REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-8529/2025

Zagreb

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. EĐ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 27. lipnja 2025., broj Pp-2397/2025-6, u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba okr. EĐ, ukida se pobijana prvostupanjska presuda te se predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku od 27. lipnja 2025., broj Pp-2397/2025-6, okr. EĐ je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 300,00 eura, u koju se lišenje slobode 24. lipnja 2025. uračunava kao 39,82 eura, pa je preostalu novčanu kaznu okrivljenik dužan platiti u roku tri mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne.

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 13. i 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izrečena je zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja žrtve nasilja u obitelji supruge VĐ, na bilo kojem mjestu, na udaljenosti manjoj od 100 metara, u trajanju pet mjeseci, u koju se uračunava mjera opreza izrečena naredbom II. policijske postaje Osijek i rješenjem prvostupanjskog suda. U odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi 14,00 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, putem braniteljice odvjetnice Marine Burić, zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Žalba je osnovana.

4. Razmotrivši predmet i navode žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio je da okrivljenik osnovano pobija prvostupanjsku presudu po žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Prije svega, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud zaključuje da je na temelju provedenog dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno da su se okrivljenik i njegova supruga VĐ inkriminirane prilike svađali te unatoč tome smatra da su se u ponašanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja prekršaja psihičkog nasilja. Kod takvog zaključivanja prvostupanjski sud zanemaruje da svađa, prema odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nije prekršaj. Svađa je sukob dviju ravnopravnih osoba. Tek ukoliko, unutar obitelji, jedan od članova obitelji iskazuje svoju moć i jakost na način da nastoji drugoj strani nametnuti svoje stavove i interese, u tom ponašanju ne bi se stjecala obilježja svađe, već bi takvo ponašanje predstavljalo nasilje u obitelji, pod pretpostavkom da je isto dokazano tijekom postupka. Stoga je nejasan zaključak prvostupanjskog suda da je okrivljenik počinio dio inkriminiranog prekršaja koji se odnosi na psihičko nasilje unatoč tome što je nedvojbeno utvrdio da su se okrivljenik i VĐ svađali. Ovo tim više što iz iskaza svjedoka KĐ doista proizlazi da su se inkriminirane prilike okrivljenik i njegova supruga svađali, da je bila „rasprava tokom cijelog dana“ te da takvo njihovo ponašanje „smatra normalnim i svakodnevnim“, a i iz iskaza svjedoka MĐ proizlazi da su se okrivljenik i njegova supruga i prije inkriminiranog događaja često svađali i međusobno vrijeđali, što sve ukazuje da se radi o njihovim uobičajenim verbalnim konfliktima u kojima obje strane imaju ravnopravnu poziciju. Svađa svakako nije pristojan i društveno prihvatljiv način komuniciranja, pogotovo ako se tijekom svađe rabe i izričaji kojima je jedina svrha i smisao da uvrijede, ponize i omalovaže osobu kojoj su upućeni, ali ako u takvoj verbalnoj komunikaciji sudjeluju obje strane onda takvo ponašanje ne predstavlja takav napad jedne osobe na psihički integritet druge osobe da bi se ta druga osoba mogla smatrati žrtvom u smislu odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

6. U odnosu na dio inkriminiranog prekršaja koji se odnosi na radnje tjelesnog nasilja treba navesti da je svjedokinja žrtva nasilja VĐ istog dana, znači unutar 24 sata, dala dva iskaza i to jedan u 01,00 sat u II PP Osijek a drugi pred prvostupanjskim sudom na ročištu koje je započelo u 14,40 sati, koji iskazi su međusobno proturječni i što se tiče dinamike i detalja cijelog događaja i što se tiče okrivljenikovih radnji tjelesnog nasilja. Tako u iskazu koji je dala u II PP Osijek navodi da je okrivljenika zamolila da je odveze kući, dok pred prvostupanjskim sudom navodi da je to zamolila okrivljenikovog oca, u iskazu u II PP Osijek navodi da ju je okrivljenik, nakon što ga je zamolila da je odveze kući, uhvatio za vrat i vukao po stanu, nakon čega joj je bacio mobitel kroz prozor jer je htjela nazvati policiju, dok je pred prvostupanjskim sudom navela da joj je prvo bacio mobitel kroz prozor a onda fizički nasrnuo na nju na način da ju je htio baciti kroz prozor. Iskazi svjedokinje žrtve nasilja VĐ su različiti i u odnosu na sadržaj prijetnji koje joj je okrivljenik uputio (u II PP Osijek: „ubit ću te, ne možeš ti nikuda, ako odeš zapalit ću ti kuću“, a na prvostupanjskom sudu: „da će me izmasakrirati i da će zbog mene završiti sedam godina u zatvoru“), kao i u odnosu na činjenicu je li upućene joj prijetnje smatrala ozbiljnim ili nije, pri čemu je, na upit prvostupanjskog suda da razjasni razliku u odnosu na ovu potonju činjenicu, svjedokinja iskazivala o nezakonitom postupanju policijskih službenika. Njeni iskazi različiti su i u detaljima u vezi bacanja njenih stvari kroz prozor, kao i njenog ponašanja nakon što je istrčala iz stana.

7. Dakle, iskazi svjedokinje žrtve nasilja VĐ koji su dani istog dana, a radi se o prvom danu nakon inkriminiranog događaja, različiti su u jako puno detalja, kako onih koji tvore obilježja prekršaja tjelesnog nasilja koje se okrivljeniku stavlja na teret, tako i onih koji pridonose pobližem opisivanju cijelog događaja. Prvostupanjski sud, unatoč takvim razlikama, od kojih je svjedokinju tražio da se izjasni samo u odnosu na različito iskazivanje u vezi činjenice da li prijetnje koje joj je uputio okrivljenik smatra ozbiljnim, svoju odluku temelji na iskazu ove svjedokinje i to očigledno na onom koji je dala u II PP Osijek jer je okrivljenika proglasio krivim za one radnje tjelesnog nasilja koje je svjedokinja opisala u tom svom iskazu, ali ne navodi zašto baš taj iskaz smatra vjerodostojnijim u odnosu na drugi iskaz ove svjedokinje. Pritom, prvostupanjski sud prihvaća opravdanje ove svjedokinje za različito iskazivanje jer je ista navela da zbog stresa možda nije sve ponovila kao u policiji, a ocjenjuje ga, između ostalog, i „dosljednim“.

8. Ovaj sud smatra da se, prije svega, iskaz svjedokinje žrtve nasilja VĐ nikako ne može ocijeniti „dosljednim“, kako je to učinio prvostupanjski sud, te da razlike u opisivanju radnji tjelesnog nasilja nikako nisu zanemarive pa čak i uvažavajući činjenicu da je svjedokinja bila pod stresom. Čak i pod pretpostavkom da se razlika u dinamici i mnogim detaljima tijeka inkriminiranog događaja može pripisati stresu, doista nije životno da su, u vremenskom periodu kraćem od 24 sata od inkriminiranog događaja, njeni iskazi u odnosu na okrivljenikove radnje tjelesnog nasilja suštinski različiti. Svjedokinja u jednom iskazu opisuje hvatanje za vrat i guranje po stanu, a u drugom fizički nasrtaj s ciljem bacanja kroz prozor stana. Takva suštinska razlika u opisivanju radnji napada na njen tjelesni integritet, što je zasigurno najupečatljiviji dio inkriminiranog događaja i zbog toga sasvim sigurno najjače ostaje u sjećanju, po ocjeni ovog suda, ne može se podvesti pod obrazloženje prvostupanjskog suda da je „sasvim razumno i životno da se oštećenica zbog okolnosti i dinamike spornog događaja te izazvanog stresa ne može sa sigurnošću sjetiti svih detalja događaja“. Uostalom, svjedokinja nije rekla da se ne može sjetiti načina i detalja kako ju je okrivljenik tjelesno napao, nego je njegove radnje opisala suštinski drugačijima.

9. Kod takvog stanja stvari, stanovište je ovog suda da prvostupanjski sud nije dovoljno kritički i savjesno ocijenio provedene dokaze u cilju pravilnog i točnog utvrđenja činjenica koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke, zbog čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku.

10. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će, uvažavajući primjedbe dane u ovoj odluci, provesti sve već provedene dokaze, te će pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.

11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, riješeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 5. studenog 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić,v.r.

Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, braniteljicu, žrtvu nasilja i tužitelja.