REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču – Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč – Parenzo
Posl. br. P-364/2025-53
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu tog suda mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Plave lagune d.d. Poreč, Rade Končara 12, OIB: 57444289760, zastupane po punomoćnici MC, specijalistici za pravne poslove, zaposlene kod tužitelja, protiv tuženika TC, iz [adresa], 154. brigade hrvatske vojske 3, OIB: [osobni identifikacijski broj] (nasljednika iza pok. UC), zastupan po punomoćniku Liviju Marcan, odvjetniku iz [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 24. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 05. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava na računima tužitelja Plava Laguna d.d., Poreč, Rade 12, OIB 57444289760, zaplijenjenih i prenesenih na račun tuženice KC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u postupku izravne naplate na temelju presude Općinskog suda u Bujama- Buie, posl. broj P-199/09-64 od dana 24. lipnja 2010. godine.
Il Nalaže se Financijskoj agenciji obustaviti daljnje pljenidbe novčanih sredstava tužitelja po osnovi zahtjeva za izravnu naplatu tuženice od dana 21. siječnja 2021. godine, a koji zahtjev je podnesen na temelju presude Općinskog suda u Bujama - Buie, posl. broj P- 199/09-64 od dana 24. lipnja 2010. godine
III Nalaže se tuženici da tužitelju isplati novčana sredstva prenesena joj u postupku izravne naplate pri Financijskoj agenciji na temelju presude Općinskog suda u Bujama
- Buie, posl. broj P-199/09-64 od dana 24. lipnja 2010. godine, u iznosu od 12.525,83 eura[1] /94.376 09 kn uvećanom za zakonske zatezne kamate tekuće od dana svakog pojedinog prijenosa kako slijedi:
- na iznos od 5.407,00 eur/40.739,03 dana 22.01.2021. godine;
- na iznos od 323,57 eur/2.437,91 dana 16.02.2021. godine;
- na iznos od 323,57 eur/2.437,91 dana 16.03.2021. godine;
- na iznos od 323/57 eur/2.437,91 dana 16.04.2021. godine;
- na iznos od 323,67 eur/2.438,68 dana 18.05.2021. godine;
- na iznos od 323,57 eur/2.437,91 dana 16.06.2021. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.07.2021. godine;
- na iznos od 323,62eur/2.438,28 dana 17.08.2021. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.09.2021. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.10.2021. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.11.2021. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.12.2021. godine;
- na iznos od 323,66 eur/2.438,63 dana 18.01.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.02.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.03.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.04.2022. godine;
- na iznos od 323,61 eur/2.438,26 dana 17.05.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.06.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,88 dana 16.07.2022. godine;
- na iznos od 323,61 eur/2.438,24 dana 17.08.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,88 dana 16.09.2022. godine;
- na iznos od 323,66 eur/2.438,59 dana 18.10.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,88 dana 16.11.2022. godine;
po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.
IV Nalaže se tuženici da tužitelju, troškove ovog parničnog postupka uvećane za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude, u roku od 8 dana od dana donošenja ove Presude."
II Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.271,40 eura, u roku 15 dana.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 31. ožujka 2021. godine podnio tužbu protiv UC radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U tužbi navodi da je sveopći pravni slijednik trgovačkog društva Istraturist Umag d.d. (OIB 22738374612), i to na temelju pripajanja provedenog Rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu posl. Br. Tt-17P390-3 od dana 29.12.2017. godine. Tužitelj je u svojstvu ovršenika podnio prijedlog radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa zahtijevanog od strane tuženice kao ovrhovoditeljice putem zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P199/09-64 od dana 24. lipnja 2010. godine, a temeljem kojeg su tužitelju dana 21. siječnja 2021. godine zaplijenjena novčana sredstva u ukupnom iznosu od 40.793,03 kn. Povodom navedenog prijedloga tužitelja, sud da je Zaključkom posl.br. Ovr-79/2021-6 od dana 15. ožujka 2021. godine, a kojeg je tužitelj uredno zaprimio dana 17. ožujka 2021. godine, tužitelja uputio da u roku 15 (petnaest) dana od dostave istoga pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate kod Financijske agencije pokrenute na temelju navedene Presude kao ovršne isprave, te je tužitelj istu i ovom tužbom pokrenuo. U parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Bujama-Buie pod posl.br. P-199/09 Presudom je naloženo trgovačkom društvu Istraturist Umag d.d. (pravnom predniku tužitelja) da tuženici nadoknadi materijalnu štetu isplatom iznosa od 157.753,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1 Uredbe vlade RH o visini stope zatezne kamate od 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče na pojedine dijelove tog iznosa kako je pobliže navedeno u samoj Presudi, sve to u roku od 8 dana. Točkom II. Presude odbijen je zahtjev tuženice u preostalom dijelu, a koji se odnosi na zatražene zakonske zatezne kamate za razdoblje prije 15. siječnja 2005. godine. Nadalje, točkom III. Presude naloženo je tužitelju da tuženici isplaćuje mjesečnu novčanu rentu u iznosu od 2.437,53 kune i to najkasnije do 15. dana u mjesecu za tekući mjesec počevši od 15. veljače 2010. godine pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s time da je iznose dospjele do pravomoćnosti Presude dužan isplatiti odjednom, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, sve u roku 8 dana. Navedena je Presuda postala ovršna dana 01.11.2010. godine. Radi naplate potraživanja novčane rente za razdoblje od listopada 2019. godine do siječnja 2021. godine, te budućih iznosa s dospijećem 15. dana u mjesecu počevši s 15. veljače 2021. godine sve dok budu postojali zakonski uvjeti, a sukladno Presudi, tuženica je dana 21. siječnja 2021. godine podnijela Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu navedenih tražbina. Temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tužitelju su dana 21. siječnja 2021 godine zaplijenjena novčana sredstva u ukupnom iznosu od 40.793,03 kn. Kako je Presuda postala ovršna dana 01.11.2010. godine, to je podnošenjem Zahtjeva za izravnu naplatu dana 21. siječnja 2021 godine protekao 10-godišnji zakonski rok u kojem je tuženica mogla tražiti (izravnu) naplatu svojih potraživanja iz Presude, odnosno nastupila je zastara predmetnih potraživanja tuženice. Nadalje, u obrazloženju Presude se navodi (str. 10. zadnji pasus) da je sud prihvatio i dio tužbenog zahtjeva tužiteljice (ovdje tuženice) koji se odnosi na dosuđivanje novčane rente temeljem čl. 195. st. 2. i čl. 188. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 53/91, 73/91, III/93, 3/94, 7/96 i 91/96, u daljnjem tekstu. ZOO/91) i to u iznosu od 2.437,53 kn, te da je prihvatio iznos mjesečne rente kojeg je zahtijevala tužiteljica (ovdje tuženica) jer da se radi o iznosu koji predstavlja prosjek pojedinih razlika (točnije, posljednje tri) koje je utvrdio vještak, a koji će iznos zarade po stavu suda tužiteljica (ovdje tuženica) izvjesno u budućnosti mjesečno gubiti, i to sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Odredbom čl. 188. st. 1. ZOO/91 propisano je da se u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme, dok je st. 2. istog članka propisano da se novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi što drugo. Nadalje, odredbom čl. 195. st. 2. ZOO/91 propisano je da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. Tužitelj smatra da su prestali postojati zakonski uvjeti određeni točkom Ill. Presude za plaćanje novčane rente, i to danom kada je tuženica ispunila uvjete za punu starosnu mirovinu, odnosno dana 28.09.2019. godine, a do kojeg je datuma tužitelj tuženici uredno plaćao navedenu novčanu rentu. Naime, odredbom čl. 33. st. 1 . Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18; u daljnjem tekstu: ZMO) propisano je da pravo na starosnu mirovinu u razdoblju od 1 . siječnja 2019. do 31. prosinca 2027. ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, dok je odredbom čl. 180. st. 1. ZMO-a propisano da iznimno od čl. 33. st. 1. istog Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik - žena kada navrši 15 godina mirovinskog staža i. u 2019. godini - 62 godine i 4 mjeseca života u 2020. godini
- 62 godine i 8 mjeseci života; u 2021. godini - 63 godine života, u 2022. godini - 63 godine i 4 mjeseca života; u 2023. godini - 63 godine i 8 mjeseci života, u 2024. godini
- 64 godine života; u 2025. godini 64 godine i 4 mjeseca života, u 2026. godini - 64 godine i 8 mjeseci života. lz obrazloženja Rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Klasa: 141-02/05-01/OB: 03072838382, Ur.broj• 341-13-05/3-05-009820 od dana 05.04.2005. godine kojim je Tuženici priznato pravo na invalidsku mirovinu razvidno je da je Tuženica do dana 20.05.2003. godine već imala mirovinski staž od ukupno 26 godina, 10 mjeseci i 5 dana. Kako je Tuženica rođena dana **.**.1957. godine, to je, primjenom citiranih odredaba ZMO-a, dana 28.09.2019. godine stekla pravo na starosnu mirovinu. Naime, novčana renta predstavlja razliku onoga što bi tuženica ostvarivala da nije bilo ozljede na radu, odnosno razliku plaće koju bi ostvarivala i invalidske mirovne koju je primala nakon ozljede na radu (priznata rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od dana 05. travnja 2005. godine). Dakle, danom stjecanja uvjeta za punu starosnu mirovinu tuženice nije moguće odrediti novčanu rentu kao razliku plaće koju bi ostvarivala i invalidske mirovine koju je primala nakon ozljede na radu, a koja je Presudom određena u nominalnom iznosu od 2.437,53 kn.
1.1. Podneskom od 21.02.2020., predan na ročištu istog dana, tužitelj je obavijestio sud da su do tog dana sa računa tužitelja ustegnuti iznosi u ukupnom iznosu od 77.309,46 kuna te je u tužbenom zahtjevu označio pojedinačne mjesečne iznose koje traži da mu tuženik isplati, a kako je odbijajuće opisano i specificirano u toč. I izreke ove presude.
2. U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Poziva se na odredbu članka 226. stavak 1. pozitivnopravnog Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) koja da propisuje: " (1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja,zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. ". Odredba članka 233. ZOO-a da propisuje: " (1) Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. (2) Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina. ". Pritom, i stabilna sudska praksa je na stanovištu, a budući da odredba članka 233. stavak 1. ZOO-a ne propisuje precizno od kojeg dana teče rok zastare tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom (od dana njene pravomoćnosti, od dana njene formalne ovršnosti, ili od dana proteka paricijskog roka svake pojedine tražbine njome utvrđene? ) da je to dan proteka paricijskog roka svake njome utvrđene pojedinačne tražbine ( ili kako to zakonodavac definira:svakog pojedinog davanja). Tumačenje tužitelja odredbe članka 233. ZOO- a je da, ako povremene tražbine dospijevaju istekom desete godine nakon dana formalne ovršnosti sudske odluke ( što je dan isteka paricijskog roka prve dospjele tražbine određene istom odlukom ) kojim su sve te različite tražbine ( a među njima i povremene ) njome određene, iste povremene tražbine više ne postoje. Zato se zakonodavac pobrinuo da u pravni poredak uvrsti i odredbu stavka 2. istog članka, a sve da takvog tumačenja kojeg očituje tužitelj ne bude u sudskoj praksi. Upitno je u ovoj pravnoj stvari da li se na pitanje zastare primjenjuju odredbe pozitivno pravnog ZOO- a (2005.), ili ZOO- a ( 1991. ), ali odredbe članka 372. i 379. ZOO-a ( 1991. ) pitanje zastare povremenih davanja utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom uređuju na istovjetan način kao i odredbe članka 226. i članka 233. ZOO- a ( 2005. ). Dalje navodi da navodima tužbe u kojima se iznosi interpretacija tužitelja o primjeni odredbe članaka 188. stavak 1. i 195. stavak 2. ZOO- a ( 1991. ) je intencija tužitelja da sud u ovoj pravnoj stvari odlučuje protivno načelu ne bis in idem o onome što je već odlučeno pravomoćnom osnovom za plaćanje. Osnova za plaćanje se trenutno ovršuje provedbom ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja, dok se u ovoj parnici odlučuje o dopuštenosti te ovrhe temeljem odredbi Ovršnog zakona, a ne o meritumu spora odlučenog osnovom za plaćanje temeljem koje se provodi ista ovrha. Sporna je među parničnim strankama interpretacija dijela teksta točke III. izreke osnove za plaćanje (kako je definira odredba članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ) odnosno ovršne presude Općinskog suda u Bujama- Buie, posl. br. P- 199/09- 64, od 24. lipnja 2010. godine (dalje: osnova za plaćanje ), koji dio glasi: " dok za to budu postojali zakonski uvjeti ". Dakle, sporno je pravno pitanje što su to, ili koji su to, zakonski uvjeti u kontekstu izreke te pravomoćne presude, odnosno tužbene osnove tom izrekom usvojenih tužbenih zahtjeva. Odgovor na to pravno pitanje je (svakako) i u propisima koji uređuju pravno područja mirovinskog osiguranja, na koje se u tužbi poziva tužitelj, ali prvenstveno u pravnom području radnih odnosa. Citirana nejasna izreka točke III. izreke osnove za plaćanje ne daje odgovore na pitanje: uvjeti kojeg konkretnog zakona- dokad traju? No tužbena osnova tužbe usvojena izrekom osnove za plaćanje je štetni događaj za kojeg je pravni prednik tužitelja odgovarao objektivnom odgovornošću za nastanak štete kao poslodavac u sferi radnih odnosa, pa u okviru njih u okvirima pravnih pravila zaštite na radu. Posljedicom tog štetnog događaja je pri tuženici nastupio invaliditet, dakle njena trajna nesposobnost da, u okvirima svoje dotadašnje stručne osposobljenosti, na tržištu rada ostvaruje mogućnost rada dok njoj to zakon dopušta. I to ne bilo kojeg rada nego upravo onog rada kojeg je prema svojim zdravstvenim sposobnostima i stručnim osposobljenostima obavljala na svome radnom mjestu u trenutku nastanka štetnog događaja. Pitanje je- dakle- koji zakon je mjerodavan? Odgovor je Zakon o radu ( dalje: ZOR ). Odredbom članka 112. stavak 1. točka 4. ZOR- a propisano je da ugovor o radu- silom zakona prestaje kada se kumulativno (a ne alternativno) ispune pretpostavke i 65 godina života radnika i 15. godina mirovinskog staža. Dakle, tom odredbom je zakonodavac ostavio mogućnost da radnik ostane u " svijetu rada " ugovorom o radu na puno radno vrijeme dok navrši 65 godina života, a bez obzira na godine radnog staža, ako ih je minimalno 15, ali ih može biti i više od onih koje godine rada su propisima mirovinskom osiguranja propisane za ostvarenje prava na mirovinu. S druge strane pravo na mirovinu je pravo propisano zakonom, ali ono se ne ostvaruje po sili zakona, to jest donošenjem rješenja po službenoj dužnosti nadležnog ravnopravnog tijela primjenom odredbe članka 40. stavak 1. i 3. Zakona o općem upravnom postupku, nego tek na zahtjev osiguranika primjenom odredbe stavka 1. i 2. istog zakona. Odredbe stavaka članka 37. Zakona o mirovinskom osiguranju ( dalje: ZMO ) su kogentne i potpuno jasne. Sustav mirovinskog osiguranja neće imati ništa protiv, niti će po službenoj dužnosti njih prisilno umiroviti, ako osiguranici primjerice iz članka 10., ili 12. ZMO- a nikada ne podnesu zahtjev za priznavanje prava na mirovinu i budu registrirani za obavljanje djelatnosti iz članka 10., ili dužnosti iz članka 12., pa usput i plaćaju doprinos za mirovinsko osiguranje do svoje smrti, makar umrli i u 101. godini života. Upravna praksa i sudska praksa upravnih sudova (čak i ustavnosudska praksa ), je posljednjih godina prepuna odluka kojima se osobama iz članka 12. ZMO- a prisilno, protiv njihove volje, bez obzira što su ostvarili pravo na starosnu mirovinu i imaju moguće i preko 70. 80. godina života ), dok god su članovi uprave i samo jednog trgovačkog društva ne priznaje pravo na mirovinu kada se odlučuje po njihovom podnesenom zahtjevu temeljem članka 37. stavak 1. ZMO- a. U slučajevima kada umirovljenik bude imenovan članom uprave trgovačkog društva ( čak i onog koje postoji samo registrirano, a ne obavlja nikakvu djelatnost ), bez obzira da li ima ugovor o radu, ili menadžerski ugovor, i bez obzira ako i ne prima nikakvu plaću, ili naknadu, za dužnost člana uprave, nadležno javnopravno tijelo po službenoj dužnosti donosi rješenje kojom mu obustavlja isplatu mirovine (članak 99. stavak 1. ZMO ), a i naređuje povrat isplaćenih mirovina nakon dana upisa u sudski registar takvog umirovljenika na položaju člana uprave. Stoga je teza tužitelja, u interpretaciji odluke točke III. izreke osnove za plaćanje, koji dio glasi: " dok za to budu postojali zakonski uvjeti ", da su ti zakonski uvjeti propisani kogentnim odredbama ZMO- a pogrešno pravno mišljenje, jer su ti zakonski uvjeti propisani odredbama ZOR- a. No i kad se već tužitelj poziva na odredbe ZMO- a, pa u tužbi koristi pojam puna starosna mirovina, tog pojma nema u odredbama tog zakona, ali ima pojam starosna mirovina (bez riječi puna) uređena odredbom članka 33. toga zakona, koja je ista kao i odredba članka 122. stavak 1. točka 4. ZOR- a. Istina, odredba članka 180. istog zakona je iznimka u odnosu na njegov članak 33., ali ta iznimka ničim ne umanjuje pravo ( i ) žene osiguranika ( radnice sa sklopljenim ugovorom o radu ) da se koristi pravom iz odredbe članka 122. stavak 1. točka 4. ZOR- a da radi do navršene 65. godine svog života. S time da odredba članka 122. stavak 1. točka 4. ZOR- a ostavlja mogućnost da se radnik i poslodavac drugačije dogovore, a mogu se dogovoriti drugačije da radnik ostane u radnom odnosu, temeljem ugovora o radu, i nakon navršene 65- te godine života. Ako bi se radnik i poslodavac tako dogovorili logična posljedica je da radnik ne bi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu ni koristeći pravo iz odredbe članka 33. ZMO-a, a poslodavac bi i dalje bio u obvezi plaćati za njega obvezno mirovinsko osiguranje. Neosporan je parničnim strankama datum rođenja tuženice. Budući da je tuženica, kao radnica mogla ostati u svijetu rada- temeljem ugovora o radu-dok god njoj to dopušta kogentna odredba članka 122. stavak 1. točka 4. ZOR- a, a to do datuma 28. svibnja 2023. godine (pa time do tog datuma ostvarivati prihode od svog rada veće nego što njoj iznosi invalidska mirovina, ili što bi iznosila hipotetička mirovina ostvarena primjenom odredbe člana 180. ZMO- a ako bi ona podnijela zahtjev- kad ne bi bila već umirovljeni invalid krivnjom pravnog prednika tužitelja- da njoj nadležno javnopravno tijelo prizna pravo na starosnu mirovinu), onda je i obveza tužitelja da njoj rentu isplaćuje do dana 28. svibnja 2023. godine. Zato predlaže sudu presudom odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženici isplatom nadoknadi parnični trošak ove parnice, u roku od 15 dana.
2.1. Na podnesak tužitelja od **.**.2022., UC se protivila preinaci te je ustrajala kod svih navoda iznijetih u odgovoru na tužbu.
3. Tužitelj osporava stav tuženika iznijet u odgovoru na tužbu. Nadalje, ističe da je tuženica stekla uvjete za starosnu mirovinu na dan 28. rujna 2019. godine, a ne 28. svibnja 2023. godine kako to tvrdi tuženica. Tužitelj smatra da propuštanje tuženice da ostvari svoje pravo na starosnu mirovinu je očita zlouporaba prava u vidu namjernog i svjesnog propuštanja u ostvarivanju svojih prava. Zato se tužitelj poziva na čl. 6. ZOO-a (zabrana šikane), te na čl. 4. i 5. ZOO-a.
4. U ovoj pravnoj stvari je dana 25.01.2023. pod posl. br. P-271/2021 donijeta prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženici UC naloženo da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 100,60 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
4.1. Povodom žalbe tuženice UC, presudom Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-537/2023-2 od 06.07.2023. žalba tuženice je odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.
4.2. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije te je VSRH rješenjem Revd-3791/2023-2 od 19.12.2023. dopustio podnošenje revizije tuženice.
4.3. Tuženica je podnijela reviziju te je VSRH rješenjem Rev-899/2024-2 od 10.09.2024. ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku br. Gž-537/2023-2 od 06.07.2023. i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje.
4.4. Tuženica UC preminula je 15.09.2024. te je postupak prekinut. Nasljednik TC preuzeo je postupak.
4.5. Po rješenju VSRH Rev-899/2024-2 od 10.09.2024. predmet je dostavljen na ponovno odlučivanje Županijskom sudu u Osijeku.
4.6. Županijski sud u Osijeku je ukinuo presudu ovog suda posl. br. P-271/2021- 21 od 25.01.2023. i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4.7. U ponovljenom suđenju tužitelj i tuženik su ustrajali kod svega ranije iznijetog u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, kao i u postupku povodom revizije.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Rješenje od 05. travnja 2005. (6- 8), potvrdu HZMO-a od 08. veljače 2021. (9), izvadak o stanju i prometu po računu (10, 94-112, 130-157), zaključak (11-14), Rješenje Trgovačkog suda u Pazinu (19- 22), zahtjev za izravnu naplatu uz specifikaciju (27-30), Presudu Općinskog suda u Bujama P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. (32-42), izvadak iz sudskog registra (56-66), odluku (115-117), privremeno rješenje (118-119).
6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
7. Ovom tužbom tužitelj traži proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa povodom zahtjeva UC za izravnu naplatu kod financijske agencije, a temeljem pravomoćne Presude Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine. Presuda je postala ovršna 01. studenog 2010. godine. Tužitelj potražuje i isplatu ustegnutog iznosa kako je to odbijajuće opisano u točki I izreke Presude. Tužitelj je na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim upućen Zaključkom Općinskog suda u Pazinu Stalne službe u Bujama posl.br. Ovr-79/21-6 od 15. ožujka 2021. godine.
8. Tužitelj je pravni slijednik trgovačkog društva Istraturist Umag d.d. (OIB:22738374612), na temelju pripajanja i to provedenog Rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu posl.br. Tt-17/7390-3 od dana 29. prosinca 2017. godine. Stoga je, neupitna aktivna legitimacija tužitelja.
9. Provedenim dokazima utvrđeno je da je UC dana 21. ožujka 1999. godine doživjela ozljedu na radu kod pravnog prednika tužitelja, postala je nesposobna za obavljanje poslova i radnih zadataka koje je do tada obavljala. Rješenjem HZMO-a u Puli utvrđena joj je profesionalna nesposobnost i priznato joj je pravo na invalidsku mirovinu počevši od 21. svibnja 2003. godine. UC je pred Općinskim sudom u Bujama-Buie protiv pravnog prednika tužitelja tužbom tražila naknadu materijalne štete kao i isplaćivanje novčane rente. Pravomoćnom i ovršnom Presudom Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P-199/09-64 od **.**.2010. UC je dosuđena naknada materijalne štete u iznosu od 157.753,26 kn, a koji iznos se ima isplatiti u pojedinačnim iznosima mjesečno od 15. siječnja 2005. godine do 15. veljače 2010. godine, te mjesečna novčana renta u iznosu od 2.437,53 kn i to počevši od 15. veljače 2010. godine pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s time da je iznose dospjele do pravomoćnosti presude dužan isplatiti odjednom zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate.
10. Tužitelj je do dana 28. rujna 2019. godine tuženici uredno plaćao dosuđenu novčanu rentu.
11. UC je dana 21. siječnja 2021. godine podnijela FINA-i zahtjev za izravnu naplatu uz specifikaciju, pozivom na pravomoćnu Presudu Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine i to u dijelu prema specifikaciji koju je priložila uz zahtjev za izravnu naplatu.
12. Nadalje, je utvrđeno da su tužitelju dana 21. siječnja 2021. godine ustegnuta novčana sredstva u iznosu od 40.793,03 kn, a zatim i novčani iznosi kako je to odbijajuće specificirano u toč. I izreke ove Presude.
13. UC je u svojstvu ovrhovoditeljice podnijela prijedlog za ovrhu radi naplate novčane tražbine protiv tužitelja kao ovršenika (posl.br. Ovr-79/2021). Zaključkom Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Bujama-Buie posl.br. Ovr- 79/2021-6 od 15. ožujka 2021. godine tužitelj je u svojstvu ovršenika upućen da pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate kod FINA-e, a na temelju ovršne Presude Općinskog suda u Bujama- Buie posl.br. P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine. U navedenom Zaključku sud se poziva na odredbe čl. 210. st. 1., te čl. 50., 52. i 53. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).
14. Tužitelj je već u tužbi istakao prigovor zastare, jer da je protekao desetogodišnji zakonski rok u kojem je UC mogla tražiti izravnu naplatu svojih potraživanja iz naprijed navedene pravomoćne Presude odnosno tvrdi da je nastupila zastara predmetnih potraživanja UC, budući da je predmetna Presuda postala ovršna 01. studenog 2010. godine.
14.1. Prigovor tužitelja da je nastupila zastara nije osnovan.
14.2. Naime, odredba čl. 226. st. 1. ZOO-a propisuje tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim, povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Čl. 233. ZOO-a propisuje da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom, pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina. U konkretnoj pravnoj stvari radi se upravo o tome propisanim stavkom 2. članka 233. ZOO-a.
15. UC je Rješenjem HZMO-a od 05. travnja 2005. godine kao osiguranici kod koje je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 21. svibnja 2003. godine. Privremenim Rješenjem od 23. srpnja 2004. godine određen joj je predujam počevši od 01. svibnja 2004. u iznosu od 1.121,92 kn.
16. Točkom III izreke Presude Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P- 199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine presuđeno je da je tužitelj dužan isplaćivati tuženici mjesečnu novčanu rentu u iznosu od 2.437,53 kn počevši od 15. veljače 2010. godine sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Iz obrazloženja Presude nesporno je utvrđeno da je navedeni iznos rente određen nakon provođenja vještačenja, te da je tuženica nakon provedenog vještačenja i tražila navedeni iznos mjesečne rente, a da je to iznos koji predstavlja prosjek pojedinih razlika, preciznije posljednje tri plaće kako je utvrdio vještak, a koji iznos zarade je izvjesno da će mjesečno gubiti tuženica i to sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti.
17. Odredba čl. 188. st. 1. ZOO-a/91 propisuje da se u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme, a st. 2. je propisano da se novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi drugačije. A odredbom čl. 195. st. 2. ZOO-a/91 propisuje da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenome određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štete. Dakle, iz navedenih odredbi proizlazi da se plaćanje novčane rente određuje ili doživotno ili za određeno vrijeme.
18. UC je rođena **.**.1957.. Iz Rješenja HZMO-a utvrđeno je da joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu, te je do dana 20. svibnja 2003. godine imala mirovinski staž od ukupno 26 godina, 10 mjeseci i 5 dana. Ista je dana 28. rujna 2019. godine stekla pravo na starosnu mirovinu. Odredbom čl. 33. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18, dalje: ZMO) propisano je da pravo na starosnu mirovinu u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 31. prosinca 2027. godine ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. Odredbom čl. 180. st. 1. istog Zakona propisane su iznimke od čl. 33. st. 1. tog Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik – žena kada navrši 15 godina mirovinskog staža i: u 2019. godini 62 godine i 4 mjeseca života. U ovoj pravnoj stvari treba voditi računa da li se novčana renta na ime razlike između plaće koju bi UC primila i mirovine koju prima (koju je primala do smrti) dok za to postoje zakonski uvjeti, tj. da li ti uvjeti nastupaju kada UC primjenom propisa koji reguliraju pravo na mirovinu, može ostvariti pravo na starosnu mirovinu ili kada je po zakonu morala preći u sustav starosne mirovine neovisno o svojoj želji. Međutim, prema odredbi čl. 33. Zakona o mirovinskom osiguranju svaki osiguranik bez obzira na spol ostvaruje pravo na starosnu mirovinu kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, a člankom 180. istog zakona propisane su iznimke kao privilegija i mogućnost ženama, da to pravo ostvaruju i ranije ako to zatraže.
19. Prema tužbenoj osnovi za plaćanje u parničnom postupku P-199/09 Općinskog suda u Bujama, za štetni događaj koji se dogodio UC odgovoran je tužitelj na temelju objektivne odgovornosti za štetu koja je nastala UC u sferi radnog odnosa. Posljedica tog štetnog događaja je invaliditet kod UC odnosno njena trajna nesposobnost da, u okvirima dotadašnje stručne osposobljenosti, ostvaruje mogućnost rada dok joj to zakon dopušta i to onog rada kojeg je prema svojim zdravstvenim sposobnostima i stručnim osposobljenostima obavljala na svom radnom mjestu u trenutku nastanka štetnog događaja.
20. Prema odredbi čl. 112. st. 1. toč. 4. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23, dalje: ZOR) ugovor o radu prestaje silom zakona kada se kumulativno (a ne alternativno) ispune pretpostavke i 65 godina života radnika i 15 godina mirovinskog staža. Iz navedene odredbe proizlazi da je zakonodavac ostavio mogućnost da radnik i nadalje ostane raditi ugovorom o radu na puno radno vrijeme dok navrši 65 godina života, bez obzira na godine radnog staža, ako ih ima minimum 15. g., ali ih može biti i više od onih koje godine rada su propisima mirovinskog osiguranja propisane za ostvarenje prava na mirovinu. Pravo na mirovinu je propisano zakonom, ali ono se ne ostvaruje po sili zakona - donošenjem odluke po službenoj dužnosti od strane nadležnog tijela primjenom odredbe čl. 40. st. 1. i 3. Zakona o općem upravnom postupku, nego tek na zahtjev osiguranika primjenom odredbe st. 1. i 2. tog Zakona. Odredbom čl. 33. ZMO-a propisan je pojam "starosna mirovina", a isto je uređeno i odredbom čl. 112. st. 1. toč. 4. ZOR-a. Odredba čl. 180. ZMO-a kako je već navedeno je iznimka u odnosu na čl. 33. istog zakona, međutim, ta iznimka ničim ne umanjuje pravo i žene osiguranika kao radnice sa sklopljenim ugovorom o radu da se koristi pravom iz odredbe čl. 112. st. 1. toč. 4. ZOR-a da radi do navršene 65. godine svog života. Navedena odredba ostavlja mogućnost da se radnik i poslodavac mogu drugačije dogovoriti tj. mogu se dogovorit da radnik ostane u radnom odnosu temeljem ugovora o radu i nakon navršene 65. godine života. Ako bi se tako dogovorili logično je za zaključiti da radnik ne bi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu ni koristeći pravo iz odredbe čl. 33. ZMO-a, a poslodavac bi i dalje bio u obvezi plaćati za njega obvezno mirovinsko osiguranje.
21. Temeljem svega naprijed navedenog, a kraj nesporne činjenice da je UC rođena **.**.1957., da je bila radnica kod tužitelja u trenutku nastanka njene invalidnosti te da joj je pravomoćnom presudom dosuđeno da joj pravni prednik tužitelja isplaćuje rentu, da je ona mogla ostati raditi temeljem ugovora o radu, temeljem odredbe čl. 112. st. 1. toč. 4. ZOR-a do 65. godine života tj. do 28.05.2023. i do tog dana ostvarivati prihode od svog rada veće nego što joj je iznosila invalidska mirovina, ili što bi iznosila hipotetička mirovina ostvarena primjenom odredbe čl. 180. ZMO-a, ako bi podnijela takav zahtjev kad ne bi bila već u mirovini invalid i to krivnjom pravnog prednika tužitelja – da joj nadležno javnopravno tijelo prizna pravo na starosnu mirovinu, iz navedenog zaključuje se obveza tužitelja da je UC trebao isplaćivati rentu do 28.05.2023.
22. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava na računima tužitelja zaplijenjenih i prenesenih na račun UC u postupku izravne naplate, temeljem presude Općinskog suda u Bujama posl. br. P-199/09-64 od 24.06.2010. kao ni nalog FINA-i da se obustavi daljnja pljenidba nisu osnovani, a posljedično tome niti nalog da bi se tuženiku naložilo da tužitelju isplati novčana sredstva prenesena u postupku izravne naplate pri FINA-i.
23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti izgubio u ovom postupku, te je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Tuženiku je priznat trošak za sastav Zahtjeva za izravnu naplatu (jer parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, a u ovom slučaju se taj trošak odnosi na izdatke u povodu postupka – čl. 151. ZPP-a), za sastav odgovora na tužbu, sastav podneska od 06.05.2021., za zastupanje na ročištima 21.04.2022., 12.12.2022. i 24.09.2025., za svaku radnju po 200,00 eura, za sastav žalbe od 09.02.2023. 250,00 eura, za sastav prijedloga za dopuštenje revizije 400,00 eura, za sastav revizije 400,00 eura, za sastav podneska od 03.12.2024. 100,00 eura, plus PDV u iznosu od 587,50 eura, za sudsku pristojbu na prijedlog za dopuštenje revizije 100,59 eura i za reviziju 100,59 eura te trošak predujma za provođenje izravne naplate u iznosu od 132,72 eura, a što sveukupno iznosi 3.271,40 eura. Tuženiku nije priznat trošak za sastav podnesaka od 25.07.2022. i 24.10.2022. (za svaki po 200,00 eura plus PDV) jer prema sadržaju podnesaka isti nisu bili nužni za meritornu odluku u ovoj pravnoj stvari. Tuženiku nisu priznati niti troškovi za sastav podnesaka od 19.09.2024. i 28.09.2024. (za svaki po 100,00 eura plus PDV) jer navedenih podnesaka u spisu nema.
23.1. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 8.1., 8.3., 9.1., 10.1., 10.5., Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/23, dalje: Tarifa) i Tarife o sudskim pristojbama (NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).
23.2. Tužitelju nije priznat trošak jer nije uspio u ovom postupku.
24. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.
U Poreču – Parenzo 05. studenog 2025.
S u d a c:
mr.sc. Marčela Štefanuti
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u Osijeku, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
Dna:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.
