- 1 -              Poslovni broj: Usž-1992/2023-2

 

                   

Poslovni broj: Usž-1992/2023-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Jelene Rajić, članica vijeća, te sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. M. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenica M. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Z., radi komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tuženika i zainteresirane osobe protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3562/2021-7 od 1. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 3. listopada 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Djelomično se usvajaju žalbe tuženika i zainteresirane osobe i poništava se točka II. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3562/2021-7 od 1. ožujka 2023.
2. U preostalom dijelu, žalbe tuženika i zainteresirane osobe odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-363-03/20-04/20, URBROJ: 531-07-1-03/04-21-4 od 11. listopada 2021. (točka I. izreke). Točkom II. izreke obustavljen je postupak utvrđenja komunalnog doprinosa za građenje stambene građevine oznake „G“ u Z., O. B. u., S. B., izgrađene na katastarskoj čestici broj 6222/7, odnosno zemljišnoknjižnoj čestici broj 1205/41, katastarske općine S., ukupnog obujma 669,58 m3, sve sukladno obavijesti Odjela za graditeljstvo, Središnjeg odsjeka za graditeljstvo, KLASA: UP/I-361-03/07-01/73120 i Glavnom projektu T.D. i ZOP 41/06-G, od 27. rujna 2007., točkom III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti odluke tužitelju naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 829,51 euro/6.250,00 kuna.

2.              Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja, izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, KLASA: UP/I-363-02/07-08/2559, URBROJ: 251-13-31-07-3, od 24. listopada 2007. (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko rješenje iz 2007.), kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa, u iznosu od 42.563,85 kuna, za gradnju stambene građevine pobliže opisane izrekom tog rješenja.

3.              Presudu pravovremenim žalbama pobijaju tuženik i zainteresirana osoba.

4.              Tuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je neosnovan stav prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze komunalnog doprinosa te se s tim u vezi poziva na sudsku praksu ovog Suda te Ustavnog suda Republike Hrvatske, a sukladno kojoj da ne postoji zastarni rok za utvrđivanje obveze plaćanja komunalnog doprinosa jer Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 82/04., 110/04., 178/04.) ne propisuje rok u kojem bi se morala utvrditi predmetna obveza. Uz to, ukazuje na to da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je osporeno rješenje doneseno temeljem Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 68/18., 110/18., i 32/20., dalje u tekstu: ZKG/18). Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu.

5.              Zainteresirana osoba je podnijela žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je ukinulo potvrdu konačnosti prvostupanjskog rješenja iz 2007. te ga potom uredno dostavilo žalitelju, sukladno odredbama članka 87. Zakona o općem upravnom postupku. Ističe da prema odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu nije propisana zastara u postupku utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa te se s tim u vezi poziva na sudsku praksu ovog Suda. Mišljenja je da se, prema ustaljenoj upravno-sudskoj praksi, na zastaru izvršenja dospjelog nenaplaćenog potraživanja obveze komunalnog doprinosa primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku, a ne Općeg poreznog zakona. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu.

6.              Žalbe su djelomično osnovane.

7.              U ovom predmetu nije sporno da je na osnovi prvostupanjskog rješenja iz 2007. protiv tužitelja 2018. pokrenut ovršni postupak, kao i da je rješenje o ovrsi, KLASA: UP/I-363-02/18-009/14, URBROJ: 251-13-32-1/003-18-2-RZ od 16. listopada 2018. (dalje: prvostupanjsko rješenje u ovršnom postupku) poništeno rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-363-03/19-12/56, URBROJ: 531-09-2-19-3 od 30. rujna 2019. (dalje: drugostupanjsko rješenje u ovršnom postupku). Nakon toga je zaključkom Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-02/2007-008/2559, URBROJ: 251-13-32-1/032-19-5, od 13. studenoga 2019. (u daljnjem tekstu: zaključak), ukinuta potvrda konačnosti (sadržajno ukinuta pravomoćnost i izvršnost) prvostupanjskog rješenja iz 2007., jer je utvrđeno da spisu ne prileži dokaz o urednoj dostavi tog rješenja tužitelju pa mu je ono ponovno dostavljeno 3. prosinca 2019. godine.

8.              S tim u vezi, prvostupanjski sud je, vodeći se time da spisu ne prileži dokaz o urednoj dostavi prvostupanjskog rješenja iz 2007., pogrešno ocjenjivao zakonitost rješenja iz 2007. koje je ponovno dostavljano, iako je za rješenje iz 2007. tužitelj morao znati budući je po tom rješenju vršio obročne uplate. Prvostupanjski sud je, zbog toga, pozivom na odredbe članka 83. stavka 3. ZKG/18, te članka 108. stavka 2. i članka 109. stavka 3. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje u tekstu: OPZ), utvrdio da je zastara prava na utvrđivanje konkretnog javnog davanja započela teći 1. siječnja 2008. godine te je, sukladno članku 108. stavku 1. OPZ-a, nastupila 1. siječnja 2014. godine pa je obustavio postupak utvrđivanja komunalnog doprinosa u konkretnom slučaju, iako se ovdje radi o nemogućnosti provedbe ovrhe već utvrđenog komunalnog doprinosa.

9.              Naime, prema zaključku Imovinsko-pravnog odjela ovog Suda od 25. rujna 2015. godine, rok za provedbu izvršenja rješenja o komunalnom doprinosu ocjenjuje se prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Obzirom na vrijeme donošenja rješenja kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa u konkretnom slučaju, u primjeni je Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 103/96.- Odluka Ustavnog suda RH, dalje: ZUP). Nadalje, prema odredbi članka 270. stavak 7. ZUP-a, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa, bilo je propisano da se, nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno, ne može tražiti njegovo izvršenje.

10.              Iz Obavijesti o dugovanju, KLASA: 402-01/17-001/6, URBROJ: 251-13-12/2-17-488-JK od 20. rujna 2017., koja prileži spisu predmeta zajedno s karticom investitora za tužitelja, KLASA: UP/I-363-02/07-08/2560 (dalje u tekstu: kartica investitora), proizlazi da je tužitelj prestao plaćati obvezu utvrđenu prvostupanjskim rješenjem iz 2007. te nije platio 16 uzastopnih tromjesečnih obroka, s tim da je vidljivo da je tužitelj prvu uplatu izvršio 31. listopada 2007. te je uzastopce vršio tromjesečna plaćanja sve do obroka koji je dospio 25. studenog 2013. godine.

11.              S obzirom na navedeno, iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta razvidno je da je prvostupanjsko rješenje iz 2007., kojim je utvrđeno da prvi obrok dospijeva danom konačnosti predmetnog rješenja, tužitelju dostavljeno najkasnije 31. listopada 2007. (kada je tužitelj izvršio uplatu prvog obroka).

12.              Stoga se, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjsko rješenje iz 2007. ima smatrati dostavljenim najkasnije 31. listopada 2007., a s kojim danom se najkasnije ima smatrati utvrđenom i predmetna obveza komunalnog doprinosa. S tim u vezi, samo zbog činjenice što nedostaje dostavnica iz koje bi se utvrdio točan datum dostave tužitelju prvostupanjskog rješenja iz 2007., u situaciji u kojoj je tužitelj nesporno saznao za to rješenje jer je po njemu vršio plaćanja, upravno tijelo ne može ponavljati dostavu već dostavljenog i zaprimljenog rješenja.

13.              Prvostupanjskim rješenjem iz 2007. je određeno da, ako obveznik ne plati dva tromjesečna obroka, plaća odjednom puni iznos komunalnog doprinosa u roku od osam dana od dospijeća drugog neplaćenog obroka. Kako iz kartice investitora za tužitelja proizlazi da tužitelj nije izvršio uplatu obroka dospjelih 25. studenog 2013. i 25. veljače 2014., to proizlazi da je 5. ožujka 2014. cijeli preostali iznos glavnice komunalnog doprinosa dospio na naplatu. Stoga je, na temelju odredbe članka 271. (članak 270.) stavka 4. ZUP-a, prvostupanjsko rješenje postalo izvršno 5. ožujka 2014. godine. S obzirom na to, imajući u vidu i odredbu članka 271. (270.) stavka 7. ZUP-a, dana 5. ožujka 2019. nastupila je temeljem zakona nemogućnost provedbe izvršenja predmetnog prvostupanjskog rješenja.

14.              Iz navedenih razloga valjalo je poništiti točku II. izreke pobijane presude.

15.              Točkom I izreke pobijane presude osporeno rješenje tuženika je pravilno ocijenjeno nezakonitim te poništeno, ali ne zato što je u trenutku ponovne dostave prvostupanjskog rješenja iz 2007. nastupila zastara prava na utvrđivanje predmetne obveze, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, već stoga što je tuženik propustio po službenoj dužnosti utvrditi nemogućnost provedbe izvršenja istog, sukladno odredbama ZUP-a, a zbog čega je ovaj Sud, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odbio žalbe podnositelja u odnosu na točku I. izreke prvostupanjske presude.

16.              Imajući u vidu protek vremena za realizaciju prava na naplatu predmetnog komunalnog doprinosa, tužitelj ima pravo prvostupanjskom tijelu podnijeti zahtjev za utvrđenje nemogućnosti provedbe izvršenja predmetnog prvostupanjskog rješenja iz 2007. godine.

17.              Sukladno članku 79. stavku 1. ZUS-a, troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Sukladno članku 79. stavku 4. stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

18.              Budući da je u konkretnom slučaju upravni spor pokrenut radi ocjene zakonitosti rješenja tuženika, koje je prvostupanjski sud poništio, a koje je, i prema ocjeni ovog Suda, nezakonito, tužitelj je u predmetnom upravnom sporu uspio. Stoga su žalbe podnositelja u odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude, kojom je tuženiku naloženo tužitelju nadoknaditi trošak upravnog spora, ocijenjene neosnovanima.

19.              Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe članka 74. stavka 1. i 2. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 3. listopada 2023.

 

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić, v.r.