Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-233/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Helene Vlahov-Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ines Bojić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 54-P-3499/2021-18 od 4. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 54-P-3499/2021-18 od 4. studenog 2022. u točki I. izreke, točki II. izreke i točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđene su ništetnim odredbe kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), sadržane u članku 1. i članku 6. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, sklopljenog 28. lipnja 2007., solemniziranog 4. srpnja 2007. po javnom bilježniku Krešimiru Copiću iz Dugog Sela broj ovjere Ov-9296/2007, pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 39.398,29 kuna/ 5.229,05 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je to pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.927,36 kuna/ 1.184,86 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka prema troškovniku koji prileži spisu podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni iz stanja u spisu, tako da je presudu moguće ispitati. Također, suprotno žalbenim navodima izreka pobijane presude je jasna, razumljiva jer je razvidno koji dio ugovornih odredbi je utvrđen ništetnim, kao i koliki iznos tuženik je dužan platiti tužitelju.

8. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

9. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 28. lipnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu za iznos od 28.215,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,20% godišnje, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF i da je kredit u cijelosti otplaćen, s tim da prema odredbi čl. 5. Ugovora proizlazi da je namjena kredita bila kupnja vozila marke Renault model Megane Grandtour Ekstr. 1,5 dc i proizvedenog 2007. godine,

- da je financijsko knjigovodstveni vještak Zrinko Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o. u nalazu naveo da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 28.215,44 CHF obračunat prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca i promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,20 % godišnje na dan sklapanja ugovora, ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF, s dospijeće prve obveze bilo je 1. studenog 2007., a slijedeće svakog prvog dana u mjesecu, da je kredit iskorišten 10. srpnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,404432 za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 28.215,44 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 124.272,99 kn,

- da je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. utvrđeno i to da ukupna razlika s osnove valutne klauzule u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi ukupno 39.398,29 kuna ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio odnosno 39.393,37 kuna ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni).

10. Na temelju navedenog, sud prvog stupnja smatra da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj osobno pokrene radi naknade štete, odnosno isplate s ciljem otklona povrede koje su uzrokovane postupanjem tuženika (u kojem pravcu upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. proizlazi da je ugovorna odredba o kreditu kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF ništetna. Naime, utvrđuje da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli obzirom na takvu odredbu da je došlo do povrede prava interesa potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe.

11. U odnosu na pitanje zastare, ističe da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) i pravomoćnošću odluke u tom postupku počeo je ponovno teći tj. 14. lipnja 2018., a tužitelj je podnio tužbu 28. travnja 2021., prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

12. Dakle, sud prvog stupnja smatra da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci presude temeljem Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 14/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. ZOO-a.

13.Slijedom navedenog obvezuje tuženika da vrati tužitelju sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, jer je nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u anuitetima, kao posljedica različitih tečajeva u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita u tom periodu iznosi 39.398,29 kn/5.229,05 eur prihvaća tužbeni zahtjeva tužitelja i dosuđuje tužitelju pripadajuće zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem čl. 323. st.1., čl.1111. st.1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

14.Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

15. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 dalje ZZP/03 ). Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPPa i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

17. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

18. U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o naravi. rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi tužitelj unatoč punoj obavještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

19. S tim u vezi treba reći da je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja na okolnosti obaviještenost tužitelja prije sklapanja konkretnog ugovora, jer tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da nije informiran o spornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušan kao stranka iskazao suprotno, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju.

20. Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti.

21.Također treba reći da je Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjena i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da Europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

22.Glede žalbenih navoda tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor očito otklonio. Naime, nesumnjivo je da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba (a ne, primjerice kao vlasnik obrta), a prema odredbi čl. 6. Ugovora iznos kredita utrošen u kupnju vozila, pa u takvim okolnostima nije bio dužan prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bio dužan dokazivati negativne činjenice (da vozilo nije kupio u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti). Tuženik je, s druge strane, bio ovlašten dokazivati upravo te činjenice, dakle da je vozilo kupljeno u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti tužitelja, a što u postupku nije ni pokušao dokazati.

23. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 28. lipnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

24. U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužitelja nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti.

25. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno valutne klauzule nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati valutnu klauzulu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

26. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

27. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

28. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( 14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

29. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 28. travnja 2021., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

30. Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužitelj osim deklaratornog zahtjeva postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu.

31. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime tečajne razlike iznos od 39.398,29 kn/5.229,05, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

32. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa. Međutim i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

33. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

34. U odnosu na žalbene navode valja reći da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora i obveznik povrata anuiteta, aktivno legitimiran zahtijevati povrat utuženih razlika, pri čemu nije od utjecaja da li je utužene uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita.

35. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

36. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika. Trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav podnesaka te pristup na ročišta je obračunat pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), s tim što je priznat samo onaj trošak koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP-a.

37. Nisu osnovani ni žalbeni navodi o pravu na trošak zbog djelomičnog povlačenja tužbe. Naime, nenovčani zahtjev od dana podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave ostao je isti ( točke I izreke), a novčani zahtjev je smanjen na način da je tužitelj u tužbi zahtijevao isplatu iznosa od 52.431,33kn po osnovi razlike nastale zbog ništetnosti valutne klauzule, zatim je podneskom od 4. kolovoza 2022. tužitelj smanjio zahtjev za isplatu za iznos od 13.073,04 kn, te zatražio isplatu iznosa od 39.398,29 kn. S obzirom na činjenicu da tužba obuhvaća više zahtjeva u smislu čl. 37. ZPP-a te da je cjelokupni parnični trošak tužitelju obračunat prema vrijednosti konačno postavljenog zahtjeva, proizlazi da zbog djelomičnog povlačenja novčanog zahtjeva, tuženiku nije nastao trošak kojeg bi imao pravo zahtijevati od suprotne stranke. O trošku je pravilno odlučeno primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj s tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti.

38. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 5. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić