Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2663/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur. kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1702/20-24 od 25. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1702/20-24 od 25. studenog 2022. u stavku I. izreke.

II Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1702/20-24 od 25. studenog 2022. u stavku II. izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1702/20-24 od 25. studenog 2022. u stavku III., IV. i V. izreke.

II Ukida se rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1702/20-24 od 25. studenog 2022. u stavku III. izreke.

III Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1702/20-24 od 25. studenog 2022. u stavku II. izreke.

IV Oduka o troškovima tužiteljice i tuženika nastalih povodom pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 23. lipnja 2004. godine, zaključen između tužitelja i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti– vratiti tužitelju iznos od 458.736,34 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na iznos od 4.068,38 kuna sa kamatom od 04.08.2004. godine iznos od 275,35 kuna sa kamatom od 10.09.2004. godine iznos od 3.463,38 kuna sa kamatom od 28.09.2004. godine iznos od 3.515,00 kuna sa kamatom od 06.11.2004. godine iznos od 3.489,02 kuna sa kamatom od 09.12.2004. godine iznos od 3.478,97 kuna sa kamatom od 14.01.2005. godine iznos od 3.465,90 kuna sa kamatom od 16.02.2005 godine iznos od 3.449,85 kuna sa kamatom od 15.03.2005 godine iznos od 3.412,00 kuna sa kamatom od 07.04.2005 godine iznos od 3.378,00 kuna sa kamatom od 05.05.2005 godine iznos od 3.410,00 kuna sa kamatom od 16.06.2005 godine iznos od 3.381,37 kuna sa kamatom od 16.07.2005 godine iznos od 3.368,50 kuna sa kamatom od 08.08.2005 godine iznos od 3.417,00 kuna sa kamatom od 13.09.2005 godine iznos od 3.600,00 kuna sa kamatom od 17.10.2005 godine iznos od 3.400,00 kuna sa kamatom od 16.11.2005. godine iznos od 3.500,00 kuna sa kamatom od 16.12.2005. godine iznos od 3.300,00 kuna sa kamatom od 17.01.2006. godine iznos od 3.600,00 kuna sa kamatom od 16.02.2006..godine iznos od 3.500,00 kuna sa kamatom od 18.03.2006. godine iznos od 3.300,00 kuna sa kamatom od 13.04.2006. godine iznos od 3.300,00 kuna sa kamatom od 11.05.2006. godine iznos od 3.500,00 kuna sa kamatom od 13.06.2006. godine iznos od 2.984,00 kuna sa kamatom od 05.07.2006. godine iznos od 3.329,18 kuna sa kamatom od 14.08.2006. godine iznos od 3.376,50 kuna sa kamatom od 14.09.2006. godine iznos od 3.400,00 kuna sa kamatom od 12.10.2006. godine iznos od 3.223,00 kuna sa kamatom od 10.11.2006. godine iznos od 3.400,00 kuna sa kamatom od 16.12.2006. godine iznos od 3.266,00 kuna sa kamatom od 15.01.2007. godine iznos od 3.274,78 kuna sa kamatom od 06.02.2007. godine iznos od 3.400,00 kuna sa kamatom od 06.03.2007. godine iznos od 3.133,50 kuna sa kamatom od 13.04.2007. godine iznos od 3.184,00 kuna sa kamatom od 12.05.2007. godine iznos od 3.204,00 kuna sa kamatom od 16.06.2007. godine iznos od 3.300,00 kuna sa kamatom od 20.07.2007. godine iznos od 3.079,00 kuna sa kamatom od 06.08.2007. godine iznos od 3.224,00 kuna sa kamatom od 14.09.2007. godine iznos od 3.180,00 kuna sa kamatom od 17.10.2007. godine iznos od 3.260,00 kuna sa kamatom od 14.11.2007. godine iznos od 3.191,00 kuna sa kamatom od 14.12.2007. godine iznos od 3.305,00 kuna sa kamatom od 16.01.2008. godine iznos od 3.288,00 kuna sa kamatom od 14.02.2008. godine iznos od 3.100,00 kuna sa kamatom od 11.02.2008. godine iznos od 3.333,71 kuna sa kamatom od 10.03.2008. godine iznos od 3.304,50 kuna sa kamatom od 18.04.2008. godine iznos od 3.247,00 kuna sa kamatom od 16.05.2008. godine iznos od 3.287,00 kuna sa kamatom od 16.06.2008. godine iznos od 3.280,00 kuna sa kamatom od 16.07.2008. godine iznos od 3.246,00 kuna sa kamatom od 14.08.2008. godine iznos od 3.300,00 kuna sa kamatom od 17.09.2008. godine iznos od 3.364,00 kuna sa kamatom od 14.10.2008. godine iznos od 3.483,00 kuna sa kamatom od 14.11.2008. godine iznos od 3.310,00 kuna sa kamatom od 16.12.2008 godine iznos od 3.628,00 kuna sa kamatom od 16.01.2009. godine iznos od 3.677,17 kuna sa kamatom od 19.02.2009. godine iznos od 3.650,00 kuna sa kamatom od 07.03.2009. godine iznos od 3.532,30 kuna sa kamatom od 16.04.2009. godine iznos od 3.608,50 kuna sa kamatom od 19.05.2009. godine iznos od 3.540,00 kuna sa kamatom od 18.06.2009. godine iznos od 3.517,00 kuna sa kamatom od 10.07.2009. godine iznos od 3.498,00 kuna sa kamatom od 14.08.2009. godine iznos od 3.560,00 kuna sa kamatom od 15.09.2009. godine iznos od 3.508,00 kuna sa kamatom od 14.10.2009. godine iznos od 3.560,00 kuna sa kamatom od 17.11.2009. godine iznos od 3.550,00 kuna sa kamatom od 16.12.2009. godine iznos od 3.628,00 kuna sa kamatom od 20.01.2010. godine iznos od 3.670,00 kuna sa kamatom od 22..02.2010. godine iznos od 3.695,00 kuna sa kamatom od 18.03.2010. godine iznos od 3.732,60kuna sa kamatom od 20.04.2010. godine iznos od 3.820,00 kuna sa kamatom od 20.05.2010. godine iznos od 3.852,43 kuna sa kamatom od 18.06.2010. godine iznos od 3.904,58 kuna sa kamatom od 20.07.2010. godine iznos od 4.002,00 kuna sa kamatom od 17.08.2010. godine iznos od 4.119,00 kuna sa kamatom od 09.09.2010. godine iznos od 4.017,20 kuna sa kamatom od 19.10.2010. godine iznos od 4.110,00 kuna sa kamatom od 24.11.2010. godine iznos od 4.236,14 kuna sa kamatom od 16.12.2010. godine iznos od 4.199,75kuna sa kamatom od 15.01.2011. godine iznos od 4.202,00 kuna sa kamatom od 18.02.2011. godine iznos od 4.281,00 kuna sa kamatom od 18.03.2011. godine iznos od 4.167,73 kuna sa kamatom od 18.04.2011. godine iznos od 4.300,00 kuna sa kamatom od 16.05.2011. godine iznos od 4.423,21 kuna sa kamatom od 21.06.2011. godine iznos od 4.652,00 kuna sa kamatom od 22.07.2011. godine iznos od 4.717,43 kuna sa kamatom od 19.08.2011. godine iznos od 4.451,29 kuna sa kamatom od 20.09.2011. godine iznos od 4.378,60 kuna sa kamatom od 21.10.2011. godine iznos od 4.500,60 kuna sa kamatom od 22.11.2011. godine iznos od 4.332,00 kuna sa kamatom od 23.12.2011. godine iznos od 4.534,00 kuna sa kamatom od 20.01.2012. godine iznos od 4.544,10 kuna sa kamatom od 22.02.2012. godine iznos od 4.524,00 kuna sa kamatom od 22.03.2012. godine iznos od 4.530,00 kuna sa kamatom od 20.04.2012. godine iznos od 4.559,00 kuna sa kamatom od 18.05.2012.godine iznos od 4.600,00 kuna sa kamatom od 20.06.2012. godine iznos od 4.473,00 kuna sa kamatom od 20.07.2012. godine iznos od 4.443,54 kuna sa kamatom od 17.08.2012. godine iznos od 4.376,00 kuna sa kamatom od 20.09.2012. godine iznos od 4.475,00 kuna sa kamatom od 25.10.2012. godine iznos od 4.490,00 kuna sa kamatom od 20.11.2012. godine iznos od 4.463,19 kuna sa kamatom od 22.12.2012. godine iznos od 20.000,00 kuna sa kamatom od 18.01.2013. godine iznos od 2.000,00 kuna sa kamatom od 18.05.2013. godine iznos od 4.000,00 kuna sa kamatom od 17.06.2013. godine iznos od 4.332,00 kuna sa kamatom od 16.07.2013. godine iznos od 4.371,00 kuna sa kamatom od 21.08.2013. godine iznos od 4.403,00 kuna sa kamatom od 19.09.2013. godine iznos od 4.414,00 kuna sa kamatom od 22.10.2013. godine iznos od 4.422,43 kuna sa kamatom od 18.11.2013. godine iznos od 4.456,91 kuna sa kamatom od 06.12.2013. godine iznos od 4.404,21 kuna sa kamatom od 18.01.2014. godine iznos od 4.500,00 kuna sa kamatom od 18.02.2014. godine iznos od 4.438,85 kuna sa kamatom od 15.03.2014. godine iznos od 4.500,00 kuna sa kamatom od 17.04.2014. godine iznos od 4.364,51 kuna sa kamatom od 16.05.2014. godine iznos od 9.335,00 kuna sa kamatom od 17.05.2014. godine iznos od 3.831,03 kuna sa kamatom od 21.05.2014. godine po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 23. lipnja 2004. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% polugodišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine pa do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine pa do 31. prosinca 2020.godine, po stopi od 5,75% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine pa do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine pa do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5.49% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje

prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu, broj ugovora [broj kredita] od 23. lipnja 2004. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenjivom tečaju CHF.

III. Utvrđuje se postojanje tužiteljičinog potraživanja prema tuženiku od

45.616,65 kuna (četrdesetpettisućašestošesnaestkunaišezdesetpetlipa, što odgovara iznosu od 6.054,37 EUR, tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kuna).

IV. Utvrđuje se postojanje tuženikovog potraživanja prema tužiteljici u iznosu od 8.558,55 kuna (osamtisućapetstopedesetosamkunaipedesetpetlipa, što odgovara iznosu od 1.135,91 EUR, tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kuna).“

V. Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkama III. i IV. izreke ove presude i tuženiku se nalaže da tužiteljici isplati iznos od 37.058,01 kuna

(tridesetsedamtisućapedesetosamkunaijednulipu, što odgovara iznosu od 4.918,44 EUR, tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kuna), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate i to: iznos od 99,37 kuna sa kamatom od 01.07.2011. godine

iznos od 1.193,88 kuna sa kamatom od 01.08.2011. godine

iznos od 1.153,57 kuna sa kamatom od 01.09.2011. godine

iznos od 929,84 kuna sa kamatom od 01.10.2011. godine

iznos od 919,90 kuna sa kamatom od 01.11.2011. godine

iznos od 904,31 kuna sa kamatom od 01.12.2011. godine

iznos od 961,91 kuna sa kamatom od 01.01.2012. godine

iznos od 1.026,26 kuna sa kamatom od 01.02.2012. godine

iznos od 1.027,75 kuna sa kamatom od 01.03.2012. godine

iznos od 987,56 kuna sa kamatom od 01.04.2012. godine

iznos od 1.000,77 kuna sa kamatom od 01.05.2012.godine

iznos od 1.025,55 kuna sa kamatom od 01.06.2012. godine

iznos od 1.002,00 kuna sa kamatom od 01.07.2012. godine

iznos od 1.003,76 kuna sa kamatom od 01.08.2012. godine

iznos od 981,12 kuna sa kamatom od 01.09.2012. godine

iznos od 936,31 kuna sa kamatom od 01.10.2012. godine

iznos od 987,89 kuna sa kamatom od 01.11.2012. godine

iznos od 1.002,62 kuna sa kamatom od 01.12.2012. godine

iznos od 1.003,76 kuna sa kamatom od 01.01.2013. godine

iznos od 929,08 kuna sa kamatom od 01.02.2013. godine

iznos od 977,14 kuna sa kamatom od 01.03.2013. godine

iznos od 990,14 kuna sa kamatom od 01.04.2013. godine

iznos od 961,33 kuna sa kamatom od 01.05.2013. godine

iznos od 880,38 kuna sa kamatom od 01.06.2013. godine

iznos od 848,44 kuna sa kamatom od 01.07.2013. godine

iznos od 888,26 kuna sa kamatom od 01.08.2013. godine

iznos od 915,70 kuna sa kamatom od 01.09.2013. godine

iznos od 985,75 kuna sa kamatom od 01.10.2013. godine

iznos od 947,19 kuna sa kamatom od 01.11.2013. godine

iznos od 964,44 kuna sa kamatom od 01.12.2013. godine

iznos od 978,57 kuna sa kamatom od 01.01.2014. godine

iznos od 999,68 kuna sa kamatom od 01.02.2014. godine

iznos od 1.027,75 kuna sa kamatom od 01.03.2014. godine

iznos od 1.013,34 kuna sa kamatom od 01.04.2014. godine

iznos od 985,33 kuna sa kamatom od 01.05.2014. godine

iznos od 2.907,21 kuna sa kamatom od 21.05.2014. godine po stopi od 14% godišnje za razdoblje do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% polugodišnje za razdoblje od 01.kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana.“

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Na dopušta se preinaka tužbe u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu od 23. lipnja 2004., te u dijelu kojim tužiteljica od tuženika zahtijeva isplatu nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa.

II. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.603,00 kuna (devettisućašestotrikune, što odgovara iznosu od 1.274,54 EUR, Tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kuna) u roku od 15 dana.“

3. Protiv dijela presude, u stavku I., IV. i V. izreke i u dijelu rješenja u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka žali se tužiteljica svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023.- dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijane odluke u smislu žalbenih navoda preinače ili ukinu te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Protiv dijela presude, u stavku II., III. i IV. izreke i rješenja u stavku II. i III. izreke žali se tuženik svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a i predlaže da se pobijane odluke u navedenom dijelu preinače ili ukinu i stavlja zahtjev za naknadom troška.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba tužiteljice je dijelom osnovana.

8. Žalba tuženika je dijelom osnovana.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 23. lipnja 2004. i zahtjev za isplatom iznosa od 458.736,34 kn sa zateznim kamatama.

Nadalje, sukladno čl. 188. ZPP-a tužiteljica je postavila i zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu 23. lipnja 2004. i zahtjev za isplatom iznosa od 45.616,65 kuna /6.054,37 eur sa zateznim kamatama sa osnova ništetnosti navedene odredbe.

Jednako tako, tuženik je u odgovoru na tužbu stavio prigovor prijeboja u iznosu od 8.558,55 ka/1.135,91 eura za razdoblje kada je CHF bio niži od početnog.

10. U žalbenom postupku, sporno je da li je predmetni ugovor ništetan u cijelosti kao i da li je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, te visina i zastara i da li je osnovan prigovor prijeboja tuženika.

11. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

12. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude i rješenja dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude i rješenja. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

13. U pogledu pak izuzeća kojeg od sudaca u ovom predmetu, ovaj sud ističe kako kod članova vijeća ne postoji koji od razloga za osnovanost zahtjeva za izuzeće tuženika iznesenog u žalbi, jer je isti i istaknut uvjetno – tek ukoliko tko od članova vijeća smatra da na njegovoj strani postoji koji od razloga za izuzeće koje je tuženik naveo u žalbi, tako da je o izuzeću odlučeno u predmetu ovog suda 29 S-1032/2023 rješenjem od 8. studenog 2023.

14. Na žalbene navode valja reći da prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

15. Stoga, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 220. ZPP-a na koju sadržajno upire tuženik jer činjenica da prvostupanjski sud nije posebno ocijenio pisani iskaz UH nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

16. Međutim, žalbeni navodi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava dijelom su osnovani u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti istaknutog prigovora prijeboja.

17. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da je predmetni Ugovor o stambenom kreditu sklopljen između tužiteljice i tuženika 23. lipnja 2004;

- da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.870,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49 % godišnje; da je rok otplate kredita ugovoren na 120 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama, s tim što je prvi iznos anuiteta ugovoren od 714,54 CHF, te je ugovorena valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz ovog ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke;.

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da je analizom predmetnog ugovora utvrđeno da isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj; da je više puta mijenjao mjesečne anuitete temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a takva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je kao takva nepoštena;

- da je na okolnost pregovaranja o sadržaju kredita i da li je tužiteljica bila obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja CHF tuženik predložio saslušanje osobnog bankara LH čiji iskaz je općenit o praksi postupanja djelatnika tuženika prilikom odobravanja kredita i ista nema saznanja o postupanju u konkretnom slučaju tužiteljice, jer se tog kredita ne sjeća;

- da tužiteljica ima svojstvo potrošača s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se stambeni kredit odobrava za kupnju nekretnine, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim a tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao i da u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti;

- da je na okolnost utvrđivanja visine potraživanja izveden dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petru Bajlu;

- da prema mišljenju vještaka tužiteljica je ukupno uplatila na ime anuiteta iznos od 458.736,34 kune te kad se sve uplate tužiteljice uvećaju za zakonske zatezne kamate koje teku od dana svake uplate, tužiteljica da je na dan 19. ožujka 2010. vratila tuženiku iznos od 319.053,99 kuna time da je na sve naknadne tužiteljičine uplate anuiteta također obračunata zatezna kamata i da je potraživanje tužiteljice prema tuženici po svim navedenim parametrima na dan 9. srpnja 2022. iznosilo 424.514,76 kuna;

- da u odnosu na podredni tužbeni zahtjev prema mišljenju vještaka potraživanje tužiteljice prema tuženici na osnovu razlike anuiteta uslijed povećanja tečaja za CHF, računajući sve razlike iznosi 37.058,01 kunu, a potraživanje na osnovu razlike anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF računajući samo preplaćene iznose anuiteta (samo pozitivnu razliku) iznosi 45.616,56 kuna;.

- da tužiteljica nije imala prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik istaknuo da nema prigovor na matematičku točnost financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle radi se o pravnom pitanju;

- da je nalaz kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke; .

- da je ništetna ugovorena odredba tuženika o valutnoj klauzuli;

- da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora;

- da je prigovor zastare neosnovan i da rok zastare glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu teče od 14. lipnja 2018., a obzirom da je tužba podnijeta 7. listopada 2020., to ista je podnijeta unutar roka od 5 godina;

- da je tuženik istaknuo prigovor prijeboja vezano za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog u iznosu od 8.558,55 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom;

- da je prigovor prijeboja osnovan i nije u zastari;

- da je tužiteljici nakon prebijanja preostao iznos od 37.058,01 kuna;

- da je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan i da se o toj odredbi nije pregovaralo time da je prebivalište tužiteljice u [adresa] koji je udaljen od ugovorene mjesne nadležnosti;

18. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski je utvrdio da prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan i da ugovor nije ništav u cijelosti te je ništava odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF time da ništavost te odredbe ne dovodi do ništavosti cijelog ugovora te na temelju čl. 322. i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22- dalje u tekstu: ZOO/05) u vezi čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način.

19. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan u dijelu u kojem je utvrđeno da prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan i da nije ništav cijeli ugovor već je ništava odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, osim u dijelu primjene materijalnog prava odnosno primjeni odredbi ZOO/05 time da pravilnom primjenom materijalnog prava odnosno odredbi ZOO/91 obzirom da je Ugovor sklopljen 23. lipnja 2004., jednako je odlučeno.

20. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

21. Međutim, osnovani su žalbeni navodi vezano za zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora prijeboja.

22. U odnosu na žalbene navode vezano za istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti potrebno je reći slijedeće.

23. Naime, prema odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je stavkom 3. istoga članka ZPP-a propisano da sporazum o mjesnoj nadležnosti važi ako je pismeno sastavljeno i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

24. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da stranke mogu ugovoriti mjesnu nadležnost određenog suda i to ako je sud za kojeg su stranke odredile da im sudi u prvom stupnju stvarno nadležan te ako se radi o sporu za kojeg nije propisana isključiva mjesna nadležnost određenog suda.

25. Međutim, osim ovih pretpostavki za prorogaciju nadležnosti, da bi sud prema sporazumu stranaka mogao suditi u prvom stupnju sam sporazum o mjesnoj nadležnosti mora biti valjan. To ne znači samo da sporazum mora biti sačinjen u pisanoj formi i da se tiče određenog pravnog odnosa, što je propisano odredbom čl. 70. st. 3. ZPP-a, već i da je on valjan prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, u konkretnom slučaju da postoji suglasnost volje obiju ugovornih stranaka da im u prvom stupnju sudi određeni sud koji nije mjesno nadležan.

26. U odnosu na prigovor tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan budući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda sjedišta kreditora, valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.- dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

27. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

28. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Rijeci, time da je prorogacijska klauzula nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje i uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužiteljice koja bi s obzirom na mjesto stanovanja u [adresa], u slučaju vođenja postupka pred Općinskim sudom u Rijeci, bila izložena povećanim troškovima.

29. Stoga, obzirom na navedeno nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1.-4. ZPP-a kao što to pogrešno smatra tuženik.

30. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvao tuženik u žalbi, a koja podupire njegova pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi opće prihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci.

31. Naime, tuženiku se ukazuje da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

32. Navedeno stajalište pravilno je primijenjeno u ovom slučaju jer je činjenica da bi tužiteljica morala putovati iz [adresa] u [adresa], a radi se o značajnoj udaljenosti koja bi prouzročila značajne troškove što bi bio preveliki i nerazmjeran teret za tužiteljicu.

33. U odnosu na žalbene navode tužiteljice o ništetnosti predmetnog ugovora u cijelosti kao i tuženika u odnosu na valutnu klauzulu potrebno je reći slijedeće.

34. Na žalbene navode potrebno je reći da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno, i u odnosu na prednika tuženika, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunavanja tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003-dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a. I prema odredbi čl. 138. a ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i danas važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015 i 14/2019) odredbi čl. 118., posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama imaju isti učinak.

35. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, i to, u konkretnom slučaju, tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

36. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije, koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se, u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti, bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrijedi ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

37. Odredbom čl. 502. b ZPP-a, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

38. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

39. Stoga su, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

40. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

41. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu i na temelju njezinog iskaza utvrdio da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika time da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora i da djelatnici banke nisu sa njom razgovarali o uvjetima kredita.

42. Nadalje, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka LH djelatnice tuženika iz čijeg iskaza proizlazi da nema saznanja o postupanju u konkretnom slučaju tužiteljice.

43. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužiteljici na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

44. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljicom kao i na okolnost jesu li tužiteljice dane odgovarajuće obavijesti prije sklapanja ugovora, kao i da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

45. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

46. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

47. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništavosti predmetne odredbe.

48. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužiteljice vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužiteljice o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

49. Na žalbene navode tuženika da je tužiteljica u svojem iskazu iskazala kako prije potpisivanja nije pročitala predmetni ugovor o kreditu, valja odgovoriti kako iz iskaza tužiteljice proizlazi kako joj djelatnici tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora nisu protumačili odredbe ugovora, a niti je tuženik dokazao da je djelatnik tuženika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora informirao odnosno dao odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope ili o fluktuaciji tečaja švicarskog franka i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu potrošača.

50. Stoga, prvostupanjski sud je u tom smislu pravilno zaključio kako je dužnost tuženika bila da prilikom pregovaranja tužiteljici pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne njoj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač, te da je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule.

51. Slijedom navedenog, a budući da u postupku tuženik nije dokazao da je u fazi pregovaranja informirao tužiteljicu i o fluktuaciji tečaja CHF i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu tužiteljice kao potrošača, neosnovani su žalbeni navodi kako tužiteljici kao potrošaču u konkretnom slučaju ne uživa zaštitu potrošača.

52. Vezano za primjenu prava Europske unije i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Ž, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

53. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

54. Obzirom na navedeno, kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014,110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP), žalbeni navodi ukazuju se neosnovanim.

55. Na žalbene navode tužiteljice vezano za ništetnost predmetnog Ugovora u cijelosti valja reći da je prvostupanjski sud za svoje uvjerenje kada je zaključio da ništetnost odredbi ugovora o promjenjivoj i valutnoj klauzuli ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora obzirom da isti sadrži sve elemente nužne za njegovu održivost i pravnu valjanost, dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski

56. Naime, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a što znači da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.

57. Dakle, cilj zaštite koju pruža Direktiva 93/13 nije utvrditi ništetnim cijeli ugovor, nego održati predmetni ugovor bez izmijene osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih odredbi.

58. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. i 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

Jednako tako, i prema odredbi čl. 105. st. 1. ZOO/91 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

Prema tome, te odredbe valja primijeniti i tumačiti na način da predmetni Ugovor može opstati bez ništetenih odredbi, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

59. Stoga, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, žalbeni navodi tužiteljice da je predmetni ugovor ništetan u cijelosti su bez pravnog uporišta i kao takvi su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

60. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

61. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., koja je predmet raspravljanja u pravnoj stvari, a kako je tužba podnijeta 7. listopada 2020. time da je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja jer ga nije mogla bez svoje krivnje specificirati do zaključenja prethodnog postupka, to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare obzirom da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 371 ZOO/91 pa su žalbeni navodi neosnovani.

62. U odnosu na žalbene navode vezano za zaključak prvostupanjskog suda o osnovanost prigovora prijeboja ukazuje se na slijedeće.

63. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da se prigovor odnosi na razliku nastalu u periodu otplate kredita kao rezultat razlike između početno ugovorenog anuiteta kredita, odnosno tečaja u trenutku isplate kredita po početnom planu otplate i tečaja po kojem je anuitet kredita plaćen, a koji je bio manji od početno ugovorenog.

64. Naime, pravne posljedice ništavosti propisane su odredbom čl. 104. ZOO kojom je određeno da je u slučaju ništavost svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

65. Obzirom da u spornom razdoblju tužiteljica nije ništa primila od tuženika, već je tuženiku izvršila isplatu kako je ona od njega zatražila i obračunala, kao i da je u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od početnog došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice za koju ne bi postojao ili bi otpala pravna osnova, to tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice.

66. Osim toga, odredbom čl. 108 ZOO /91 propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.

67. Naime, stavljanjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu tuženik je ugrozio visoku razinu zajamčene zaštite koju uživaju potrošači od nepoštenih ugovornih odredbi, pa se svrsi zaštite i prirodi razloga radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom protive zahtjevi tuženika da se na temelju takve odredbe koju je sama unijela u Ugovor o kreditu vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao, odnosno kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, s obzirom da potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti.

68. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za ugovaranje ništave odredbe, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno njezinoj odluci, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 108. ZOO/91, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je u konkretnom slučaju - tužiteljica

69. Stoga, obzirom na naprijed navedeno osnovani su žalbeni pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava vezano za osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom sa osnova ništavosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pa je valjalo na temelju čl. 370. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. izreke ove drugostupanjske odluke.

70. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužiteljice i tuženika dijelom odbiti kao neosnovane, a dijelom prihvatiti te na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a i čl. 370. ZPP-a odlučiti kao u stavku I i II izreke ove drugostupanjske presude i na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a kao u stavku I izreke rješenja, te na temelju čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a kao u stavku II i III izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

71. Kako je za sada neizvjestan uspjeh stranaka u postupku valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka te odlučiti na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a kao u stavku I izreke rješenja.

72. Odluka o troškovima postupka nastalih povodom pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a te je odlučeno kao u stavku IV izreke rješenja.

73. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će u odnosu na prigovor prijeboja postupiti u naprijed izloženom smislu i razmotriti žalbene navode, te donijeti pravilnu i zakonitu odluku u odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatom sa osnova ništetnosti valutne klauzule.

U Zagrebu 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej