Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1072/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3801/2024-8 od 22. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3801/2024-8 od 22. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke članak 3. Ugovora o kreditu broj 228-50-4233500 od 4. srpnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…" (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 497,59 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. srpnja 2007. do isplate (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.231,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2025. do isplate (točka III. izreke) i odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka (točka IV. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 326.a stavak 1. i članka 186.c stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) jer da tražbina tužitelja nije dospjela i sud je tužbu trebao odbaciti te da obrazloženje presude ne sadržava sve što je propisano člankom 338. stavak 4. ZPP-a. Zatim da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu u ukupnom iznosu od 445,22 eura uz zatezne kamate tekuće od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tražbina tužitelja nije dospjela budući se restitucijski zahtjev odnosi na jednokratnu naknadu koju je tužitelj platio prilikom korištenja kredita (što između stranaka nije sporno) i tužbenim zahtjevom se potražuje vraćanje plaćene naknade, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 326.a stavak 1. i članka 186.c stavak 2. ZPP-a.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer je suprotno žalbenim navodima, po utvrđenju ovog suda, obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, kao i razloge o svim prigovorima, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

8. Iz sadržaja žalbe tuženika proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

9. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada (za obradu kredita) i zahtjev za isplatu naplaćene naknade.

11. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

12. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 4. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.783,29 CHF,

- da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelju naplaćena ugovorena jednokratna naknada u iznosu koji nije sporan između stranaka,

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

13. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je izostalo pregovaranje o naknadi za obradu jer tužitelj uopće nije išao u banku, već je Ugovor sklopljen u autokući u kojoj je tužitelj kupio automobil i gdje je djelatnika autokuće pitao kakva je to naknada na što mu djelatnik odgovorio da je to tako u špranci ugovora banke i da to mora platiti čime je izostala informiranost tužitelja na što se konkretno naknada odnosi, a da tuženik to nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Zatim da iz ugovornih odredbi tužitelju nije bilo vidljivo od čega se sastoje naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja Ugovora bio obaviješten o troškovima koji se time podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da sporna odredba koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

15. Pravilno je prvostupanjski sud na navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava. Dakle, iako je sporna ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena budući omogućuje tužitelju da odredi visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice jer je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužitelju.

16. Neosnovani su navodi tuženika da je sud trebao primijeniti članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) odnosno uzeti u obzir da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (kredit je otplaćen), pa da se time radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se ništetnost više ne može isticati. Naime, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ugovaranje naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđeno postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik. Osim toga, člankom 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

17. Prema članku 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 497,59 eura, a koji iznos je tuženik naplatio tužitelju primjenom članka 3. Ugovora o kreditu što između stranaka nije sporno i proizlazi iz Potvrde koju je izdao tuženik.

19. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništetna odredba tuženika kojima je ugovorena predmetna jednokratna naknada, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od 12. srpnja 2007. kada je naknada naplaćena, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

20. Također je pravilo prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu jednokratne naknade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da je u ovom postupku odlučivano o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

21. U odnosu na troškove postupka ističe se da prema članku 365. stavak 2. ZPP- a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

22. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu jer njegova žalba nije osnovana

U Velikoj Gorici 5. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak