REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1028/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Plava Laguna d.d., Poreč, R. Končara 12, OIB 57444289760, protiv tuženice AĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Matea Knežević, odvjetnica u Poreču, radi iseljenja, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-588/2022-4 od 28. studenoga 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo poslovni broj Ps-3/2021-12 od 16. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-588/2022-4 od 28. studenog 2024. te se predmet vraća na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

II. O troškovima nastalima u povodu revizije odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo poslovni broj Ps-3/2021-12 od 16. svibnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev te je naloženo tužitelju nadoknadi tuženici trošak postupka u iznosu od 2.000,00 kuna.

2. Presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-588/2022-4 od 28. studenoga 2024. suđeno je:

„I. Uvažava se žalba tužitelja Plava Laguna d.d. i preinačuje pod točkama I. i II. izreke presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, poslovni broj: Ps-3/2021-12 od 16. svibnja 2022. tako da se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i sudi:

1. Nalaže se tuženici AĐ da isprazni i preda tužitelju Plava Laguna d.d. u posjed prostoriju koja se nalazi u nekretnini u [adresa], personalni dom [adresa], soba br. 10, koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč – Parenzo, sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to slobodnu od osoba i stvari, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženici AĐ da tužitelju Plava Laguna d.d. u roku 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 53,04 eura.

3. Odbija se tuženica AĐ sa zahtjevom za nadoknadu parničnog troška.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice AĐ za nadoknadu troška odgovora na žalbu.“

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju, dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1890/2025-2 od 11. lipnja 2025., podnosi tuženica zbog slijedećeg pravnog pitanja:

„Jesu li sudovi dužni provesti test razmjernosti u slučaju kada se tuženik u parnici radi predaje u posjed nije izričito pozvao na svoje ustavno ili konvencijsko pravo na dom i zaštitu tog prava, ali se iz sadržaja njegova iskaza i činjeničnih navoda može zaključiti da on sadržajno odgovara prigovoru povrede prava na dom?“.

4. Tužitelj je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. Revizija je osnovana.

6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 - službeni pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, dalje: ZPP) ovaj sud je pobijanu odluku ispitao samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da tuženica isprazni i preda tužitelju u posjedu prostoriju koja se nalazi u nekretnini u [adresa], personalni dom [adresa], soba br. 10, koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč – Parenzo, sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to slobodnu od osoba i stvari.

8. U obrazloženju nižestupanjskih presuda navedena su činjenična utvrđenja na kojima je utemeljena pobijana presuda:

- tužitelj pravni slijednik "Laguna Poreč", poduzeće za ugostiteljstvo i turizam, dioničko društvo;

- prednik tužitelja je tuženici odobrio privremeni smještaj predmetne sobe broj 10. na temelju rješenja o privremenom smještaju u personalnom domu od 14. svibnja 1992.;

- stranke sklopile sporazum kojim su utvrdile da je tuženici odobren privremeni smještaj u personalnom domu na temelju rješenja o privremenom smještaju u personalnom domu od 14. svibnja 1992.;

- tuženica u posjedu predmetne sobe od 1992.;

- navedeno rješenje od 14. svibnja 1992. stavljeno izvan snage odlukom broj

09/07/2014/1 od 27. lipnja 2014.;

- tuženica je bila obvezna predati privremeni smještaj od svojih osoba i stvari tužitelju do 2015.;

- 1. veljače 2020. stekao se uvjet iz članka 10. stavka 3. Sporazuma o korištenju personalnog smještaja jer je tuženica u mirovini od navedenog datuma

- tužitelj je pozvao tuženicu na predaju predmetne nekretnine još 2015., što tuženica nije učinila.

9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je tuženica dokazala da ima pravo koje ju ovlašćuje na posjedovanje dijela nekretnine tužitelja u skladu s odredbom čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012 i 152/2014).

10. Drugostupanjski sud je preinačio odluku prvostupanjskog suda te je usvojio zahtjev tužitelja jer je utvrdio da je prestankom radnog odnosa kod tužitelja raskinut ugovor o korištenju personalnog smještaja, te je tuženica u skladu s odredbom čl. 10. st. 3. ugovora bila dužna iseliti i predati personalni smještaj tužitelju.

11. Pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci ne može se prihvatiti kao pravilno.

12. Iako se tuženica izrijekom nije pozivala na odredbu čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/1997, 6/1999 - proč. tekst, 8/1999 - ispr., 14/2002, 1/2006 i 13/2017, dalje: EKLJP), ovaj sud prihvaća da to proizlazi iz navoda tuženice tijekom prvostupanjskog postupka koji u svojoj biti predstavljaju pozivanje na pravo na dom jer je tuženica isticala da u stanu boravi još od 1992. (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci br. U-III-869/14 od 29. kolovoza 2014.). Prema presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetu Orlić protiv Hrvatske od 21. lipnja 2011., Ćosić protiv Hrvatske od 15. siječnja 2009., Lemo i dr. protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014., Paulić protiv Hrvatske od 22. listopada 2009., a koje se odnose na činjenično i pravno vrlo sličan slučaj, radi se o povredi odredbe čl. 8. EKLJP ako se tuženik u postupku za iseljenje poziva na to svoje pravo te ako su ispunjene određene pretpostavke. Ako sud utvrdi da se raditi o pravu koje štiti odredba čl. 8. EKLJP (pravo na dom), i da je zaista došlo do miješanja u pravo na dom tuženika, neće doći do povrede odredbe čl. 8. EKLJP ako je miješanje propisano zakonom i teži ostvarenju legitimnog cilja, te je nužno u demokratskom društvu.

13. Pravno pitanje koje postavlja tuženica odnosi se zapravo na pretpostavku koja proizlazi iz odluka Europskog suda za ljudska prava i znači da sudovi koji odlučuju po tužbama radi iseljenja protiv neke osobe, ako se na to pravo na dom tuženik pozove, moraju ispitati je li takav zahtjev, s obzirom na sve konkretne okolnosti slučaja, nužan i razmjeran legitimnom cilju koji se teži ostvariti. To znači da je bez obzira na osnovanost zahtjeva prema domaćem pravu, potrebno ispitati je li iseljenje tuženice nužno i je li legitimno s obzirom na sve konkretne okolnosti pojedinog slučaja.

14. Pritom sud treba imati u vidu da stan čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku stvarnu i trajnu povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (odluka Europskog suda za ljudska prava Bjedov protiv Hrvatske od 29. svibnja 2012.). Stoga stan nije ograničen samo na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene. S druge strane, miješanje jest svaki čin državne (ili tijela lokalne) vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Miješanje je u načelu zabranjeno, ali ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje ipak neće predstavljati povredu odredbe čl. 8. EKLJP.

15. Tek ako ima elemenata da se na strani tuženice radi o domu u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava treba ispitati i provesti test razmjernosti da bi se dobio odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. EKLJP, odnosno predstavlja li zahtjev za iseljenje neovlaštenog korisnika neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. EKLJP. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. To znači da sud mora utvrditi je li se kod opravdanog cilja isti mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje (iseljenje) razmjerno potrebi tužitelja kao osobe javnog prava u odnosu na potrebe tuženice.

16. Napominje se da je podudarno pravno shvaćanje ovaj sud već je izrazio u svojim odlukama Rev-669/2022-2 od 14. veljače 2024., Rev 118/2021-2 od 9. siječnja 2024. i dr.

17. Pravno shvaćanje izneseno u navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prihvaća i ovo vijeće te imajući na umu sve naprijed izneseno, odgovor na postavljeno revizijsko pitanje glasi:

„Sudovi su dužni provesti test razmjernosti u slučaju kada se tuženik u parnici radi predaje u posjed nije izričito pozvao na svoje ustavno ili konvencijsko pravo na dom i zaštitu tog prava, ali se iz sadržaja njegova iskaza i činjeničnih navoda može zaključiti da on sadržajno odgovara prigovoru povrede prava na dom.“

18. S obzirom na to da drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije razmotrio sve činjenice odlučne za odluku o predmetu spora, niti je o tome izložio razloge u obrazloženju svoje presude, to je valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ovog rješenja, a na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP.

19. U ponovljenom postupku drugostupanjski će sud, imajući na umu pravno shvaćanje izraženo u ovom rješenju, ocijeniti iznesene žalbene navode i potom o žalbi ponovno odlučiti.

20. Odluka o troškovima postupka nastalima u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku u ovoj pravnom stvari u smislu odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 5. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić