Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1282/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐR, [adresa] (ranije [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mračić & Partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3550/2023-49 od 17. srpnja 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3550/2023-49 od 17. srpnja 2025. u točkama I., II., IV., V. i VI izreke presude.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 401,31 EUR (četiristo jedan euro i trideset jedan cent).
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
«I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 4.006,80 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:
- 4,92 EUR od 1. travnja 2008.,
- 0,41 EUR od 1. svibnja 2008.,
- 0,95 EUR od 1. kolovoza 2008.,
- 15,66 EUR od 4. studenoga 2008.,
- 4,44 EUR od 30. prosinca 2008.,
- 12,71 EUR od 1. veljače 2009.,
- 18,66 EUR od 1. veljače 2009.,
- 19,51 EUR od 3. ožujka 2009.,
- 17,16 EUR od 1. travnja 2009.,
- 17,61 EUR od 1. svibnja 2009.,
- 13,30 EUR od 1. lipnja 2009.,
- 11,28 EUR od 28. srpnja 2009.,
- 12,05 EUR od 1. kolovoza 2009.,
- 13,45 EUR od 1. listopada 2009.,
- 13,33 EUR od 1. listopada 2009.,
- 11,52 EUR od 1. studenoga 2009.,
- 14,57 EUR od 1. prosinca 2009.,
- 17,10 EUR od 3. siječnja 2010.,
- 18,49 EUR od 1. veljače 2010.,
- 19,03 EUR od 2. ožujka 2010.,
- 23,14 EUR od 1. travnja 2010.,
- 22,41 EUR od 1. lipnja 2010.,
- 23,88 EUR od 1. lipnja 2010.,
- 37,03 EUR od 1. srpnja 2010.,
- 34,32 EUR od 1. kolovoza 2010.,
- 44,89 EUR od 2. rujna 2010.,
- 39,73 EUR od 1. listopada 2010.,
- 35,39 EUR od 1. studenoga 2010.,
- 44,83 EUR od 1. prosinca 2010.,
- 52,99 EUR od 1. siječnja 2011.,
- 48,44 EUR od 1. veljače 2011.,
- 51,80 EUR od 1. ožujka 2011.,
- 47,90 EUR od 1. travnja 2011.,
- 53,50 EUR od 11. svibnja 2011.,
- 65,11 EUR od 1. lipnja 2011.,
- 64,50 EUR od 2. srpnja 2011.,
- 80,51 EUR od 2. kolovoza 2011.,
- 73,43 EUR od 1. rujna 2011.,
- 65,67 EUR od 1. listopada 2011.,
- 64,84 EUR od 1. studenoga 2011.,
- 64,24 EUR od 1. prosinca 2011.,
- 67,94 EUR od 1. siječnja 2012.,
- 71,17 EUR od 1. veljače 2012.,
- 71,60 EUR od 1. ožujka 2012.,
- 68,82 EUR od 1. travnja 2012.,
- 70,88 EUR od 1. svibnja 2012.,
- 71,91 EUR od 1. lipnja 2012.,
- 70,16 EUR od 1. kolovoza 2012.,
- 70,65 EUR od 1. rujna 2012.,
- 69,33 EUR od 1. rujna 2012.,
- 65,72 EUR od 1. studenoga 2012.,
- 69,55 EUR od 1. studenoga 2012.,
- 70,99 EUR od 1. prosinca 2012.,
- 69,87 EUR od 2. veljače 2013.,
- 65,38 EUR od 3. veljače 2013.,
- 67,46 EUR od 3. ožujka 2013.,
- 68,58 EUR od 1. travnja 2013.,
- 67,86 EUR od 3. svibnja 2013.,
- 61,78 EUR od 1. lipnja 2013.,
- 61,16 EUR od 4. srpnja 2013.,
- 63,25 EUR od 3. kolovoza 2013.,
- 65,13 EUR od 1. rujna 2013.,
- 68,55 EUR od 1. studenoga 2013.,
- 66,92 EUR od 1. studenoga 2013.,
- 68,17 EUR od 1. prosinca 2013.,
- 69,49 EUR od 1. siječnja 2014.,
- 70,23 EUR od 1. veljače 2014.,
- 71,96 EUR od 1. ožujka 2014.,
- 70,90 EUR od 3. travnja 2014.,
- 69,15 EUR od 3. svibnja 2014.,
- 67,99 EUR od 1. lipnja 2014.,
- 68,87 EUR od 2. srpnja 2014.,
- 70,81 EUR od 2. rujna 2014.,
- 73,15 EUR od 2. rujna 2014.,
- 72,75 EUR od 1. studenoga 2014.,
- 74,36 EUR od 1. studenoga 2014.,
- 74,97 EUR od 1. prosinca 2014.,
- 74,55 EUR od 3. siječnja 2015.,
- 74,98 EUR od 1. veljače 2015. i
- 75,11 EUR od 1. ožujka 2015.
sve do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.538,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
III. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
IV. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 6,51 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:
- 1,41 EUR od 1. lipnja 2008. do isplate,
- 2,47 EUR od 1. kolovoza 2008. do isplate,
- 2,30 EUR od 1. rujna 2008. do isplate i
- 0,33 EUR od 1. listopada 2008. do isplate,
po gore navedenoj kamatnoj stopi.
V. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine, kao neosnovan.
VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan.»
2. Protiv točaka I., II., IV., V. i VI izreke presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:
- da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor 15. veljače 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 466-005/2008 za iznos od 20.689,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita
- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF.
6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljicom Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07.; dalje: ZZP/07) jer kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 102. stavak. 1. toga zakona.
7. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužiteljica, vraćajući kredit, zbog tečajne razlike platila ukupno 4.006,80 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedeni iznos tužiteljici plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.538,81 eura.
8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.
8.1. Međutim, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 96. i 97. ZZP/07.
8.2. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Tuženik je u tijeku ovog postupka imao mogućnost dokazivati da su tužiteljici prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu dane odgovarajuće informacije o svim bitnim parametrima za donošenje odluke da li će sa prednikom tuženika sklopiti Ugovor o kreditu sa ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, ali tuženik to nije dokazao tako da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na povrat kredita prema tečaju za CHF na dan plaćanja pojedinih anuiteta otplate kredita ništetne i kada je tužiteljičinu tražbinu utvrdio primjenom tečaja za CHF koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
8.3. Tuženik se nadalje žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je tužiteljici dopustio preinaku tužbe. Člankom 191. stavak 1. ZPP-a je propisano da preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužiteljica je tužbom zatražila dosudu iznosa od 4.235,62 eura, tijekom postupka je taj iznos smanjila na iznos od 4.220,10 eura da bi nakon provedenog završnog financijskog vještačenja snizila tužbeni zahtjev na iznos od 4.006,80 eura. Dakle, tužiteljica je kontinuirano smanjivala svoj tužbeni zahtjev, a smanjenje tužbenog zahtjeva u smislu citiranog članka 191. stavak 1. ZPP-a ne predstavlja preinaku tužbe tako da taj žalbeni razlog nije osnovan.
8.4. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stajalište prvostupanjskog suda da je prigovor radi prijeboja neosnovan nisu pravno relevantni. Prigovorom radi prijeboja obuhvaćeni su iznosi tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF no što je bilo u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova. Naime, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prijeboja, to je iz tog razloga pravilno odbijen taj prigovor.
8.5. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.
8.6. Tuženik se nadalje žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule je počeo teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/17 i prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine budući da je njezina tužba podnesena 15. svibnja 2023. čime je prekinut tijek zastare.
8.7. Tuženik se nadalje žali navodeći u žalbi da je pobijanom presudom pogrešno određen tijek zakonskih zateznih kamata. Pri tom se poziva na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/2020 i 83/2020) kojim je u članku 7. propisano da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu toga zakona ne teku zatezne kamate. Međutim, taj zakon se odnosi na ovršne i stečajne postupke, a ne i na parnične postupke u kojima stranke ostvaruju svoje tražbine pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.
8.8. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je prvostupanjski sud prilikom dosuđenja naknade troška parničnog postupka sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura, dakle i za one radnje koje su poduzete u vrijeme kada je vrijednost boda bila niža. Međutim, obzirom da je u Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te obzirom da je prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donio 17. srpnja 2025., dakle u vrijeme kada je u Tbr. 54. Tarife bilo propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura.
8.9. Proizlazi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, pravilno je utvrdio činjenično stanje i na njega je pravilno primijenio materijalno pravo pa nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi o tome da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
9. Zbog tih razloga je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđene su pobijane točke I., II., IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude. Zbog toga je odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 401,31 eura.
Koprivnica, 5. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kučić
