- 1 -              Rev 308/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 308/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V., OIB …, iz V. G., G., zastupanog po punomoćnici T. I., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo …, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1402/19-2 od 24. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1220/2017-29 od 17. srpnja 2019., u sjednici održanoj 3. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "1. Utvrđuje se da između tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo …, Z., OIB: …, kao poslodavca i tužitelja J. V. iz V. G., G., OIB: … kao radnika postoji radni odnos na neodređeno vrijeme, i to kao namještenika na radnom mjestu osobnog vozača državnog dužnosnika te se tuženik obvezuje omogućiti tužitelju obavljanje poslova radi kojih je radni odnos među strankama zasnovan.

              podredno ako sud ne usvoji ovaj zahtjev

              Utvrđuje se da je između tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo …, Z., OIB: …, kao poslodavca i tužitelja J. V. iz V. G., G., OIB: … kao radnika postojao radni odnos na određeno vrijeme u razdoblju od 2. siječnja 2014. godine do 31. prosinca 2016. godine, i to kao namještenika na radnom mjestu osobnog vozača državnog dužnosnika.

 

              2. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo …, Z., OIB: …, isplatiti tužitelju J. V. iz V. G., G., OIB: … dodatke za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs u razdoblju od 1. ožujka 2014. do 30. studenog 2016. u bruto iznosu od 116.456,44 kn sa zatezne kamate koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od kn 3.642,95 od 16. 04. 2014. do isplate

- na iznos od kn 4.946,40 od 16. 05. 2014. do isplate

- na iznos od kn 3.798,66 od 16. 06. 2014. do isplate

- na iznos od kn 4.774,88 od 16. 07. 2014. do isplate

- na iznos od kn 3.270,46 od 16. 08. 2014. do isplate

- na iznos od kn 1.080,49 od 16. 09. 2014. do isplate

- na iznos od kn 4.106,92 od 16. 10. 2014. do isplate

- na iznos od kn 2.184,01 od 16. 11.2014. do isplate

- na iznos od kn 3.625,54 od 16. 12. 2014. do isplate

- na iznos od kn 1.831,75 od 16. 01. 2015. do isplate

- na iznos od kn 2.154,60 od 16. 02. 2015. do isplate

- na iznos od kn 1.556,54 od 16. 03. 2015. do isplate

- na iznos od kn 3.152,76 od 16. 04. 2015. do isplate

- na iznos od kn 3.461,15 od 16. 05. 2015. do isplate

- na iznos od kn 3.686,27 od 16. 06. 2015. do isplate

- na iznos od kn 1.756,88 od 16. 07. 2015. do isplate

- na iznos od kn 3.708,86 od 16. 08. 2015. do isplate

- na iznos od kn 3.846,13 od 16. 09. 2015. do isplate

- na iznos od kn 4.340,90 od 16. 10. 2015. do isplate

- na iznos od kn 2.493,12 od 16. 11. 2015. do isplate

- na iznos od kn 2.452,98 od 16. 12. 2015. do isplate

- na iznos od kn 2.708,65 od 16. 01. 2016. do isplate

- na iznos od kn 3.708,05 od 16. 02. 2016. do isplate

- na iznos od kn 2.632,57 od 16. 03. 2016. do isplate

- na iznos od kn 2.811,62 od 16. 04. 2016. do isplate

- na iznos od kn 5.974,48 od 16. 05. 2016. do isplate

- na iznos od kn 6.885,84 od 16. 06. 2016. do isplate

- na iznos od kn 5.289,83 od 16. 07. 2016. do isplate

- na iznos od kn 5.326,53 od 16. 08. 2016. do isplate

- na iznos od kn 3.198,03 od 16. 09. 2016. do isplate

- na iznos od kn 4.897,67 od 16. 10. 2016. do isplate

- na iznos od kn 4.420,20 od 16. 11. 2016. do isplate

- na iznos od kn 2.730,72 od 16. 12. 2016. do isplate

i to od dospijeća do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

 

              3. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo …, Z., OIB: …, naknaditi tužitelju J. V. iz V. G., G., OIB: … troškove ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate.".

 

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 16.250,00 kn (točka II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka (točka II. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe čl. 382.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP), zbog, sadržajno, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 10. st. 2. Zakona o radu) te zbog pogrešne odluke o troškovima parničnog postupka. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu mu troškova parničnog postupka.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 391. st. 2. ZPP).

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da između tužitelja i tuženice postoji radni odnos na neodređeno vrijeme za radno mjesto namještenika - osobnog vozača državnog dužnosnika, odnosno da je između stranaka postojao radni odnos na određeno vrijeme od 2. siječnja 2014. do 31. prosinca 2016. kao namještenika na radnom mjestu osobnog vozača državnog dužnosnika te zahtjev za isplatu dodataka za rad noću, prekovremeni rad, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom u bruto iznosu od 116.456,44 kn.

 

8. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke od 2. siječnja 2014. do 31. prosinca 2016. svaki mjesec, odnosno svaka tri mjeseca, sklapale ugovore o djelu,

- da se u ugovorima o djelu tužitelj kao izvršitelj obvezao da će tuženici kao naručitelju obaviti: dostavu pošte Ministarstva koja se šalje po Upravama, Hrvatski sabor, Vlada RH, druga ministarstva i ostalim pravnim subjektima, a koja zahtijeva osobnu dostavu, te osobni prijevoz dužnosnika i službenika. Za navedene poslove, stranke su ugovarale mjesečnu naknadu tužitelju u određenim iznosima (navedenim u svakom pojedinom ugovoru o djelu), a koje se tuženica obvezala platiti u roku od 10 dana nakon obavljenog djela-posla na osnovi izvještaja o učinjenom i specifikaciji utvrđenih sati rada,

- da je tužitelj ugovore o djelu potpisivao svojom voljom, da je radio puno radno vrijeme, fiksni iznos ugovoren ugovorom o djelu je dobivao svakog 5.-og u mjesecu na žiro račun, te je imao obveze kao i vozači koji su bili u radnom odnosu, ali nije imao pravo na slobodan dan, bolovanje, godišnji odmor, kao vozači u radnom odnosu kod tuženice,

- da je tužitelj temeljem sklopljenih ugovora o djelu u razdoblju od siječnja 2014. do kraja prosinca 2016. obavljao osobni prijevoz dužnosnika i službenika, te prijevoz pošte, stvari i robe, te je vozio službeni auto na servis i vodio brigu o njemu,

- da je tuženica u spornom razdoblju sklapala ugovore o djelu jer je bila velika potreba za prijevozom službenih osoba, a nije bilo dovoljno radnika na radnom mjestu vozača na temelju ugovora o radu te je postojala odluka Vlade RH o zabrani zapošljavanja,

- da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o djelu bio upoznat sa svim okolnostima, pa tako i s time da iz ugovora o djelu ne može proizlaziti postojanje radnog odnosa.

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, ocjenjujući da između stranaka nije došlo do radno pravnog odnosa u smislu odredbe čl. 8. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje u tekstu: ZR/09) odnosno čl. 10. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 - dalje u tekstu: ZR) već su stranke svojom slobodnom voljom odredile karakter sklopljenih ugovora o djelu. Pritom navode da se radni odnos u državnom tijelu, u smislu odredbi Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13 i 38/13 - dalje u tekstu: ZDS), zasniva na temelju javnog natječaja i propisanog postupka prijma u državnu službu te zatim donošenjem rješenja o prijmu u državnu službu, a ne sklapanjem ugovora o radu u smislu odredbe čl. 10. ZR. Sudovi su ocijenili da tužitelj s tuženicom nije zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme niti je bio u radnom odnosu na određeno vrijeme, slijedom čega nije osnovan niti predmetni zahtjev za isplatu dodataka i prekovremenih sati.

 

10. Tužitelj u reviziji navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, međutim takvi navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 386. st. 1. ZPP).

 

11. Tužitelj u reviziji navodi da predmetni sklopljeni ugovori o djelu zapravo predstavljaju ugovor o radu, na temelju odredbe čl. 10. ZR te smatra da ga tuženica stavlja u nepovoljniju situaciju u odnosu na druge radnike koji su u radnom odnosu.

 

12. Odredbom čl. 8. st. 2. ZR/09 odnosno čl. 10. st. 2. ZR propisano je da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

 

13. Predmetni ugovori o djelu sklopljeni su pozivom na odredbu čl. 62. st. 1. ZDS te na temelju odredaba čl. 590.-619. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje u tekstu: ZOO), kojima se tužitelj kao izvršitelj obvezao da će tuženici kao naručitelju obaviti određene poslove te je ugovorena mjesečna naknada tužitelju u određenim iznosima (iznosi su navedeni u svakom pojedinom ugovoru o djelu), a koju se tuženik obvezao platiti u roku od 10 dana nakon obavljenog djela-posla na osnovi izvještaja o učinjenom i specifikaciji utvrđenih sati rada.

 

14. Odredbom čl. 62. st. 1. ZDS propisano je da se pojedini poslovi koji se obavljaju u državnom tijelu, osim poslova koje obavljaju državni službenici iz čl. 3. st. 2. ZDS, mogu na temelju ugovora o djelu povjeriti pružateljima stručnih usluga izvan državne službe. Na odnos pružatelja usluga i državnog tijela primjenjuju se propisi kojima se uređuju obveznopravni odnosi.

 

15. Prema tome, predmetni ugovori o djelu sklopljeni su na temelju čl. 62. st. 1. ZDS koja odredba omogućava da se pojedini poslovi u državnom tijelu mogu na temelju ugovora o djelu povjeriti pružateljima stručnih usluga izvan državne službe.

 

16. Nadalje, odredbom čl. 62. st. 3. ZDS propisano je da pružatelji stručnih usluga na temelju ugovora o djelu ne mogu postati državni službenici bez provođenja postupka prijma u državnu službu prema pravilima redovitog ili izvanrednog postupka.

 

17. Prema tome, da bi pružatelj stručnih usluga na temelju ugovora o djelu postao državni službenik (pa tako i namještenik) potrebno je provesti postupak prijama u državnu službu prema pravilima redovitog ili izvanrednog postupka.

 

18. Stoga su sudovi, prema ocjeni revizijskog suda, pravilno odbili tužbeni zahtjev tužitelja ocjenjujući da se ugovori o djelu koje je tužitelj sklopio s tuženicom ne mogu smatrati ugovorom o radu. Dakle, primjenom odredbe čl. 8. st. 2. ZR/09 odnosno čl. 10. st. 2. ZR, kao općeg propisa o radu, ne može se na temelju sklopljenog ugovora o djelu u tijelu državne uprave zasnovati radni odnos na određeno ili neodređeno vrijeme, jer su ta pitanja uređena odredbama ZDS (čl. 1., čl. 2., čl. 4. st. 2., čl. 62. st. 3.).

 

19. Odredbom čl. 4. st. 2. ZDS propisano je da se na pitanja koja nisu uređena ZDS ili posebnim zakonom, uredbama Vlade Republike Hrvatske ili drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona ili kolektivnim ugovorom, primjenjuju opći propisi o radu.

 

20. Dakle, na službenike i namještenike primjenjuju se opći propisi o radu tek na ona pitanja koja nisu uređena ZDS ili posebnim zakonom, uredbama Vlade Republike Hrvatske ili drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona ili kolektivnim ugovorom.

 

21. Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13, 104/13 – Dodatak 1., 150/13 Dodatak 11., 71/16 Dodatak III., 123/16 - dalje u tekstu: KU), koji se primjenjivao u spornom razdoblju, propisano je da se s namještenikom sklapa ugovor o radu temeljem provedenog internog oglasa ili javnog natječaja (čl. 5. st. 2. KU).

 

22. Prema tome, dovodeći u vezu odredbu čl. 62. st. 3. ZDS i čl. 5. st. 2. KU, tužitelj kao pružatelj stručne usluge na temelju ugovora o djelu, ne može postati državni službenik odnosno namještenik bez provođenja postupka tj. propisane procedure prijma u državnu službu. Stoga, i po ocjeni revizijskog suda u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni općeg propisa o radu odnosno čl. 8. st. 2. ZR/09 te čl. 10. st. 2. ZR, kako to neosnovano tužitelj ponavlja u reviziji.

 

23. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da tužitelj nije zasnovao radni odnos s tuženicom.

 

U odnosu na troškove parničnog postupka

 

24. Sud prvog stupnja je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. čl. 155. ZPP obvezao tužitelja, koji je u cijelosti izgubio parnicu, naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 16.250,00 kn, a drugostupanjski sud je potvrdio odluku o troškovima postupka. Prema ocjeni drugostupanjskog suda odluka o troškovima postupka je pravilna.

 

24.1. Prema odredbi čl. 154. st. 1 ZPP stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove.

 

24.2. Prema odredbi čl. 163. ZPP odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo, a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (st. 2.).

 

24.3. Prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10 - dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

24.4. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, revizijski sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužiteljica na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

 

24.5. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem je tužitelj obvezan platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

 

24.6. Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pa bi i država čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova tuženici u ovom predmetu teži legitimnom cilju. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, miješanje države u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito.

 

24.7. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

 

24.8. U okolnostima konkretnog slučaja, u kojima je tužitelj pristao na obveznopravni odnos s tuženicom, a tužbenim zahtjevom traži utvrđenje postojanja radnopravnog odnosa, pri čemu nije provedena zakonom propisana procedura zapošljavanja u državno tijelo (što je pretpostavka za sklapanje ugovora o radu s namještenikom) očekivanje tužitelja da uspije s tužbenim zahtjevom (da se njegov obveznopravni odnos pretvori u radnopravni) ne može se smatrati opravdanim.

 

24.9. Pritom se ne smije zanemariti kako odredba čl. 163. ZPP tako i odredba čl. 41. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine", broj 67/18, 21/22), odnosno čl. 91. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine", broj 76/09, 153/09, 116/10, 145/10, 57/11, 130/11, 72/13, 148/13, 33/15, 82/15, 67/18) kojom je propisano da se troškovi zastupanja pred sudovima i drugim nadležnim tijelima priznaju nadležnom državnom odvjetništvu prema propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Sredstva naplaćena na ime troškova zastupanja prihod su državnog proračuna.

 

25. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i činjenicu da sudu nije poznata financijska situacija tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe, za zaključiti je da odlukom o troškovima postupka nije došlo do neravnoteže, odnosno da je pravilna odluka nižestupanjskih sudova o troškovima parničnog postupka.

 

26. Stoga, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je odbiti reviziju tužitelja, na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP te odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 3. listopada 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Slavko Pavković, v.r.