Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-917/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AWAZE A/S, Virumgardsvej 27, Virum, Kraljevina Danska, OIB: 87687957339, koje zastupa punomoćnik Marko Zagorac, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika PP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Povrv-264/2024-11 od 4. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Povrv-264/2024-11 od 4. lipnja 2025.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I izreke odbijen je tužbeni zahtjev i ukinut je platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar, Zagreb, poslovni broj: Ovrv-42/2023 od 12. travnja 2023. kojim je naloženo ovršeniku, sada tuženiku, da ovrhovoditelju, sada tužitelju, namiri tražbinu u iznosu od 6.528,00 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 29.ožujka 2022. pa do isplate, dok je točkom II iste odluke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 500,00 EUR, sve u roku od 15 dana

2. Navedenu presudu kao i rješenje o trošku pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj u cijelosti, i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka propisanih člankom 354. stavkom 1. u svezi sa stavkom 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 355. ZPP-a, uz prijedlog da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj traži trošak sastava žalbe.

3. U žalbi navodi da je nerazumljiv stav prvostupanjskog suda o tome da je nebitna pravna narav dokumenata koji su stranke potpisale 26. listopada 2018. , jer tužitelj smatra da iz dokaznog postupka proizlazi da se radi o aneksu ugovora zaključenog 31. svibnja 2015., koji je nastavio obvezivati stranke i u daljnjem razdoblju, pa tako i tijekom 2021. godine, na koji period se odnosi utužena tražbina, s obzirom da je tuženik izjavio raskid tek 15. lipnja 2021. Smatra da tuženika na naknadu prouzročene izgubljene dobiti nije obvezivala nekakva fantomska ugovorna odredba koja mu nije predočena, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, već odredba Općih uvjeta poslovanja, a visina izgubljene dobiti je različita od slučaja do slučaja i ne postoji nekakav univerzalni način izračuna iste koji bi se mogao primjenjivati na sve slučajeve, zbog čega je prvostupanjski sud trebao izvesti dokaz financijskog vještačenja i pomoću njega utvrditi iznos štete odnosno izgubljene dobiti. Ističe i da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo u vidu odredbe članka 295. stavka 3. ZOO-a, jer ne postoje posebne pogodbe u aneksima od 26. listopada 2018. godine o trajanju ugovora, već to pitanje uređuju jedino odredbe Općih uvjeta poslovanja, slijedom čega ne može postojati ni neslaganje odnosno suprotnost između odredbi aneksa od 26. listopada 2018. godine i odredbi Općih uvjeta poslovanja.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužitelja je neosnovana.

6. Predmet spora među strankama je potraživanje tužitelja prema tuženiku temeljem Ugovora o pružanju usluga smještaja za smještajne jedinice tuženika pod šiframa CKC 853, CKC 854, CKC 855 i CKC 904, koji ugovor su stranke sklopile 22. srpnja 2015., odnosno kasnije temeljem Obrazaca za promjenu i nadopunu podataka – reaktivacija potpisanih 26. listopada 2018. Tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, a u vidu izgubljene dobiti koju je tužitelj trebao ostvariti od suradnje s tuženikom u sezoni 2021., do koje suradnje tvrdi da nije došlo.

7. Na temelju između stranaka nespornih činjenica, kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom čitanjem svih pisanih isprava te saslušanjem tuženika i svjedokinje JP u svrhu dokazivanja, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da su 22. srpnja 2015. između prednika tužitelja i tuženika kao vlasnika apartmana za odmor sklopljena četiri Ugovora o pružanju usluga smještaja za smještajne jedinice tuženika koje su označene pod šifrom CKC 853, CKC 854, CKC 855 i CKC 904,

- da je ugovorna obveza tuženika bila primati goste koji su rezervirali smještaj posredstvom tužitelja u svoje smještajne jedinice, a ugovor je sklopljen na neodređeno vrijeme,

- da je 31. svibnja 2018. tuženik izjavio raskid predmetnih ugovora putem e-mail korespondencije,

- da je 26. listopada 2018. među strankama sklopljen dokument pod nazivom „Obrazac za promjenu i nadopunu podataka – reaktivacija“, koji se odnosi na isti opis smještajnih jedinica, a u kojem je kao period najma naveden od 15. svibnja do 15.listopada 2019., uz vlastito zauzeće tuženika kao vlasnika u razdoblju od 11. do 25. srpnja 2019.

8. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev u cijelosti i ukida platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar, Zagreb, poslovni broj: Ovrv-42/2023 od 12.travnja 2023. cijeneći kao prethodno pitanje valjanost dodataka ugovora, odnosno obrazaca potpisanih 26. listopada 2018. („Obrazac za promjenu i nadopunu podataka – reaktivacija“, u daljnjem tekstu: obrasci ugovora) te smatrajući da je sve navedeno potpisao upravo tuženik, kao i da je njegova tvrdnja da nije potpisao obrasce iz 2018. bila usmjerena isključivo na izbjegavanje eventualnih obveza. Nadalje, prvostupanjski sud drži da su stranke postigle suglasnost oko bitnih sastojaka ugovora, potpisujući „Obrazac za promjenu i nadopunu podataka – reaktivacija“, te neovisno o tome naziva li se taj obrazac novim ugovorom, aneksom ili nekim trećim nazivom, drži da iz njega proizlazi da su se stranke usuglasile da će tužitelj popunjavati smještajne jedinice tuženika u razdoblju od 15. svibnja 2019. do 15. listopada 2019., pa zaključuje da je ugovor sklopljen samo za sezonu 2019., bez obzira na to što u OU/2018 stoji da ugovor ostaje na snazi na neodređeno vrijeme, odnosno dok se ne otkaže. Prvostupanjski sud stoga zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi tuženik prema njemu bio u ugovornoj obvezi u sezoni 2021., na koje razdoblje se odnosi utuženo potraživanje, a također i da nije dokazao visinu zahtjeva, odnosno da je za tužitelja uopće došlo do izgubljene dobiti, kao i to u čemu bi se ona sastojala.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, te nije našao da bi prvostupanjska presuda bila zahvaćena bitnim povredama na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Nadalje, ovaj sud ne nalazi niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe žalba, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući su u presudi iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, a niti drugim provedenim dokazima.

11. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Pobijana presuda donesena je nakon rasprave i kontradiktornog postupka u kojem je vlastitim prijedlozima sudjelovao tužitelj, a sud ima ovlast ocjenjivati provedene dokaze, pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo.

12. Konačno, sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pri čemu činjenično stanje utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka niti tužitelj u žalbi ne osporava.

13. Pritom osnovano tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da bi „Obrazac za promjenu i nadopunu podataka – reaktivacija“ od 26. listopada 2018. stvorio prava i obveze za ugovorne strane samo za razdoblje od 15. svibnja 2019. do 15. listopada 2019., jer suprotno proizlazi iz Općih uvjeta iz rujna 2018. koji su važili u vrijeme sklapanja predmetnog pravnog posla, a koje je tuženik ne samo zaprimio uz navedeni Obrazac, već na kraju istih i stavio svoj potpis. Prema tim Općim uvjetima proizlazi, baš kao i prema prethodnim važećim 2016. godine u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora, taj ugovor ostaje na snazi na neodređeno vrijeme dok se ne otkaže, pa ovaj drugostupanjski sud prihvaća stav tužitelja da je aneksima (nazvanim „Reaktivacija“) od 26. listopada 2018. godine došlo do izmjene osnovnog ugovora iz 2015. godine, ali kojom izmjenom su stranke samo precizirale cijene i razdoblje iznajmljivanja u 2019. godini, a nikako ograničile njegovo vremensko trajanje. Pritom i iz iskaza samog tuženika proizlazi da mu je tužitelj slao goste sve do 2021. godine (prema njegovom iskazu doduše „neredovito“), dakle suradnja stranaka nedvojbeno je tekla i tijekom 2019. te 2020. godine.

14. Međutim, ovaj drugostupanjski sud smatra da navedeni pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o pravnom i vremenskom dosegu aneksa ugovora, pa time i djelomično pogrešna primjena materijalnog prava, ipak ne može dovesti do drugačije odluke o tužiteljevom zahtjevu.

15. U tom smislu, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud pravilno primjenjuje pravilo o teretu dokazivanja iz odredbe članka 219. stavka 1. i članka 221.a ZPP-a kada utvrđuje da tužitelj nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadom imovinske štete koja se ogleda u izgubljenoj dobiti, te pravilno tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan, pri čemu samim odbijanjem dokaznog prijedloga tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja tužitelj nije onemogućen u raspravljanju. Naime, neprihvaćanje prijedloga stranke za izvođenjem dokaza predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a samo u slučaju kada iz ostalih razloga presude nije jasno zbog čega izvođenje predloženih dokaza ne bi bilo potrebno, što ovdje nije slučaj.

16. U ovom pravnom odnosu tužitelj je, što i sam u žalbi u više navrata apostrofira, u sezoni tijekom 2021. godine imao s tuženikom postojeći i valjani ugovorni odnos, jer je tuženik isti otkazao nepravovremeno, odnosno tek dana 27. svibnja 2021., što znači da je ugovor prestao proizvoditi pravne učinke tek za kalendarsku godinu 2022. Dakle, tužitelj je imao ne samo pravo već i ugovornu obvezu tijekom ljetne sezone 2021. pokušati popuniti smještajne kapacitete tuženika, odnosno poslati mu goste, a tek ukoliko bi tuženik te goste odbio primiti, za tužitelja bi nastala štetna radnja, pa time i odgovornost za štetu u smislu odredbe čl. 342. i 346. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO). Tužitelj navedeno ne samo da ne dokazuje tijekom prvostupanjskog postupka, nego čak niti ne tvrdi, pri čemu sud prihvaća iskaz tuženika, kojem ni tužitelj ne prigovara, o tome da mu u sezoni 2021. tužitelj nije poslao niti jednog gosta.

17. Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud drži da tužitelj, na kojemu leži teret dokaza, doista nije dokazao da je tuženik uopće povrijedio svoju ugovornu obvezu, pa time niti počinio štetnu radnju, što je preduvjet za odgovornost za štetu.

18. Nadalje, točno je da je tužitelj prije zaključenja prethodnog postupka predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost visine navodne štete, navodeći se da je njegova šteta izračunata na način da je projicirana tjedna zarada tužitelja pomnožena s projiciranom popunjenošću tuženikove smještajne jedinice u pojedinim dijelovima sezone, te je projicirana tjedna zarada tužitelja izračunata kao razlika između tjedne zarade tuženika (tzv. owner price) i tjedne cijene po kojoj se smještajna jedinica iznajmljuje odnosno cijene koju gost plaća (tzv. sales price), a tako izračunata tjedna dobit tužitelja umanjena za 20%, množi se sa projiciranim brojem tjedana zauzeća u kojima bi gosti odsjedali u smještajnoj jedinici tuženika u toku sezone 2021. Međutim tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka na tu okolnost nije dostavio bilo kakvu dokumentaciju koja bi predstavljala temelj za navedeno vještačenje, čak i kada bi se uzelo da postoji štetna radnja i odgovornost tuženika.

19. Dakle tužitelj do zaključenja prethodnog postupka nije postupio sukladno odredbi članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a te nije iznio činjenice i dostavio dokaze na okolnost osnove, a ni visine njegove tražbine, nije dostavio podatke o projiciranoj tjednoj zaradi tužitelja, o popunjenosti tuženikovih smještajnih jedinica u prethodnim godinama, niti o tome koliko iznose tzv. owner price i tzv. sales price, pa sud doista ne vidi na temelju čega bi financijski vještak izradio nalaz.

20. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 299. i 221.a ZPP-a i odbio provođenje dokaza financijskim vještačenjem, jer je tužitelj taj koji je bio dužan dostaviti sve isprave, odnosno obrazložiti nemogućnost njihove pribave, u smislu odredbe članka 232. ZPP-a. Pritom valja istaknuti da navedene podatke o projiciranoj tjednoj zaradi tužitelja, kao i one o popunjenosti tuženikovih smještajnih jedinica u prethodnim godinama, može i mora imati samo tužitelj.

21. Konačno valja reći da se dokazi u parničnom postupku izvode radi provjere istinitosti navoda stranaka o spornim odlučnim činjenicama, a da bi vještak mogao ispuniti svoju zadaću, odredbom članka 259. stavka 2. ZPP-a propisano je da se vještaku mogu davati razjašnjenja, te mu se može dopustiti i razmatranje spisa, a na zahtjev vještaka mogu se izvoditi i novi dokazi da bi se utvrdile okolnosti koje su važne za stvaranje mišljenja vještaka. Iz navedenog dakle proizlazi zaključak da vještak nije ovlašten samostalno provoditi dokaze o spornim činjenicama važnim za odluku, niti sugerirati tužitelju na čemu da utemelji svoj zahtjev, već vještakov zahtjev za izvođenje dodatnih dokaza treba shvatiti u smislu davanja odgovarajućeg poticaja za dostavom pojedinih daljnjih potrebnih dokaza, za koje stranka koja predlaže vještačenje nije znala niti mogla znati da će joj biti potrebni, no ne znači da će sud provoditi financijsko vještačenje u predmetu u kojem stranka koja ga predlaže ne dostavlja baš nikakvu dokumentaciju.

22. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, a koju odluku prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

23. Slijedom naprijed iznesenog, pobijanu presudu suda prvog stupnja je valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a žalbu tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

24. Žalba tužitelja ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz izreke prvostupanjskog rješenja, kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR, niti su u donošenju te odluke, koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a, počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđeno je rješenje o trošku u sklopu prvostupanjske presude.

25. Obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 5. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec