Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-879/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, zastupan po punomoćnici BV, dipl.iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10739/2023-10 od 7. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10739/2023-10 od 7. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u točki I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 11.461,68 eur s pripadajućim zateznim kamatama od 7.12.2023. do isplate, a u točki II. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti u korist tužitelja, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. U žalbi tužitelj osporava primjenu odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023. – dalje ZOOP) ističući da je prema istoj tuženik kao osiguravajuće društvo otklonilo svoju obvezu isplate štete prema tužitelju nastalu iz štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik tuženika budući da je visina invalidske mirovine zbog ozljede na radu uvijek viša od invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada pa stoga da rezultat financijskog vještačenja po navedenoj zakonskoj normi niti ne može rezultirati razlikom koju bi tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju. Tužitelj smatra pravilnim na pravni odnos stranaka primijeniti odredbe članka 161. i članka 164. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021., 119/2022. - dalje ZMO), koji je stupio na snagu 1.1.2019. i kao kasniji zakon derogirao odredbe ZOOP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 11.461,68 eur s osnova isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1.3.2021. do 31.10.2023. osiguraniku tužitelja.

7. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja – prometne nesreće 27.5.1996. koju je skrivio osiguranik tuženika, da je osiguranik tužitelja ostvario pravo na invalidsku mirovinu i da je tuženik isplaćivao tužitelju naknadu za razmjerni dio isplaćene mirovine. Prema rješenju tužitelja broj 877 od 26.5.1998. i Zaključku od 31.10.2000. utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja EV, iz [adresa], utvrđen gubitak sposobnosti za rad i to 50% zbog bolesti i 50% zbog povrede izvan rada.

7.1. Među strankama je sporno pripada li tužitelju naknada štete s osnova isplaćene invalidske mirovine primjenom odredbi ZMO-a koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata ili se na predmetni odnos stranaka ima primijeniti odredba članka 27. ZOOP-a.

8. Prvostupanjski sud je odlučio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba članka 27. ZOOP-a sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama Rev 2140/2018 od 13.7.2022., Rev 12/2022 od 12.1.2022. i Rev 5292/2019 od 16.6.2020., prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno kada je izvršena isplate mirovine, a ne zakon u vrijeme nastanka samog štetnog događaja.

8.1. Obzirom da tužitelj na kojem je teret dokaza visine štete nije predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja postojanja stvarne štete u visini razmjernog iznosa mirovine, odnosno postoji li razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja EV i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj, to prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 221. a ZPP-a zaključuje da tužitelj nije dokazao visinu stvarne štete koja bi mu s osnove isplaćene invalidske mirovine za utuženo vremensko razdoblje pripadala te koju bi tuženik eventualno bio u obvezi naknadi tužitelju pa odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučuje da svaka strana snosi svoj trošak postupka.

9. Zauzeto pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te su neosnovani žalbeni razlozi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kao i o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

10. Naime, pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja suda EU, kao i shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odlukama broj Rev- 2320/2015-2 od 21. svibnja 2015., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev997/16 od 19. studenoga 2019., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-1067/12-2 od 05. prosinca 2017., Rev- 454/08-2 od 14. siječnja 2009., Rev-1061/03-2 od 23. rujna 2004. i dr. 14. U odluci EU suda C-371/12 od 23. siječnja 2014., izneseno je pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornosti za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C-484/09 od 17. ožujka 2011 BVF).

10.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, koji kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, - 4 - Rev 631/2023-2 Rev- 388/2018 od 15. kolovoza 2020, Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021 i dr., za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP-u koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO- u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

10.2. Navedeno iz razloga jer treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP-a, te je u konkretnom slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-u, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP-om. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene u ZOOP-u propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP-u. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: ''Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.''. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

10.3. Prema navedenom, prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari pravilno odlučio primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP-u koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“, sukladno kojoj obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja (tako i Rev 631/23 od 9.1.2024.).

11. Slijedom izloženog pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osigurateljeva štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan čl. 27. ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a koja odredba podrazumijeva razmjerni iznos isplaćene mirovine, koji u svakom slučaju treba utvrditi, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

12. Budući da tužitelj, na kojem je teret dokaza glede visine potraživanja prema odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a, nije pružio dokaz u tom smjeru, a u žalbi niti ne spori da primjenom odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP-a niti ne postoji razlika iznosa invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a koju bi štetu u skladu s člankom 27. ZOOP-a tužitelj mogao osnovano potraživati od tuženika, to je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

13. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 5. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić