Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1276/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6632/2024-11 od 26. svibnja 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6632/2024-11 od 26. svibnja 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 78,13 EUR (sedamdeset osam eura i trinaest centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 214893 od 18.3.2008. godine zaključenog između tužitelja JP, [adresa], OIB: Stranica 9 od 9 34971571190 kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,00% (jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 (dvjestokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 84,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.3.2008. pa do isplate, i to po stopi do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka od 276,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali u obrazloženju žalbe ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti tako da taj žalbeni razlog nije osnovan.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporno:

- da su prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 18. ožujka 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 214893

- da je člankom 6.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno iznosi 1,00 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna i naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu tipični standardizirani (tipski) ugovor unaprijed sročen i priređen od strane tuženika. Sporna ugovorna odredba iz članka 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita ne sadrži navod od čega se sastoji navedena naknada, na što se odnosi, a niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. O visini naknade se nije pojedinačno pregovaralo pa prvostupanjski sud utvrđuje da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08.; dalje: ZOO), nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 i posljedično ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Takva činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj sud budući da proizlaze iz provedenog dokaznog postupka.

6.2. Međutim, prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje materijalno pravo kada ništetnost sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ocjenjuje primjenom, kako ga prvostupanjski sud naznačuje „Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03“, a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen 18. ožujka 2008. godine kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07.; dalje: ZZP/07) te eventualnu ništetnost sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu treba ocjenjivati primjenom tog zakona.

6.3. Člankom 96. stavak 1. ZZP/07 je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 102. stavak 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Dakle, članci 81. stavak 1. i 2. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) koje primjenjuje prvostupanjski sud su identičnog sadržaja kao i članci 96. stavak 1. i 2. i 102. stavak 1. ZZP/07 pa primjena neodgovarajućeg zakona nije utjecala na pravilnost prvostupanjske presude.

6.4. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i da je ništetna.

6.5. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP-a u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužitelja.

6.6. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

6.7. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

6.8. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba točke 6.1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

6.9. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.1. U skladu s člankom 74. točkom 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.2. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

7.3. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

7.4. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. točka 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja točkom 6.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. točka 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.5. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju članaka 1111. stavka 1. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz točke 6.1. Ugovora o kreditu u iznosu koji je iznos utvrđen u postupku i u žalbi nije osporavan. Zbog toga je primjenom članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena tuženikova žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda. Zbog istih razloga je odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 78,13 eura.

Koprivnica, 5. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić