REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-109/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ABC zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. i člankom 51. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 30. rujna 2024. broj Kzd-1/2023. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 13. ožujka 2025. broj I Kžzd-71/2024-11, u sjednici Vijeća održanoj 5. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ABC za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Splitu od 30. rujna 2024. broj Kzd-1/2023. ABC proglašen je krivim da je počinio tri kaznena djela protiv spolne slobode, teška kaznena djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2., člankom 153. stavkom 2. i stavkom 1. KZ/11. Za svako to djelo mu je na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora pet godina pa je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. ABC osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora sedam godina. Na temelju članka 54. KZ/11. u tu mu je kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. travnja 2021. do 24. lipnja 2021. te od 21. listopada 2022. do 25. svibnja 2023.

1.1. Presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 13. ožujka 2025., broj I Kžzd-71/2024-11, odbijene su žalbe državnog odvjetnika i ABC kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.

2. Osuđeni ABC je po branitelju, odvjetniku Vinku Ljubičiću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude, zbog „povrede Kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. točka 1., 4., te 5. ZKP-a, zatim, povrede odredaba kaznenog postupka propisano u čl. 468. st. 2. ZKP-a, te povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, te povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda utjecala na presudu, dakle, temeljem čl. 517. st. 1. t. 3. ZKP-a“. U zahtjevu se predlaže „...na temelju čl. 519., a u svezi sa čl. 513 ZKP-a utvrditi da je zahtjev osnovan, ukinuti osporene odluke prvostupanjskog suda i višeg suda, predmet vratiti na ponovnu odluku, podredno odluke suda preinačiti na način da se okrivljenom izreče blaža kazna.“. Treba dodati da se zahtjev većim dijelom sadržajno preklapa sa žalbom protiv prvostupanjske presude koju je pisao odvjetnik Vinko Ljubičić, pri čemu se u zahtjevu na više mjesta ovaj pravni lijek pogrešno i naziva žalbom.

2.1. Osuđenik je podnio zahtjev i po braniteljici, odvjetnici Vesni Rogulj. Ovaj je zahtjev podnesen zbog „povrede prava na obranu na raspravi, povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika i činjenice što je isti pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom ili zakonom“. Zahtjevom je predloženo „...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da sukladno odredbi čl. 519. u vezi s čl. 513. st. 1. Zakona o kaznenom postupku donese presudu kojom će prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku podredno ukinuti u cijelosti odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.“.

2.2. Budući da se ta dva zahtjeva međusobno sadržajno preklapaju i nadopunjuju, bit će razmotreni kao jedan osuđenikov zahtjev.

3. Zahtjev je sa spisom u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev, smatrajući da zahtjev podnesen po odvjetniku Vinku Ljubičiću nije osnovan, a da je zahtjev podnesen po odvjetnici Vesni Rogulj djelomično osnovan. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovim braniteljima (iza lista 865. spisa).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđeni ABC u zahtjevu ponajprije prigovara načinu počinjenja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, tvrdeći da „...sudovi nižeg stupnja ne razlikuju modalitet počinjenja, odnosno bolest od duševnih smetnji.“. Nadalje, tvrdi da su činjenični i pravni opis tog djela manjkavi te da se „[n] e može ... izvući zaključak da se radi o žrtvi posebnoj ranjivoj o njezinoj bolesti.“. Uz to, ističe i da nije jasno je li modalitet počinjenja djela dob žrtve ili njezina bolest, tvrdeći da osuđenik nije mogao znati sigurno da žrtva u vrijeme počinjenja djela nema 18 godina.

5.1. Protivno takvim navodima u zahtjevu, u činjeničnom opisu kaznenih djela za koja je osuđenik proglašen krivim, u uvodnom dijelu, nakon navoda imena žrtve i njezinog datuma rođenja, jasno je navedeno da je žrtva „...osoba sa smetnjama u razvoju jer je sniženih kognitivnih kapaciteta sa disleksijom i ADHD sindromom te smetnjama emocija i ponašanja i diskakulijom zbog kojih ima probleme na emocionalnoj razini, socijalnoj adaptaciji i sniženog je rasuđivanja, a nastavu pohađa uz pomoćnika u nastavi...“. Nakon toga se spominje i da je žrtva učenica i da ima manje od 18 godina (i da je to osuđeniku bilo poznato), s time da je u nastavku činjeničnog opisa navedeno i da je osuđenik (tada optuženik) vidio da je riječ o osobi sa smetnjama u razvoju. Konačno, u pravnom opisu djela je jasno navedeno da je djelo počinjeno prema žrtvi posebno ranjivoj zbog njezine bolesti. Prvostupanjski i drugostupanjski sud u obrazloženju presude su ranjivost žrtve utvrđivali upravo u odnosu na njezinu bolest opisanu u činjeničnom opisu djela. Za to su dali jasne i razumne razloge koji nisu proizvoljni, već proizlaze iz dokaza izvedenih u tijeku postupka (odlomci 16. i 19. prvostupanjske i odlomak 12.1. drugostupanjske presude).

5.1.1. Prema tome, sudovi su sasvim jasno razgraničili razlog ranjivosti žrtve i za taj način počinjenja kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. KZ/11. naveli razloge. Iz sadržaja zahtjeva proizlazi da osuđenik smatra da poteškoće koje su utvrđene kod žrtve kao razlog njezine ranjivosti ne ulaze u kategoriju bolesti koja je potrebna da bi se ostvario kvalificirani oblik ovog djela. Jednako tako tvrdi da iz iskaza oca žrtve ne proizlazi da bi na njegovoj kćeri bilo vidljivo da ona ima određenih poteškoća, a to da sudovi nisu uzeli u obzir. Međutim, na taj način osuđenik zapravo pobija činjenična utvrđenja iz pravomoćne presude. No, prigovori činjenične naravi, u skladu s odredbama članka 515. stavka 1. ZKP-a i članka 517. stavka 1. ZKP-a, nisu dopušteni u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

5.2. Jednaka je situacija i s osuđenikovim upiranjem na njegovu mogućnost uočavanja opisanih poteškoća kod žrtve te tvrdnjama da on nije znao da je riječ o osobi posebno ranjivoj zbog bolesti te da je za utvrđenje njegove spoznaje o ranjivosti žrtve bilo potrebno provesti i njegovo psihologijsko vještačenje. Također tvrdi da nije znao da žrtva nije pristala na spolni odnos te sa spolnim odnosom izjednačenim radnjama, kao i da sila i prijetnja nisu opisane niti u prvostupanjskoj niti u drugostupanjskoj presudi. No, sudovi su, na temelju nalaza i mišljenja vještakinje psihologinje Daniele Didić i vještakinje psihijatrice Sanje Batina, utvrdili da je osuđenik morao moći uočiti da žrtva ima poteškoće u razvoju i funkcioniranju te su za to utvrđenje naveli i sasvim prihvatljive i razumne razloge koji nisu proizvoljni (odlomci 11., 11.1., 11.2. i 11.3. prvostupanjske i odlomci 12.2., 12.3., 12.4. i 12.5. drugostupanjske presude). Pritom za takvo utvrđenje nije bilo potrebe za dodatnim vještačenjem osuđenika, a što je sud odbio i za to dao i prihvatljive razloge u presudi. Jednako su tako opisane i sila i prijetnja (odlomci 12.2., 12.4. , 12.6. i 13.4. prvostupanjske i odlomci 12.8. i 12.9. drugostupanjske presude), pri čemu za postojanje djela, protivno navodima u zahtjevu, nije ni od kakvog utjecaja broj poruka i poziva koje je žrtva uputila osuđeniku niti činjenica da nije odbila uzeti ponuđeni joj novac. Osuđenikovo neslaganje s takvim utvrđenjima prvostupanjskog i drugostupanjskog suda zapravo ponovno predstavlja njegovo nedopušteno pobijanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Osuđenik u zahtjevu tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na obranu na raspravi jer da je rasprava održana 25. travnja 2025. na kojoj su se iznosile završne riječi (a zapravo je riječ o raspravi održanoj 25. rujna 2025.), protivno pretpostavkama navedenim u odredbi iz članka 404. stavka 3. ZKP-a, provedena u njegovoj odsutnosti. Naime, ta se odredba (a na koju se prvostupanjski sud pozvao prilikom odluke da se rasprava provede bez optuženika), s obzirom na visinu kazne propisane za djela za koje je tada protiv osuđenika bio vođen postupak, uopće nije mogla primijeniti u konkretnoj situaciji. S obzirom na takvo postupanje prvostupanjskog suda, daljnji oblik povrede prava osuđenika na raspravi, zahtjev nalazi u povredi članka 446. stavka 3. ZKP-a. Naime, prema toj odredbi, nakon završne riječi branitelja, optuženik ima pravo govoriti, odnosno u izlaganju govora optuženik uvijek ima posljednju riječ.

6.1. Međutim, navedene povrede se u zahtjevu mogu isticati samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude, a to je osuđenik propustio. Budući da ih osuđenik nije isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude, to ih ne može sada isticati u zahtjevu. Stoga te povrede ne mogu biti razlog za utvrđenje da je zahtjev osnovan.

7. Osuđenik smatra da je na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon jer da su sudovi primijenili zakon koji se nije mogao primijeniti. Ovo stoga jer su sudovi kod navođenja naziva Kaznenog zakona koji je primijenjen u konkretnom predmetu, naveli njegove izmjene i dopune koje su objavljene u „Narodnim novinama“ broj 84/2021., koje su stupile na snagu 31. srpnja 2021., a djelo je počinjeno krajem 2020. i početkom 2021.

7.1. Točno je da je u konkretnoj situaciji navedeno da je primijenjen zakon koji je stupio na snagu nakon počinjenja kaznenih djela za koja je osuđenik proglašen krivim. Riječ je o očitoj pogrešci u navođenju broja „Narodnih novina“. Osim toga, treba dodati i da u navedenoj izmjeni i dopuni nije bilo izmjena niti odredaba članka 154. stavka 2. KZ/11., a niti općih odredaba koje su primijenjene u ovom postupku. Stoga, takva očita pogreška u navođenju broja „Narodnih novina“ koje se odnose na primijenjeni zakon, nije bila na štetu osuđenika pa stoga nije niti od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane pravomoćne presude.

8. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu osuđenog ABC za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, a one koje su ostvarene ne mogu biti razlog za utvrđenje da je zahtjev osnovan (odlomak 6.1.). Stoga je zahtjev odbijen kao neosnovan te je na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 5. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Damir Kos