REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-96/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LA iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Pero Tolić, odvjetnik u Splitu , protiv tuženika Grada Splita, Branimirova obala 17, Split, OIB: 78755598868, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni P- 1776/2020-25, od 15. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba Grada Splita odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni P-1776/2020-25, od 15. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni P-1776/2020-25, od 15. studenog 2024., presuđeno je:

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 90.052,43 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. studenog 2024. god. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 31.115,75 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 15. studenog 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Žalbu protiv presude uložio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži a presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i presudi tužiteljicu na snošenje troškova spora, odnosno ukinuti presudu i prvostupanjskom sudu vratiti predmet na ponovno suđenje.

2.1. Relativno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP-a, tuženik nalazi u činjenici da je preinakom tužbe povrijeđena odredba članka 190. st. 1. ZPP- a, prema kojoj tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbeni zahtjev, a tužiteljica je podneskom od 3. veljače 2023. preinačila tužbeni zahtjev na način da je povećala tužbeni zahtjev.

2.2. Da je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a. tuženik smatra iz razloga što je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao iskaz svjedoka ČA, pa o odlučnoj činjenici postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazu danom u postupku, i samog tog zapisnika.

2.3. U sadržaju žalbe navodi se da je prvostupanjski sud dijelom pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu relevantnih činjenica i pogrešno primijenio materijalno pravo. Tuženik posebno problematizira zaključak prvostupanjskog suda da nije osnovan prigovor zastare potraživanja, jer se prihvaća iskaza tužiteljičina sina koji je izravno zainteresiran za ishod ovog postupka, da su radovi vršeni 2011. iako su radovi asfaltiranja vršeni već 2008. tako da je osnovan tuženikov prigovor zastare.

2.4. Glede odluke o troškovima postupka tuženik smatra da je zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari pogrešna i odluka o troškovima postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica smatra da su utvrđenja prvostupanjskog suda pravilna i zakonita, te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu. U sadržaju žalbe naglašava se da je u ponovljenom postupku prvostupanjski sud proveo dopunsko vještačenje i utvrdio nesporno visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice, te se ukazuje na činjenicu kako je u pravno i činjenično istom predmetu u kojem je suvlasnik druge polovine idealnog dijela predmetnih nekretnina tražio naknadu od Grada Splita donesena pravomoćna odluka u kojoj je i taj drugi dio nekretnine tužiteljima u tom predmetu isplaćen po njihovom postavljenom tužbenom zahtjevu.

4. žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, utvrdio je da sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio bitne povredu postupka, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

5.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, niti su razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, tako da nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

5.2. Nije osnovan prigovor da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku vezano uz kršenje odredbe članka 190. i 191. ZPP-a, jer nasuprot navodima žalbe drugostupanjski sud smatra da je pravilno prvostupanjski sud nakon provedenog vještačenja i prihvatio uređenje i specifikacija tužbenog zahtjeva. Pri tome drugostupanjski sud smatra da zakon treba tumačiti smisleno kao jednu cjelinu a ne parcijalno pojedine članke kao da drugih odredbi u zakonu nema. Svrha odredbe članka 190. st. 1. ZPP-a, usmjerena je na ubrzavanje postupka i sprečavanje procesnih zloupotreba, a dodavanje stavka 2. istog članka ima za cilj sprečavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem. Onemogućavanjem preinake tužbe tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske. Pri tome propust prvostupanjskog suda da donese formalno procesno rješenje o prihvaćanju povećanja tužbenog zahtjeva, nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu vrijednosti oduzetog zemljišta, tužiteljici kao suvlasnici predmetnih nekretnina na kojima je započeta izgradnja nerazvrstane ceste, kao javnog dobra u općoj uporabi u vlasništvu jedinica lokalne uprave i samouprave.

7. Pravni okvir ovoga spora pravilno je prvostupanjski sud temeljio na analognoj primjeni Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine" broj 9/1994, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11 i 34/12) i Zakona o cestama (Narodne novine broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14; dalje ZC).

8. Glede aktivne legitimacije tuženika, u postupku je iz dopisa Županijske uprave za ceste Split od 19.ožujka 2014. utvrđeno da u Gradu Splitu nema razvrstanih županijskih i lokalnih cesta nego samo državne ceste i gradske ceste, a iz dopisa Hrvatskih cesta od 25.travnja 2016. proizlazi da Mihanovićeva ulica u Splitu nije državna cesta i nije pod upravljanjem Hrvatskih cesta d.o.o. Kako Mihanovićeva ulica u Splitu nije državna cesta već spada u nerazvrstane ceste, koje se evidentiraju u katastru i upisuju se u zemljišne knjige kao nerazvrstane ceste-javno dobro u općoj uporabi, kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave, tuženik je pasivno legitimiran u ovom sporu.

9. U postupku nije sporno ni da su nekretnine tužiteljice postale dio Mihanovićeve ulice, bez da je proveden formalni postupak izvlaštenja tužiteljice kao vlasnice u kojem bi trebalo biti riješeno pitanje naknade za oduzetu nekretninu, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica aktivno legitimirana da naknadu zatraži u ovom sporu, jer je cesta u smislu odredbe članka 100. Zakona o cestama postala javno dobro u općoj uporabi, tako da tužiteljica nije u mogućnosti tražiti povrat u posjed tih nekretnina.

10. Nije sporno da se nije vodio formalni postupak izvlaštenja sukladno odredbi članka 33. Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine" broj 9/1994, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11, 34/12), prema kojoj za izvlaštenu nekretninu vlasniku pripada naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju odnosno u vrijeme sklapanja nagodbe. Kako tužiteljica više nije u mogućnosti s uspjehom tražiti predaju u posjed predmetnog zemljišta, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu protuvrijednosti zemljišta predstavlja odštetni zahtjev ranijeg vlasnika zemljišta kojem je zemljište oduzeto bez zakonom propisanog postupka, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 1823/1994 od 16. veljače 1999.

11. Vrijednost predmetnog zemljišta prvostupanjski sud konačno je utvrdio temeljem nalaza stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina UA dipl. ing građevine, kojeg su suglasno predložile obje stranke i na čiji nalaz nije bilo primjedbi.

11.1. Prema nalazu i mišljenju vještaka tržišna vrijednost za nekretnine: Građevinsko zemljište na k. č. [katastarska čestica] (č. zem. [katastarska čestica]), K. O. [katastarska općina] k. č. [katastarska čestica] (č. zem. [katastarska čestica]), K. O. [katastarska općina] iznosi: 1.357.000,00 kn na dan 10.4.2017. 7,458583 kuna, odnosno 182.000,00 eura, a tržišna vrijednost ne sadrži porez na prijenos vlasništva.

12. Da su predmetne parcele na kojima je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela sastavni dio izgrađene ceste proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za geodeziju Ante Bošnjaka koji se u ponovljenom postupku na ročištu od 13. lipnja 2024. dopunski očitovao na svoj nalaz i mišljenje istaknuvši da je razlika jasno uočljiva na zračnoj snimci iz 2017. u odnosu na zračnu snimku iz 2008. u dijelu čest. zem. [katastarska čestica] (dio k. č. zem. [katastarska čestica]) koji je na priloženim skicama prikazan točkama 1-2-3-4-13-12-1. Iz novog snimka vidljivo je da je navedeni dio jasno uređen i odvojen većim dijelom betonskim zidom sa sjeverne strane (točke 2 i 3 i da je objekt koji se nalazi na čest. zem. [katastarska čestica] (k. č. zem. [katastarska čestica]) nadograđen i da njegov južni dio dira sporni dio između točaka 2 i 3. Namjena prethodno opisanog dijela 2008. god. bila je prolaz, parking i prostor je bio neuređen 2017. taj prostor je u naravi uređen i koristi se najvjerojatnije kao parking. U odnosu na preostale dijelove vidljivo je da nema jasno vidljive promjene u korištenju odnosu 2007. – 2018. god. Većim dijelom riječ je o asfaltiranom prostoru – ulici.

13. Glede spornog pitanja da li je osnovan prigovor tuženika da je došlo do zastare potraživanja tužiteljice, drugostupanjski sud ostaje kod stava da je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) prema kojoj tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen drugi rok zastare i da se radi se o parnici radi ostvarenja novčane tražbine s osnova vlasničkih prava odnosno o zahtjevu da tuženik umjesto povrata stvari isplati naknadu za oduzetu stvar.

13.1. Pravilan je i zaključak da pravo vlasnika glede naknade za oduzetu stvar ne može zastarjeti sve dok vlasnik može zahtijevati njezin povrat, kao i da se rok zastare u konkretnom slučaju računa od ishođenja lokacijske dozvole koja je pravomoćna od 9. svibnja 2011.

13.2. Iako je točno da postoje kontradiktornosti u iskazu svjedoka ČA o početku i vremenu izvršenja izvođenja radova, treba imati u vidu da je obveza svake od stranaka dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne i na kojima zasniva svoje zahtjeve i prigovore, osim ako iz zakona ne proizlazi drukčije, a sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i 219. st. 1. ZPP-a. Tuženik je stoga bio dužan dokazati činjenice koje potvrđuju osnovanost prigovora zastare, ali u tom pravcu nije priložio nikakve materijalne dokaze, iako je logično za zaključiti da ima dokumentaciju kada su izvođeni i plaćeni pojedini radovi.

13.3. Kako je jedini materijalni dokaz izdana lokacijska dozvola koja je postala pravomoćna 9. svibnja 2011, i iz koje je vidljivo da je izdana za gradnju dijela kolno pješačka prometnice ( Mihanovićeva ulica- zapadni dio ) na području Meja k. o. [katastarska općina] s pripadajućom infrastrukturom drugostupanjski sud smatra da se rok zastare u konkretnom slučaju računa od ishođenja lokacijske dozvole koja je pravomoćna od 9. svibnja 2011.

14. Kako je vrijednost oduzetih nekretnina utvrđena prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka UA u visini od 182.000,00 eura, suvlasnički dio tužiteljice od ½ dijela vrijedio bi 91.000,00 eura, što je nešto niže od visine dosuđenog tužbenog zahtjeva postavljenog na iznos od 90.052,43 eura, drugostupanjski sud u tom dijelu odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu.

14.1. Na dosuđeni iznos tužiteljici su pravilno dosuđene i zatezne kamate, sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, počevši od dana 15. studenog 2024. kao dana donošenja prvostupanjske presude.

15. Nije osnovana žalba ni glede odluke o troškovima postupka.

15.1.Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema vrijednosti spora, troškova sudskih pristojbi i troškova vještačenja, a presuđeni su temeljem odredbe članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a.

15.2. Tuženik nije u žalbi konkretizirao za koje bi radnje u postupku smatrao da bi troškovi bili neopravdano priznati, a iz priloženog troškovnika proizlazi da se trošak odnosi na radnje koje su izvršene od strane punomoćnika tužiteljice.

16. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 5. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Branka Ribičić