REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-883/2025-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Ivan Vuković, odvjetnik iz Križevaca, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. travnja 2025., poslovni broj: P-6261/2024-10., u sjednici vijeća održanoj 5 studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja ŽT i žalba tuženice Raiffeisenbank d.d. Zagreb se odbijaju kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. travanja 2025., poslovni broj: P-6261/2024-10, u cijelosti.

II. Odbijaju se tužitelj i tuženica sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 028-50- 5526082 zaključenog dana 13.8.2010. godine između tužitelja DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju ŽT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 398,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.8.2010. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 28. travnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv presude tužitelj i tuženica su pravovremeno uložili žalbe.

3. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima parničnom postupku (točka III. izreke). U žalbi navodi da odluku o troškovima parničnog postupak pobija zbog svih zakonskih žalbenih razloga. Tvrdi da prvostupanjski sud nije troškove parničnog postupka dosudio prema vrijednosti predmeta spora označenom u tužbi, te da prvostupanjski sud nije mogao tek u presudi određivati vrijednost predmeta spora, pogotovo stoga što niti tuženica nije prigovarala označenoj vrijednosti predmeta spora. Smatra da je prvostupanjski sud stoga prilikom odlučivanja o troškovima postupka počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 40. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP). Obzirom na navedeno, mišljenja je i da su mu troškovi parničnog postupka dosuđeni u preniskom iznosu. Predlaže da se žalba prihvati i prvostupanjska presuda preinači u odluci o troškovima parničnog postupka u skladu sa navodima žalbe. Traži trošak sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.

5. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1.-3. ZPP-a. Ističe relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 326.a ZPP-a i članka 186.c ZPP-a, te članka 338. stavka 4. ZPP-a i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer smatra da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i dosuditi tuženici parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom, a podredno pobijanu presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

5.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326.a ZPP-a, u svezi članka 186.c ZPP-a, jer je tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti, a uvažavajući pravni stav prvostupanjskog suda da tražbina tužitelja dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog parničnog postupka, pa da stoga tražbina tužitelja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave i da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 338. stavka 4. ZPP-a, koja propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati, pa da tako nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem koje je dokaze izvodio i zašto, te kako ih je ocijenio, niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi i o njihovim prijedlozima i prigovorima. Smatra da je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući da se prvostupanjski sud uopće ne očituje o elementima nepoštenosti i postupanju tuženice suprotno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije, te da se podrazumijeva da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, te da isto tako prvostupanjski sud dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 19. kolovoza 2010., a da isto ni na koji način ne obrazlaže i ne daje odgovarajuće razloge zašto tuženicu smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a, jer se nesavjesnost nikada ne predmnijeva, pa da se stoga pobijana odluka ni u ovom dijelu ne može ispitati i osobito jer je predmetna naknada naplaćena 14 godina prije podnošenja tužbe.

5.2. Dalje navodi da je prvostupanjska odluka utemeljenja na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer prvostupanjski sud nije utvrđivao je li sporna odredba u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time iništetna, te ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, kao niti činjenično stanje u odnosu na određenost naknade za odobrenje kredita i mogućnost razumijevanja iste odredbe.

5.3. Tuženica osporava primjenu materijalnog prava, smatrajući da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 75/09) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima i smatra da je pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (članka 81. stavak 1 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) prvotno trebalo ispitati uzrokuje li sporna odredna znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

5.4. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen prigovor zastare navodi da se pravni stav Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020., na koji se poziva prvostupanjski sud, ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora, jer se radi o povredama manjeg značaja, te i kad bi se to pravno shvaćanje primijenilo, tužba je preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavak 2. ZPP-a i da prvostupanjski sud nalaže tuženici isplatiti tužitelju tražbinu koja nije dospjela, a ujedno ju obvezuje platiti kamate koje teku 17 godina. Zaključno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti, pa da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a. Traži troškove žalbenog postupka.

6. Odgovor na žalbu tuženice nije podnesen.

7. Žalbe tužitelja i tuženice nisu osnovane.

8. Neosnovano tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a, budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima. Ovaj sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

8.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženica, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi bitni elementi propisani člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, te je osobito navedeno koje je činjenice sud utvrđivao i koje je dokaze izvodio radi utvrđenja odlučnih činjenica, te zašto ih je i kako ocijenio.

9. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 028-50-5526082, sklopljenog između tužitelja i tuženice 13. kolovoza 2010., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, kojom se tužitelj obvezalo na plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 2% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da se naloži tuženici da zbog ništetnosti navedene odredbe isplati tužitelju iznos od 398,17 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. kolovoza 2010. do isplate.

9.1. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužitelju, kao korisniku kredita, nenamjenski kredit, u iznosu od 150.000,00 kuna, na rok otplate 44 mjeseca, te da je odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 2% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je tužitelj po ovom osnovu prilikom isplate kredita platio tuženici iznos od 3.000,00 kn. Sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužitelj pravo na isplatu navedenog iznosa.

10. Žalbenim prigovorima tuženice nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita.

11. Tuženica nakon provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporila status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnosti sklapanja ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženicom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženice – banke, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba. S obzirom na položaj tužitelja u konkretnom ugovoru, u vezi sa njegovom prirodom i svrhom, tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu, ali i iskazom samog tužitelja.

12. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se o citiranoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da od strane tuženice nije tužitelju dano objašnjenje na što se odnosi 2% iznosa od cjelokupne isplate kredita i kako se izračunava i na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, dok je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca kojeg je unaprijed pripremila tuženica, zatim da u ugovoru o kreditu nije naznačeno o kakvoj se naknadi radi i za što tužitelj plaća navedenu naknadu, niti je to tuženica tijekom postupka na bilo koji način obrazložila. Prvostupanjski sud zaključuje da je jedina svrha predmetne odredbe banci priskrbiti dodatnu zaradu (osim ugovorene kamate), pa da je stoga nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, te da su navedena odredbe nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 – dalje ZZP-a), a time i sukladno odredbi članka 102. stavka 1. i 2. ZZP-a ništetne.

13. Odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice kojima smatra da je pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača prvotno trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te ukoliko jesu, kao u konkretnom slučaju, uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a to stoga jer iz predmetnog ugovora uopće nije jasno na što se naplaćena naknada odnosi, pa se može samo pretpostavljati da se odnosi na naknadu za obradu kredita i da tužitelju nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 2% od iznosa kredita, pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivo odredbi.

15. Slijedom navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim sporne odredbe ugovora o kreditu i pozivanjem na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i dosudio mu iznos od 398,17 eura, jer je člankom 323. stavkom 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a kako je tuženica nesavjestan stjecatelj, pravilno je dosudio i zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od dana stjecanja do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

16. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženice, budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2.

17. Slijedom navedenog, žalba tuženice je odbijena kao neosnovana u odnosu na glavni zahtjev i prvostupanjska presuda je potvrđena pod točkom I. I II. izreke, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

18. Međutim, pravilno tužitelj u žalbi navodi da je trošak zastupanja po punomoćniku pogrešno određen s obzirom na vrijednost predmeta spora iz tužbe.

19. Naime, tužitelj je u tužbi vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 1.725,40 eura (1.327,23 eura+398,18 eura=1.725,40 eura).

20. Pravilno tužitelj u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije prema članku 40. stavku 3. ZPP-a, po službenoj dužnosti najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

21. Međutim, primjena članka 40. stavka 3. ZPP-a vezana je uz primjenu članka 40. stavka 2. ZPP-a, a kojim stavkom je propisano da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

22. U konkretnom slučaju radi se o novčanom potraživanju. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na naknadu za obradu kredita) u kojem pravcu je tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavak 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavak 3. ZPP-a. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1170/20 od 25. listopada 2023., Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014.).

23. Obzirom da je tužitelj u tužbi odredio da vrijednost predmeta spora za novčano potraživanje u iznosu od 398,17 eura, koji iznos mu je i dosuđen pravilno je prvostupanjski sud vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 398,17 eura i u skladu s tom vrijednosti predmeta spora tužitelju priznao troškove parničnog postupka, sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

24. Obzirom da je odluka o troškovima parničnog postupka pravilno donesena, odbijena je i žalba tužitelja i tuženice vezano uz troškove parničnog postupka, sukladno članku 380. točka 2. ZPP-a.

25. Tužitelj i tuženica su odbijeni sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbi, jer sa žalbama nisu uspjeli, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 5. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak