Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-594/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice KB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Renati Dozet Daskal, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., OIB: 81793146560, iz Zagreba, Radnička cesta 21, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-241/2023-17 od 24. prosinca 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-241/2023-17 od 24. prosinca 2024.;

- potvrđuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.351,12 EUR (slovima: tisuću tristo pedeset jedan euro i dvanaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eur i trideset tri centa) od 1. siječnja 2019., na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eura i trideset tri centa) od 1. siječnja 2020., na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eura i trideset tri centa) od 1. siječnja 2021., na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eura i trideset tri centa) od 1. siječnja 2022., na iznos od 121,80 EUR (slovima: sto dvadeset jedan eura i osamdeset centi) od 1. siječnja 2023., pa sve do isplate, te u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznos od 1.356,58 EUR (slovima: tisuću tristo pedeset šest eura i pedeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate,

- preinačuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici plati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eura i trideset tri centa) od 14. travnja 2018. do 31. prosinca 2018., na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eura i trideset tri centa) od 14. travnja 2019. do 31. prosinca 2019., na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eura i trideset tri centa) od 14. travnja 2020. do 31. prosinca 2020., na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eura i trideset tri centa) od 14. travnja 2021. do 31. prosinca 2021. i na iznos od 121,80 EUR (slovima: sto dvadeset jedan eura i osamdeset centi) od 14. travnja 2022. do 31. prosinca 2022. tako da se sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženik plati zakonsku zateznu kamatu po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) koja teče na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eura i trideset tri centa) od 14. travnja 2018. do 31. prosinca 2018., na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eura i trideset tri centa) od 14. travnja 2019. do 31. prosinca 2019., na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eura i trideset tri centa) od 14. travnja 2020. do 31. prosinca 2020., na iznos od 307,33 EUR (slovima: tristo sedam eura i trideset tri centa) od 14. travnja 2021. do 31. prosinca 2021. i na iznos od 121,80 EUR (slovima: sto dvadeset jedan eura i osamdeset centi) od 14. travnja 2022. do 31. prosinca 2022.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„Nalaže se tuženiku HRVATSKOM TELEKOMU d.d. Radnička cesta 21, Zagreb, OIB: 81793146560, platež tužiteljici KB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznosa od 1.351,12 € sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:

- od 14.04.2018. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2019. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2020. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2021. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2022. na iznos od 121,80 €, sve do isplate,

kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.356,58 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 24. 12. 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 8. siječnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu tuženika, 27. siječnja 2025., u kojem osporava navode žalbe u cijelosti i predlaže istu odbiti kao neosnovanu te potražuje troškove žalbe.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a pri čemu citira zakonski tekst navedene bitne povrede te naglašava da prvostupanjski sud nije dao valjano obrazloženje zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

5.1. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne razloge te je istu moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

5.2. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao vlasnice nekretnina preko kojih je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu na isplatu naknade za pravo puta koje je tuženik kao infrastrukturni operator u obvezi platiti.

5.3. Tuženik je osporio zahtjev tužiteljice jer da ona ne bi imala pravo na naknadu prije nego što je podnijela zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) koja je dužna utvrditi visinu naknade, te da ima pravo na isplatu tek od donošenja rješenja od strane HAKOM-a, a ne i prije toga.

5.4. Na temelju provedenih dokaza, prvostupanjski sud je utvrdio;

- da je tužiteljica vlasnica nekretnina označenih kao kčbr. [katastarska čestica] upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] i kčbr [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] sve u k. o. [katastarska općina], te suvlasnica u ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica],

- da je tuženik pred više godina (oko 2011. godine) izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu preko nekretnina tužiteljice,

- da je tužiteljica dana 6. rujna 2022. podnijela HAKOM-u zahtjev za utvrđenje infrastrukturnog operatora i visine naknade,

- da joj je HAKOM izdao Potvrdu o pravu puta broj 11508 kojom je tuženik utvrđen kao infrastrukturni operator,

- da je ukupna dužina trase TK mreže [adresa] na nekretninama tužiteljice 444,56 metara,

- da je određena naknada za pravo puta koju je tuženik dužan plaćati godišnje u iznosu od 307,33 eura s početkom plaćanja 6. rujna 2022.

5.5. Prvostupanjski sud navodi da je tuženik priznao tužiteljici da bi imala pravo na naknadu za pravo puta čije plaćanje je mogla zatražiti od 2011. godine, ali da je pogrešan njegov zaključak da bi to mogla tek nakon dobivanja Potvrde o pravu puta od HAKOM-a.

5.6. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 3. stavak 3. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 152/2011., 151/2014. i 95/2017.; dalje: Pravilnik) kojim je propisano da u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta HAKOM-u podnosi odnosno dostavlja infrastrukturni operator te je u tom članku taksativno navedeno koje podatke treba sadržavati zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta. Zbog toga da tužiteljica osnovano tvrdi da je obveza tuženika bila plaćati naknadu za pravo puta i prije nego se tužiteljica sama obratila HAKOMU sa zahtjevom. Navedenim Pravilnikom da je propisano kako zahtjev za izdavanje Potvrde o pravu puta pripada infrastrukturnom operatoru, dok nije predviđeno isto pravo i za vlasnika nekretnine, sve do izmjena i dopuna Pravilnika iz 2014. („Narodne novine“ broj 151/2014).

5.7. Prvostupanjski sud je stava da tuženik neosnovano smatra da bi Potvrda HAKOM- a imala konstitutivan učinak i da bi se tek izdavanjem iste, odnosno u rokovima propisanim podzakonskim aktom, uspostavila obveza operatora radi plaćanja naknade za korištenje tuđe nekretnine. Sve to imajući u vidu da se u korist infrastrukturnog operatora zakonom uspostavilo pravo puta, da Zakon o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/2008., 90/2011. i 80/2013., 71/2014. i 72/2017.; dalje: ZEK) propisuje obvezu plaćanja naknade, da Agencija utvrđuje obveze infrastrukturnih operatora i sadržaj članka 28. stavak 6. ZEK-a kojim se predviđa pravo vlasnika nekretnine na podnošenje zahtjeva radi utvrđivanja obveze infrastrukturnog operatora.

5.8. Zbog toga da tužiteljica temeljem članka 28. stavak 4. ZEK-a ima pravo na isplatu naknade po osnovi korištenja njezinih nekretnina u utuženom razdoblju koja prema članku 29. stavak 2. istog Zakona dospijeva godišnje, osim u slučaju kada bi se stranke sporazumjele o drugačijem načinu isplate. Drugačija odluka da bi odricala tužiteljici pravo na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U situaciji kada je tužitelj dužan trpjeti teret i ograničenje svojeg prava vlasništva, nije istovremeno dužan i unatoč tome što je teret uspostavljen u javnom interesu to činiti besplatno, odnosno bez isplate novčanog ekvivalenta po osnovi ograničenja njegovih prava, a kako mu je uostalom i zajamčeno odredbama ZEK-a. Kako se na potraživanje tužiteljice primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, to je tužiteljici dosuđena naknada za 2018., 2019., 2020. i 2021. godinu u iznosu od 307,33 eura za svaku godinu te za dio 2022. godine iznos od 121,80 eura, ili ukupno iznos od 1.351,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je to zatražila tužiteljica do isplate, po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

5.9. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

6. U svojoj žalbi tuženik ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka. Ostaje kod svog stava da tužiteljica nema pravo na isplatu naknade prije nego što je od HAKOM-a ishodila rješenje temeljem kojega će biti utvrđena obveza tuženika kao infrastrukturnog operatora na plaćanje naknade za pravo puta, odnosno prije 6. rujna 2022. Iako je tuženik u postupku osporavao i visinu utvrđene naknade po HAKOM-u, nije naveo činjenice zbog kojih smatra da visina naknade nije pravilno utvrđena, a u žalbi ne navodi razloge kojima bi se posebno osporavala visina naknade. Ista se osporava u okviru osporavanja osnove. U tijeku postupka, a i sada u žalbi tuženik se poziva na niz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojima da su tužitelji odbijeni sa istim zahtjevima jer odredbe ZEK-a i Pravilnika koje uređuju ovu materiju nemaju kogentnu narav po kojoj bi obveza plaćanja nastajala po samom zakonu bez podnošenja zahtjeva HAKOM-u i bez donošenja rješenja HAKOM-a, već se radi o normama dispozitivne prirode.

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u ZEK-u i Pravilniku.

6.2. Na nekretninama tužiteljice tuženik je 2011. godine izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu pa se na odnos stranaka primjenjuje Zakon o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/2008., 90/2011. i 80/2013., 71/2014. i 72/2017.) i Pravilnik koji su bili na snazi u to vrijeme. Godine 2022. donesen je novi Zakon o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 76/2022.; dalje ZEK/22) te se njegove odredbe primjenjuju u odnosu na naknadu koja je dospjela nakon stupanja na snagu tog Zakona.

6.3. Prema članku 28. stavak 1. ZEK-a smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. ZEK-a, uz ispunjavanje jednog od sljedećih uvjeta: da posjeduje građevinsku dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika ili da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja. Prema stavku 2. istog članka, u slučaju iz stavka 1. ovog članka Agencija izdaje potvrdu o pravu puta infrastrukturnom operatoru, u skladu s pravilnikom iz članka 29. stavka 1. ovog Zakona, dok je stavkom 4. propisano da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta. Člankom 29. stavak 1. ZEK-a za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavak 1. ovog Zakona plaća se naknada za pravo puta iz članka 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija. U ZEK/22 navedena materija je u bitnom na isti način regulirana u članku 63. i 64.

6.4. Člankom 3. Pravilnika reguliran je zahtjev infrastrukturnog operatora za izdavanje potvrde o pravu puta, a člankom 5. utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visina naknade za pravo puta po zahtjevu upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnine. Prema članku 6. stavak 1. Pravilnika, naknada za korištenje općeg dobra i nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te nekretnina u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba se plaća godišnje, po četvornom metru zemljišta, jednoznačno na cijelom području Republike Hrvatske za pojedine vrste nekretnina.

6.5. O spornom pitanju, a to je od kada je infrastrukturni operator dužan plaćati naknadu, odgovoreno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 411/2022-2 od 2. srpnja 2025. U prijedlogu za dopuštenje revizije Revd-4366/2021-2 od 24. studenoga 2021. postavljena su dva pitanja i to: „1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta? 2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta - „Narodne novine“ broj 152/11, 151/14 i 95/17 (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta – „Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?“

6.6. Na prvo pravno pitanje odgovoreno je: „…da infrastrukturni operator, nakon što je stekao pravo puta, ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.“ Na drugo pitanje je odgovoreno: „Obzirom na to da odredbama ZEK/11 i Pravilnikom/17 nije bila propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta, već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta, odgovor na drugo pitanje je taj da infrastrukturni operator nije bio u obvezi podnijeti HAKOM zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.“

6.7. Dakle, pogrešan je stav tuženika da on ne bi imao obvezu na plaćanje naknade za pravo puta prije izdavanja potvrde o pravu puta, odnosno prije nego HAKOM po zahtjevu vlasnika nekretnine utvrdi infrastrukturnog operatora i visinu naknade za pravo puta, jer je tuženik nakon izgradnje elektroničke infrastrukturne komunikacije stekao pravo puta po samom Zakonu i tada je i nastala njegova obveza na plaćanje naknade. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici naknadu u visini koju je utvrdio HAKOM na njezin zahtjev za 2018., 2019., 2020., 2021. i dio 2022. godine, a za koje godine nije nastupila zastara potraživanja.

6.8. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno dosudio zakonsku zateznu kamatu za 2018. godinu od 14. travnja 2018., za 2019. godinu od 14. travnja 2019., za 2020. godinu od 14. travnja 2020., za 2021. godinu od 14. travnja 2021. i za dio 2022. godine od 14. travnja 2022., obzirom da naknada dopijeva godišnje, pa je naknada za 2018. godinu dospjela sa 1. siječnja 2019., za 2019. godinu sa 1. siječnja 2020., za 2020. godinu sa 1. siječnja 2021., za 2021. godinu sa 1. siječnja 2022., a za 2022. godinu sa 1. siječnja 2023. Zbog toga je ovaj sud preinačio odluku o zakonskoj zateznoj kamati na način da je odbio zahtjev tužiteljice za plaćanje zakonske zatezne kamate na godišnji iznos nakade za 2018. godinu za vremenski period od 14. travnja 2018. do 31. prosinca 2018., na godišnji iznos nakade za 2019. godinu za vremenski period od 14. travnja 2019. do 31. prosinca 2019., na godišnji iznos nakade za 2020. godinu za vremenski period od 14. travnja 2020. do 31. prosinca 2020., na godišnji iznos nakade za 2021. godinu za vremenski period od 14. travnja 2021. do 31. prosinca 2021. i na iznos nakade za 2022. godinu za vremenski period od 14. travnja 2022. do 31. prosinca 2022.

7. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

8. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu tuženika jer isti nije bio nužan u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 5. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković