Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-189/2021-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja ČĐĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ljiljani Penavić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 17. lipnja 2025. i izvršene objave 4. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8 Ugovora o kreditu broj 717760 sklopljenog 17.ožujka 2006.g. između tužitelja Zorana Vancini Nikolića Oib: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i prednika tuženika Volksbank d.d., OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane i solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela pod posl.br.OU-434/06, a kojom je određeno da će korisnik kredita otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za valutu CHF važeći na dan dospijeća, te kao takva ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju ČĐĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove preplaćenog tečaja novčani iznos od 1.219,02 € s pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 4,84 € od 03.11.2008. do isplate

- na iznos od 5,52 € od 02.01.2009. do isplate

- na iznos od 6,54 € od 02.02.2009. do isplate

- na iznos od 7,04 € od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 5,87 € od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 5,68 € od 02.05.2009. do isplate

- na iznos od 3,82 € od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 2,16 € od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 2,74 € od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 3,98 € od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 3,24 € od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 2,56 € od 02.11.2009. do isplate

- na iznos od 4,14 € od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 5,60 € od 02.01.2010. do isplate

- na iznos od 7,21 € od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 6,79 € od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 9,44 € od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 8,73 € od 03.05.2010. do isplate

- na iznos od 10,16 € od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 17,63 € od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 15,92 € od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 22,45 € od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 19,04 € od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 16,49 € od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 24,38 € od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 29,09 € od 03.01.2011. do isplate

- na iznos od 25,84 € od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 26,31 € od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 23,82 € od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 24,61 € od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 33,35 € od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 34,58 € od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 44,21 € od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 40,81 € od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 35,45 € od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 35,33 € od 02.11.2011. do isplate

- na iznos od 34,88 € od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 36,85 € od 02.01.2012. do isplate

- na iznos od 39,19 € od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 39,29 € od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 37,95 € od 02.04.2012. do isplate

- na iznos od 38,62 € od 02.05.2012. do isplate

- na iznos od 39,55 € od 01.06.2012. do isplate

- na iznos od 38,68 € od 02.07.2012. do isplate

- na iznos od 38,88 € od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 38,10 € od 01.09.2012. do isplate

- na iznos od 36,65 € od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 225,01€ od 15.10.2012. do isplate.

po stopi od 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2.1 i 2.4 Ugovora o kreditu broj 717760 sklopljenog 17.ožujka 2006.g. između tužitelja Zorana Vancini Nikolića Oib: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i prednika tuženika Volksbank d.d.-a Oib: 78427478595 kao kreditora s druge strane i solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela pod posl.br.OU-434/06, a kojom je određeno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te da je promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom kamatama i naknadama kreditora kao i da se obračunava i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana isplate, te kao takva ne proizvodi pravne učinke.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 11.1 Ugovora o kreditu broj 717760 sklopljenog 17.ožujka 2006.g. između tužitelja Zorana Vancini Nikolića Oib: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i prednika tuženika Volksbank d.d.-a Oib: 78427478595 kao kreditora s druge strane i solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela pod posl.br.OU-434/06, a kojom je određeno da je uz pisani zahtjev moguća prijevremena otplata kredita, a sukladno uvjetima iz Odluka o kamatama i naknadama Kreditora, te kao takva ne proizvodi pravne učinke.

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. -u OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju ČĐĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove naknade za prijevremeni raskid ugovora o kreditu novčani iznos od 475,54 € s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 16.studenoga 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6.1 i 6.2 Ugovora o kreditu broj 717760 sklopljenog 17.ožujka 2006.g. između tužitelja ČĐĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i prednika tuženika Volksbank d.d. OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane i solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela pod posl.br.OU-434/06, a kojom je određeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 1,10 % jednokratno od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn i da se naplaćuje prilikom puštanja kredita te da je naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva jednokratna uplata premijske stope u visini 1,95% sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj, te kao takva ne proizvodi pravne učinke.

VII. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju ČĐĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove naknade za obradu i osiguranje kredita novčani iznos od 386,41 CHF s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 21.ožujka 2006.g. do 31. prosinca 2007. u visini od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. OIB: 87939104217 naknaditi tužitelju ČĐĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročen parnični trošak u iznosu od 2.267,91 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine,

sve u roku od 15 dana.

IX. Odbija se dio tužbeno zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8 Ugovora o kreditu broj 717760 sklopljenog 17.ožujka 2006.g. između tužitelja ČĐĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i prednika tuženika Volksbank d.d., OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane i solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela pod posl.br.OU-434/06, u dijelu kojom je određeno da će korisnik kredita otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 179,66 CHF u protuvrijednosti ...".

Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. -u OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju ČĐĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove preplaćene kamate novčani iznos od 338,60 € s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna boda, sve u roku 15 dana, a na iznose kako slijede:

- na iznos od 4,95 € od 01.04.2008. do isplate

- na iznos od 4,90 € od 02.05.2008. do isplate

- na iznos od 4,64 € od 02.06.2008. do isplate

- na iznos od 4,49 € od 01.07.2008. do isplate

- na iznos od 4,48 € od 01.08.2008. do isplate

- na iznos od 4,44 € od 01.09.2008. do isplate

- na iznos od 4,44 € od 01.10.2008. do isplate

- na iznos od 5,07 € od 03.11.2008. do isplate

- na iznos od 4,12 € od 01.12.2008. do isplate

- na iznos od 7,63 € od 02.01.2009. do isplate

- na iznos od 7,34 € od 02.02.2009. do isplate

- na iznos od 7,26 € od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 6,84 € od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 7,18 € od 02.05.2009. do isplate

- na iznos od 6,50 € od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 6,52 € od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 6,43 € od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 6,39 € od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 8,89 € od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 8,95 € od 02.11.2009. do isplate

- na iznos od 8,33 € od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 8,85 € od 02.01.2010. do isplate

- na iznos od 8,22 € od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 8,30 € od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 8,29 € od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 8,60 € od 03.05.2010. do isplate

- na iznos od 7,43 € od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 8,25 € od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 8,20 € od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 7,85 € od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 7,71 € od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 7,59 € od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 7,31 € od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 8,11 € od 03.01.2011. do isplate

- na iznos od 6,70 € od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 6,97 € od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 6,61 € od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 6,62 € od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 6,34 € od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 6,35 € od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 6,48 € od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 6,07 € od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 5,58 € od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 5,48 € od 02.11.2011. do isplate

- na iznos od 4,84 € od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 4,95 € od 02.01.2012. do isplate

- na iznos od 4,42 € od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 4,29 € od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 4,09 € od 02.04.2012. do isplate

- na iznos od 3,69 € od 02.05.2012. do isplate

- na iznos od 3,29 € od 01.06.2012. do isplate

- na iznos od 3,19 € od 02.07.2012. do isplate

- na iznos od 2,69 € od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 2,46 € od 01.09.2012. do isplate

- na iznos od 2,13 € od 01.10.2012. do isplate - na iznos od 0,86 € od 15.10.2012. do isplate."

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci kao neosnovan.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 3. siječnja 2022.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa pravnim prednikom tuženika ( VOLKSBANK d.d. ) zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila 17. ožujka 2006. na iznos od 12.669,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita. Istakao je da je ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,10% godišnje ( članak 2.1 Ugovovra ), valutna klauzula u valuti CHF ( članak 8. Ugovora ) te mogućnost prijevremene otplate kredita skladno uvjetima iz Odluka o kamatama i naknadama kreditora ( članak 11.1 ugovora ).

2. Tijekom ugovornog razdoblja, istakao je da je banka u više navrata jednostrano mijenjala kamatnu stopu na više, tečaj valute CHF nekontrolirano je rastao, što je imalo za posljedicu neplanirano i nekontrolirano povećanje mjesečnih anuiteta kredita. Zbog neizdrživih uvjeta otplate, istakao je da je zatražio prijevremenu otplatu kredita koja mu je odobrena, pri čemu je bio primoran podmiriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.583,00 kn.

3. O navedenim ugovornim odredbama, istakao je da se prethodno zaključenju ugovora nije pregovaralo. Navedene odredbe ugovora mu kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno napomenuo da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, načina obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Glede uvjeta prijevremene otplate kredita, o čemu se također nije pregovaralo, istakao je da nije bio upozoren na navedenu naknadu koju je bio primoran podmiriti, niti mu je bilo jasno na šta se ista de facto odnosi.

4. Pravni osnov svog zahtjeva temeljio je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pri tome se pozvao na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. Pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, smatrao je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi utvrđenja i isplate. Posebno je istaknuo da mu je prilikom ugovaranja bio poznat jedino iznos kredita, rok otplate i aktualna kamatna stopa, dok je u pogledu svih ostalih odredaba njegov suugovaratelj uživao bezgranično povjerenje.

5. Cijeneći ništetnim ranije navedene ugovorne odredbe, istakao je da je s navedenih osnova preplatio banci iznos od 15.857,62 kn, dok je s osnove plaćene naknade u visini od 3,583,00 kn ostao oštećen.

6. Stoga je predložio da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev i utvrdi ništetnima odredbe sadržane u člancima 8., 2.1 i 2.4. i 11.1. i obveže tuženika da izvrši isplatu preplaćenih i uplaćenih iznosa sa ranije navedenih osnova u visini od 19.440,62 kn sve uvećano za sporedna davanja tekuća na svaki pojedini preplaćeni, odnosno isplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška, također uvećanog za sporedna davanja.

7. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je prvotno istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda ističući da su ugovorne stranke zaključenim ugovorom ugovorile mjesnu nadležnost suda sjedišta kreditora. Stoga je predložio da sud donese odluku u skladu s ranije navedenim prigovorom. Ukoliko sud ne bi cijenio osnovanim prigovor mjesne nenadležnosti, osporio je osnovanost osnova i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, predlažući njegovo odbijanje, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

8. Ne sporeći zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu, naveo je da je zaključeni pravni posao odraz slobodne volje ugovornih strana te da je tužitelj svjesno i slobodno raspolagao svojim pravima i preuzeo obveze zaključivši predmetni ugovor. Smatrao je da su se stranke suglasile i svjesno ugovorile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, zbog čega je smatrao odstupanje od preuzetih obveza da bi valjalo cijeniti kao odstupanje od načela pacta sunt servanda.

9. Suprotno stavu tužitelja, cijenio je da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti pravomoćnu odluku donijetu u kolektivnom sudskom postupku koja doista obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, a to iz razloga jer je odluka u navedenom postupku donesena na apstraktnoj bazi te ju nije moguće primijeniti direktno na pojedinačni slučaj.

10. Ukoliko bi sud cijenio suprotno i smatrao primjenjivim na konkretan spor sadržaj pravomoćne presude donijete u kolektivnom sudskom postupku, istakao je prigovor zastare cijenivši da valja cijeniti zastarni rok od tri godine od saznanja za štetu i štetnika. Kako je tužba podnesena 10. veljače 2021., smatrao je da je tužba podnesena nakon proteka zastarno roka.

11. Glede odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, istakao je da iste nisu zabranjene, već da je dopušteno njihovo ugovaranje člankom 22. i 26. ZOO-a, slijedom čega iste nisu ništetne kako to smatra tužitelj.

12. U odnosu na valutu, napomenuo je da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom u CHF te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute u ugovoru. Cijenio je da je tužitelj prethodno zaključenju ugovora bio informiran o cjelokupnom sadržaju navedenih ugovornih odredaba, kao i da je pojam valutne klauzule u društvu u vrijeme zaključenja ugovora bio poznat. Cijeneći da se radi o jasnim, razumljivim i uočljivim ugovornim odredbama, istakao je da prema odredbama ZZP-a, nije moguće provjeravati njihovu pravnu valjanost. Slijedom navedenog, osporio je da bi bilo koja odredba ugovora bila ništetna.

13. Istakao je da je postupanjem tužitelja koji je prijevremeno otplatio kredit, banci nastala šteta s obzirom da isti nije mogao očekivati redovan tijek stvari kako je to i ugovoreno. Pojasnio je da je na opisani način ostvaren manji prihod od očekivanog s osnove ugovorenih kamata, zbog čega je bilo primjereno potraživati podmirenje naknade koja je kao takva bila ugovovrena i tužitelju bila poznata prilikom zaključenja ugovora.

14. Smatrao je da tužitelj nije dokazao status potrošača u navedenom ugovornom odnosu.

15. Stoga je predložio odbacivanje, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

16. Prigovor mjesne nenadležnosti, tužitelj je u cijelosti otklonio. Istakao je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj ugovorne stranke nisu posebno pregovarale, niti je prethodno potpisivanju ugovora kao ugovorna strana bio upozoren na istu. Napomenuo je da se radilo o tipiziranom ugovoru u kojem je banka unijela po njoj pogodne ugovorne odredbe bez da je o tome pregovarala sa istim kao potrošačem, a koje su dovode do neravnoteže ugovornih strana na uštrb potrošača. Stoga je istu smatrao pravno nevaljanom, odnosno ništetnom. Napomenuo je da je sam ugovor zaključen u Rijeci, a ne u sjedištu banke, ta da bi mu odlazak u Zagreb radi postupka pred sudom iziskivalo znatna novčana sredstva, odnosno dovelo do znatne neravnoteže u procesnom položaju ugovornih strana.

17. Iznijete navode odgovora na tužbu tuženika, tužitelj je u cijelosti otklonio apostrofirajući da su odredbe kojima se ugovara promjena kamatne stope prema jednostranoj odluci banke te primjena zaštitne klauzule u valuti CHF nerazumljive, nepoštene i ništetne te uzroku neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer de facto vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji su promjenu tijekom vremena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Posebno je napomenuo da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF tim veći što nije znao za rizik tečaja švicarskog franka, već je smatralo da je sklapanjem ugovora svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a isti je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka k tome promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U tom smjeru napomenuo je da je o tome dan i zaključak u presudi VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017.

18. Isticanje tuženika da u konkretnom slučaju navedena presuda ne bi bila primjenjiva smatrao je neosnovanim.

19. Prigovor zastare otklonio je u cijelosti ,cijeneći da isti valja promatrati kroz pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. siječnja 2020. prema kojem kod posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba.

20. Ustrajući kod tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu, tužitelj je tijekom postupka u više navrata označavao tuženika s obzirom na statusne promjene na strani pravnog prednika tuženika.

21. Ustrajući kod ranijeg zahtjeva, tužitelj je podneskom od 3. siječnja 2022. zatražio i utvrđenje ništetnom ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te naknada za osiguranje kredita smatrajući da se radilo o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je istome kao korisniku razjašnjen sadržaj ugovorene naknade, odnosno parametri koji ju oblikuju te je s navedene osnove potraživao povrat uplaćenih sredstava.

22. Nakon provedenog dokaza vještačenja podneskom od 11. prosinca 2023. konačno postavio tužbeni zahtjev potražujući uz ranije navedena utvrđenja i isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini od 1.219,02 euro sa sporednim davanjima tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate, s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos u visini od 338,60 eura također sa sporednim davanjima na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate, s osnova uplaćene naknade za prijevremeni raskid ugovora iznos u visini od 475,54 eura te daljnji iznos u visini od 386,41 euro s osnove naknade za obradu i osiguranje kredita sa pripadajućim sporednim davanjima, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog također za sporedna davanja.

23. Ustrajući kod ranije iznijetih prigovora, tuženik je smatrao da je tužitelj svojim postavkama tijekom postupka preinačio prvotno postavljen zahtjev , čemu se protivio.

24. Ukoliko bi sud dopustio preinaku zahtjeva, ustrajao je na ranije iznijetim prigovorima, odnosno na osporavanju kako deklaratornog, tako i kondemnatornog dijela zahtjeva, smatrajući da kada bi sud smatrao osnovanim postavljeni zahtjev za isplatom s osnove valutne klauzule u valuti CHF, da bi valjalo uzeti u obzir i iznose, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj valute CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Pri tome se pozvao na odredbu članka 323. ZOO-a, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

25. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u ugovor o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetni ugovor izrađen od strane banke,. Proveo je dokaz uvidom u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja s osnove ugovora, kao i čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke, kao i dokaz uvidom u opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

26. Iako je u ovakvoj vrsti spora bilo potrebno utvrditi tijek samog pregovaranja između ugovornih strana, tijekom postupka sud nije provodio daljnje personalne dokaze, kao što je saslušanje djelatnika banke. Sud, naime cijeni stav Ustavnog suda RH koji ukazuje da u ovakvim predmetima je potrebno na okolnost utvrđenja pregovaranja ugovornih strana provesti dokaz saslušanjem i djelatnika banke koji je pregovarao u ime banke. Kako u tom smjeru tuženik nije iznosio dokazne prijedloge, a sud utvrđujući stranačku istinu, ne provodi dokaze po službenoj dužnosti, takav dokaz nije proveden tijekom dokaznog postupka.

27. Tužitelj je tijekom postupka, kako to ispravno ističe tuženik, izvršio preinaku tužbenog zahtjeva i to na način da je uz ranije postavljeni zahtjev postavio i daljnji zahtjev za utvrđenjem ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, kao i naknada za osiguranje kredita te je s navedene osnove potraživao i isplatu određenog novčanog iznosa, a što je učinio podneskom od 3. siječnja 2022.

28. Unatoč protivljenju tuženika, sud je skladno odredbi članka 190. ZPP-a, dopustio preinaku tako postavljenog zahtjeva cijeneći da takva preinaka je svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka. Naime, ista se temelji na istovjetnom činjeničnome sklopu, odnosno zaključenom pravnome poslu između tužitelja i pravnog prednika tuženika, unutar kojeg su ugovorene dijelom pravno nevaljane odredbe i s tih osnova je i istaknut i zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijelova ugovornih odredaba i tražbina za isplatom.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku II. izreke rješenja.

30. Podredno se ističe, da je tužitelj nakon provedenog vještačenja postavio konačni zahtjev pri čemu je ustrajao kod ranije istaknutog deklaratornog zahtjeva, da bi u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva isti umanjio po rezultatu provedenog vještačenja, zbog čega se ne može smatrati da bi time izvršio preinaku zahtjeva. Naime, prema odredbi članka 191. ZPP-a preinaka predstavlja promjenu istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, ali ne i smanjivanje dijela zahtjeva.

31. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljen tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

32. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrata razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Također potražuje povrat podmirenih naknada radi prijevremene otplate kredita, odnosno naknade za obradu kredita te naknadu za osiguranje kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je zaključio sa pravnim prednikom tuženika, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF te ranije navedene naknade.

33. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika tijekom 2006. zaključio Ugovor o kreditu u iznosu od 12.669,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećeg na dan isplate kredita. Nije sporno da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa skladno ugovorenim odredbama banka izvijestila tužitelja o promjeni kamatne stope, a koje povišenje kamatne stope je pratilo i obvezu tužitelja koju je isti spram banke izvršavao tijekom ugovornog razdoblja. Također, nije sporno da je ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita, koja se i dogodila, kao i naknada za obradu kredita i osiguranje istoga koja je također podmirena.

34. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

35. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

36. Također, nije sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

37. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i pravni prednik tuženika, kao i preostale banke, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

38. Sporna je primjena navedenih pravomoćnih odluka sudskih instanci na konkretan slučaj s obzirom da tuženik cijeni da se zaključak iz sudske odluke donesene u kolektivnom sporu ne može primijeniti u postupku pokrenutom od strane pojedinog potrošača jer su sentence donesene na bazi apstraktne zaštite te nisu primjenjive na pojedinačni, konkretan slučaj. Ukoliko bi sud i cijenio primjenjivim zaključke ranije navedenih sudskih odluka donesenih u kolektivnom sporu potrošača, sporno je je li tužitelj de facto dokazao individualni interes koji bi mu osobno bio povrijeđen s obzirom da se navedene odluke izravno ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.

39. Između stranaka sporno je pitanje je li zahtjev tužitelja s osnove isplate obuhvaćen zastarom kao što to smatra tuženik. Podredno, sporno je pitanje osnovanosti osnove i visina postavljenoga zahtjeva. Također, sporan je status potrošača tužitelja, kao i mjesna nadležnost suda.

40. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

41. Iz stranačkog iskaza tužitelja, koje je sud ocijenio objektivnim, životnim i istinitim, utvrđeno je da tužitelj nije utjecao na unošenje u ugovor ugovorne odredbe o ugovorenoj nadležnosti suda sjedišta tuženika, niti mu je objašnjena takva ugovorna odredba. O istoj se nije pregovaralo. Ugovor je zaključen u Rijeci. U vrijeme zaključenja ugovora, kao i u vrijeme utuženja, utvrđeno je da je tužitelj zbog posla boravio u [adresa] ( područje Parme ) te je dva puta godišnje dolazio u Rijeku gdje se zadržavao dva do tri dana. Nije povezan sa Zagrebom koji je znatno udaljen od mjesta njegovog boravka te bi mu odlazak na sud u Zagreb predstavljao veliki financijski i vremenski izdatak.

42. Navedena ugovorna odredba, o kojoj se nije pregovaralo te je sročena od strane tuženika kako bi si osigurao određene pogodnosti i bitno manje troškove te ograničilo potrošaču pravo pristupa sudu i zbog povećanih troškova moglo utjecati na donošenje odluke o samom pokretanju spora, po stavu suda uzrokuje znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju stranaka. Odredbom članka 96. ZZP-a, u kojem je implementirana smjernica 93/13 EEZ-a o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena odredba. Smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

43. U presudi Europskog suda za ljudska prava br.C-240/98-244/98 utvrđena je obaveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispitaju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnopravnim ili postupovnim odredbama te da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja, odnosno poslužitelja usluge valja smatrati nepoštenom u smislu odredbe članka 3 Direktive.

44. Ističe se da je člankom 19.1 stavak 1 ZZP-a, izričito propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač pozvan pokretati postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

45. Prilikom ocijene prigovora, sud je cijenio i stav sudske prakse u tom smjeru ( Županijski sud u Zagrebu poslovni broj GŽ-3792/2019 i poslovni broj Gž- 3772/2019, Županijski sud u Puli-Pola poslovni broj Gž- 947/2019 ).

46. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke rješenja.

47. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju valja primijeniti stavove i zaključke pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a što će naknadno u ovosudnom obrazloženju biti i navedeno prilikom obrazlaganja pojedinog segmenta zahtjeva.

48. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je isti zaključio ugovorni odnos sa tuženikom radi ostvarivanja novčanih sredstava potrebnih za kupnju osobnog vozila. Utvrđeno je da je kreditnim sredstvima stranka kupila osobno vozilo, koje građani koriste za potrebe vlastitog ili obiteljskog prijevoza. Nije utvrđeno da je tužitelj navedeno vozilo koristio za odvijanje posla kojim se bavi ili na neki drugi način kojim bi izgubio status potrošača u konkretnom slučaju. Podredno se ističe da je tuženik samo paušalno prigovorio takvom statusu tužitelja pozivajući se pri tome na institut tereta dokazivanja. Nije iznio niti jednu indiciju koja bi dovodila u sumnju status potrošača koji ima tužitelj u navedenom pravnom odnosu.

49. Stoga sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača u navedenom ugovornom odnosu.

50. Tužitelj s pravom ističe da zahtjev obuhvaća potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Isti traži da mu tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je i donesena pravomoćna odluka.

51. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Zakonom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

52. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika proizlazi da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenog ZZP-a.

53. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva.

54. Navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

55. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

56. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio pravni prednik tuženika u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava jer se time od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelja kao korisnika kredita i potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

57. Naime, odredbom citiranog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva". Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

58. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

59. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa tužiteljem na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti po stavu ovoga suda nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome.

60. Stoga je stav ovoga suda da je pravni prednik tuženika prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna.

61. Tužitelj je u svom kazivanju izričito naveo da mu nisu objašnjeni parametri koji su od utjecaja na samu kamatnu stopu te da nije mogao shvatiti u vrijeme zaključenja ugovora da može doći do znatnog povećanja takve stope što bi imalo za posljedicu znatno povećanje njegove obveze prema banci tijekom trajanja ugovornog odnosa.

62. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu pravni prednik tuženika unaprijed sastavio kao financijska institucija, predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

63. Slijedom navedenog, kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu ZZP-a ništetna. U preostalom dijelu ugovorna odredba kojom je naznačeno koliko na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi nije ništetna, zbog čega njena valjanost i primjena ,kao i učinak, nije doveden u pitanje.

64. Sud cijeni isticanje tuženika da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, no smatra ne na način kako je to činjeno u konkretnom slučaju bez da je tužitelju ukazano na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućeno tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati.

65. Prvotno ugovorena kamatna stopa nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu zaključenju ugovora.

66. Valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod poslovnim broje Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv pravnog prednika tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano i odredbama ZZP.

67. Tužitelj ima pravni interes isticati ništetnost dijela ugovora jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

68. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.

69. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

70. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

71. Stav je ovoga suda da je i navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora, kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

72. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

73. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista u tom dijelu također ništetna.

74. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja, kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.

75. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

76. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena, slijedom čega tužitelj imao pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

77. Međutim, tužitelj pogrešno drži da je cjelokupna odredba članka 8. Ugovora koja glasi „Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 179,66 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća..." ništetna.

78. Tužitelj je kao korisnik kredita ugovorio način podmirivanja svoje obveze kreditoru i tim u svezi je zaprimio i otplatni plan u kojem su iznijeti nominalni iznosi podmirivanja pojedine obveze u ugovornomu razdoblju. Takav slijed proizlazi ne samo iz otplatnog plana koji prileži dokumentaciji, već i iz samog sadržaja odredbe članka 8. ugovora. Dakle, isti je bio upoznat da je njegova obveza plaćanje mjesečnog anuiteta u visini od CHF 179,66 kako je to navedeno u ugovoru u protuvrijednosti u valuti RH. Radi se o egzaktnom numeričkom podatku koji je bio jasan, razumljiv i uočljiv. Stoga u tom dijelu zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti tog dijela ugovorne odredbe je neosnovan.

79. Naime, kao što je ranije navedeno u ovosudnom obrazloženju odredbama ZZP-a nije dopušteno utvrđivanje pravne valjanosti odredbe ugovora koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva.

80. U preostalom dijelu predmetne ugovorne odredbe valja istaći da je zahtjev tužitelja osnovan s obzirom da je ugovorena kunska protuvrijednost iznosa u CHF valuti po srednjem tečaju HNB-a za valutu važeću na dan dospijeća. Tužitelj u trenutku zaključenja ugovora mogao je znati isključivo tečaj navedene valute u odnosu na kunu u trenutku zaključenja samoga ugovora. Isti nije mogao znati jer se o tome nije uopće niti pregovaralo, a niti je o tome upozoren, da bi tečaj valute u odnosu na kunu mogao porasti i to posebno u opsegu koji se realno i dogodio. Stoga je u tom dijelu predmetna ugovorna odredba nejasna i nerazumljiva i kao što je ranije navedeno dovodi ugovorne strane u nejednak položaj i time uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na banku kao kreditora, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

81. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika, utvrđeno je da je odredba sadržana u članku 11. točka 1., odnosno članku 6.1. i 6.2. kojom je ugovorena moguća prijevremena otplata kredita skladno uvjetima iz odluke o kamatama i naknadama kreditora, a kojom je ugovorena naknada za prijevremen raskid ugovora, kao i naknada za obradu zahtjeva i administracije kredita te naknada za osiguranje kreditora kod osiguravajućega društva bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Ista je po izričaju jasna, iako po stavu suda i ne razumljiva. Naime, iz sadržaja ugovorne odrede nije moguće zaključiti na što se odnosi navedena naknada i koji su to troškovi koje je imala banka, odnosno što je njome pokriveno.

82. Isticanje da se odnosi na “ prijevremeni raskid ugovora", odnosno "... za obradu zahtjeva i administracije", "... za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva" po stavu suda nije u dovoljnoj mjeri razumljivo.

83. U vrijeme zaključenja ugovora nije se pregovaralo o navedenoj naknadi niti je tužitelju razumljivo obrazložen način njezinog izračuna, a posebice na što se ista odnosi u vidu postupanja banke.

84. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni Ugovor o kreditu pravni prednik tuženika unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na njegovu obvezu prema banci.

85. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa obvezom podmirenja naknade tuženiku.

86. Stav je ovoga suda da je navedena odredba ugovora bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banke kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane, odnosno tužitelja kao potrošača i upoznati ga sa svim njegovim obvezama prema banci u slučaju realizacije ugovorenog sadržaja kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

87. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Radilo se naime o tipskom ugovoru čiji sadržaj je pravni prednik tuženika prethodno predočenju tužitelju pripremio u skladu sa svojim aktima.

88. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovornih odredaba ništetnim.

89. Slijedom navedenog, kako predmetne ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

90. Podredno se ističe da je sud prilikom donošenja odluke o pravnoj nevaljanosti navedene ugovorne odredbe cijenio stav VSRH od 5. studenog 2020. u kojem se ističe ništetnost ugovorne odredbe o naknadi banke ukoliko se o istoj nije pregovaralo.

91. Tuženik je tijekom postupka isticao da mu je tužitelj pričinio štetu prijevremenim zatvaranjem kredita, s obzirom da isti nije ostvario imovinski profit koji je valjalo očekivati da je u cijelosti trajao ugovoreni odnos svo vrijeme koje je bilo ugovoreno. Isto se odnosi na neostvarenu ugovornu kamatu s obzirom na prijevremeni prestanak ugovornog odnosa. Ugovaranje predmetne naknade u slučaju zaključenja prijevremenog ugovornog odnosa ne može predstavljati ekvivalent "propuštenoj" ugovornoj kamati. To stoga jer bi de facto takva naknada onda predstavljala određeni oblik kazne korisniku kredita koji nije predstavljao volju ugovornih stranaka.

92. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl. oec Tomislava Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je u utuženom razdoblju na ime kamata više uplatio 338,60 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je na ime tečajnih razlika po vještaku više uplatio iznos od 1.219,02 EUR.

93. Vještak se izrazio i o tzv. negativnoj razlici, pri čemu je istakao da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je na ime tečajnih razlika manje uplatio 115,55 EUR.

94. Kada govorimo o plaćanjem iznosima od strane tužitelja kao korisnika kredita, između stranaka nije sporno da je isti s osnove naknade za prijevremeni prestanak ugovora o kreditu podmirio iznos u visini od 475,54 EUR, odnosno da je s osnove naknade za obradu i osiguranje kredita podmirio novčani iznos u visini od 386,41 CHF. Također, nije sporno vrijeme kada je takva uplata od strane tužitelja i uslijedila. Stoga u tom dijelu vještak nije bio pozvan se izjašnjavati u sklopu dobivene zadaće.

95. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, kao i dijela koji se odnosi na ugovorene naknade, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno. Kada govorimo o naknadama, valjalo je cijeniti nespornim sadržaj između stranaka.

96. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

97. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF pravnog prednika tuženika na dan plaćanja, tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju bi primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a bila dužna vratiti tužitelju. Isto se odnosi i na podmirene naknade u ranije navedenim iznosima.

98. Prilikom izrade nalaza i mišljenja stalni sudski vještak je izvršio projekciju da se u pojedinim mjesecima ukazala „negativna razlika“ s obzirom da je u pojedinom razdoblju plaćeni anuitet bio manji od inicijalnog anuiteta prema tečaju isplate, odnosno vrijednost koja odgovara iznosu koji čini negativnu razliku svakog pojedinog plaćenog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita i u tom razdoblju otplate kredita je utvrđeno da je isti manje platio na ime anuiteta određeni iznos.

99. Ovaj sud smatra da takvu utvrđenu razliku nije moguće staviti u relaciju sa iznosom koji bi bio pozvan vratiti tužitelju. Mišljenje je ovoga suda da banka ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka utvrđeno. Manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana.

100. Posebno valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa se stoga neosnovano ističe postojanje obveze vraćanja određenog iznosa. U konkretnom slučaju nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, zbog čega bi isti bio pozvan s osnova nezakonitoga stjecanja izvršiti određeni povrat novčanih sredstava tuženiku. Podredno se ističe da se tuženik prilikom isticanja takvog potraživanja pozivao na odredbu članka 323. ZOO-a, gdje je propisano da u takvom slučaju je stranka koja je nešto primila na temelju ugovora bila dužna isto i vratiti. Akcent je upravo na određenom primitku koji se u konkretnom slučaju tzv. negativnih razlika nije ostvario na strani tužitelja.

101. Tuženik je u odnosu na postavljeni kondemnatorni dio zahtjeva istakao prigovor zastare, kojeg je ovaj sud smatrao djelomično osnovanim. Kod ocjene zastare sud je cijenio i stav VS RH.

102. Prema pravnom shvaćanju VSRH od 31. siječnja 2022. valja cijeniti da ukoliko je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštita potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

103. Kako je pravomoćno o valjanosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odlučeno odlukom od 13. lipnja 2014., a o ništetnosti valutne klauzule odlukom koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., valjalo je cijeniti da je zastara za isplatu tražbine s osnove kamata nastupila 14. lipnja 2019., dok je tražbina s osnove valutne klauzule nastupila 14. lipnja 2023. U odnosu na preostale tražbine s osnove ništetne odredbe kojima su ugovorene ranije navedene kamate valjalo je cijeniti ranije iznijeti stav, odnosno petogodišnji zastarni rok koji započinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve odluke.

104. U konkretnom slučaju tužitelj je podnio tužbu 10. veljače 2021., odnosno nakon nastupa zastare za potraživanje s osnove isplate preplate kamata. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužitelja obuhvaćen zastarom te je istoga valjalo odbiti sa postavljenom zahtjevom.

105. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa s osnova ništetne valutne klauzule te ništetnih naknada nije obuhvaćeno zastarom. 106. Slijedom navedenog, tuženik je temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju utvrđenu pretplatu s osnove razlike u tečaju kako je to utvrđeno provedenim vještačenjem, kao i isplatiti podmirene naknade zbog prijevremenog raskida ugovora (475,54 EUR), odnosno s osnove naknade za obradu i osiguranje kredita (386,41 CHF). Na tako dosuđenu glavnicu tuženik je u obvezi isplatiti i sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni iznos kojeg je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa od dospijeća pa do isplate, odnosno od naplate ranije navedenih naknada pa do isplate, skladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

107. Pretplata, kao i podmirenje naknade temelji se na ništetnim ugovornim odredbama, zbog čega se ne može cijeniti da bi se banka smatrala poštenim stjecateljem, slijedom čega se ne bi primjenjivala ranije navedena zakonska odredba.

108. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. do VII. i IX. izreke presude.

109. Kako je tužitelj pretežito uspio sa konačno postavljenim zahtjevom, istom je temeljem odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a dosuđen parnični trošak koji se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 17. travnja 2021., 4. siječnja 2022., 24. svibnja 2022., 11. prosinca 2023., zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 21. lipnja 2022., 28. lipnja 2024., 2. listopada 2024., 28. travnja 2025., 17. lipnja 2025. sve prema Tbr. 7/1, 8/1, 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, uplaćenih sudskih pristojbi na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama te trošak predujma provedenog financijskog vještačenja, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 2.267,91 EUR.

110. Na dosuđeni iznos dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

111. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku VIII. izreke presude.

U Rijeci, 4. studeni 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika