REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-2927/19-45

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Toniu Smrčeku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Lovrić Novokmet Smrček, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. listopada 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Matee Mimica Žarković, odvjetnika, dana 05. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici KJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5.775,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 34,66 eura od 04. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 33,93 eura od 04. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 33,68 eura od 05. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 33,72 eura od 04. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 33,64 eura od 07. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 33,73 eura od 07. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 52,14 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 51,98 eura od 03. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 52,69 eura od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 52,53 eura od 03. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 53,52 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 53,90 eura od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 103,79 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 101,23 eura od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 100,22 eura od 03. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 101,47 eura od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 99,64 eura od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 99,73 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 101,10 eura od 02. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 109,02 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 104,88 eura od 03. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 121,49 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 122,67 eura od 03. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 123,21 eura od 03. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 121,73 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 122,02 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 119,77 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 118,11 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 118,55 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 119,42 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 119,35 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 118,47 eura od 03. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 120,12 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 121,45 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 123,34 eura od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 122,90 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 125,47 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 124,98 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 126,32 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 134,13 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 132,44 eura od 03. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 137,60 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 135,82 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 132,95 eura od 03. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 139,00 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 132,34 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 127,42 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 129,31 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 127,12 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 127,52 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 136,81 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 137,71 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 18,88 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 18,37 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 17,27 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 17,37 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 17,44 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 17,32 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 17,35 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 17,26 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 17,07 eura od 02. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 17,28 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 17,38 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 17,31 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 16,91 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 17,25 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 17,28 eura od 03. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 17,15 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 16,74 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 16,73 eura od 02. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 16,83 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 16,99 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 17,21 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 17,09 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 17,18 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate te na

- iznos od 17,27 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 04. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici KJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.281,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 25,60 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,38 eura od 03. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 33,60 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 39,37 eura od 03. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 41,98 eura od 03. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 34,79 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,17 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 25,18 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,09 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,24 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 23,50 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 23,13 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,82 eura od 03. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 26,91 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 33,40 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 42,63 eura od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 40,51 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,04 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 50,66 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 57,19 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 95,36 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 87,11 eura od 03. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 112,32 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 103,61 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 89,60 eura od 03. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 119,15 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 156,75 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 130,13 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 140,37 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 128,48 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 130,65 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 180,96 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 185,86 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 178,44 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 161,53 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 145,08 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 148,51 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 150,86 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 146,91 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 147,95 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 144,98 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 138,67 eura od 02. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 145,49 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 148,77 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 146,38 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 133,51 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 144,45 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 145,40 eura od 03. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 141,11 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 127,78 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 127,44 eura od 02. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 130,71 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 135,97 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 143,24 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 139,49 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 142,14 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 145,16 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 114,42 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 117,50 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 116,49 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 113,08 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 111,99 eura od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 112,48 eura od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 116,35 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 119,61 eura od 02. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 118,94 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 121,75 eura od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 123,67 eura od 02. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 122,54 eura od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 123,58 eura od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 122,85 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 122,85 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 122,85 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 122,85 eura od 02. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 122,85 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 122,85 eura od 01. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 122,85 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 122,85 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 01. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici KJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 6.167,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici KJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 7.948,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. studenog 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 6.167,78 eura od 27. siječnja 2016. godine do 28. srpnja 2025. godine kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.121,23 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 2.257,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2016. godine do isplate kao neosnovan.

VIII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici na ime negativne razlike za kamatnu stopu u iznosu od 2.668,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 2,29 eura od 01. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 8,57 eura od 01. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 11,95 eura od 01. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 9,65 eura od 01. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,50 eura od 01. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 22,10 eura od 01. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 26,06 eura od 01. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 25,46 eura od 01. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 26,67 eura od 01. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 25,34 eura od 01. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 29,52 eura od 01. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 31,13 eura od 01. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 23,89 eura od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 25,54 eura od 01. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 15,44 eura od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,63 eura od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,51 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,23 eura od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 21,66 eura od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 14,97 eura od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 24,79 eura od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 24,31 eura od 01. rujna 2008. godine do isplate te na

- iznos od 16,95 eura od 01. listopada 2008. godine do isplate.

IX. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici na ime negativne razlike za valutnu klauzulu u iznosu od 2.668,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 125,52 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 126,40 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 126,11 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 125,14 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 124,83 eura od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 124,97 eura od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 126,07 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 127,00 eura od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 126,81 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 127,61 eura od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 128,16 eura od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 127,84 eura od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 128,14 eura od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,93 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,93 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,93 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,93 eura od 01. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,93 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,93 eura od 01. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,93 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 127,93 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate.

X. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

XI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule učinjena podneskom od 29. srpnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je dana 13. listopada 2006. godine tužiteljica s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 016-2406/2006, kojim je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 151.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate 20 godina, uz kamatnu stopu od 3,88% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci kreditora te uz valutnu klauzulu. Isto tako punomoćnik tužiteljice je ističući da je tužiteljica s tuženikom dana 06. srpnja 2011. godine i dana 09. rujna 2011. godine sklopila Anekse Ugovora o kreditu kojim se mijenjaju odredbe članka 3., 4., 16 i 18. Ugovora o kreditu, a dana 26. siječnja 2016. godine sklopila je s prednikom tuženika Aneks Ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, naglasio da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe, jer provedenom konverzijom nije obeštećena u potpunosti kao potrošač s obzirom na nepoštene odredbe Ugovora o kreditu utvrđene u postupku „Potrošač“ povodom kolektivne tužbe. Naime presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nastavno punomoćnik tužiteljice je naglasio da se konverzijom tužiteljica nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, koje stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine i poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. godine, s time da je isto stajalište zauzeo i Sud EU u predmetu poslovni broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine i poslovni broj C-118/17. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5.775,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.281,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 6.167,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2016. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana objave presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno naglasio da su tužiteljica i prednik tuženika dana 26. siječnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija, odnosno promijenjeni su učinci Ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stranke sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Inače dužnost prednika tuženika na sklapanje Aneksa, kojim je provedena konverzija posljedica je kogentnih zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji po svojoj prirodi predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača, dok je naprotiv tužiteljica željela izvršiti konverziju, kojoj želji je prednik tuženika morao udovoljiti i to s učinkom ex tunc. Dakle sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, što se osporava, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se sa iste nikada nije niti bilo, jer su je strane Ugovora o kreditu zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužiteljice upravo prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, koji pravni stav je potvrđen i odlukom Vrhovnog suda RH u oglednom sporu poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da tužiteljica svoj zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. godine donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, naglasio da sud nije vezan za utvrđenja iz navedenih presuda, čak i da nije izvršena konverzija, jer je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, koji nije poznavao ovakvu vrstu tužbe, niti je davao potrošačima pravo da pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora pokreću parnice, a ujedno se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža samo na općenitoj, apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa tužiteljica mora dokazati nepoštenost, ništetnost konkretne ugovorne odredbe, odnosno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako to ne bi dokazala, tada niti nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, s time da test poštenosti znači da treba utvrditi da li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da li sporne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naprotiv sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, razumljive i lako uočljive i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, a ujedno su tužiteljici, koja je po struci diplomirani ekonomist, tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužiteljica pristala te joj je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Dakle predmetom ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje prednika tuženika u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja te je naglasio da je tužbenim zahtjevom od 29. srpnja 2025. godine smanjen dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime razlike glavnice s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, na što ne pristaje, a ujedno je tim tužbenim zahtjevom povišen dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule, čime je tužba preinačena, čemu se protivi te je u odnosu na taj povišeni dio tužbenog zahtjeva istaknuo prigovor zastare potraživanja. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 016-2406/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. listopada 2006. godine (list 7-13 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 016-2406/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 12. srpnja 2011. godine (list 14-17 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 016- 2406/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09. rujna 2011. godine (list 19-22 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016- 2406/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. godine (list 24-29 spisa), u presliku otplatnog plana (list 30-37, 39-45 i 47-53; stranica 612-618, 622-628, 634, 645-648, 658-660, 662-665, 668-672, 675-681, 686-689 i 692-695 spisa), u presliku obavijesti o promjeni rok otplate / anuiteta (list 38 spisa), u presliku dopisa tuženika o provedbi Aneksa broj 2 uz Ugovor o kreditu (list 46 spisa), u presliku odgovora na prigovor (list 54 spisa), u presliku sudske prakse (list 80-113, 119-134, 136-138, 162-165, 171-179 i 215-225; stranica 258-283, 295-306, 330-358, 379-488, 502-551, 555-564, 713-780 i 791-811 spisa), u presliku objavljenih članaka (list 114-118, 145-149 i 166-170 spisa), u presliku osnovnih podataka (list 135 spisa), u presliku promotivnih materijala (list 139-144 i 156-159 spisa), u presliku Ugovora o kupoprodaji nekretnine (list 150-152 spisa), u presliku police osiguranja (list 153-154 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 209-206 i 227-228 spisa), u presliku simuliranog otplatnog plana u EUR (list 207-211 spisa), u presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (list 212-213 spisa), u presliku obavijesti o provedenoj konverziji (list 214; stranica 690- 691 spisa), u presliku obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 226; 632-633; stranica 661, 666 i 673 spisa), u presliku specifikacija uplata (list 232-234; stranica 605-609 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 573-574 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 582-598 spisa), u presliku pregleda prometa za klijenta (stranica 630, 635-644 i 649 spisa), u presliku izračuna efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (stranica 650-657 spisa), u pismeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 818-822 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 823 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, dana 13. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 151.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 20 godina i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 3,88%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., kreditor, dana 26. siječnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, s time da je ujedno sporno potrošačko svojstvo tužiteljice, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i postoji li potraživanje tuženika prema tužiteljici na ime tzv. negativnih razlika po osnovi kamatne stope i valutne klauzule.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice tužbenim zahtjevom od 29. srpnja 2025. godine smanjio dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.121,23 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te na ime razlike glavnice u iznosu od 2.257,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2016. godine do isplate, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Isto tako tužbenim zahtjevom od 29. srpnja 2025. godine punomoćnik tužiteljice je ujedno povisio dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, a punomoćnik tuženika se protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 016-2406/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. godine (list 24-29 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-2406/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterije promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 573-574 spisa) koja je u bitnom istaknula da je u banci tražila stambeni kredit u eurima, ali su joj ponudili samo kredit u valuti CHF, jer po njihovim uvjetima za traženi iznos kredita nije bila kreditno sposobna u valuti euro, nego u valuti CHF, rekli su joj da je to tako s obzirom da su krediti uz valutnu klauzulu u CHF povoljniji, imaju „nižu kamatnu stopu“, da se „ne mora ništa brinuti, da je to sigurna valuta“, da je to „valuta Švicarske“, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik ove valute, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv i dio iskaza tužiteljice da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije moglo pregovarati, već su joj u banci rekli da je kreditno sposobna samo za kredit pod nazivom „Hypo ulica“ koja je imala niže kamatne stope, a nisu joj objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što joj nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je uvjerljiv kako dio iskaza tužiteljice da je sredstvima ovog kredita kupila stan u kojem u danas živi, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila je zaposlena u Mozaik knjizi, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva, tako i dio iskaza da je pristala na konverziju, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, jer je to bio jedini način da ne ostane vezana za valutu CHF koja je „skoro svakodnevno rasla“ i da joj se time smanji mjesečna rata, s time da je ovaj kredit nakon konverzije u cijelosti otplatila kreditom druge banke. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počeo teći 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 20. svibnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 582-598 spisa), kao i pismenog očitovanja sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 818-822 spisa), kojim je ispravio pogrešku u zaključku nalaza vezanog uz ukupne iznose preplata koji u zaključku nalaza ne odgovaraju izračunatim, proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 8.545,83 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 43.516,66 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 5.775,67 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 62.398,92 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 8.281,71 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 49.352,27 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.550,17 eura, s time da je izračunom konverzije utvrđena preplata tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine koja iznosi 2.881,14 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 382,39 eura.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i pismeno očitovanje, na način da punomoćnik tužiteljice nije imao prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika koji je istaknuo da je sudski vještak izradio nalaz i mišljenje polazeći od pogrešne pretpostavke kao da je tužiteljici plasiran kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a ujedno nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

15. Sudski vještak Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 09. srpnja 2025. godine (stranica 823 spisa) navodeći da je u pisanom očitovanju ispravio omašku u zaključku nalaza i mišljenja te je ujedno utvrdio i iznose po osnovi tzv. negativnih razlika po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, pismeno očitovanje kojim je ispravio omašku u zaključku nalaza i mišljenja, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

17. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klazulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klazulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-2406/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denomiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 6.550,17 eura, s time da je provedenom konverzijom utvrđena preplata u iznosu od 382,39 eura, koju treba oduzeti od navedene razlike glavnice, pa tužiteljica na ime razlike glavnice može osnovano zahtijevati iznos od 6.167,78 eura. Naime stav je suda da se konverzijom utvrđena preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

18. Imajući na umu da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke, kao i pismenog očitovanja, proizlazi da ukupna razlika po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 5.775,67 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule iznosi 8.281,71 eura, sud je utvrdio da tužiteljica na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope može osnovano zahtijevati iznos od 5.775,67 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.281,71 eura. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Dakle tužiteljica na utužene preplaćene iznose na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate. Nastavno u odnosu na potraživanje na ime razlike glavnice sud je utvrdio da tužiteljica po toj osnovi može osnovano zahtijevati iznos od 6.167,78 eura i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada je podnesen takav zahtjev do isplate, odnosno tekućom od 29. srpnja 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

19. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u odgovoru na tužbu, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u ukupnom iznosu od 5.336,08 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odnosi na tzv. negativne razlike po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u navedenom iznosu, jer osim što tuženik nije potrošač, nego trgovac, pa se niti ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, već ujedno tužiteljica po osnovi tzv. negativnih razlika niti ništa nije stekla da bi isto bila obvezna vratiti, isplatiti tuženiku.

20. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 5.775,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja od isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 8.281,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja od isplate, kao i na ime razlike glavnice u iznosu od 6.167,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2025. godine do isplate. Naprotiv sud je odbio kao neosnovan kako dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 6.167,78 eura od 27. siječnja 2016. godine do 28. srpnja 2025. godine, tako i dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.121,23 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 2.257,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2016. godine do isplate, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici na ime negativne razlike za kamatnu stopu u iznosu od 2.668,04 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici na ime negativne razlike za valutnu klauzulu u iznosu od 2.668,04 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V., točkom VI., točkom VII., točkom VIII. i točkom IX. izreke presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 7.948,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 20. svibnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 15. srpnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. listopada 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 12. veljače 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 06. ožujka 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 05. lipnja 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška sastava podneska od 26. srpnja 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 15. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška zastupanja na ročištu 29. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. veljače 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 29. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška sastava podneska od 29. srpnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 03. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška pristupa na ročište 16. rujna 2025. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška zastupanja na ročištu 16. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.475,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 05. studenog 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

22. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 05. lipnja 2020. godine, podneska od 15. listopada 2024. godine, zatim podneska od 29. svibnja 2025. godine i podneska od 03. rujna 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od po 500,00 eura, jer se tim podnescima punomoćnik tužiteljice očitovao na dodatne navode tuženika, kao i novo izražene pravne stavove VsRH, odnosno očitovao se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke, što ukazuje da tužiteljica može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka i to po Tbr. 8. točci 3., a što je tužiteljici i dosuđeno. Nastavno zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 31. prosinca 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa je tužiteljica dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom X. izreke presude.

23. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, jer osim što treba voditi računa da je sud utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u ukupnom iznosu od 5.336,08 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, već je ujedno tuženik tijekom postupka neosnovano osporavao osnovu tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XI. izreke presude.

24. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 04. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 05. studenog 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 05. studenog 2025. godine