REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-601/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Antolić i suradnici j.t.d. iz Zagreba, Pavla Hatza 3, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa odvjetnica Petra Vatavuk iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 18. rujna 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 5. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. ugovora o kreditu br. 9012322625 od 7. ožujka 2007., solemniziranog 4. srpnja 2007. kod javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, pod brojem OV-17776/07, kojeg su sklopili tužiteljica HŠ kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., s osnove neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli, isplatiti tužiteljici HŠ iznos od 4.479,44 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. pa sve do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice HŠ za utvrđenje ništetnim čl. 1. ugovora o kreditu br. 9012322625 od 7. ožujka 2007., solemniziranog 4. srpnja 2007. kod javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, pod brojem OV -17776/07, kojeg su sklopili tužiteljica HŠ kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. tužiteljici HŠ naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.207,62 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 5. studenoga 2025. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi Odvjetničkom društvu Antolić i suradnici j.t.d. iz Zagreba, Pavla Hatza 3, OIB: 82891991682 troškove delegacije predmeta u iznosu od 19,44 EUR, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev Odvjetničkog društva Antolić i suradnici j.t.d. Zagreb za naknadu troškova delegacije predmeta preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu, pobliže opisan pod točkom I. izreke ove presude. Temeljem odredbe čl. 1. ugovora tuženik je kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje iznos od 38.917,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, dok je odredbom čl. 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 101 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Tužiteljica je navela da su odredbe čl. 1. i 7. ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF -u u pravnom poslu između stranaka tuženik propustio informirati tužiteljicu o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sklapanja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu.

1. 2. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, prema kojima su tužene banke, pa tako i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su postupali suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), odnosno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013 i 41/2014 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) 1. 3. Tužiteljica je nadalje navela da je s tuženikom sklopila dodatak ugovoru o kreditu 15. prosinca 2015., kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u, sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15). Tužiteljica tvrdi da usprkos sklapanju navedenog dodatka ugovoru o kreditu ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora od 7. ožujka 2007l., jer se ništetne odredbe ne mogu pravno osnažiti nikakvim naknadnim pravnim poslom. Osim toga, tužiteljica tvrdi da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu nije u cijelosti obeštećena, a da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu pojedine ništetne ugovorne odredbe ne postaju valjane niti onda kad uzrok ništetnosti otpadne, osim izuzetno pod uvjetima iz čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni.

1. 4. Tužitelj je stoga deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti anuitete koji su kao posljedica promjene tečaja preko iznosa prvotno ugovorenih anuiteta prema tečaju koji je važio na dan korištenja kredita te da se utvrdi da takve odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak.

1. 5. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe iz čl. 1. i 7. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužiteljica je zatražila isplatu iznosa od 4.377,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2. 2. Tuženik je naveo da je konverzija kredita provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, koji je u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Naveo je da su tim zakonom uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera, donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita, da taj zakon ima legitimni cilj u smislu povećanja socijalne zaštite, sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize. Naveo je da je konverzija razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Tuženik je naveo da je odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15 konverzijom kredita izjednačen položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi bio da mu je odobren odgovarajući kredit u EUR, da konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc) te da je pravna posljedica takva da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nemaju pravni interes tražiti dodatno obeštećenje jer su konverzijom kredita potrošači stavljeni u isti položaj kao i potrošači s EUR kreditima. Tuženik smatra da je tužitelj konverzijom kredita u cijelosti namiren, pa bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva dobio dvos truku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže na štetu tuženika zbog dvostruke naplate, a ujedno bi došlo do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s konvertiranim CHF kreditom u odnosu na potrošače s EUR kreditom. Zbog toga inicijalno sklopljen ugovor o kreditu sa CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja i sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu. Tuženik se pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., kojim je riješeno pitanje valjanosti sklopljenih dodataka ugorima o kreditu prema odredbama navedenog zakona.

2. 3. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare tražbine koju tužitelj ica potražuje tužbenim zahtjevom, naveo je da presuda iz kolektivnog spora nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor i da je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji prosječnog potrošača. Također je osporio da bi ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile istovjetne sa sadržajem odredbi o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

2. 4. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je naveo da je ista dopuštena i propisana odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) te da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se otplaćuje u kunama, već je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 336 jednakih mjesečnih anuiteta, plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Naveo je da su predmetne ugovorne odredbe bile nedvojbeno jasne i unesene u ugovor na uočljivim mjestima, bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanima manjim slovima u ugovoru te da je tužitelj ica kao poslovno sposobna osoba bila upoznata s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te da je neživotno i nelogično da tužitelj ica nije znala za rizik. Kako donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, tužiteljica istu ne može donijeti bez opširnog prikupljanja dodatnih obavijesti, kako kod banke, tako i iz ostalih sredstava informiranja te da je od zaposlenika tuženika prije sklapanja ugovora mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzuli. Tuženik smatra da tužiteljici nije moglo ostati nepoznato da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kad dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način da nije štitila i tečaj kune u odnosu na CHF, a to je bila opće poznata činjenica te da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF-a još 2006. godine, slijedom čega je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu. Osim navedenoga, predmetni ugovor o kreditu solemniziran je od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta i potvrđuje da su sklapanje ugovora i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana. Nadalje, tuženik je istaknuo da u trenutku sklapanja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koji bi upućivale na mogućnost jačanja tečaja CHF-a prema kuni, a da je tužiteljici dao sve potrebne informacije kojima je i sam mogao raspolagati. Naveo je da je tužiteljica mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njezinu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, a što nije učinila.

2. 5. Zaključno, tuženik je naveo da ostale banke, pa tako i on, nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF te da se stoga takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute, npr. primjenom pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Ponovio je da je valutna klauzula bila zakonom dopuštena, da je tužitelj icu informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF-a o kojima je imao saznanja. Predložio je stoga da sud odbije tužbene zahtjeve.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 9-107 spisa te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i porezno savjetovanje – društva Darfin d.o.o.

Zagreb na str. 153-214 spisa.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.

5. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak tom ugovoru, kojim je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR.

5. 2. Sporno je bilo je su li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu bile pravno valjane ili ništetne, zatim može li tužitelj ica osnovano od tuženika bilo što potraživati temeljem osnovnog ugovora o kreditu nakon provedene konverzije kredita, je li konverzija kredita provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, mogu li se utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa potrošača primijeniti u ovom predmetu, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, bio je sporan osnov tužiteljičine tražbine i visina iste te zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata.

6. Uvidom u ugovor o kreditu na str. 9-14 spisa utvrđeno je da je isti sklopljen 7. ožujka 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te je 4. srpnja 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, pod brojem OU-17776/07. Navedenim ugovorom tuženik se obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 39.917,85 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Namjena kredita bila je kupnja stana, pobliže opisanog u čl. 2. i 8. ugovora. U čl. 4. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa po Odluci kreditora o kreditiranju građana i sukladno Zakonu o društvenoj poticajnoj stanogradnji, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,33%. Otplata kredita ugovorena je na rok od 101 mjesec u toliko jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

7. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu (str. 89-93), koji je između stranaka sklopljen 15. prosinca 2015., utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 870,21 EUR, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Hrvatske narodne banke. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da postoji preplata u iznosu od 5.379,33 EUR te da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja dodatka ugovora vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnoj klauzulom u CHF te je utvrđeno postojanje razlike u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnoj klauzulom u ERU, utvrđenog novim otplatnim planom i to u iznosu od 192,51 EUR te se isti smatra preplatom. Ukupna preplata tužiteljice utvrđena je u iznosu od 5.571,84 EUR, što prelazi ukupni zbroj anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR preostalih nakon sklapanja dodatka prema novom utvrđenom otplatnom planu. Stranke su ugovorile da će banka navedeni iznos preplate u kunama vratiti tužiteljici u roku od 60 dana od dana prihvata konverzije od strane korisnika kredita, jednokratnom isplatom na račun tužiteljice.

8. 1. Tužiteljica je iskazala da su joj u trenutku kad je odlučila podići kredit poznanici sugerirali da može tražiti kredit s valutnom klauzulom u CHF. Potom je otišla u banku te joj je službenica banke također sugerirala da uzme takav kredit jer da je to najpovoljnija opcija kreditiranja te se ona stoga odlučila na takav kredit. Općenito je znala da je CHF stabilna valuta, a drugih saznanja o toj valuti nije imala, a u banci joj ništa detaljno nisu objašnjavali o kretanju tečaja te valute. Kredit je treba la za kupnju stana jer je s članovima obitelji živjela kao podstanar te su htjeli riješiti stambeno pitanje. U stanu koji je kupljen sredstvima kredita još uvijek stanuju i nikad ga nisu iznajmljivali. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u trgovini društva Diona, nije imala nikakav obrt niti trgovačko društvo, a sada je u mirovini. U početku otplate kredita mjesečni anuiteti su bili očekivani, odnosno u visini kako je to inicijalno bilo ugovoreno te ih je mogla redovito otplaćivati. Nakon toga došlo je do značajnog rasta mjesečnih anuiteta, kredit je nakon toga jako teško otplaćivala te je sa članovima obitelji proživljavala teške životne trenutke u nastojanju da ispunjava kreditnu obvezu te tako loše iskustvo nikome ne bi poželjela. Konverziju kredita prihvatila je jer je smatrala da je to logično i jedino moguće rješenje njezinih financijskih problema te je očekivala da će time doći do nekih sredstava i lakše otplaćivati kredit. Tužiteljica je iskazala da se više ne sjeća iznosa mjesečnih anuiteta nakon konverzije kredita, a ne sjeća se niti iznosa istih prije konverzije. Izjavila je i da je prije potpisivanja pročitala osnovni ugovor o kreditu.

8. 2. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice jer je ona u bitnome iskazivala na način kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, jer je opće poznato da su banke nudile kredite s valutnom klauzulom u CHF-u kao najpovoljnije te da nitko od djelatnika banke u vrijeme sklapanja takvih ugovora nije potrošačima spominjao bilo kakve rizike od budućeg nekontroliranog rasta tečaja CHF-a prema kuni, niti je spominjao razlike valutnih klauzula u CHF-u i u EUR-u. Iskaz tužiteljice bio je jednostavan i jasan, neposredno uvjerljiv, a zbog proteka vremena notorno je da se tužiteljica nije mogla sjetiti koliko su iznosili mjesečni anuiteti prije, a koliko nakon konverzije kredita, u kojem dijelu je tuženik prigovorio njezinom iskazu. Notorno je da se tužiteljica sjeća činjenica vezanih uz postupak sklapanja ugovora i činjenica vezanih uz otplatu kredita zbog velikog porasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a da se ne sjeća iznosa pojedinačnih anuiteta jer je životno logično da u sjećanju dominiraju loša iskustva i teška materijalna situacija tijekom otplate kredita, kada je tužiteljica izrazito teško ispunjavala svoju kreditnu obvezu.

9. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica predmetni ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., H,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelj i se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9. 2. Iz iskaza tužiteljice te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da ona ugovor nije sklopila u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju stana za vlastito stanovanje i stanovanje svoje obitelji, u kojem još uvijek stanuju. Tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, niti je imala bilo kakvo trgovačko društvo u svom vlasništvu . Da se radilo o potrošačkom ugovoru potvrđuje i činjenica da je tuženik tužitelj ici ponudio konverziju kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15, koji propis uređuje potrošačke kredite.

9. 3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi ZZP/07 te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

10. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

10. 3. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

10. 4. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužiteljica bila obvezna otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

11. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

11. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

11. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

11. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužiteljici od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja, bez da je pri tome bila upozorena na moguć rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i na činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti. Neosnovano tuženik tvrdi da je to tužiteljica trebala znati kao prosječni potrošač i poslovno sposobna osoba, jer to u razdoblju koje je obuhvaćeno kolektivnom tužbom nije bilo predmet javnog interesa, a djelatnici tuženika to tužitelj ici nisu spomenuli prilikom sklapanja ugovora.

12. 1. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 7. ožujka 2007., a ovjeren kod javnog bilježnika 4. srpnja 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

12. 2. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

12. 3. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

12. 4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. 5. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim procesnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

12. 6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja a da ju nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužiteljicu kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da nakon iznenadnog i znatnog rasta tečaja CHF-a, a time i iznosa mjesečnih anuiteta, teško ispunjavala svoju kreditnu obvezu, a konverziju kredita prihvatila je kao jedino moguće rješenja za olakšanje financijske situacije i za lakšu otplatu kredita Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na nju. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

12. 7. Sukladno gore navedenim utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača te sukladno gore navedenim utvrđenjima iz ovog postupka, osnovan je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi prema kojima je otplata kredita ugovorena uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, odnosno prema kojima se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja te je sud prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne valutne klauzule, koja je sadržana u članku 7. ugovora o kreditu.

13. Sud je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe iz čl. 1. ugovora o kreditu jer u navedenom članku ugovora nije određen način otplate kredita već je naveden iznos kredita kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici i to u valut i CHF u protuvrijednosti kuna prema tečaju na dan korištenja kredita. Tečaj CHF -a u odnosu na kunu u tom je trenutku bio poznat tužiteljici, tuženik je tužiteljici prema tom tečaju isplatio kredit, tako da odredba čl. 1. ugovora nije ništetna. Ništetna je odredba kojom je otplata kredita ugovorena prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta, a ista je sadržana u čl. 7. ugovora, kako je gore navedeno i u odnosu na koju odredbu je sud prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev.

14. 1. Tužiteljica kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa, s time da je u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu prema rezultatima financijskog vještačenja zatražila isplatu iznosa dobivenog zbrojem preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta do konverzije i iznosa zakonskih zateznih kamata tekućih od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 30. rujna 2015., što je umanjila za iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 2. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat ila na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

15. 1. Radi utvrđenja postojanja i visine tužiteljičinih tražbina prema tuženiku, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb.

15. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka je prije svega utvrđeno da je konverzija kredita u konkretnom slučaju provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Nadalje je utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 7.403,89 EUR. Zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike s osnove valutne klauzule do dana konverzije (30. rujna 2015.) iznose 2.454,88 EUR.

15. 3. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka također je utvrđeno (kao što to i proizlazi iz dodatka ugovoru o kreditu) da su ugovorne strane suglasno utvrdile iznos preplate od 5.379,33 EUR.

15. 4. Prema rekapitulaciji vještaka, tužiteljičina tražbina s osnova više plaćenih iznosa s osnove promjene tečaja do konverzije kredita (7.403,89 EUR) i s osnove zakonskih zateznih kamata (2.454,88 EUR), umanjena za preplatu iz konverzije (5.379,33 EUR) iznosi 4.479,44 EUR.

15. 5. Nitko od stranaka nije iznio prigovore na matematički izračun vještaka, a tuženik je istaknuo prigovore pravne naravi, smatrajući da nakon, u skladu sa zakonom provedene konverzije kredita, nalaz i mišljenje financijskog vještaka nisu primjenjivi jer ne postoji osnova za isticanje bilo kakvih tražbina tužitelja prema tuženiku.

15. 6. Kako su nalaz i mišljenje financijskog vještaka izrađeni u skladu s nalogom suda i temeljem sve dokumentacije u spisu, a u nalazu je jasno prikazana metodologija izračuna, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, a ocjena tuženikovih prigovora pravne naravi obrazložena je u ovoj odluci prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva.

16. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bila dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o isplati preplaćenog iznosa tužiteljici u ugovorenom roku. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

16. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Š 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Ponavlja se da iz dodatka ugovoru o kreditu te prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka, proizlazi da je dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019 -36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog dodatka ugovora bile ništetne.

17. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj ica konverzijom kredita djelomično obeštećena zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate priznate konverzijom kredita od 5.379,33 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine njezine tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, odnosno do 30. rujna 2015., a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a.

17. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica u razdoblju do 30. rujna 2015., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatila svoju obvezu za iznos od 7.403,89 EUR. Zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta do 30. rujna 2015. iznose 2.454,88 EUR-a, koje je u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a potrebno smatrati u cijelosti podmirenima iznosom preplate priznate konverzijom kredita, nakon čega je za preostali dio preplate priznate konverzijom kredita potrebno umanjiti glavnu tražbinu s osnove preplaćenih anuiteta uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli do dana konverzije, odnosno do 30. rujna 2015., tako da preostaje glavna tražbina u iznosu od 4.479,44 EUR. Dakle, iznosom preplate priznate konverzijom kredita namirene su zakonske zatezne kamate te dio glavne tražbine, dok glavna tražbina po toj osnovi u preostalom iznosu od 4.479,44 EUR nije namirena (kako to proizlazi iz rekapitulacije izračuna financijskog vještaka, iz čega proizlazi da konverzijom kredita tužiteljica nije u cijelosti obeštećena za ono što je tuženiku preplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Za preostali iznos preplate anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, kako je to opisano u nalazu vještaka, a kamate su izračunate i navedene u apsolutnom iznosu za razdoblje do 30. rujna 2015. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

17. 3. U skladu s navedenim, sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli do 30. rujna 2015. u iznosu od 4.479,44 EUR, na koji iznos je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate za razdoblje od 1. listopada 2015. do isplate, kako je to tužiteljica i zatražila konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

18. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a.

19. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5., u vezi sa čl. 155. ZPP-a. Kako tužiteljica nije uspjela samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva (u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 1. ugovora o kreditu), zbog čega nisu nastali nikakvi dodatni troškovi, tuženiku je naloženo da joj u cijelosti naknadi troškove postupka. Pri tome se napominje da je tuženik tijekom postupka osporavao osnov tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh stranaka jednak njihovom kvantitativnom uspjehu, jer je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je tužiteljica bila dužna otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta te da konverzijom kredita nije u cijelosti obeštećena za iznose koje je platila temeljem takve ništetne ugovorne odredbe, a na čemu se temelji njezina ukupna tražbina.

19. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 27. ožujka 2024., 23. lipnja 2025. i 21. srpnja 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podneska od 22. studenoga 2024. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova,

- za zastupanje na ročištima 23. listopada 2024., 3. travnja 2025. i 18. rujna 2025. . po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 725 bodova ili 1.450,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 362,50 EUR, pa ukupni troškovi zastupanja iznose 1.812,50 EUR.

19. 3. Troškovima zastupanja tužiteljice je dodan trošak s osnova uplaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR i trošak s osnova plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 45,12 EUR, pa njezini ukupni troškovi postupka iznose 2.207,62 EUR. Tužiteljici nisu odmjereni troškovi s osnova sudske pristojbe na presudu jer je temeljem čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18., 51/23.) u međuvremenu oslobođena obveze plaćanja iste.

19. 4. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

20. 1. Punomoćnik tužiteljice zatražio je i naknadu putnih troškova po tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, plaćene cestarine te troškova za izbivanje iz pisarnice prema tbr. 39. Tarife, uvećano za PDV, što je sud smatrao zahtjevom za naknadu troškova delegacije predmeta.

20. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

20. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

20. 4. Sud je ocijenio osnovanih zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadu putnih troškova prema cijeni javnog prijevoza i to prema cijeni putne karte za vlak, koja prema javno objavljenom voznom redu i cjeniku HŽ putničkog prijevoza d.o.o. na relaciji Zagreb, Glavni kolodvor – Zabok u jednom smjeru iznosi 3,24 EUR, odnosno u oba smjera 6,48 EUR, što za pristup punomoćnika tužiteljice na 3 ročišta ukupno iznosi 19,44 EUR.

20. 5. Neosnovan je zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadu putnih troškova nastalih upotrebom osobnog automobila u službene svrhe prema prijeđenim kilometrima te troškova cestarine, jer pravo na naknadu tako nastalih putnih troškova nije predviđeno odredbama Zakona o sudovima.

20. 6. Punomoćniku tužiteljice nisu dosuđeni niti troškovi za izbivanje iz pisarnice jer nije dokazao da bi putovanje od Zagreba do sjedišta ove Stalne službe i natrag trajalo dulje od tri sata.

20. 7. Preko dosuđenih troškova delegacije predmeta, sud je odbio zahtjev punomoćnika tužiteljice kao neosnovan.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 5. studenoga 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Antolić i suradnici, j.t.d., Zagreb, Pavla Hatza 3

2. Odvjetnica Petra Vatavuk, Zagreb, Ulica grada Vukovara 272

3. ODO u Zlataru, u odnosu na točke V. i VI. izreke

Po pravomoćnosti:

Ministarstvo financije Republike Hrvatske, Zagreb, Katančićeva 5, u odnosu točke V. i

VI. izreke