Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1286/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-452/2024 od 29. svibnja 2025. koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-452/2024 od 10. lipnja 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-452/2024 od 29. svibnja 2025. koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-452/2024 od 10. lipnja 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka 182,79 EUR (stotinu osamdeset dva eura i sedamdeset devet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 5102284410 od 14. ožujka 2005., sklopljenog između stranaka, u dijelu koji glasi: „korisnik je dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita odnosno minimalno =200,00 HRK obračunate s datumom Ugovora".

II. Tužena Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužitelju MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 625,10 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. III Tužena je dužna tužitelju, naknaditi parnične troškove u iznosu od 490,58 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (sve iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporno:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 14. ožujka 2005. sklopili Ugovor o kreditu

- da je člankom 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate s datumom ugovora

- da je tužitelju naplaćena navedena naknada u iznosu od 625,10 eura.

6.1. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora. Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao banku, a člankom 10. Ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini kako je to određeno Ugovorom o kreditu. Obzirom da tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno ista odnosi to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.). Tu valja primijetiti da prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje Zakon o obveznim odnosima objavljen u „Narodnim novinama“ broj 35/05. jer je taj Zakon o obveznim odnosima stupio na snagu 1. siječnja 2006. te se stoga ne primjenjuje na predmetni Ugovor o kreditu koji je sklopljen 14. ožujka 2005. već treba primijeniti Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; dalje: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, ZOO u članku 12. sadrži odredbu o načelu savjesnosti i poštenja koja je identična odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.).

6.2. Obzirom na navedeno, prvostupanjski sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pa je stoga ništetna na temelju članka 87. stavak 1. ZZP-a utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna.

6.3. Tuženik se žali navodeći da prvostupanjski sud nije niti posebnim rješenjem prije donošenja presude niti posebnim rješenjem u okviru pobijane presude odlučio o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 344. i 345. ZPP-a. Međutim, prvostupanjski sud je na pripremnom ročištu održanom 6. svibnja 2025. donio odluku o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti na način da je taj prigovor odbijen. Člankom 301. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost, da sud nije stvarno ili mjesno nadležan, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, ili da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom, a stavkom 2. istog članka propisano je da protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari. Dakle, prvostupanjski sud je rješenjem odlučio o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti na način da je taj prigovor odbio, a budući da je prvostupanjski sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba pa tuženik u smislu članka 378. stavak 2. ZPP-a to rješenje može pobijati u žalbi protiv konačne odluke, odnosno u žalbi protiv pobijane presude, što on i čini.

6.4. Glede tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke Ugovorom o kreditu u članku 14. ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da stranke nisu pojedinačno pregovarale o navedenoj prorogacijskoj klauzuli kojom je ugovorena nadležnost suda u Rijeci, već je tuženik unaprijed formulirao tu odredbu, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja (potrošača) i time predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Naime, tužitelj je fizička osoba s prebivalištem u [adresa], a tuženik koji je pravna osoba (banka) je spornom prorogacijskom ugovornom odredbom odredio da je za sve sporove iz Ugovora o kreditu nadležan sud sjedišta tuženika, čime je isti ostvario pogodnost u bitno manjim troškovima te je stoga takva odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja jer stavlja tužitelja u neravnopravni položaj u pogledu mogućnosti pristupa sudu obzirom na mjesto prebivališta.

6.5. Člankom 81. stavak 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nepoštena ugovorna obveza je prema članku 87. stavak 1. ZZP-a ništetna.

6.6. Prorogacijska klauzula iz predmetnog Ugovora o kreditu očito je unaprijed formulirana od strane tuženika, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj utjecao na njezin sadržaj, a što tuženik u predmetnoj žalbi niti ne osporava. Isto tako je razvidno da ta odredba koja određuje u svakom sporu iz ugovora o kreditu mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača (tužitelja), a pogotovo u ovom konkretnom postupku gdje bi troškovi sudjelovanja tužitelja u postupku bili visoki jer isti ima prebivalište u [adresa]. S druge strane, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u [adresa], gdje tuženik ima svoju poslovnu jedinicu (poslovnicu). Stoga je i prema ocjeni ovoga suda ugovorena prorogacijska klauzula nepoštena ugovorna odredba koja ne obvezuje tužitelja.

6.7. Zbog tih razloga je prvostupanjski sud primjenom članka 59. ZPP-a pravilno zaključio da je mjesno nadležan prvostupanjski sud i pravilno je odbio prigovor mjesne nenadležnosti. Obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen upravo u poslovnici tuženika u [adresa], isto predstavlja djelatnost te poslovne jedinice te nije odlučno je li isti upisan u sudski registar. Slijedom navedenog taj tuženikov žalbeni razlog nije osnovan.

6.8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je sporna ugovorna odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu ništetna.

6.9. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP-a u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužitelja. Tom zakonskom odredbom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

7.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba točke 10. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.4. Odredbe članaka 1065. do 1068. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

7.7. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u Ugovoru o kreditu.

7.8. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točka 3. ZZP-a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja točkom 10. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točka 3. ZZP-a da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.9. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 23. prosinca 2024., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

8. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 214. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da je sporna ugovorna odredba ništetna već prilikom sklapanja predmetnog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

8.1. Tuženik se također žali protiv odluke o trošku postupka navodeći u žalbi da je tužitelju dosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, a u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice. Međutim, budući da je punomoćnik tužitelja pristupio ročištu za objavu presude, tužitelj u smislu Tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) ima pravo na taj trošak (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-935/2022, Rev-1222/2022, Rev- 559/2023 i Rev-772/2023) pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

8.2. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju članaka 210. stavka 1. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 10. Ugovora o kreditu u iznosu koji je iznos utvrđen u postupku i u žalbi nije osporavan. Zbog toga je primjenom članka 368. stavka 1. ZPP-a tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Zbog istih razloga je odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 182,79 eura.

Koprivnica, 5. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić