Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž R-58/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstva obrane, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-163/2023- 6 od 30. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-163/2023-6 od 30. travnja 2025., u dijelu pod točkom I. izreke potvrđuje, osim u dijelu kojim je presuđeno da se isplata vrši na žiro račun punomoćnika tužitelja te je u tom dijelu žalba tuženice djelomično osnovana, pa se u tom dijelu prvostupanjska presuda preinačava na način:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: “ a sve to isplatom na žiro- račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu“.

II Prihvaća se djelomično žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-163/2023-6 od 30. travnja 2025., u dijelu pod točkom I, izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka preinačava:

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 5.815,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i Uredba 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 30. travnja 2025. pa do isplate, a sve to isplatom na žiro- račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu, sve u roku 15 dana, dok se sa iznosom od 1.562,50 EUR odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka.

III Nalaže se tužitelju tuženici naknaditi trošak revizije u iznosu od 1.493,13 EUR, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbe u iznosu od 125,00 EUR, u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-163/2023-6 od 30. travnja 2025. Točkom I. izreke „Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju HA, na ime neisplaćenih dodatka na plaću, isplati bruto iznos od 25.764,62 EUR (slovima: dvadeset pet tisuća sedamsto šezdeset četiri eura i šezdeset dva centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 01.07.2011. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, a kako to proizlazi iz izreke pobijane presude, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 7.378,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar.nov.br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i Uredba 156/22-dalje ZOO) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 30. travnja 2025. pa do isplate, a sve to isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu, sve u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 153/23 - dalje ZPP) , pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pobija odluku o troškovima postupka. Tuženica navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je izreka presude proturječna razlozima presude, odnosno razlozi o odlučnim činjenicama međusobno su proturječni, kao i podacima utvrđenima vještačenjem. Tuženica navodi da je tužitelj podneskom od 7. veljače 2025. konačno postavio tužbeni zahtjev precizirajući ga prema B varijanti vještačenja po D&S d.o.o. Karlovac od 18. siječnja 2021., i prvostupanjski sud dosuđuje postavljeni tužbeni zahtjev, ali u obrazloženju presude iznosi utvrđenja na temelju A varijante vještačenja. Tuženica u bitnom navodi da nije prigovarala varijanti A nalaza i mišljenja vještaka prema kojoj se prekovremeni rad u radu koji traje 16 sati dnevno, dakle s odbitkom dnevnog odmora od 8 sati, umanjuje za sate rada po slobodnim danima) vještak je utvrdio da je tužitelj za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama i blagdanima u razdoblju od 22. svibnja 2006. do 30. travnja 2009. ostvario dodatke na plaću u visini od 186.043,84 kune, ali da je prigovarala B i C varijanti vještačenja. Tuženica upućuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-581/2023-2 od 28. rujna 2023. kojim je ukinuta presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž R-1/2022-2 od 28. ožujka 2022. i presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-130/2017 od 22. listopada 2021. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te citira navedeno rješenje: „Iz pobijanih odluka proizlazi da nisu podudarne izraženom shvaćanju revizijskog suda. Naime, kako osnovano upire i revidentica, u prihvaćenoj varijanti vještačenja dnevni odmor u trajanju od 8 sati obračunava se po satnici redovnog rada, što je protivno shvaćanju revizijskog suda o neprihvatljivosti vrednovanja rada djelatne vojne osobe za vrijeme obavljanja višednevne službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće kao neprekidnog rada u trajanju od 24 sata.“ Tuženica upućuje i na druge odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-753/09 od 17. studenog 2009., Revr-1508/13 od 20. prosinca 2016., koje je potvrđeno odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4568/2017, broj U-III/859/2019, broj U-III/860/2019, broj U-III/861/2019. Stoga tuženica smatra da je pobijana odluka ne samo protivna članku 394.a ZPP-a kojim je propisano da je sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presu, već i ustaljenoj sudsko praksi. Tuženica pobija i odluku o troškovima postupka jer da je donesena zbog pogrešno dopuštene preinake tužbe i povećanja tužbenog zahtjeva te zbog propusta da se kod ocjene uspjeha stranaka u sporu uzme da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, pogrešno je utvrđeno da je tužitelj uspio sa 100% tužbe i tužbenog zahtjeva, te nije odlučio o troškovima revizije tuženice koja je usvojena rješenjem Rev-581/2023-2 od 28. rujna 2023. kojim je ukinuta presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž R-1/2022-2 od 28. ožujka 2022. i presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-130/2017 od 22. listopada 2021. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a na koji trošak tuženica obzirom na uspjeh revizije ima pravo. Tuženica navodi da nije bilo osnova za dosudu tužitelju troška sastava odgovora na žalbu od 20. travnja 2011., odgovora na reviziju od 4. veljače 2013., odgovora na žalbu od 10. studenoga 2021., odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije od 18. srpnja 2022., odgovora na reviziju od 24. travnja 2023., jer te radnje nisu bile potrebne za vođenje parnice. Zatim, ističe da je sud prilikom ocjene osnovanosti priznanja troškova sastava podnesaka, trebao voditi brigu o tome da je Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/2023 - dalje Tarifa) propisano da odvjetniku pripada nagrada po Tbr. 7. točka 1. Tarife za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku. Da sukladno Tbr. 9. točka 2. Tarife za ročišta na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, odvjetniku pripada nagrada za zastupanje na ročištu u iznosu 50% od nagrade iz Tbr. 7. točka 1. Tarife, a sukladno Tbr. 9. točka 5. Tarife za pristup na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja, odvjetniku pripada 25% nagrade od Tbr. 7. točka 1. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Tuženica također smatra da je sud pogrešno presudom naložio tuženiku da glavno potraživanje uz zatezne kamate i troškove postupka isplati na račun punomoćnika tužitelja. Tuženica predlaže prihvatiti žalbu tuženice i presudu preinači, te da tužitelju naloži da naknadi tuženici razmjerni dio troškova postupka uz zateznu kamatu koja teče od donošenja presude do isplate.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženice te upućuje na obrazloženje rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-581/2023-2 od 28. rujna 2023. donesenog u ovom predmetu u kojoj se navodi da je revizijski sud u više svojih odluka zauzeo pravno shvaćanje da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije mogao napustiti) – životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, unatoč obveznoj prisutnosti na radu, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada te se stoga prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata. Tužitelj navodi da u pogledu pravnog pitanja kojima se problematizira način vrednovanja službe pojedinačnih 24-satnih dežurstava djelatne vojne osobe jednako tako da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-82/2022 od 29. svibnja 2024. i u rješenjima br. Revr-67/13 od 10. svibnja 2016. i Revr-1861/14 od

13. prosinca 2016 zauzeo stav: „

„…rad djelatne vojne osobe u situaciji višednevnog boravka na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstava, kada sukladno odredbi čl. 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji djelatna vojna osoba ima pravo na dodatak za rad na terenu, životno i logično je da djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po 8 sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

Nasuprot tome, u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje 24 sata, svih 24 sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za 24 sata oslobađa svih obveza za 24 sata. „

Stoga da je u navedenim odlukama, pored shvaćanja o višednevnom obavljanju poslova straže ili dežurstva izraženo i shvaćanje da se „Nasuprot tome, u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza za dvadeset četiri sata.“

Tužitelj navodi da je vještačenjem utvrđeno da tužitelj nije obavljalo službu dežurstva višednevno uzastopno nego po jedan dan u trajanju od 24 sata pa da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev preciziran prema varijanti B) vještačenja u kojoj je vještak za pojedinačna 24-satna dežurstava svih 24 sata obračunao kao vrijeme provedeno na radu. Dalje navodi da je uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenje u ponovljenom postupku po revizijskoj odluci i da se tuženica nije protivila tako uređenom tužbenom zahtjevu koji je smanjeni niti je tražila trošak za smanjeni dio, pa da neosnovano sada u žalbi ističe da ima pravo na trošak u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku kako o tužbenom zahtjevu tako i o troškovima parničnog postupka. Tužitelj predlaže Županijskom sudu odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika te potvrditi u cijelosti presudu Općinskog suda u Karlovcu br. Pr-163/2023-6 od 30. travnja 2025., i traži troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti i povodom žalbe tuženice, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je pobijana presuda zahvaćena bitnome povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a na koju u žalbi ukazuje tuženica. Naime, iz pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tužitelju dosudio isplatu prema nalazu vještaka po varijanti B, prema kojoj je tužitelju tuženica dužna isplatiti iznos od 25.764,62 EUR, ali da je u obrazloženju pogrešno naznačio da se radi o nalazu pod varijantom A, iako sadržajno obrazloženje prvostupanjskog suda upućuje na nalaz pod varijantom B. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno i pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja uređen nakon provedenog vještačenja.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodataka na plaću s osnova ostvarenih sati prekovremenog rada, rada noću, rada subotom, nedjeljom, blagdanima i u smjenama, dežurstvima i straži.

7. Prema odredbama ZR tuženica je kao poslodavac za obavljeni rad dužna tužitelju isplatiti i plaću, a nesporno je da je tužitelj svoju obvezu iz ugovora o radu izvršio, odnosno obavio je rad po nalogu tuženice kao poslodavca, a tuženica za obavljeni rad nije tužitelju osigurala dovoljan broj slobodnih dana niti mu je isplatila plaću za obavljeni rad.

8. Nesporna je činjenica da je tužitelj djelatna vojna osoba.

8.1. Nesporna je činjenica da je tužitelj radio prekovremeno, subotom, nedjeljom i blagdanima te da je obavljao službu dežurstava u jednokratnom trajanju 24 sata, te straže a za koji rad mu tuženica nije isplatila dodatke na plaću niti osigurala dovoljan broj slobodnih dana.

9. Radi utvrđenja činjeničnog stanja, odnosno, za koliko radnih sati redovnih i prekovremenih, rada subotom, nedjeljom i blagdanima, sati obavljenih službi jednokratnih dežurstava, straže, a za koje sate tuženica nije osigurala slobodne dane tužitelju, provedeno je knjigovodstveno vještačenje i utvrđeno da tuženica duguje tužitelju isplatu dodataka s osnova vremena provedenog na radu u iznosu od 25.764,62 EUR.

10. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava (odredbe Kolektivnog ugovora (Narodne Novine 92/04 – dalje KU/94 i 93/08 – dalje KU/08 Zakona o radu ( Narodne Novine 68/05 - dalje ZR/95 i 149/09 – dalje ZR/09), kao i Zakona o službi u oružanim snagama (Narodne Novine 23/95, 33/95, 105/95, 128/99, 33/02, 58/02, 175/04 i 136/04 – dalje ZOSOS), Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama (Narodne Novine 76/07 - dalje ZOID ZOSOS), Pravilnika o dodatku na plaću i način isplate plaća pripadnika oružanih snaga RH (Narodne Novine 6/03 – dalje Pravilnik), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne Novine 118/09 – dalje Odluka), Pravilnika o službi u oružanim snagama RH (Narodne Novine 91/09 – dalje Pravilnik o službi), Zakona o državnim službenicima i namještenicima (Narodne Novine 27/01).

11. Svako vrijeme provedeno na radu dulje od 8 sati, dulje od redovnog radnog vremena smatra se prekovremenim radom, a ne mogućnost redovitog rada dužeg od predviđenog punog radnog vremena. Dakle, svaki rad u sklopu dežurstva (od 24 sata) koji prelazi fond od 8 sati redovnog dnevnog rada, odnosno daljnjih 16 sati dnevnog rada, u utuženom razdoblju predstavlja prekovremeni rad. Odlučno je, naime, da je radna obveza tužitelja bila prisutnost unutar štićenog objekta svih 24 sata dežurstva i da, prema mišljenju ovog suda, sporno odmaranje ili spavanje na koje upire tužena predstavlja uvjet neophodan za obavljanje službe dežurstva ili straže, ali kad se radi o višednevnom uzastopnom radu od 24 sata, dok je tužitelj radio po jedan dan 24 sata.

11.1. Dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom, uređeno je tek Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika od 30. rujna 2009. ("Narodne novine", broj 118/12.) i Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine", broj: 118/09.).

12. Iz pobijane presude kao i iz stanja spisa nespornim proizlazi da tužitelj nije obavljalo službu dežurstva višednevno uzastopno, nego po jedan dan u trajanju od 24 sata.

13. Da tužitelj ima pravo na isplatu rada u službi dežurstva za svih 24 sata proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-4995/2019-2 od 11. veljače 2020., Revr-617/2013-2 od 10. svibnja 2016., Revr-1861/2014-2 od 13. prosinca 2016., u kojoj je zauzet stav: „Nasuprot tome, u slučaju dežurstva propisanog u članku 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravili traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza za dvadeset četiri sata.“

14. Stoga tuženica neosnovano opetovano ističe prigovor umanjenja satnice za 8 sati odmora, jer u ovom konkretnom slučaju tužitelj je radio po jedan dan 24 sata, a ne više dana uzastopno po 24 sata.

15. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je po stalnom sudskom vještaku financijske struke i u skladu je s nalogom suda i pravilima struke.

16. Što se tiče isplate na žiro račun punomoćnika tužitelja, iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva zaključuje se da tužitelj potražuje da se isplata svih potraživanja izvrši na žiro račun njegova punomoćnika.

16.1. Ovdje valja istaći da je odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne Novine 115/16., 106/18., 121/19. i 32/20. - dalje ZPD) propisano da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak, a prema odredbi članka 86. ZPD-a tijela državne uprave i pravosudna tijela i druga državna tijela, tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe, obavljaju isplate primitaka koji se smatraju dohotkom obveznicima poreza na dohodak te isplate primitaka koji se ne smatraju dohotkom, odnosno na koje se ne plaća porez na dohodak fizičkim osobama na njihov žiro račun kod banke, a iznimno na njihov tekući račun sukladno posebnim propisima te u gotovom novcu na propisan način, s tim da ministar financija pravilnikom propisuje isplate primitaka koje se mogu izvršiti na tekući račun, odnosno u gotovom novcu.

16.2. Pravilnik o porezu na dohodak (Narodne novine br. 10/17., 128/17., 106/18., 1/19., 80/19., 01/20., 74/20. i 01/21.), u odredbi članka 92. razrađuje citiranu odredbu članka 86. ZPD-a te određuje da u skladu s člankom 86. ZPD-a tijela državne uprave i sudbene vlasti te druga državna tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe obavljaju isplate primitaka fizičkim osobama, na njihov žiro račun kod banke odnosno nerezidentima na njihov račun; iznimno od stavka 1. ovoga članka navedena tijela, organizacije odnosno osobe mogu obveznicima poreza na dohodak, odnosno fizičkim osobama isplatiti na njihov tekući račun kod banke primitke, među ostalim, po osnovi nesamostalnog rada iz članka 21. Zakona. Ugovor koji je protivan prisilnim propisima ništetan je u smislu odredbe članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.) pa iako opseg punomoći određuje stranka, isti ne može biti protivan prisilnom propisu.

16.3. Imajući u vidu kogentnu narav odredbe članka 86. ZPD-a, to proizlazi da nije moguće isplatu razlike plaće i zateznih kamata izvršiti na žiro račun punomoćnika tužitelja, već isključivo na račun tužitelja osobno, pa je u ovome dijelu tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim (Županijski sud u Splitu, Gž R-1151/22-2 od 21. prosinca 22).

16.4. U svezi zahtjeva tužitelja da se iznos s osnova parničnog troška isplati na žiro- račun punomoćnika, Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu, nema zapreke da sud ne prihvati takav zahtjev tužitelja.

16.5. Naime, u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoje ograničenja u nekoj kogentnoj normi, pa kako iz priložene punomoći (list 3 spisa) proizlazi da je tužitelj opunomoćio odvjetnika i za primitak novca, odnosno dosuđenih troškova postupka, sasvim je jasno da je takav zahtjev osnovan.

17. Neosnovano tuženica žalbom osporava odluku o troškovima postupka i traži troškove postupka vezano za smanjenje tužbenog zahtjeva na iznos od 25.764,62 EUR, koji je tužitelj uredio podneskom od 7. veljače 2025. (list 599 spisa), a nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-581/2023 od 28. rujna 2023., povodom izjavljene revizije tuženice, budući iz ročišnog zapisnika od 8. travnja 2025., proizlazi da se tuženica ne protivi tako uređenom tužbenom zahtjevu te je priložila troškovnik kojim ne traži trošak vezano za djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva. Neosnovan je žalbeni razlog tuženice da je prilikom određivanja troškova postupka tužitelju trebalo primijeniti Tbr. 8. Tarife (Narodne nonine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22) budući se u ovom konkretnom predmetu radi o procjenjivom predmetu isplata iz radnog odnosa, a na koji se primjenjuje Tbr. 7. točka 1. Tarife, također i u odnosu na priznanje troškova zastupanja na ročištima prvostupanjski sud je pravilno primijenio Tarifu odredivši trošak zastupanja u dosuđenom iznosu.

17.1. Međutim, osnovano tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud tužitelju priznao troškove koji nisu bili neophodni za ovaj postupak i to: sastav odgovora na žalbu u iznosu od 312,50 EUR, sastav odgovora na reviziju u iznosu od 312,50 EUR, sastav odgovora na žalbu u iznosu od 312,50 EUR, sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 312,50 EUR, sastav odgovora na reviziju u iznosu od 312,50 EUR, ili ukupno 1.562, 50 EUR, a istovremeno ne priznaje tuženici trošak revizije koju je Vrhovni sudi Republike Hrvatske Rev-581/2023 od 28. rujna 2023., usvojio.

17.2. Tuženici pripada trošak podnošenja revizije prema Tbr. 10. točka 6. stavak 2.Tarife u iznosu od 1.493,13 EUR jer je prihvaćena revizija tuženice.

17.3. U preostalom dijelu žalbenih razloga vezanih za odluku o troškovima postupka, iz pobijane presude kao i iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno tužitelju priznao troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku kao i troškove vještačenja koji su bili neophodni za pravilno utvrđenje ne samo osnove tužbenog zahtjev već i visine tražbine tužitelja, kao i za konačni ishod ovog postupka.

17.4. Tuženica je u žalbenom postupku uspjela sa cca 20% te joj u tom omjeru pripada i trošak žalbe.

18. Slijedom navedeno djelomično je odbijena žalba tuženice te je na temelju članka 373.a ZPP-a, u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena, a djelomično preinačena kako to proizlazi iz točke I izreke ove odluke.

19. Žalba tuženice djelomično je osnovana i odluka o troškovima postupka koja je sadržana u prvostupanjskoj presudi preinačena je na temelju članka 380. ZPP-a, a u svezi s člankom 166. i člankom 154. i 155. ZPP-a, pa je odlučeno kao pod točkama II, III, IV i V izreke.

U Karlovcu, 5. studeni 2025.

Predsjednica vijeća

Vinka Vrančić