Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-891/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tanje Novak-Premec, predsjednice vijeća, Lane Putrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, protiv 1. tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb i 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB:76674680107, zastupanog po punomoćniku Aleksanderu Haidu, odvjetniku u odvjetničkom društvu HAID & ŠVALJEK KREŠIĆ j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i 1. tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. podnesenim protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2359/2022-29 od 4. travnja 2024., na sjednici održanoj 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj poslovni broj P-2359/2022-29 od 4. travnja 2024. u dijelu pod stavkom II., V. i VI. izreke.

II. Odbija se žalba 1. tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj poslovni broj P-2359/2022-29 od 4. travnja 2024. u dijelu pod stavkom I. izreke koji glasi:

„Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 718-50-2106680 sklopljenom između tužitelja GĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i prvotuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69 dana 19. prosinca 2003. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje ulazne naknade i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom prvotuženika, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

-članak 2. Ugovora u dijelu koji glasi: „...promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora „

-članak 3. Ugovora koji glasi: " Naknada: 1.00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita "

te u dijelu III. i IV. izreke.

III. Prihvaća se žalba 1. tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. kao djelomično osnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj poslovni broj P-2359/2022-29 od 4. travnja 2024. u dijelu pod stavkom I. izreke koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 718-50-2106680 sklopljenom između tužitelja GĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i prvotuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69 dana 19. prosinca 2003. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje redovne kamatne stope, a koja odredba je sadržana u slijedećem članku Ugovora o kreditu:

-članak 2. Ugovora u dijelu koji glasi: "Kamata: Redovna kamata 7.45% , godišnja“

IV. Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj poslovni broj P- 2359/2022-29 od 4. travnja 2024. u nepobijanom dijelu pod stavkom VII. izreke ostaje neizmijenjena.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 718-50-2106680 sklopljenim između tužitelja i 1. tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (dalje: 1. tuženik) od 19. prosinca 2003. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje ulazne naknade i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom 1. tuženika (stavak I. izreke) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnim ugovor o prijenosu sklopljen između 1. tuženika i 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o. (dalje: 2. tuženik) od 28. veljače 2018. ovjeren kod javnog bilježnika Ilinka Lisonek u Zagrebu broj OV- 2215/2018 (stavak II. izreke), naloženo je 1. tuženiku isplatiti tužitelju 710,23 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2003. pa do isplate (stavak III. izreke), naloženo je 1. tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 837,64 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2024. do isplate (stavak IV. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.795,08 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama od 4. travnja do isplate (stavak V. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi 2. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 812,50 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama od 4. travnja 2025. do isplate (stavak VI. izreke) te je odbijen zahtjev 2. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama od 4. travnja 2025. do isplate (stavak VII. izreke). Nepobijanim rješenjem prvostupanjske odluke dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sa iznosa od 700,00 EUR na iznos od 710,23 EUR.

2.1. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod stavkom II., V. i VI. izreke, žalbu je podnio tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih razloga, uz naknadu troškova postupka tužitelju. Traži troškove sastava žalbe.

2.2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod stavkom I., III. i IV. izreke, žalbu je podnio 1. tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih razloga, uz naknadu troškova postupka 1. tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba 1. tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i to iznosa od 710,23 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom 1. tuženika. Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim ugovora o prijenosu tražbine sklopljen između 1. tuženika i 2. tuženika.

6. Prvenstveno, 1. tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Među strankama je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita, i 1. tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu 718-0-2106680, bez određene namjene; a kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos 70.000,00 EUR; da je odredbom čl. 2. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 7,45% godišnje, promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama 1. tuženika (kreditora); da je odredbom čl. 3. ugovora određeno da se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna nagrada od 1% iznosa kredita; da je 1. tuženik otkazao predmetni ugovor o kreditu 11. studenog 2011.; da su 1. tuženik i 2. tuženik sklopili ugovor o prijenosu kojim je 1. tuženik ustupio 2. tuženiku novčanu tražbinu koju ima prema tužitelju na temelju predmetnog ugovora o kreditu.

8. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i ništetnosti ugovora o prijenosu tražbine između 1. i 2. tuženika.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu radi adaptacije poslovnog-stambenog objekta u kojem živi i radi, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužitelj prije sklapanja ugovora nije mogao pregovarati o spornim ugovornim odredbama, niti su mu bili pojašnjeni način, parametri i metodologija promjene kamatne stope te struktura i način obračuna tzv. ulazne naknade.

10. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud pozivom na čl. 3., čl. 59., čl. 81., 83., 84 i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te o plaćanju tzv. ulazne naknade, nepoštene i ništetne, slijedom čega u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi.

11. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 710,23 EUR, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. ZOO prihvaća zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja tzv. ulazne naknade pozivom na čl. 1115. ZOO.

12. U odnosu na prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) ističe da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da za tražbinu na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

13. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovora o prijenosu sklopljenog između tuženika, prvostupanjski sud je istaknuo da navedeni ugovor nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, slijedom čega se ne radi o ništetnom ugovoru. Ugovor o ustupu tražbine propisan je čl. 80 ZOO, a koji glasi: vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Prijenos tražbine iz ugovora o kreditu nije zabranjen, niti se radi o tražbini strogo osobne naravi, niti se narav tražbine protivi prenošenju na drugoga. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnim ugovora o prijenosu tražbine između 1. tuženika i 2. tuženika.

14.1. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima stranaka, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te o plaćanju tzv. ulazne naknade i isplatu novčanog iznosa koji je 1. tuženik stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, te kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovora o prijenosu tražbine između 1. tuženika i 2. tuženika.

14.2. No pazeći povodom izjavljene žalbe na pravilnost primijenjenog materijalnog prava (u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP), ovaj sud žalbu 1. tuženika nalazi osnovanom u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora, koja definira početnu kamatnu stopu i glasi “ Kamata: Redovna kamata 7.45%, godišnja“. Naime, time što je u odnosu na 1. tuženika utvrđeno da je povrijedio interese i prava tužitelja - potrošača, zaključujući ugovor o kreditu koristeći u njemu ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dakle, kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

15. Tužitelj u žalbi navodi da sporna tražbina kao glavni predmet ugovora o prijenosu tražbine utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu postaje neodređena i neodrediva. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 80 ZOO kojom je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga (st. 1). Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (st. 2.), a što u ovom sporu nije slučaj. Samim time što su pojedine odredbe ugovora o kreditu utvrđene ništetnim na povlači za sobom niti ništetnost cijelog ugovora o kreditu (čl. 324. st. 1. ZOO), pa posljedično ni ugovora o prijenosu tražbine, pri čemu u odnosu na visinu tražbine koju 2. tuženik ima prema tužitelju treba reći da dužnik može isticati primatelju (2. tuženiku), pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju (1. tuženiku) do časa kad je saznao za ustupanje.

16. S druge strane, 1. tuženik osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, kod donošenja zaključka suda, prema kojem se o odredbama potrošačkog ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu i odobravanje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koje bi bile protivne načelu savjesnosti i poštenja jer 1. tuženik nije dokazao da bi tužitelju pojasnio način, parametre i metodologiju promjene kamatne stope kao i koji stvarni troškovi su obuhvaćeni tzv. ulaznom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, 1. tuženik smatra da u konkretnom slučaju postoji zabrana ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, propisana čl. 84. ZZP/03, jer da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

19. U ovom postupku 1. tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem osobne bankarice (list 113 spisa) na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

20. Međutim, budući da iz stranačkog iskaza tužitelja, proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnim spornim odredbama, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

21. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužitelj s 1. tuženikom sklopio ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tužitelja te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornim odredbama nije pregovaralo.

22. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužitelju 1. tuženik nije prezentirao niti pojasnio način, parametre i metodologiju promjene kamatne stope niti o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su takve ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

23. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

24. 1. tuženik u žalbi osporava mogućnost provođenja testa poštenosti kao i rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe čl. 84. ZZP/03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

25. Što se tiče odredbe o ugovaranju kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom 1. tuženika treba reći da odredbe ugovora u pisanom obliku moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Stoga, pravilno prvostupanjski sud smatra da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivost kamatne stope u članku 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i 1. tuženika kao kreditora čime je ta odredba nepoštena, a u skladu s time u tom je dijelu ugovor ništav primjenom čl. 87. ZZP. Imajući na umu da je riječ o potrošačkom ugovoru, nije u pravu 1. tuženik kada tvrdi da je za ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope odlučno da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovor o kreditu mogao zaključiti drukčiji ugovor, odnosno umjesto promjenjive kamatne stope ugovoriti fiksnu kamatnu stopu. Riječ je o neodlučnoj okolnosti. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o netransparentnoj ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-342/2022-2 od 4. listopada 2022.)

26. S druge strane, pravilno 1. tuženik u razlozima žalbe ukazuje da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi na ime troškova za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje te odredbe za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03.

27.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", kako to pogrešno smatra 1. tuženik budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o "troškovima obrade", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača.

27.2. Pritom, na navode žalbe treba još reći da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Dakle, iako je točno da odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi nema mjesta ovom izuzetku u konkretnom slučaju jer ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne.

28. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

29. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

30. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li 1. tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih 1. tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je 1. tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

31. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

32. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

33. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u čl.3. tog ugovora, tužitelj preuzeo i obvezu snošenja drugih troškova veznih uz izradu Ugovora, npr. troškove solemnizacije (navedeno u čl. 10. Ugovora). Očito je da je 1. tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer 1. tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

34. Dakle, sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

35. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo 1. tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe (čl. 323. ZOO).

36. Utvrđeno je da je riječ o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.).

37. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u iznosu od 710,23 EUR, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao 1. tuženika na isplatu navedenih iznosa tužitelju, sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana plaćanja tzv. ulazne naknade, kao dana kada je 1. tuženik neosnovano stekao preplaćeni iznos.

38. Nadalje, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost 1. tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne naknade u trenutku stavljanja kredita u otplatu, kako je to odlučeno pobijanom presudom.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u svezi s člankom 155. ZPP te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023), koje tužitelj i 1. tuženik osporavaju za slučaj drugačijeg uspjeha u sporu, pri čemu ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (st. 365. st. 2. ZPP).

40. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom II., V. i VI. izreke (stavak I. izreke ove drugostupanjske presude), te odbiti žalbu 1. tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu sadržana u čl. 2. ugovora u dijelu koji glasi: „...promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ te u čl. 3. ugovora koji glasi: " Naknada: 1.00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita ", te u dijelu III. i IV. izreke (stavak II. izreke ove drugostupanjske presude), dok je pozivom na čl. 368. st. 2. ZPP trebalo prihvatiti žalbu 1. tuženika kao djelomično osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je utvrđena ništetnim odredba čl. 2. Ugovora u dijelu koji glasi: "Kamata: Redovna kamata 7.45% , godišnja“ (stavak III. izreke ove drugostupanjske presude)

41. Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu pod stavkom VII. izreke ostaje neizmijenjena (stavak IV. izreke ove drugostupanjske presude).

42. Tužitelju nisu priznati zatraženi troškovi sastava žalbe jer sa žalbom nije uspio (stavak V. izreke ove drugostupanjske presude).

U Varaždinu 5. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec