R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-409/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Krešimiru Kmetu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 29. rujna 2025. provedene u prisutnosti tužiteljice JL, osobno, punomoćnika tužiteljice Krešimira Kmeta, odvjetnika, i zamjenica punomoćnika tužene EL, odvjetnice, nakon javne objave presude, 4. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su odredbe čl. 1 i čl. 7 Ugovora o kreditu br. 918-50-3552550, od dana 4.srpnja 2006.g. za kredit u iznosu od 24.368,00 CHF, za kupnju osobnog automobila ništetne i bez pravnog učinka, koji je sklopila tužiteljica JL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69 , Zagreb, OIB:53056966535.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69 , Zagreb, OIB:53056966535 da isplati tužiteljici JL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos 2.590,22 EUR (slovima: dvije tisuće petsto devedeset eura i dvadeset dva centa), s sa zateznim kamatama koje po stopi tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, do isplate kako slijedi:

na iznos od 1,07 EUR od 1.9.2006.

na iznos od 1,22 EUR od 1.10.2006.

na iznos od 0,88 EUR od 1.11.2006.

na iznos od 10,45 EUR od 1.11.2008.

na iznos od 2,79 EUR od 2.12.2008.

na iznos od 13,50 EUR od 1.1.2009.

na iznos od 15,69 EUR od 1.2.2009.

na iznos od 16,69 EUR od 1.3.2009.

na iznos od 13,95 EUR od 1.4.2009. .

na iznos od 14,47 EUR od 1.5.2009.

na iznos od 10,29 EUR od 1.6.2009.

na iznos od 7,21 EUR od 1.7.2009.

na iznos od 8,03 EUR od 1.8.2009.

na iznos od 9,65 EUR od 1.9.2009.

na iznos od 9,51 EUR od 1.10.2009.

na iznos od 7,87 EUR od 1.11.2009.

na iznos od 10,95 EUR od 1.12.2009.

na iznos od 13,42 EUR od 1.1.2010.

na iznos od 16,93 EUR od 1.2.2010.

na iznos od 16,13 EUR od 1.3.2010.

na iznos od 20,89 EUR od 1.4.2010.

na iznos od 19,99 EUR od 1.5.2010.

na iznos od 21,75 EUR od 1.6.2010.

na iznos od 37,01 EUR od 1.7.2010.

na iznos od 33,87 EUR od 1.8.2010.

na iznos od 43,46 EUR od 1.9.2010.

na iznos od 40,15 EUR od 1.10.2010.

na iznos od 34,82 EUR od 1.11.2010.

na iznos od 46,07 EUR od 1.12.2010.

na iznos od 60,38 EUR od 1.1.2011.

na iznos od 50,25 EUR od 1.2.2011.

na iznos od 53,80 EUR od 1.3.2011.

na iznos od 49,28 EUR od 1.4.2011.

na iznos od 50,09 EUR od 1.5.2011.

na iznos od 69,28 EUR od 1.6.2011.

na iznos od 71,15 EUR od 1.7.2011.

na iznos od 87,18 EUR od 1.8.2011.

na iznos od 78,94 EUR od 1.9.2011.

na iznos od 69,93 EUR od 1.10.2011.

na iznos od 68,96 EUR od 1.11.2011.

na iznos od 68,27 EUR od 1.12.2011.

na iznos od 72,57 EUR od 1.1.2012.

na iznos od 76,32 EUR od 1.2.2012.

na iznos od 76,82 EUR od 1.3.2012.

na iznos od 74,23 EUR od 1.4.2012.

na iznos od 75,98 EUR od 1.5.2012.

na iznos od 77,17 EUR od 1.6.2012.

na iznos od 75,16 EUR od 1.7.2012.

na iznos od 75,69 EUR od 1.8.2012.

na iznos od 74,18 EUR od 1.9.2012.

na iznos od 70,91 EUR od 1.10.2012.

na iznos od 74,39 EUR od 1.11.2012.

na iznos od 76,06 EUR od 1.12.2012.

na iznos od 74,89 EUR od 1.1.2013.

na iznos od 68,33 EUR od 1.2.2013.

na iznos od 73,91 EUR od 1.3.2013.

na iznos od 74,39 EUR od 1.4.2013.

na iznos od 72,21 EUR od 1.5.2013.

na iznos od 65,41 EUR od 1.6.2013.

na iznos od 65,23 EUR od 1.7.2013

na iznos od 66,90 EUR od 1.8.2013.,

u roku 15. dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69 , Zagreb, OIB:53056966535 da tužiteljici JL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.111,46 eura (slovima: dvije tisuće sto jedanaest eura i četrdeset šest centi), roku 15 dana.

IV. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu u [adresa], br. 918-50-3552550 na iznos od 24.368,00 CHF radi kupnje osobnog automobila, koji kredit je uredno otplaćen. Tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 918-50-3552550, dana 4.srpnja 2006.g. kojim mu je odobren kredit u iznosu od 24.368,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan korištenja kredita. U članku 1 ugovora navedeno je da su stranke suglasne da se isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule. U članku 7 je navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima o kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća i otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Valutna klauzula je instrument kojim je banka iznos ugovorene veličine vezala uz tečaj strane valute, što znači da je u ugovoru primljeni iznos sredstava tijekom ugovornog odnosa korigiran za promjenu vrijednosti tečaja strane valute u odnosu na domaću valutu. O navedenom članku ugovora nije se posebno pregovaralo, niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope. Tužiteljica je neuka osoba i u tom trenutku nije mogla znati što znači valutna klauzula, posebno nije mogla predvidjeti da će joj se rata višestruko povećati nakon nekog vremena primjenom ovakve ugovorene odredbe. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.srpnja 2013.g. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10.rujna 2003.g. do 31.prosinca 2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovora o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ova presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.godine. Tužiteljica nadalje navodi da je tuženik jednostranom odlukom uslijed sklapanja tipskog ugovora, u kojem je uglavio i odredbu o valutnoj klauzuli oštetio tužiteljicu, a što je uzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika. Konačni tužbeni zahtjev tužiteljica će postaviti nakon eventualnog financijskog vještačenja kojim na ime naknade štete potražuje za sada postavljeni iznos 2.645,53 EUR/ 19.932,75 kn., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos i to u razdoblju od 1.9.2006.godine do 1.8.2013. godine. U predmetu br. Pn-101/2019 kod ovog suda, vodi se postupak između istih stranaka u odnosu na preplaćene kamate po istom kreditu, gdje je izvršeno vještačenje i za valutnu klauzulu, prema kojem izračunu proizlazi da je tužitelj zbog ugovorene valutne klauzule zakinut za 2.645,53 EUR/19.932,75 kn. Tužiteljica stoga potražuje povrat preplaćenih iznosa po primijenjenoj valutnoj klauzuli, te stoga podnosi tužbu i predlaže da naslovni sud, donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su Tužitelj i Tuženik s sklopili Ugovor o kreditu (dalje: "Ugovor o kreditu"). Ugovor o kreditu u članku 12. navodi da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta Kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Nastavno na ovdje izneseno, Tuženik predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik posebno navodi kako u konkretnom slučaju nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući da se isti može derogirati isključivo u slučaju isključive nadležnosti Naslovnog suda koje u konkretnom slučaju naprosto nema. Tuženik se ovim putem protivi tužbenom zahtjevu iz Tužbe u cijelosti te osporava Tužiteljeve navode iz Tužbe kako slijedi. Potpuno je neosnovana tvrdnja Tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Štoviše, takav stav Tužitelja je u najmanju ruku apsurdan, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tuženik ovim putem ističe kako je Tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je Tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena Tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati Tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Tuženik isto tako ovim putem naglašava kako je Tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja te kako je Tužitelj bio u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama. Sam Tužitelj niti ne predlaže dokaze nit navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i njegovom navodnom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njemu teret dokazivanja činjenica koje na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev. Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljena, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe Tužitelj. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe Tužitelj. Tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa. Tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz Tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita kako je to gore opisano. Sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-7129/13 jasno navodi kako je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)". Tuženik u konkretnom slučaju uopće niti ne dostavlja podatak o uplatama koje je vršio Tuženiku i na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja. Dakle, teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na Tužitelju, a isti to u konkretnom slučaju propušta dokazati. Tuženik ovim putem, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne Tužbe. Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući da se u konkretnom slučaju Tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega Tuženik predlaže da Naslovni sud odbije Tužbu u tom dijelu. Podredno, Tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne Tužbe. Tuženik isto tako ističe te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da Tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a. Obzirom da je Tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti Tužitelja, nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže Tužitelj (prema čl. 1115. ZOO). S obzirom na sve navedeno u ovom odgovoru na Tužbu, Tuženik predlaže da nadležni sud donese sljedeću presudu u kojoj će odbiti tužbeni zahtjev iz tužbe kao neosnovan kao i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi sveukupni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 918-50- 3552550 od 4. srpnja 2006., provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Andriji Ilakovcu, saslušana je svjedokinja PL te tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužiteljica je podneskom od 1. svibnja 2025. konačno precizirala tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 918-50-3552550 od 4. srpnja 2006. na iznos od CHF 24.368,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 4. srpnja 2006., a pobliže opisane u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare tražbine, te je stavio prigovor da tužiteljica nema status potrošača.

7.1. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da prebivalište ima u [adresa], da je Ugovor zaključen u [adresa] s tuženikom te da prilikom zaključenja Ugovora nije bilo govora o odredbi iz Ugovora koji sud će biti nadležan u slučaju spora. Također iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da bi u slučaju vođenja ovog postupka u Zagrebu, gdje je sjedište tuženika, za nju bilo otegotno u smislu gubitka vremena i u smislu većeg financijskog izdatka za putovanje u Zagreb.

7.2. Prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).

7.3. Obzirom da je Ugovor zaključen kod tuženika u Podružnici u [adresa], te obzirom da se o odredbi o nadležnost suda u slučaju spora nije posebno pregovaralo, te također uobzirujući činjenicu da bi tužiteljici vođenje spora pred sudom u Zagrebu predstavljalo znatne financijske poteškoće, valjalo je odlučiti kao u izreci glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

7.4. Naime, sud cijeni da odredba Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu je nepoštena, a time i ništetna jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Andrije Ilakovca utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 2734,18 eur glede promjene tečaja CHF, ali vještak je izračunao također na okolnost tečajnih razlika uvažavajući negativne razlike, tada je iznos 2.590,22 eur.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je Ugovor o kreditu zaključila s tuženikom 2006. Uz Ugovor je dobila Otplatni plan. Rate kredita je plaćala prema Otplatnom planu koji se nije mijenjao, ali se mijenjao tečaj. Zbog povećanja tečaja bile su joj veće rate kredita. Ugovor je zaključen s promjenjivom kamatnom stopom. Otplate kredita su vezane za tečaj švicarskog franka. U banci prije potpisa Ugovora nisu tužiteljici rekli da se tečaj CHF-a može mijenjati. U banci joj nije rečeno da HNB nema utjecaj na tečaj CHF-a. U banci joj nije rečeno niti da je za nju rizik što zaključuje ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, a otplate se vežu za tečaj CHF-a. Tužiteljica ne zna da li bi banka prihvatila da je tražila prije potpisa ugovora da se neka odredba iz Ugovora, ukoliko joj ne bi odgovarala, promjeni. Banka je sastavila Ugovor. Tužiteljca je dipl. kriminalist po struci i nema nikakva znanja iz područja ekonomije. Rate kredita su jako rasle zbog jake promjene tečaje CHF-a, ona takvo što nije mogla zamisliti niti predvidjeti. U banci prije potpisa Ugovora nitko ju nije upozorio da bi rate kredita mogle rasti onoliko koliko su rasle. Nakon što se rata kredita povećavala išla je razgovarati u banku, ali oni su rekli da se ništa tu ne može promijeniti. Novac iz Ugovora koristila je za kupnju osobnog vozila. Službenica u banci joj je sugerirala da je ovakav ugovor za nju, kakav je zaključila, najpovoljniji zbog kamatne stope. Nije znala da će se doći do ovako rapidnog rasta kredita zbog tečaja kakav se dogodio. Bila je komitent ove banke i nije se raspitivala glede ovih odredbi iz Ugovora kod drugih banaka.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljicom, tužena nije u cijelosti informirala tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Također nije osnovan niti prigovor tuženika glede statusa potrošača tužiteljice jer je iz njenog iskaza utvrđeno da je novac od kredita koristila za kupnju osobnog vozila te da nije bila vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

11. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 2. lipnja 2023., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

11.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Andriji Ilakovcu.

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su tužitelj i tužena zaključili dana 04.srpnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj 918-50-3552550 u kunskoj protuvrijednosti 24.368,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke , a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20 % godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita je 84 mjeseci. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta 31.08.2006. Kredit je isplaćen 10.07.2006. g. Kredit je otplaćen u cijelosti. Uvidom u dokumentaciju koja priliježe spisu vještak je utvrdio da je tužena primjenjivala slijedeće kamatne stope u razdoblju 18.04.2006. do 30.04.2012.: od 10.07.2006. kamatna stopa iznosila je 5,20%, od 01.11.2007. kamatna stopa iznosila je 6,20%, od 01.05.2008. kamatna stopa iznosila je 6,75%, od 01.03.2009. kamatna stopa iznosila je 7,75%, od 01.07.2011. kamatna stopa iznosila je 7,50%, i od 01.10.2011. kamatna stopa iznosila je 6,75%

13.2. Nadalje, kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka su utvrđene, a na temelju dokumentacije koja je vještaku bila dostupna, tečajne razlike za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 31.08.2006. g. do 31.07.2013. g. u ukupnom iznosu 20.600,70 kn /2.734,18 EUR. Tečajne razlike u kunama po mjesecima iskazane su u stupcu 14 tabličnog pregleda (Tablica 1). Tečajne razlike u EUR po mjesecima iskazane su u stupcu 19 tabličnog pregleda (Tablica 1). Pri izračunu korišten je fiksni tečaj za konverziju 1 EUR=7,53450 kn. Na temelju dokumentacije koja je vještaku bila dostupna utvrdio je i tečajne razlike za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 31.08.2006. g. do 31.07.2013. g. uvažavajući tzv. negativne razlike u ukupnom iznosu 19.516,01 kn /2.590,22 EUR.

13.3. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da je uvažio utvrđene negativne tečajne razlike u koje je upirao tuženik.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

16. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tužiteljici je dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.111,46 EUR koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT 200,00 eur, sastava podnesaka 12. listopada 2023., 27. listopada 2023. i 2. srpnja 2024. 3x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, zastupanje na pripremnom ročištu 26. listopada 2023. 200,00 eur prema Tbr.9.točka 1.OT, zastupanje na ročištu 29. rujna 2025. 200,00 eur prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT. Osnovica za PDV iznosi 1.300,00 eur, a PDV iznosi 325,00 eur. Tužiteljici je dosuđen i predujam za financijsko vještačenje 450,00 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu 36,46 eur.

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 4. studenog 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.