugovora o kreditu (list 5-9 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 10-14 spisa), otplatne tablice (list 15-17 spisa), zahtjeva za kredit (list 43 spisa), promotivnih uvjeta za odobravanje kredita (list 44-46 spisa), te dokaz financijskim vještačenjem (list 54-64 spisa) i saslušanjem tužitelja (list 101- 102 i 109-110 spisa).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao primjenjujući tečaj CHF na dan dospijeća, s obzirom da tužitelj tvrdi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

8. Na ročištu održanom 1. listopada 2025. (list 242-243 spisa) tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu 1.396,06 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama. U pogledu svog zahtjeva za isplatu zateznih kamata, istaknuo je da ostaje kod tužbenog zahtjeva iz podneska od 1. travnja 2025. (list 239-241 spisa), s time da odustaje od dijela tog zahtjeva u kojem traži isplatu zateznih kamata na iznos od 1,43 EUR od 1. travnja 2008. do isplate, na iznos od 7,32 EUR od 28. listopada 2008. do isplate, na iznos od 1,13 EUR od 25. studenog 2008. do isplate, na iznos od 9,00 EUR od 23. prosinca 2008. do isplate, na iznos od 10,21 EUR od 27. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 10,76 EUR od 24. veljače 2009. do isplate i na iznos od 5,19 EUR od 24. ožujka 2009. do isplate. Pojasnio je da umjesto isplate zateznih kamata na iznos od 9,25 EUR (s obzirom da je od isplate za 5,19 EUR odustao) traži isplatu zateznih kamata samo za iznos od 4,06 od 24. ožujka 2009. do isplate. Tuženik, koji je pristupio na spomenuto ročište, nije se protivio, kako povlačenju tužbe koje je tužitelj učinio na ročištu, tako niti povlačenju koje je tužitelj učinio u ranijem tijeku postupka podneskom od 15. studenog 2022. (list 71-72 spisa). Sukladno čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) smatra da je tuženik pristao na povlačenje tužbe.

9.1. Čitanjem ugovora o kreditu od 26. veljače 2007. između tužitelja i tuženika (list 5-9 spisa, dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim odobren i stavljen tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.670,25 CHF po srednjem tečaju tuženika (kreditora) na dan korištenja (čl. 1. ugovora o kreditu), da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju (čl. 7. ugovora o kreditu) uz rok otplate od 72 mjeseca (čl. 4. ugovora o kreditu) i redovnu kamatnu stopu u visini od 5,55% koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (čl. 2. ugovora o kreditu) te da je kredit namijenjen za kupnju rabljenih automobila (čl. 6. ugovora o kreditu).

9.2. Potrebno je reći da iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba. Po ocjeni ovog suda tužitelj je samim dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača, dok se teret dokaza okolnosti da tužitelj eventualno nije potrošač nalazi na strani tuženika.

10.1. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Tužitelj je tijekom postupka naveo da se ne poziva na naprijed navedene odluke donesene u kolektivnom sporu zaštite potrošača (list 47 spisa), no treba reći da isto ne utječe da vezanost ovog suda za utvrđenja iz spomenutih presuda. Naime, čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; ZZP/13), koji zakon je bio na snazi za vrijeme otplate kredita, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/09 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedena odredba bila je na snazi i za vrijeme provođenja postupka u kolektivnom sporu, odnosno donošenja pravomoćne odluke u tom postupku, a kasnije je isto bilo propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19; ZZP/19) koji je bio na snazi u trenutku pokretanja ovog postupka. Dakle, ovaj sud je u smislu navedene odredbe u ovom postupku, koji je tužitelj (kao potrošač) osobno pokrenuo, vezan uz utvrđenja o postojanju povrede propisa zaštite potrošača od strane tuženika. Navedena odredba ZZP-a u ovakvom slučaju predstavlja lex specialis u odnosu na čl. 502.c ZPP-a pa nije potrebno da se tužitelj poziva na predmetne odluke da bi postojala vezanost ovog suda u smislu citirane odredbe ZZP/09 i ZZP/19.

12. Treba reći da, čak i da sud nije vezan naprijed navedenim odlukama, iz dokaza izvedenih u tijeku ovog postupka, proizlazi da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

13.1. Naime, iz iskaza tužitelja (list 101-102 i 109-110 spisa) proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio zbog kupnje automobila te da je ugovor o kreditu prije potpisivanja pročitao. Tužitelj je na ročištu održanom 20. travnja 2023. (list 101 spisa) iskazao da mu nije jasno što je to valutna klauzula, dok je na ročištu 14. rujna 2023. (list 110 spisa) naveo da mu je bilo jasno da će iznos naznačen u ugovoru o kreditu vraćati u kunama. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da mu nije ponuđeno sklapanje ugovora o drugoj valuti već da mu je ponuđeno sklapanje ugovora u valuti CHF kao najpovoljnijoj. Nadalje, tužitelj je iskazao da mu pri sklapanju ugovora nitko nije pojasnio rizik uzimanja kredita u CHF, a niti na koji način bi se kamatna stopa mogla mijenjati u budućnosti, to jest što bi sve moglo utjecati na promjenu kamatne stope. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da nije bio svjestan da bi se kamatna stopa mogla mijenjati.

13.2. Tuženik je prigovorio istinitosti iskaza tužitelja u dijelu u kojem je isti naveo da mu nije ponuđeno sklapanje ugovora u drugoj valuti za što treba reći da tuženik tijekom postupka nije zapravo dokazao da je tužitelju zaista bilo ponuđena mogućnost sklapanja ugovora u drugoj valuti (čl. 219. st. 1. ZPP), no čak i da je isto dokazao prema mišljenju ovog suda sama činjenica da je tužitelj imao mogućnost eventualno sklopiti ugovor s tuženikom u drugoj valuti, odnosno da mu je isto u fazi pregovaranja bilo ponuđeno nikako ne utječe na odluku o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koji je tuženik u konačnici sklopio s tužiteljem.

13.3. Treba reći i da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je u trenutku sklapanja ugovora bilo jasno što je to valutna klauzula. Naime, na ročištu održanom 20. travnja 2023. (list 101 spisa) naveo je da mu nije jasno što je to valutna klauzula, no kasnije je pojasnio (list 110 spisa) da mu je bilo jasno da će iznos naznačen u ugovoru o kreditu vraćati u kunama. Sud prihvaća takav iskaz tužitelja, s obzirom da je moguće i logično da tužitelju kao pravnom laiku nije bio jasan sam pojam, to jest izraz „valutna klauzula“, no iz iskaza proizlazi da mu je bilo jasno kakva je posljedica ugovaranja iste. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da nije bio svjestan da će se kamatna stopa naznačena u ugovoru o kreditu mijenjati. Treba reći da je ugovorom o kreditu jasno propisano da je kamatna stopa promjenjiva (čl. 2. ugovora o kreditu) pa je tužitelj toga svakako trebao biti svjestan. Međutim čak i da je tužitelj bio svjestan toga da će se kamatna stopa mijenjati, tuženik istim ugovorom o kreditu nije jasno propisao parametre koji utječu na takvu promjenu kamatne stope, niti je o takvim parametrima informirao tužitelja (kao što je već ranije spomenuto). Stoga činjenica da tužitelj nije bio svjestan promjenjivosti kamatne stope nema utjecaja na odluku u ovom postupku.

13.4. Tuženik istaknutim prigovorom nije doveo u pitanje vjerodostojnost iskaza tužitelja pa sud iskaz tužitelja prihvaća kao istinit s obzirom da je isti životno uvjerljiv i logičan.

13.5. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije pregovarao s tuženikom o pojedinim spornim ugovornim odredbama. Dakle, tužitelj nije mogao promijeniti pojedine odredbe ugovora o kreditu u pregovoru s tuženikom pa je zbog presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP-a, teret dokazivanja da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na strani tuženika (čl. 81. st. 4. ZZP).

13.6. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja (kao potrošača) o riziku vezanom uz valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz tečaj CHF-a, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz primjerice euro te o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da tuženik tužitelja nije informirao niti o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope što je u konačnici dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. U tom je slučaju teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Međutim, treba reći da u ovom postupku tuženik tako nešto nije dokazao. Naime, tuženik tijekom postupka navodi da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora o kreditu, da su istome obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita za CHF te da je mogao birati sklapanje ugovora u drugoj valuti. Na navedene okolnosti predložio je da se sasluša tužitelj (iz čijeg iskaza ne proizlazi navedeno) i svjedokinja CŽ, a od kojeg prijedloga je kasnije odustao (list 99 spisa).

15. U odnosu na prigovor tuženika kojim ističe da je tužitelju i javni bilježnik pojasnio sadržaj ugovora prilikom solemnizacije treba reći da nije odlučno je li tužitelj bio upoznat sa sadržajem ugovora, nego je odlučno je li tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Čitanjem ugovora utvrđeno je da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna istih. Po prirodi stvari, javni bilježnik koji solemnizira ugovor o kreditu može imati saznanja samo o onome što piše u ugovoru, a ne i o tome o čemu je tuženik informirao tužitelja, a da to ne piše u ugovoru. Stoga je sud odbio prijedlog tuženika da se sasluša javnog bilježnika Petra Tadića koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu (list 99 spisa).

16. Nadalje, u odnosu na navode tuženika da se sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ne primjenjuje na kredite zaključene radi kupnje automobila treba reći da se takva odluka, upravo suprotno tuženikovim navodima, odnosi i na takve ugovore. Naime, navedenom odlukom je utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje je tuženik s potrošačima sklapao u ranije navedenom razdoblju, i to neovisno o namjeni takvih kredita. Stoga sama namjena kredita, odnosno činjenica da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu upravo radi kupnje automobila nema nikakav utjecaj na odluku u ovoj pravnoj stvari.

17. Slijedom svega navedenog, ništetne su odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula pa se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po spomenutoj osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg platio na temelju obračuna promjene tečaja valute po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

18. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredbi utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača – i to u odnosu na valutu od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. travnja 2021., treba reći da zastarni rok nije protekao u odnosu na zahtjev tužitelja s osnove preplate zbog promjene tečaja.

19.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. u Zagrebu. Iz nalaza i mišljenja vještakinje (list 54-64 spisa) proizlazi da je tužitelj u razdoblju otplate kredita zbog rasta tečaja ukupno preplatio iznos od 1.441,06 EUR (10.857,66 kn). Tužitelj je tako zbog rasta tečaja preplatio 31. ožujka 2008. iznos od 4,50 EUR, 27. listopada 2008. iznos od 7,32 EUR, 24. studenog 2008. iznos od 1,13 EUR, 22. prosinca 2008. iznos od 9,00 EUR, 26. siječnja 2009. iznos od 10,21 EUR, 23. veljače 2009. iznos od 10,76 EUR, 23. ožujka 2009. iznos od 9,25 EUR, 27. travnja 2009. iznos od 9,54 EUR, 1. lipnja 2009. iznos od 7,23 EUR, 26. lipnja 2009. iznos od 5,54 EUR, 27. srpnja 2009. iznos od 5,99 EUR, 31. kolovoza 2009. iznos od 6,88 EUR, 29. rujna 2009. iznos od 6,80 EUR, 2. studenog 2009. iznos od 5,90 EUR, 1. prosinca 2009. iznos od 7,60 EUR, 28. prosinca 2009. iznos od 8,96 EUR, 25. siječnja 2010. iznos od 10,89 EUR, 26. veljače 2010. iznos od 10,45 EUR, 30. ožujka 2010. iznos od 13,07 EUR, 29. travnja 2010. iznos od 12,58 EUR, 31. svibnja 2010. iznos od 13,55 EUR, 28. lipnja 2010. iznos od 21,95 EUR, 28. srpnja 2010. iznos od 20,22 EUR, 30. kolovoza 2010. iznos od 25,50 EUR, 30. rujna 2010. iznos od 23,68 EUR, 28. listopada 2010. iznos od 20,74 EUR, 29. studenog 2010. iznos od 26,94 EUR, 27. prosinca 2010. iznos od 34,82 EUR, 31. siječnja 2011. iznos od 29,24 EUR, 28. veljače 2011. iznos od 31,20 EUR, 28. ožujka 2011. iznos od 28,71 EUR, 26. travnja 2011. iznos od 29,15 EUR, 30. svibnja 2011. iznos od 39,72 EUR, 28. lipnja 2011. iznos od 40,75 EUR, 28. srpnja 2011. iznos od 49,58 EUR, 29. kolovoza 2011. iznos od 45,04 EUR, 28. rujna 2011. iznos od 40,08 EUR, 31. listopada 2011. iznos od 39,55 EUR, 28. studenog 2011. iznos od 39,16 EUR, 27. prosinca 2011. iznos od 41,53 EUR, 25. siječnja 2012. iznos od 43,60 EUR, 27. veljače 2012. iznos od 43,87 EUR, 30. ožujka 2012. iznos od 42,44 EUR, 30. travnja 2012. iznos od 43,41 EUR, 28. svibnja 2012. iznos od 44,07 EUR, 2. srpnja 2012. iznos od 42,96 EUR, 30. srpnja 2012. iznos od 43,25 EUR, 30. kolovoza 2012. iznos od 42,42 EUR, 1. listopada 2012. iznos od 40,62 EUR, 30. listopada 2012. iznos od 42,54 EUR, 26. studenog 2012. iznos od 43,46 EUR, 28. prosinca 2012. iznos od 42,81 EUR, 25. siječnja 2013. iznos od 39,20 EUR, 26. veljače 2013. iznos od 42,27 EUR, 25. ožujka 2013. iznos od 42,54 EUR. Također, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj zbog nižeg tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita manje platio 339,01 kn (44,99 EUR), odnosno da je 27. travnja 2007. manje platio iznos od 1,77 EUR, 29. svibnja 2007. manje platio iznos od 2,95 EUR, 27. lipnja 2007. manje platio iznos od 3,76 EUR, 26. srpnja 2007. manje platio iznos od 3,05 EUR, 30. kolovoza 2007. manje platio iznos od 2,46 EUR, 24. rujna 2007. manje platio iznos od 4,23 EUR, 23. listopada 2007. manje platio iznos od 4,45 EUR, 21. studenog 2007. manje platio iznos od 3,05 EUR, 18. prosinca 2007. manje platio iznos od 3,64 EUR, 23. siječnja 2008. manje platio iznos od 1,60 EUR, 25. veljače 2008. manje platio iznos od 0,49 EUR, 28. travnja 2008. manje platio iznos od 1,45 EUR, 27. svibnja 2008. manje platio iznos od 2,59 EUR, 26. lipnja 2008. manje platio iznos od 1,19 EUR, 22. srpnja 2008. manje platio iznos od 3,24 EUR, 25. kolovoza 2008. manje platio iznos od 3,14 EUR, 22. rujna 2008. manje platio iznos od 1,92 EUR.

19.2. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u pogledu matematičkog obračuna. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao jasno, stručno i obrazloženo. Prigovori tuženika da je nalaz i mišljenje izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF, predstavljaju prigovore pravne naravi o kojemu je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

19.3. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka, sud nalazi utvrđenim da je tužitelj tuženiku po osnovi promjene tečaja preplatio 1.441,06 EUR, a da je tuženiku zbog nižeg tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita manje platio 44,99 EUR i to sve u pojedinim anutitetima kako je to već prethodno navedeno.

20. Slijedom navedenog, prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa u ukupnom iznosu od 1.396,06 EUR s osnove rasta tečaja i to na temelju čl. 323. ZOO-a.

21. Čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu zateznih kamata od idućeg dana od svake pojedine uplate tužitelja tuženiku, stoga je o tijeku kamata odlučeno kao u izreci.

22. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

23.1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, 126/22, dalje: Tarifa), vrijednosti predmeta spora te priloženim troškovnicima (list 244-245 spisa).

23.2. Tužitelj je u ovom postupku u odnosu na cjelokupni tužbeni zahtjev (1.803,98 EUR) uspio u omjeru 77,39 % (1.396,06 EUR), dok je s druge strane tuženik uspio u omjeru 22,61 % (407,92 EUR). Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u omjeru od 54,78 %.

23.3. Tužitelju je tako priznat trošak sastava tužbe od 20. travnja 2021. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), zatim trošak sastava podneska od 15. studenog 2022. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), zatim trošak sastava podneska od 12. srpnja 2021. i od 1. travnja 2025. u visini od ukupno 50 bodova (Tbr. 8/4 Tarife) te trošak zastupanja na pet ročišta (ročišta održana 8. veljače 2022., 30. ožujka 2023., 20. travnja 2023., 14. rujna 2023. i 1. listopada 2025.) u visini od ukupno 500 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), kao i trošak sastava žalbe na presudu u visini 125 bodova (Tbr. 10/1 Tarife). Navedeno sveukupno iznosi 875 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) te uvećano za 25% po osnovi PDV-a iznosi 2.187,50 EUR. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, "Narodne novine" broj 53/19, 92/21) te trošak financijskog vještačenja u iznosu 331,81 EUR. Navedeno ukupno iznosi 2.552,49 EUR. Tužitelju stog pripada naknada troškova parničnog postupka u omjeru 54,78 % spomenutog iznosa, odnosno u iznosu 1.398,25 EUR. Prihvaćen je i njegov zahtjev za isplatom zateznih kamata (list 241 spisa) od dana donošenja presude do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

23.4. Tužitelj pak nema pravo na naknadu troška po osnovi pristojbe za presudu jer je kao potrošač koji je ovaj postupak pokrenuo na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođen od plaćanja pristojbi u ovom postupku sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23) koji je na snagu stupio 20. svibnja 2023. (dakle prije donošenja ukinute prvostupanjske presude) pa takav trošak tužitelju nije niti nastao tijekom postupka. Zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen.

23.5. Stoga je o naknadi troškova parničnog postupka odlučeno kao u točki II i III.

U Zagrebu 5. studenog 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnici