Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-1121/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Čačić predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućura, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbi tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 2025. poslovni broj: P- 595/2025-11, u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-595/2025-11 od 9. lipnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Uvažava se žalba tužitelja te se nalaže tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 da u roku 15 dana naknadi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zateznom kamatom od 5. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 da tužitelju naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 44,52 EUR (slovima: četrdesetčetiri eur i pedesetdva centa) u roku 15 dana dok se u preostalom dijelu u iznosu od 50,20 EUR zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbija.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I. izreke suđeno je: "Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 600802 od 2.10.2008. godine zaključenog između tužitelja KŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.". Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 412,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. listopada 2008. do isplate te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 856,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. lipnja 2025. po stopi pobliže određenoj u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i dosudi tuženiku trošak postupka uključujući i trošak žalbe, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje.
3. Prvostupanjsku presudu pobija i tužitelj i to u odluci o troškovima postupka kojom mu nije dosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da naloži tuženiku da mu naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 EUR.
4. Parnične stranke nisu odgovorile na žalbu protivne stranke.
5. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja osnovana.
6. Ispitivanjem pobijane presude i postupak koji je prethodio donošenju iste, a na temelju članka 365. stavka 2. ZPP kojim je propisano da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Tuženik uvodno u žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka međutim istu ne konkretizira, dok sadržajem žalbe ne ukazuje na bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa kako ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP po službenoj dužnosti pazi samo na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona, koje nije našao ostvarenim, to je taj žalbeni razlog tuženika ocijenjen neosnovanim.
8. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbu članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 699802 od 2. listopada 2008. sklopljenim između prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u jednokratnom iznosu od 1,10% od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 412,55 EUR u kojem iznosu je tužitelj s osnova te odredbe platio tu naknadu tuženiku prije isplate kredita 6. listopada 2008. zajedno sa zateznom kamatom od 7. listopada 2007. do isplate.
9. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne kao i onih utvrđenih na temelju ocjene pisanih isprava i provedenog dokaza saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenično stanje:
- da su prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 2. listopada 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 600802 koji je solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću iz Velike Gorice 3. listopada 2008. pod brojem OV- 20263/08 (dalje u tekstu: Ugovor o kredit)
- da je naprijed navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren kredit za kupnju vozila u iznosu od 16.747,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s rokom otplate od 48 mjeseci s ugovorenom kamatom po stopi od 5,90% godišnje promjenjivom u skladu s Odlukom banke te da je u članku 6.1. tog Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u jednokratnom iznosu od 1,10% od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita
- da tuženik nije tužitelju predao na uvid Odluku o kamatama i naknadama Kreditora tj. tuženika niti je istu dostavio u spis tijekom ovog postupka zbog čega sudu nije poznat sadržaj iste
- da je tuženik naplatio tužitelju tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3.108,33 kn odnosno sada 412,55 EUR dana 6. listopada 2008.
- da tužitelju nije bilo omogućeno s djelatnicima banke pregovarati o spornoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita niti je tužitelju bilo objašnjeno na što se odnosi ta naknada, odnosno koja usluga banke se njome plaća
- da je u vrijeme odobravanja predmetnog kredita tužitelj bio umirovljenik, a sredstvima odobrenog kredita kupio je automobil koji je koristio za privatne potrebe
- da je Ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka te da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru sastavljenim i otisnutim od strane banke što tuženik niti ne osporava
- da u Ugovoru o kreditu nije navedeno prema kojem tečaju se određuje naknada zbog čega je ta odredba iz članka 6.1. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva
- da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita kojeg je odobrio tužitelju jer nije predložio niti dostavio nikakve dokaze da je za administrativne troškove vezano uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja, a osobito nije dokazao da bi imao taj trošak upravo u utuženom iznosu
- da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj bio potrošač u smislu članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu 2. lipnja 2008. kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti djelatnosti slobodnog zanimanja koje svojstvo tužitelju tuženik nije osporio
te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključuje da je sporna odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu neodređena, da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je primjenom te odredbe tužitelj isplatio tuženiku 6. listopada 2008. iznos od 3.108,33 kn odnosno 412,55 EUR zbog čega je ta odredba sukladno članku 270. stavka 1. ZOO i članku 96. stavku 1. – 4. i članku 102. stavku 1. ZZP ništetna, pa kako je temeljem te ništetne odredbe tužitelj isplatio tuženiku nesporni iznos od 412,55 EUR na temelju članka 323. stavka 1. ZOO i članka 1111. stavka 1. ZOO nalaže tuženiku da tužitelju isplati navedeni iznos. Odluku o obvezi tuženika da tužitelju na utuženi iznos isplati zateznu kamatu od 7. listopada 2008. prvostupanjski sud temelji na članku 1115. ZOO jer je tuženik nesavjesni stjecatelj budući mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugradio ništetnu odredbu.
9.1. Prigovor zastare utužene tražbine sud prvog stupnja ocijenio je neosnovanim pozivajući se na odredbu članka 328. ZOO kojim je određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi kao i na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV- 47/2020-2) prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
10. Osporavajući pravilnost primijenjenog materijalnog prava tuženik ističe da je sukladno članku 81. Zakona o parničnom postupku (očito misleći na Zakon o zaštiti potrošača – ops. ovog suda) da bi se određena odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno da se ispune propisani uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva i da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U tom smislu smatra da je odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu jasna, određena, razumljiva i lako uočljiva tužitelju, a tvrdnju da se o toj odredbi nije pregovaralo tužitelj nije potkrijepio ni jednim dokazom niti je pokušao dokazati da bi se radilo o formuliranom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imao utjecaj. Tvrdi da je svaki ugovor koji sklapa s potrošačem prilagođen potrošaču pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razliku u bitnim sastojcima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Ukazuje na značenje pojma „formularni, tj. standardizirani ugovori“, a da bi i koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to ne znači da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovora upravo zato jer se nije radilo o adhezijskom ugovoru. Tvrdi da nije točno da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovora i da bi on donio proizvoljnu, jednostranu odluku naplate naknade za obradu i administraciju kredita bez znanja korisnika te očitim smatra da se o toj odredbi pregovaralo jer je izrijekom ugovorena i da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Ističe i da je naknada za obradu kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila uvriježena u praksi banaka te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati oko plaćanja te naknade. Zaključuje da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo koje bi suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama bez postojanja kojeg uvjeta nije bilo moguće pozivanjem na članak 81. ZZP-a utvrditi ništenim navedenu odredbu. Ponavlja da je iz njih moguće egzaktno utvrditi njihovu svrhu, namjenu i opseg te da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik postupao nedopušteno tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, niti je tužitelj predložio ijedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Tvrdi i da je sud pogrešno utvrdio da se radi o formularom (tipskom) ugovoru i da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo pri čemu ukazuje da je u odredbama ugovora tužitelj potvrdio da je upoznat s općim aktima tuženika i dao svoj pristanak na njihovu primjenu.
11. Iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na temelju kojeg je primjenom odredbi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 125/07 – ispravak – dalje u tekstu: ZZP/07) prvostupanjski sud ocijenio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu o obvezi tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita prije isplate kredita te utvrđeno činjenično stanje i na isto primijenjeno materijalno pravo ovaj sud prihvaća pravilnim.
12. Prije svega valja navesti da je za prosudbu spornog odnosa između stranaka relevantan Zakon o zaštiti potrošača/2007, koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 3. listopada 2008. i koji Zakon pravilno primjenjuje prvostupanjski sud, a ne Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. na koje odredbe se poziva tuženik u žalbi.
13. Člankom 96. stavkom 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 96. stavkom 4. ZZP/07 propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
14. U pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, sud je, kako to pravilno ističe i žalba, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i okolnost da su stranke pojedinačno pregovarale o pojedinim spornim odredbama ugovora o kreditu. Na okolnost da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo tuženik nije predložio ni jedan dokaz iako je sukladno već naprijed citiranoj odredbi članka 96. stavka 4. ZZP/07 teret dokaza takvog pregovaranja na tuženiku, već je u odgovoru na tužbu, kao i sada u žalbi, tvrdio da tužitelj svoje navode da se o toj odredbi nije pregovaralo nije potkrijepio niti jednim dokazom.
15. Na okolnost da se nije pojedinačno pregovaralo tužitelj je predložio dokaz svojim saslušanjem koji je i proveden. U svojem stranačkom iskazu tužitelj je okolnosno opisao razgovor s osobom u auto salonu u kojem mu je ta osoba za koju je pretpostavljao da je djelatnik banke, objasnila da je to za na njega najpovoljniji kredit, dok mu je za ulaznu naknadu koju je uočio tek kada je došao po ugovor u auto salon prije potpisivanja kod notara, ta osoba na njegov upit rekla da se ne može smanjiti i da je sastavni dio ugovora o kreditu i da se radi o troškovima banke.
16. Budući iz stranačkog iskaza tužitelja kao jedinog dokaza provedenog na okolnost pojedinačnog pregovaranja proizlazi da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.
17. Stoga ovaj sud utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da se u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/07 o odredbi članka 6.1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).
18. Odredba o plaćanju jednokratne naknade za obradu kredita u visini od 1,10%% od iznosa kredita koja se naplaćuje prije isplate kredita (članak 6. 1. Ugovora o kreditu) može se smatrati transparentnom u smislu članka 100. ZZP/07 kako to smatra tuženik jer je omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje za njega proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu. Međutim, iako je ta odredba transparentna ne znači ujedno i da je poštena. U konkretnom slučaju tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi sadrže tu naknadu i u kojoj visini svaki od njih). Da bi zahtjev materijalne transparentnosti iz članka 100. ZZP/07 kojim je propisano: „Ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.“ bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. U konkretnom slučaju tužitelju je nametnuta ugovorna obveze bez koje ne bi mogao sklopiti Ugovor o kreditu, a za koju nije znao što njome plaća.
19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
20. Ugovor kojeg je sastavio tuženik na način da je isti prilagodio konkretnom potrošaču u pogledu bitnih sastojaka ugovora kao što su glavnica kredita, kamatna stopa i vrijeme otplate, a kako to ističe i tuženik u žalbi, protivno navodima žalbe, tipski je ugovor kojeg je, a kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, unaprijed pripremio tuženik.
21. Stoga je i po ocjeni ovog suda sporna odredba nepoštena i posljedično ništetna na temelju članka 102. stavka 1. ZZP/07 jer se o toj, unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud koji je tu odlučnu činjenicu utvrdio na provedenom dokazu saslušanjem tužitelja, dok tuženik na kojem je teret dokaza sukladno članku 96. stavku 4. ZZP/07, na okolnost pojedinačnog pregovaranja nije predložio bilo koji dokaz zbog čega se njegove tvrdnje o suprotnom ne mogu prihvatiti osnovanim. Takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelju je tom odredbom nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima (niti je bila zabranjena), koju je dužan ispuniti i prije korištenja kredita i to uz sve ostale obveze plaćanja naknada nametnute daljnjim odredbama članka 6. istog Ugovora o kreditu, pa tako i naknade za vođenje računa za otplatu kredita.
22. O nepoštenosti i posljedično ništetnosti odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita u identičnim činjeničnim okolnostima pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024. i Rev-1420/2024 od 17. lipnja 2025.
23. Obzirom da su zbog iznesenih razloga žalbeni razlozi tuženika ocijenjeni neosnovanim i da je obvezavši tuženika na isplatu iznosa od 412,55 EUR u kojem iznosu mu je tužitelj platio naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita sa zateznom kamatom od tekućom od 7. listopada 2008., sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo (članak 1111. u vezi članka 323. ZOO i članak 1115. ZOO), valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uključujući i odluku o troškovima koju tuženik pobija posljedično osporavanju odluke o glavnoj stvari ne iznoseći nikakve razloge pobijanja u odnosu na kriterij i visinu dosuđenih troškova, a da ovaj sud u odluci o troškovima ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava.
24. Budući tuženik nije uspio sa žalbom to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
25. Tužitelj u žalbi osnovano smatra da ima pravo na trošak ročišta za objavu presude na kojem ga je zastupao punomoćnik u osobi odvjetnika jer se radi o trošku koji je potreban za vođenje parnice.
25.1. Naime, odredbom članka 335. ZPP uređeno je donošenje, objava, pisana izrada i dostava presude, pa tako i da presudu objavljuje sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća (stavak 3.), da se presuda mora donijeti, objaviti, izraditi i uručiti ili otpremiti, najkasnije u roku od 45 dana od dana kada je zaključena rasprava (stavak 4.), da je ročište na kojem se presuda objavljuje sud dužan zakazati na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, a ako jedna od stranaka nije prisustvovala ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, sud će je pismeno obavijestiti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (stavak 6.), da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (stavak 7.), da će stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istoga dana. Člankom 336. ZPP propisano je: Kad se presuda objavljuje, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća javno će pročitati izreku i saopćiti ukratko razloge presude. Ako je javnost na glavnoj raspravi bila isključena izreka presude uvijek će se javno pročitati, a sud će odlučiti hoće li se i koliko isključiti javnost pri objavi razloga presude. Svi prisutni saslušat će čitanje izreke presude stojeći.
25.2. Iz naprijed citiranih odredbi ZPP proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), te od dana objave i uručenja počinje teći i rok za žalbu. Stoga je i po ocjeni ovog suda, a protivno prosudbi prvostupanjskog suda, trošak za zastupanje na ročištu za objavu presudu potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP i zbog čega je tužitelju valjalo priznati taj trošak.
25.3. Zbog naprijed navedenog uvažena je žalba tužitelja te mu primjenom članka 155. ZPP i članka 154. stavka 1. ZPP dosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u visini određenoj Tbr. 9. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25 – dalje u tekstu: Tarifa) uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife, a što iznosi 125,00 EUR sa zateznom kamatom na taj iznos od dana donošenje ove odluke sukladno članku 151. stavku 3. ZPP.
26. O troškovima zastupanja na ročištu za objavu presudu kao potrebnim za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim svojim odlukama pa tako i odlukama broj Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 20222 i Rev 559/2023 od 18. listopada 2023.
27. Budući je tužitelj uspio sa žalbom to je primjenom članka 154. stavka 1. ZPP tuženik obvezan naknaditi mu trošak žalbe u iznosu od 44,52 EUR, a koji trošak se sastoji od troškova za sastav žalbe u iznosu od 31,25 EUR sukladno Tbr. 10. točki 4. Tarife, Tbr. 46. Tarife i Tbr.54. Tarife te pristojbe na žalbu u iznosu od 13,27 EUR sukladno Tar.br. 3. stavka 4. u vezi Tar.br. 1. stavka 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23). Tužitelj trošak žalbenog postupka potražuje u iznosu od 94,72 EUR pa ga je stoga za iznos od 50,20 EUR valjalo odbiti budući nije osnovan.
U Varaždinu 5. studenog 2025.
Predsjednica vijeća
Ivana Čačić
