Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1436/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina - Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-1122/2024-10 od 30. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-1122/2024-10 od 30. lipnja 2025., u točkama I, II, III i V izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom odredba iz čl. 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 3.8.2007. između stranaka, potvrđenog 3.8.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-25840/07, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“ ( točka I. izreke ) te je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti 392,86 eur i naknaditi mu trošak postupka od 495,29 eur, sve s pripadajućim zateznim kamatama (točke II i III izreke).

Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 548,39 eur s pripadajućom zateznom kamatom, a točkom V. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka od 536,49 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

Protiv I., II., III. i V. točke izreke prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena obveza tužitelja na isplatu tuženiku jednokratne naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 3,30% od iznosa kredita te posljedično tome isplatu tog iznosa koji je banci – tuženiku isplaćen.

Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 3.kolovoza 2007., niti da je tuženik 8. kolovoza 2007. naplatio od tužitelja naknadu u iznosu od 2.959,97 kn (392,86 eur).

Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine br Narodne novine br.79/07, dalje ZZP) i to čl. 96. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, čl. 99. ZZP-a da je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive stoga da nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 99. ZZP-a samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" da se trebaju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje da su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu čl. 99. ZZP-a da se ne mogu odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, ocjenjuje da nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

Ističe da čl. 99. ZZP-a treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje da leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno da nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. U predmetnom postupku da se navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, odredba čl. 3. predmetnog ugovora da nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

Ističe da je u okviru te ocjene, potrebno u skladu sa čl. 96. st. 1. ZZP-a ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

Prema čl. 96.st.1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Cijeneći okolnost da tuženik nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a klijent da je iste mogao ''uzeti ili ostaviti'' te da banka nije tužitelju prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, zauzima stav da je ovakvo postupanje očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 100. ZPP-a. Tuženik da je stoga, u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), dužan vratiti isplaćene iznose tužitelju, zajedno s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 1115. ZOO-a.

Otklanja istaknut prigovor zastare, pozivom na opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO- a, u vezi sa čl. 328. ZOO-a.

Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da su presudi izneseni jasni razlozi za njeno donošenje te je istu moguće ispitati.

Valja dodati, da je, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud jasno istaknuo da tuženik niti jednim provedenim, niti predloženim dokazom nije dokazao da bi s tužiteljem pregovarao vezano uz sadržaj i visinu obveze iz čl. 3. predmetnog ugovora. Također se ističe da prvostupanjski sud utvrđenja u predmetnom postupku ne temelji na utvrđenjima vezanim u postupku kolektivne tužbe potrošača vezanog uz kredite u CHF.

Vezano uz žalbene navode koji se odnose na tzv. ulaznu naknadu prvostupanjski je sud naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena tzv. ulazna naknada, a koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Istome valja dodati kako tuženik, koja je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,3%) koju je naplatio u trenutku odobravanja kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

Uzimajući u obzir da je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovoreno da tužitelj snosi između ostalog javnobilježničke troškove, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru (…), to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, odnosno troškovima obrade kredita.

Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim čl. 3. ugovora i obvezao tuženika vratiti plaćeni iznos tzv. ulazne naknade, sve primjenom čl. 323. st. 1. u vezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO- a, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u predmetni Ugovor o kreditu.

Pravilna je i odluka o troškovima postupka donesena uz primjenu čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe, budući da nije uspio u žalbenom postupku (čl. 154. st. 1., u vezi sa čl. 166. ZPP-a).

Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 5. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec