REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-510/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dan 5. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 016-757/2007 od 19. studenog 2007., između prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao Kreditora i tužitelja LK kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 5. st. 2. Ugovora kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 218,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 22. studenoga 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 200,77 Eur-a (dvjesto eura i sedamdeset i sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 5. studenog 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom dana 19. studenog 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-757/2007 – dalje u tekstu: Ugovor, kojim mu je prednik tuženika odobrio potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.564,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, za kupnju novog motornog vozila. Člankom 5. st. 2. Ugovora, određeno je: Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita. Tuženik je tužitelju dana 21. studenog 2007., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.647,75 kn, dakle upravo 1,50% od iznosa odobrenog kredita. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 5. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepošteni stjecatelj.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. pod brojem Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (list 11-12 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom ističe prigovor zastare, navodi kako visina tražbine i datum kada je ista naplaćena nije sporan, navodi da tužitelj nije naveo koje su to konkretne radnje tuženika koje bi dovele do ništetnosti navedene ugovorne odredbe, navodi da smatra su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama, da je u pregovorima oko sklapanja ugovora tuženik tužitelju objasnio sve značajke ugovora, tako i odredbe o naknadi, kao i da je tekst ugovora jasan i uočljiv u pogledu svih odredbi tako i odredbi o naknadi za obradu kredita, kao i da je tužitelju predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Nadalje, da je odredba kojom se ugovora naknada jasna, lako uočljiva i razumljiva. Poziva se na pozitivne zakonske propisi po kojima je bio dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita. Navodi i kako tužitelj nije dokazao status potrošača, prigovara i tijeku zakonske zatezne kamate.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Ugovor o kreditu br. 016-757/2007 (list 5-8 spisa), otplatni plan (list 9-10 spisa), Odluka o naknadama za usluge HYPO-ALPE-ADRIA BANK d.d. (list 30-57 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu od 25. rujna 2025. (list 122 spisa).

Nije proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, jer je tuženik u odgovoru na tužbu učinio nespornim visinu iznos naknade koja je naplaćena, kao i datum kada je ista naplaćena.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP-a (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 016-757/2007, te da je u odredbi čl. 5.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Nije sporno ni da je navedena naknada naplaćena u iznosu od 1.647,75 kn/218,69 Eur-a, dana 21. studenog 2007.

7. Sporno je je li odredba čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, ništena ili nije.

8. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 016-757/2007 (list 7-11 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika (HYPO ALPE ADRIA-BANK d.d.) kao kreditora 19. studenog 2007. Nadalje, utvrđeno je da se radi o potrošačkom kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.564,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika na dan korištenja kredita (čl.2.st.1. Ugovora o kreditu), da je namjena kredita kupnja novog motornog vozila (članak 2.st.2.), kao i da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita (čl.5.2. Ugovora o kreditu)

9. Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu od 25. rujna 2025. (list 122 spisa) utvrđeno je da je tužitelj sa prednikom tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog automobila, dakle u privatne svrhe, a da u to vrijeme nije bio vlasnik trgovačkog društva ni obrta. Da je predmetni ugovor pripremila banka, a da je njega isti dočekao u banci. Da nije imao mogućnosti pregovora oko ugovornih odredbi tog ugovora tako ni oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita. Također, da ga nitko iz banke nije obavijestio radi čega se ima platiti navedena naknada, način na koji se ista određuje, odnosno o čemu ista ovisi. Nadalje ističe kako je on htio kredit dignuti u kunama, ali da su ga iz banke obavijestili da su povoljniji uvjeti kredita ako se isti podiže u švicarskim francima. Da on ništa nije plaćao na ime te naknade, pa misli da je ista plaćena na način da je toliko umanjeno na ime isplaćenog kredita.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i iskren.

10. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007 dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

Nadalje, čl. 96.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 99.st.1. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 102. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač jer je predmetni kredit podignuo u privatne svrhe, za kupnju osobnog automobila, te da isti u to vrijeme nije bio imatelj poslovnih udjela u nekom društvu, odnosno, vlasnik obrta.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, utvrđeno je da je člankom 5.2. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Dakle, tuženik nije ničim dokazao da je tužitelja informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju. Pri čemu se ističe da sama dostava Odluke o naknadama za usluge prednika tuženika nije odgovarajući dokaz da je prednik tuženika tužitelju zbilja i predočio navedenu Odluku te ga zbilja i informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju. Tužitelj u svom iskazu u tom smislu jasno iskazuje da ga nitko iz banke nije obavijestio radi čega se ima platiti navedena naknada, način na koji se ista određuje, odnosno o čemu ista ovisi.

Također, temeljem iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 5.2. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 21. studenog 2007. Pri tome je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos naknade za obradu kredita, nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,50% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, odredba čl. 5.2. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 96. st.1., 102.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

12. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 5. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita

13. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 5.2. Ugovora o kreditu, sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je nesporno da je ista naplaćena 21. studenog 2007. u iznosu od 1.647,75 kn /218,69 Eur-a.

14. Na iznos od 218,69 Eur-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naknada za obradu kredita naplaćena je 21. studenog 2007. u iznosu od 1.647,75 kn /218,69 Eur-a., pa je zatezne kamate trebalo dosuditi u skladu s postavljenim zahtjevom tekuće od 22. studenog 2007. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

15. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju pravomoćnošću ove presude.

16. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a isti priznati tužitelju zastupanom po punomoćniku koji je u ovom postupku uspio. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora u ovom postupku, to je sud na pripremnom ročištu 25. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u ovom postupku u iznosu od 218,69 Eur-a, a koliko iznosi visina kondemnatornog zahtjeva tužitelja. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu i to onih koje se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavka 1. ZPP, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Sukladno navedenom u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe od 12. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) 50,00 Eur-a, podnesak od 27. lipnja 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 50,00 Eur-a, ročišta od 25. rujna 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 50,00 Eur-a, odnosno ukupno 150,00 Eur-a uvećano za PDV 25%, odnosno 187,50 Eur-a uvećano za pristojbu tužbe u iznosu od 6,64 Eur-a (što iznosi 50% punog iznosa pristojbe) i pristojbu presude u iznosu od 6,64 Eur-a (što iznosi 50% punog iznosa pristojbe), dakle ukupno 200,77 Eur-a, sve u uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3 ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki III. izreke ove Presude. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak obračunat po vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.545,92 Eur-a (jer je sud vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 218,69 Eur-a), kao i pristojba tužbe i presude u zatraženom iznosu od 53,09 Eur-a jer će isti biti pozvan na pristojbu presude tužbe i presude u iznosu od ukupno 13,27 Eur-a, kao ni trošak ročišta za objavu presude jer isti na navedeno nije pristupio.

Dugo Selo, 5. studenoga 2025.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po pun putem OPS uz pristojbu tužbe i presude

2. Tuženiku po pun putem OPS