REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-7601/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluke, predsjednice vijeća te Ivanke Mašić i Mirjane Medić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Ivice Ožbolta, zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okr. FŠ, zbog prekršaja iz članka 22. stavak 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 70/2017.,126/2019, 84/2021, 144/2022, 36/2024.), odlučujući o žalbi okr. FŠ, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku od 13. lipnja 2025., broj: Pp-1140/2025-9, u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se žalba okr. FŠ kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.
II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okr. LŠ je dužan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 50,00 eura, u roku 15 dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1.Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku od 13. lipnja 2025., broj: Pp - 1140/2025-9, proglašen je krivim okr. LŠ da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz članka 22. stavak 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, izrečena kazna zatvora u trajanju od 80 ( osamdeset ) dana, u koju kaznu se uračunava vrijeme uhićenja po policiji i zadržavanje kao 15 dana zatvora, tako da je okrivljenik dužan izdržati kaznu zatvora u trajanju od 65 ( šezdeset i pet ) dana zatvora. Istom presudom opozvana je uvjetna osuda i određeno je izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od 68 ( šezdeset i osam ) dana, dosuđene Presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj Pp-706/2025-5 od 22.3.2025., pravomoćne 223. 2025., te mu je primjenom čl. 39. st. 1. t. 3. u svezi s t. 4. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna kazna zatvora u trajanju od 120 ( sto dvadeset ) dana. Temeljem čl. 41. u svezi s čl. 44. Prekršajnog zakona prema okrivljeniku FŠ primjenjuje se uvjetna osuda , pa se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od 12 ( dvanaest ) mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena kazna zatvora.
1.1. Okr. FŠ je sukladno č. 13. i 18. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrečena zaštitna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, u trajanju od 12 ( dvanaest ) mjeseci, a koja će se provoditi u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, Odjelu ovisnosti.
2. Protiv te presude, okr. LŠ pravodobno je putem branitelja odvjetnika Gordana Jedličko, podnio žalbu naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.
5. U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe da mu je povrijeđeno pravo na obranu i pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda budući da je prvostupanjski sud osuđujuću presudu utemeljio na iskazu svjedokinje, koji nisu kontradiktorno izvedeni na raspravi, te okrivljeniku nije omogućeno pravo na pošteno suđenje i pravo na procesnu ravnopravnost , a što je suprotno presudi Europskog suda a ljudska prava u predmetu Kaufman protiv Belgije iz 1986. i u predmetu Paić protiv Hrvatske od 2016. , te odredbi članka 431. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku.
5.1. Međutim, nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo obrane i da je to utjecalo ili moglo utjecati na presudu.
5.2. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud dokazni postupak dovršio na glavnoj raspravi održanoj 13. lipnja 2025., za koju glavnu raspravu je okrivljenik uredno primio poziv i to usmenim putem na zapisniku o ispitivanju dana 16. svibnja 2025., što je potvrdio vlastoručnim potpisom, a na koju glavnu raspravu nije došao, svoj nedolazak nije opravdao, već je pristupio njegov branitelj , iznoseći kako okrivljenik ostaje kod svoje obrane. Dakle, sama činjenica da okrivljenik nije pristupio na raspravu 13. lipnja 2025., iako je uredno primio poziv, a svoj nedolazak nije opravdao dovoljna je za ocjenu iz takvog postupanja okrivljenika proizlazi da se okrivljenik dobrovoljno odrekao svog prava na konfrontaciju.
5.3. Prema tome, evidentno je da okrivljeniku nije povrijeđeno pravo obrane jer mu je bilo omogućeno da sudjeluje u postupku i ostvari svoje pravo na konfrontaciju u odnosu na dokaze na kojima se temelji odluka o njegovoj krivnji što on nije iskoristio.
6. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi okr. FŠ kojima se poziva na stajališta izražena u presudi Europskog suda a ljudska prava u predmetu Kaufman protiv Belgije iz 1986.i Paić protiv Hrvatske iz 2016. te odredbu članka 431. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku i nemogućnosti utemeljenja osuđujuće presude isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranim dokazima.
6.1. Prije svega, u prekršajnom postupku nema mjesta supsidijarnoj primjeni odredbe članka 431. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku, koja propisuje da ako je dokazna radnja ispitivanja svjedoka u istražnom postupku izvedena suprotno članku 234. i 235. Zakona o kaznenom postupku (koje propisuju obvezu državnog odvjetnika ili suca istrage da mora pozivati okrivljenika na ispitivanje svjedoka kojeg je okrivljenik predložio), tada se zapisnik s takvim iskazom svjedoka kojeg okrivljenik nije imao prilike ispitati, može pročitati na raspravi, ali se na tom zapisniku ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti presuda.
6.1.1. Nadalje, odredba članka 90. Prekršajnog zakona jasno propisuje na kojim dokazima se ne može utemeljiti presuda u prekršajnom postupku te ista glasi:
„(1) Sudske se oduke ne mogu utemeljiti na dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način (nezakoniti dokazi).
(2) Nezakoniti su oni dokazi koji su:
1. pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava:
a) obrane,
b) na dostojanstvo,
c) na ugled i čast, te
d) na nepovredivost osobnog i obiteljskog života,
2. pribavljeni povredom odredaba prekršajnog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.“.
6.1.2. Nadalje, odredbom članka 82. stavak 3. Prekršajnog zakona propisano je da samo ako Prekršajni zakon ne sadrži odredbe o pojedinim pitanjima postupka, na odgovarajući će se način i kada je to primjereno svrsi prekršajnog postupka, primijeniti odredbe Zakona o kaznenom postupku.
6.1.3. Dakle, procesna situacija iz članka 431. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku koja propisuje nemogućnost utemeljenja sudske presude u postupku istrage na ne konfrontiranim dokazima iz članka 234. i 235. Zakona o kaznenom postupku (isključivo ili u odlučujućoj mjeri), nije primjenjiva u prekršajnom postupku jer je odredbom Prekršajnog zakona (članka 90.), drugačije, primjereno svrsi prekršajnog postupka, riješeno pitanje ograničenja utemeljenja sudske presude, odnosno, ne mogućnost utemeljenja sudske presude na nezakonitom dokazu.
6.1.4. Nadalje, i prema stajalištima Europskog suda za ljudska prava izraženim u brojnim odlukama, povreda konfrontacijskog prava postoji ako se osuda temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu osobe koju okrivljenik nije imao mogućnosti ispitati tijekom postupka, osim ako je sud tijekom postupka okrivljeniku dao stvarnu mogućnost osporavanja i ispitivanja svjedoka optužbe (koju on nije iskoristio) i za što je dao valjani razlog.
6.1.5. Stoga, da takav dokaz u postupku ne bi bio nezakonit tako da se na njemu ne bi mogla temeljiti sudska odluka, odnosno, da ne bi bio pribavljen kršenjem zajamčenog prava obrane (kao sastavnice prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije o ljudskim pravima) u smislu članka 90. stavak 2. Prekršajnog zakona, prvostupanjski sud je dužan u postupku djelotvorno omogućiti okrivljeniku da se očituje o izvedenim dokazima, odnosno, svjedocima optužbe, što je u konkretnom slučaju i učinio. Prvostupanjski sud je urednim pozivanjem okrivljenika na glavnu raspravu održanu 13. lipnja 2025. okrivljeniku pružio mogućnost da ostvari svoje konfrontacijsko pravo, očitovanjem na pročitani iskaz svjedokinje ispitane dana 15. 5. 2025. u PU krapinsko-zagorskoj, koje pravo on svojim nedolaskom nije iskoristio, čime se smatra da je odustao od konfrontacijskog prava (a ne obveze) u okviru prava obrane koja je sastavnica prava na pošteno suđenje. Branitelj okrivljenika očitovao se o iskazu svjedokinje, te nije imao daljnjih dokaznih prijedloga.
6.2. Stoga je neosnovan navod žalbe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 2. Prekršajnog zakona.
6.3. Nadalje, neosnovano žalitelj u svojoj žalbi ističe kako je ovlašteni tužitelj prilikom sastavljanja optužnog prijedloga činjenični opis prekršaja uzeo iz izvješća o pruženoj intervenciji, koje činjenice policijski službenici nisu mogli utvrditi neposrednim opažanjem, dakle, isto se ne može koristiti u postupku. Policijski službenici su u izvješću o pruženoj intervenciji valjano naveo ponašanje okrivljenika i svjedoka prilikom intervencije, svjedokinja i okrivljenik su ispitani u PU krapinsko-zagorskoj, sačinjen je Zapisnik o ispitivanju osumnjičenika i Zapisnik o ispitivanju svjedokinje, isti Zapisnici su valjani dokazi, te je na temelju istih sačinjen optužni prijedlog tužitelja.
7. Nadalje, činjenično stanje u postupku je u potpunosti pravilno utvrđeno , temeljem iskaza svjedokinje –žrtve DŠ čiji iskaz je cijenjen kao logičan, uvjerljiv i sukladan materijalnim dokazima u spisu. Prvostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio dokaze, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, a za svoju odluku je dao razloge, koji su, po mišljenju ovog suda opravdani, logični i pravno utemeljeni, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka.
7.1. Razloge prvostupanjske odluke u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa kako žalitelj nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge kojima bi potkrijepio svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.
8. Ispitujući odluku o kazni ovaj Sud smatra da je izrečena kazna zatvora uz primjenu mjere upozorenja uvjetne osude, u trajanju od 80 dana, pravilna i zakonita, prvostupanjski sud je cijenio razloge koji su potrebni za njezino izricanje, te je stoga i ovaj Sud mišljenja kako će se ovako izrečenom kaznom u potpunosti postići svrha kažnjavanja.
8.1. Odluka o izricanju zaštitne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, pravilna je i zakonita, te je i ovaj sud mišljenja kako istu zaštitnu mjeru je potrebo izreći, jer je uloga alkohola u karakternim promjenama ličnosti okrivljenika i obiteljskim odnosima, značajna, te je stoga potrebno pristupiti liječenju od ovisnosti, kako bi se otklonila opasnost koje poticajno djeluju na činjenje prekršaja iz područja nasilja u obitelji.
9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura ) pa iznos od 50,00 eura predstavlja iznos neznatno iznad minimalno mogućeg iznos paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika kao ni osoba koje je isti eventualno dužan uzdržavati.
10. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 5. studenog 2025.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Ivica Ožbolt,v.r.
EŠ,v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zlataru u 5 otpravaka za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.
